Godina Euharistije

 

 

 

Ostani s nama Gospodine

 

 

Apostolsko pismo u Godini Euharistije

Episkopatu, kleru i vjernicima

povodom Godine Euharistije


7. ..Važno je prisjetiti se da sam u tijeku priprave za Jubilej, u pismu Dies Domini, predložio za razmišljanje vjernika temu nedjelje kao dana uskrsloga Gospodina i sasvim posebnog dana Crkve. Pozvao sam tada sve da ponovno otkriju euharistijsko slavlje kao srce nedjelje.

8. …Potrebno je nastaviti u tom smjeru, dajući posebnu važnost nedjeljnoj Euharistiji i samoj nedjelji kao povlašenom danu vjere, danu uskrsloga Gospodina i daru Duha, istinskom tjednom Uskrsu.


14. …Kao što sam podcrao u enciklici Ecclesia de Eucharistia, važno je da nijedan vidik toga Sakramenta ne bude zasjenjen. U čovjeku je, naime, uvijek prisutan napast da svede euharistiju na vlastite dimenzije, dok se zapravo on mora otvoriti dimenzijama Otajstva. „Euharistija je prevelik dar, da bi podnosio dvoznačnosti i umanjivanja.“


15. Nema sumnje da je najočitija dimenzija Euharistije dimenzija gozbe. Euharistija je rođena, uvečer Velikoga četvrtka, u ozračju Pashalne večere. Ona stoga u svojoj strukturi nosi upisan smisao sustolništva: „Uzmite i jedite… I uze čašu… i dade im govoreći: Pijte iz nje svi..“ (Mt 26, 26.27). Ovaj vid dobro izriče odnos zajedništva što ga Bog želi uspostaviti s nama i što ga i međusobno moramo razviti.

Ne može se, međutim, zaboraviti da euharistijska gozba ima duboko i prvotno žrtveni smisao. U njoj nam Krist prikazuje žrtvu jednom zauvijek ostvarenu na Golgoti. Premda je u njoj prisutan kao uskrsli, On nosi znakove svoje muke, čiji je svaka sveta misa ‘spomen-čin’, kao što nas na to podsjeća i liturgija uzvikom nakon posvećenja: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo…“. U isto vrijeme, dok uprisutnjuje prošlost, Euharistija usmjerava prema budućnosti posljednjeg Kristova dolaska, na kraju povijesti. Taj „eshatološki“ vid daje euharistijskome sakramentu dinamiku koja privlači i koja kršćanski hod obogaćuje korakom nade.

„Ja sam s vama u sve dane…“ (Mt 28, 20)


16. Sve ove dimenzije Euharistije isprepliću se u jednom vidu koji više od svih drugih stavlja na kušnju našu vjeru: to je otajstvo „realne“ prisutnosti. Sa svom predajom Crkve, vjerujemo da je, pod euharistijskim prilikama, Isus stvarno prisutan. To je prisutnost – kako je uspješno razložio papa Pavao VI. – koja se naziva „realnom“ ne isključivo, gotovo kao da drugi oblici prisutnosti ne bi bili stvarni, nego antonomastički, jer po njoj čitav Krist postaje bitno prisutan u stvarnosti svoga tijela i svoje krvi. Zato vjera od nas traži da pred Euharistijom stanemo sa sviješću da se nalazimo pred samim Kristom. Upravo njegova prisutnost daje ostalim dimenzijama – gozbni, spomen-činu Pashe, eshatološkom navještaju – značenje koje daleko nadilazi običnu simboliku. Euharistija je otajstvo prisutnosti, po kojemu se na najizvrsniji način ostvaruje Isusovo obećanje da će ostati s nama do svršetka svijeta.

Slaviti, klanjati se, razmatrati


17. Veliko otajstvo, Euharistija! Otajstvo koje ponajprije mora biti dobro slavljeno. Sveta misa treba naći svoje mjesto u središtu kršćanskog života, a u svakoj zajednici treba učiniti sve da je se slavi na dostojan način, prema utvrđenim propisima, uz sudjelovanje naroda, služeći se različitim poslužiteljima u obavljanju za njih predviđenih zadataka, te uz ozbiljnu brigu posvećenu i sakralnosti koja mora pratiti pjesmu i liturgijsku glazbu. Jedan od konkretnih zadataka ove Godine Euharistije mogao bi biti i taj da se u svakoj župnoj zajednici temeljito prouče Principi i norme za uporabu Rimskog misala. Povlašteni put kojim možemo biti uvedeni u otajstvo spasenja ostvareno u svetim „znakovima“ ostaje taj da vjerno slijedimo tijek liturgijske godine. Pastiri neka se založe u „mistagoškoj“ katehezi, toliko dragoj crkvenim ocima, koja pomaže da se otkriju značenja liturgijskih gesta i riječi, omogućujući vjernicima da od znakova prijeđu k otajstvu, te u njega uključe sve svoje postojanje.


18. Potrebno je posebice njegovati, kako u slavljenju mise tako i u štovanju Euharistije izvan mise, živu svijest o stvarnoj Kristovoj prisutnosti, vodeći računa da je se svjedoči bojom glasa, gestama, pokretima, čitavim svojim držanjem. U tom smislu propisi podsjećaju – a i sam sam imao priliku to nedavno podcrtati – na važnost koja mora biti dana trenucima šutnje bilo prilikom slavlja bili prilikom euharistijskog klanjanja. Neophodno je, jednom riječju, da sav način pristupanja Euharistiji od strane poslužitelja i vjernika bude prožet krajnjim poštovanjem. Isusova prisutnost u svetohraništu mora predstavljati neku vrstu privlačne točke za sve veći broj duša u Njega zaljubljenih, sposobnih da dugo ostanu slušati Njegov glas i gotovo mu čuti otkucaje srca. „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!“ (Ps 34, 9).

Euharistijsko klanjanje izvan mise neka postane, tijekom ove godine, osobiti zadatak za pojedine župne i redovničke zajednice. Ostanimo dugo prostrti pred Isusom prisutnim u Euharistiji, ispravljajući svojom vjerom i svojom ljubavlju zapostavljenost, zaboravljenost, pa čak i uvrede što ih naš Gospodin mora podnositi u tolikom dijelovima svijeta. Produbimo u klanjanju svoju osobnu i zajedničku kontemplaciju, služeći se i molitvenim predlošcima koji uvijek trebaju biti prožeti Riječju Božjom i iskustvom tolikih davnih i suvremenih mistika. I sama krunica, razumljena u svome dubokom smislu, biblijskom i kristocentričnom, kako sam preporučio u svome apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae, može biti osobito prikladan način euharistijskog razmatranja, ostvarenog pod Marijinim vodstvom


Dan Gospodnji


23. Osobita mi je želja da se ove godine poseban napor uloži u otkrivanju i ponom življenju nedjelje kao dana Gospodnjega i dana Crkve. Bilo bi mi drago da se ponovno promisli o svemu što sam napisao u apostolskom pismu Dies Domini. „Doista, upravo u nedjeljnoj misi kršćani na osobito jaki način proživljuju iskustvo apostola one pashalne večeri, kad im se, okupljenima, objavio Uskrsli (usp. Iv 20, 19). U toj malenoj jezgri učenika, prvini Crkve, bio je na neki način prisutan Božji narod svih vremena“. Svećenici neka u svome pastoralnome djelovanju, tijekom ove godine milosti, poklone još veću pozornost nedjeljnoj misi, kao slavlju na kojem se župa okuplja kao zajednica i na kojem redovito trebaju sudjelovati i različite skupine, pokreti i udruženja koja su u njoj prisutna.


Leave a Reply