Tko premješta župnika?

voxlogo

 

vox1

 

Grupa Župljana Župe «Svetog Josipa» Zadar

 

NADBISKUPIJA ZADARSKA

Poštovanom našem nadbiskupu Ivanu Prenđi

 

 

Zadar, 8. srpnja 2009.

 

 

 

Poštovani naš nadbiskupe Ivane, hvaljen Isus,

obraćamo vam se jer želja nam je sa ovim pismom da barem malo «umirimo» našu savjest, želimo da nas shvatite kako želimo pomoći i iznosimo istinu, tražeći i moleći od Vas da nam pružite pomoć. Želja nam je upoznati Vas sa stanjem, i pokazati da nas veoma uznemiruju ove zadnje (mnoge) priče u našoj Župi «Svetog Josipa» Zadar, koje se odnose na odlazak našeg župnika svećenika Marija Sikirića, priče koje vrlo teško prihvaćamo. Svjesni smo da će se smjena velečasnog Marija i priče koje kruže vrlo negativno se odraziti na stanje i vjerski život u našoj Župi, prvenstveno u podjeli župljana. Moramo istaknuti da smo preumorni od iznošenja lakrdija po župi, dosta nam je više režija da manjina vjernika (koji nisu iz naše župe) radikalno nam nameću i određuju svoj način «življenja vjere» koji se ne uklapa u vjerski život naše župe kako smo naučili od naši djedova i otaca, kako nas Vi učite. Pričaju pojedine skupine (neokatakumenske) po Župi svoje obijesti i sad likuju zbog odlaska svećenika Marija iz Župe. Doslovno slave! Sa razlogom se može okarakterizirati stanje Župi «da mi mali ljudi iz Župe «Sveti Josip» Zadar nemamo našu župu», nas «obične male župljane» se očito ne uvažava. Jednako se ne uvažava u Župi pastoralno i ekonomsko vijeće, očito ta dva «tijela» nemaju svoju pravu funkciju i djelovanje. (Dolaskom novog svećenika preporuka je da se izmijene članovi vijeća Župe jer su pojedini članovi najavili kako više ne žele biti u tim vijećima!) Sa razlogom se pitamo već duže vrijeme, tko su ti ljudi koji dolaze noću u crkvu, nepoznati nama u Župi. Imamo informacije kako dolaze iz drugih župa nadbiskupije, dolaze pjevaju, plešu, viču i pljeskaju, vrše seanse na katu crkve do kasnih noćnih sati, a nekad i po cijele noći, ulaze na sporedni ulaz crkve gdje je zvonik, čujemo da imaju svoj oltar i svoje svećenike, nagovaraju našu djecu kako su oni «njihovi mali neokatakumeni», i ta naša djeca u strahu dolaze nama roditeljima u panici govore: «mama, tata nismo mi ti katameni, zašto nam to govore». Želimo Vas obavijestiti i umiriti našu savjest obavještavajući Vas da nam je teško, teško je kad se vidi tko sve i na koji način određuje nama «malim ljudima iz Župe» kako moramo živjeti našu vjeru. Zašto nam «oni» određuju život u Župi, a evo evidentno je i da se po tko zna koji put postavljaju iznad župnika. Zabrinuti smo gdje će nas dovesti taj «višeslojni» rad, posebno kako će se ubuduće bez našeg velečasnog Marija odražavati naš obiteljski vjerski život. S razlogom se bojimo i sigurno ćemo sebe kao vjernici – zato što nam je nametnuto – i cijele naše obitelji tražiti u drugim župama, jer očito da više nemamo svoju župu.

