Kult ispovijedanja
Usko povezano sa zahtjevom apsolutne čistoće je opsjednutost osobnom ispovijedi. Ispovijed se prakticira izvan uobičajenih religijskih, zakonskih i terapeutskih oblika sve do mjere u kojoj ispovijed sama postaje kult. Tu je i zahtjev da netko ispovijeda svoje zločine koje nije počinio, grješnost koja je umjetno inducirana, sve u ime lijeka koji se proizvoljno nameće. Takvi zahtjevi su mogući ne samo zbog sveprisutne ljudske sklonosti prema krivnji i sramu, nego i zbog potrebe za iznošenjem tih sklonosti. U totalitarističkim rukama ispovijed može postati sredstvo izrabljivanja tih ljudskih ranjivosti, prije nego ponuda utjehe za iste.
Totalitaristička ispovijed poprima čitav niz posebnih značenja. Ona je prije svega sredstvo za neku vrstu osobnog pročišćenja, o čemu smo prethodno govorili, sredstvo održavanja trajnog unutarnjeg pražnjenja ili psihološkog čišćenja nečistoće; taj ambijent čišćenja povećava totalitarističku kontrolu egzistencijalne krivnje. Drugo, to je čin simboličke samo-predaje, izraz stapanja pojedinca i okoline. Treće, to je sredstvo održavanja etosa totalne izloženosti – politika činjenja javnim (ili barem poznatim organizaciji) svega mogućega što je vezano za životna iskustva, misli, strasti svakog pojedinca, a osobito onih elemenata koji bi se mogli smatrati ponižavajućim.
Pretpostavka u podlozi totalne izloženosti (osim onih koji se odnose na zahtjev čistoće) je zahtjev okoline za potpunim vlasništvom svake pojedine osobe unutar tog kruga. Privatno vlasništvo uma i njegovih proizvoda – imaginacije ili memorije – postaje krajnje nemoralno. Opravdanje (ili racionalizacija) koje prati takav zahtjev je poznat; milje je postiglo takvo savršeno stanje prosvjetljenja da bilo kakvo individualno zadržavanje ideja ili emocija postaje anakronističko.
Kult ispovijedi može ponuditi pojedinoj osobi smislena psihološka zadovoljstva u stalnim prilikama za emocionalnu katarzu i olakšanje od potisnutih osjećaja krivnje, osobito ukoliko su one povezane sa samokažnjavajućim sklonostima kako bi se zadobila ugoda preko osobnog ponižavanja. I više od toga, entuzijazam oko sudjelovanja u zajedničkim ispovijedima može stvoriti orgijastični osjećaj “jednosti”, osjećaj najintenzivnije intimnosti s kolegom koji se ispovijeda i osjećaj stapanja sebstva u velikom toku Pokreta. Tu je također, barem početno, mogućnost istinskog samo-objavljenja i samo-popravka kroz priznanje da “ono što je izneseno jest ono što ja jesam”.
Međutim, kako totalitaristički pritisci izokreću ispovijed u ponavljajuće zapovjedne izvedbe, element umjetnog javnog izlaganja dobiva prednost pred istinskim unutarnjim iskustvom. Svaki čovjek postaje zaokupljen učinkovitošću svoje osobne izvedbe, a ta izvedba ponekad služi u svrhu izbjegavanja samih emocija i ideja u svezi kojih netko osjeća najveću krivnju – potvrđujući izjavu jednog od Camusjevih likova da “oni koji se ispovijedaju pišu osobito zato da izbjegnu ispovijedanje, zato da ne kažu ništa od onoga što znaju”. Poteškoća, naravno, leži u neizbježnoj pomutnji koja se događa između metode onoga koji se ispovijeda i njegove odijeljene osobne stvarnosti, između izvoditelja i “stvarnog ja”.
U tom smislu, kult ispovijedanja proizvodi učinke obrnute svome idealu totalne izloženosti: umjesto da eliminira osobne tajne, on ih uvećava i intenzivira. U svakom slučaju osobna tajna ima dva važna elementa: prvi, krivnja i sramne ideje koje netko želi potisnuti kako bi spriječio da one postanu poznate ili njihovo postajanje previše istaknutima u nečijoj vlastitoj svijesti; i drugo, predstavljanje onih dijelova sebe koji su previše vrijedni da bi se izložili osim kad je netko sam ili kad je uključen u osobiti odnos ljubavi oblikovan oko tog tajnog svijeta koji se dijeli. Osobne tajne se uvijek održavaju u suprotnosti prema unutarnjem pritisku prema samo-izlaganju. Totalitaristički milje uspostavlja kontakt s tim unutarnjim pritiskom kroz svoju vlastitu opsjednutost procesom izlaganja i demaskiranja. Rezultat toga je da stare tajne oživljavaju, a nove se množe; te nove se često sastoje od ljutnje ili sumnji prema Pokretu, ili se inače odnose na one aspekte identiteta koji još uvijek egzistira izvan propisane ideološke sfere. Svaka osoba uhvaćena je u stalnom konfliktu oko toga koje tajne zadržati, a koje koje predati, u sukobu oko načina kako otkriti manje tajne kako bi se zaštitile one važnije; vlastite granice između tajnoga i poznatoga, između javnoga i privatnoga postaju zamućene. I oko jedne tajne, ili kompleksa tajni, može se vrtjeti odlučujuća bitka između otpora i predaje.
Konačno, kult ispovijedi čini praktički nemogućim postići razumnu ravnotežu između vrijednosti i poniženja. Entuzijastični i agresivni pokornik postaje kao Camusjev lik čija je trajna ispovijed njegovo sredstvo suđenja drugima: “… prakticiram pokorničku službu kako bih mogao postati sudac… što se više optužujem to više imam pravo suditi drugima”. Identitet “sudca-pokornika” tako postaje sredstvo preuzimanja arogancije sredine i osjećaja svemogućnosti. Ipak, čak i ta zajednička svemogućnost ne može ga zaštititi od suprotnog (ali ne i nepovezanog) osjećaja poniženja i slabosti, osjećaja koji osobito prevladava među onima koji ostaju više prisilni pokornici nego svemogući sudci.
Tu i tamo se čuje “oni su ovakvi ali ja prvi sam takav.. ali oni!”
“Ja prvi” je izlika pod kojom se drugom može suditi i pametovati.
Što se tiče jednosti: jedna osoba mi je rekla nakon što sam govorio da mi zajednica uopće nije pomogla , da u zajednici nema ja… nego “mi” kao zajednica i da kada katehisti pomažu nekom oko bračnih problema pomažu i meni jer to slušam.
Kad se sjetim ovog hvata me tjeskoba i frustracija zbog dvije stvari:
Pod a) Govoriti da ti se pomaže kada se pomaže nekom drugom naprimjer u njegovim bračnim problemima a ti nemaš ni curu, je laž.
Pod b) kada se kaže da u zajednici nema “ja” tvoje “ja” se zapravo niječe. Ovo otkriva pravi karakter zajednice. Ona nije tu da tebe servisira, ti su tu da nju servisiraš i ako ti nemaš ništa za dati ili ako si još došao uzeti tebi tamo nije mjesto.
Ideja jedinstva je lijepa. Jedan za sve svi za jednog. Ali praksa je svi za zajednicu nitko za tebe.
Nebi bio problem da je ovo jedinstvo pravo jedinstvo jednog tijela , kada jedan ud boli svi udovi bole. Međutim ono što se desi je da kada jedan ud boli i kada ud traži svoje pravo, taj se ud odsječe. U mojoj zajednici od 30-ak ljudi bilo nas je troje za koje znam da su se prema nama katehisti ponijeli kao da nisu dio tijela jer kad su nas odsjekli i otpilili sa parolama i zanijekali naše potrebe nikog drugog nije bolilo. Jer to nije jedno tijelo…
ovaj “mi” funkcionira samo dok ti daješ ono što oni hoće i dok previše ne uzimaš.
Ovaj “mi” sigurno neće kao Isus umrijeti za tebe.
U ovom “mi” ti si bitan samo dok na neki način veličaš ovaj “mi”. Makar to bilo tako da pljuješ sam po sebi i ovime predaješ moć katehistima. Makar to bilo da si tamo samo kao pacijent na kojem oni mogu imati osjećaj da nekome pomažu bez da ti zapravo pomognu.
Pod b) kada se kaže da u zajednici nema “ja” tvoje “ja” se zapravo niječe………………………..sjajno kekec, a njihovo ja se glorificira tj.katehista
Sjećam se kada mi je član familije dobio rak, jedan brat mi je rekao da je to božja milost. Isticao je to kao nešto pozitivno.
Oni ne proizvode “dobra i usluge” barem ne u mjeri u kojoj su obećali a obećali su sreću iznad svake sreće. I kada se dogodi nešto poput raka oni ovo nemogu promjeniti ali da bi i dalje zadržali svoje ideje ovo moraju reintepretirati. I onda to interpretiraju kao nešto dobro — kao božju milost.
Ja te pitam ako je to božja milost, šta je onda loše?
Od čega to umire duša ako ne od raka koji zajedno sa njom ubija i tijelo?
Kada se dogode neobjašnjive stvari oni jednostavno šokiraju ljude sa ovakvim izjavama nadajući se da će im to proći. I prođe… jer nitko ne pita “kakva je to milost molim te?”
Pazite, kada vam se dogodi lom u životu najbolje je za pojedinca da to interepretira na najbolji mogući način pa čak i da kaže da je to milost od Boga, ali ovo je na njemu jer iznimno je uvredljivo i bolesno da ti netko drugi negativne stvari u životu naziva pozitivnim. Uostalom to ti nije obećano na katehezama. Obećan ti je sladoled od čokolade. Nije obećano da ćeš dobit govno koje će netko samo nazvati sladoledom od čokolade.
A svi oni koji misle da je to milost i govore to drugima onda ja te iste milosti želim njima na pretek.
Oni koji govore da je to milost su zapravo licemjeri. Jer kada bi ti njima potpuno smireno rekao da želiš da u njihovom životu bog njih obasipa milostima pa između ostalog i rakom oni bi vjerojatno ostali šokirani što to nekome možeš željeti.
Zašto je u redu meni koji imam rak u familiji reći da je rak milost, ali ja tebi nemogu zaželjeti istu takvu milost? Zato jer je to licemjerna izjava i zato jer to nije milost…
Umjesto da priznaju da Bog ne čini stvari oni na licemjeran i bezobrazan način njih reinterpretiraju. Neki ljudi ovo prihvate. Sjećam se ovoga, kada to prihvatiš kao da se u tebi nešto pomakne, kao da u svojoj duši osjećaš trn koji je tamo stalno. Smješkaš se i “sretan si” jer ti je Bog dao “milost” i svaki put kad to pomisliš ili kažeš osjećaš kao da stvari nisu na mjestu. Neki bi mogli reći da je to kognitivna disonancija.