Svjesni smo uloge, značaja i prava našeg svećenstva, pa i poštivanja svih Vaših odluka u nadbiskupiji, pogotovo kad je u pitanju naša Crkva, prihvaćamo načela i koja ne razumijemo, ali oče nadbiskupe – teško je ovako živjeti svoju vjeru. Zašto moramo doslovno trpjeti teror neokatekumenskog puta u našoj župi. Zašto se recimo «oni» ne bi prilagodili vjerskom životu u našoj Župi što je logično, treba se znati što je Župa, «tko je» Župnik, a oni bezobrazno rade da se Župa prilagodi njima. Zašto mi vjernici jedinstveno ne provodimo zajednički katolički nauk, što je težio za cijelog svog službovanja naš župnik Mario, već sa svojim «ekstremnim» načinom rada bahato žive u Crkvi. Zašto naša župa ne može biti u tradicionalnosti Crkve hrvatskog, katoličkog naroda, a uvjeravamo Vas da sa ovim novim pričama i potezima mi našu Župu kao takvu ne doživljavamo. Ovo što ćemo istaknuti, koliko god bila fraza, ali je nažalost važeća; Crkva i Župa nije samo neokatakumenski Put. Ova promjena svećenika, župnika Marija, doživljava se u Župi kao «pobjeda nekog takmičenja», kao «dobivanje ovozemaljskih nekih bodova», sa tim se «zadovoljava taština i ostale ljudske slabosti», a s druge strane «teško omalovažavanje»,…,…

Iskreno Vam sve ovo iznosimo, i nažalost to je tako!

Ne iznosimo rečeno bez razumijevanja, kao kad neokatakumeni brane svoje stavove! (Ustvari, oni su ti koji ne razumiju!) Oče nadbiskupe, pratimo mi stanje u Crkvi, (ukazali smo Vam i u prošlom pismu od 9. lipnja), prihvaćamo i da smo nedovoljno obaviješteni, i da smo možda neinformiran puk Crkve, ali osjećamo i znamo kakav je to neokatekumenski teror na našu vjeru, mi živimo s njima. (Mi smo doli i to osjećamo na kostima, u krvi, u duši!) Evo, primjera; za nas znači puno govor Pape upućen članovima neokatekumenkog puta Rimske biskupije gdje iznosi potrebu za «neprestanim održavanjem čežnje za jedinstvom», «uključivanje «Puta» u biskupijski pastoral». I kad uspoređujemo naš život u Župi s tim riječima, naš velečasni Mario je upravo bio na tom Putu, u službi prema jedinstvu zajednice, a ne poticanja podijeljenosti što upravo neprekidno čine, rade baš ti koji optužuju velečasnog. Oni žele biti nešto posebno, obilježavaju se, etiketiraju i smatraju da je to dovoljno u vjeri, žele biti ono što nisu, žele biti vjernici a ne provode je, žele ali ne trude se. To je prava istina. Naš velečasni Mario (kao i prije velečasni Zdravko) uvijek je tražio da mi vjernici poštujemo sve što služi Bogu, Svetom Duhu, Crkvi, da ne smijemo biti međusobno isključivi, da kao vjernici se nikad ne izdvajamo, da ne skrećemo pozornost samo na sebe: Neka se zna da je don Mario Sikirić brinuo materijalno i duhovno o nemoćnim, o onima koji nemaju, pomagao i shvaćao svakog u Župi, staro i mlado, Župa se izdizala, jačala, osjećalo se da živi. Kroz mnoge aktivnosti u Crkvi osjećali smo našu Župu, ojačavali smo u snazi Duha, i hvala Bogu, i Vama što smo imali našeg velečasnog Marija da smo mogli živjeti i raditi s njim. Župa nam je jačala svakim danom, i ponosno smo isticali sav rad u našoj Župi, bili smo otvoreni za sve i osjećali smo da pripadamo našoj Crkvi. Dolazili su nam u Župu mnogi prijatelji, vjernici, iz ostalih župa, dolazili su na mise naše Župe, dolazili su i na «večernice», na «kavu druženja» poslije mise, na tribine raznih tema edukativnog karaktera, na fešte, u župni caritas,…, dolazili su čuti Riječ ohrabrenja, osjećali su snagu molitve, vjere, bili smo «jedno». Moramo istaknuti riječi – «bili smo» – jer se bojimo da ovom nadolazećom promjenom, sa nepravednim načinom na koji se provodi ta promjena, sa polariziranjem i svrstavanjem u Župi, gubimo mnogo, a osnovno je što nas ti neokatakumeni dijele. Zar ono što je «problem» u Župi, treba prikazati da je korisnije od štetnije! To je istina koju će mnogi i mnogi župljani potvrditi. Bojimo se očitog nadolazećeg, bojimo se «šizme», raskola u Crkvi. I zato nam je sve jača potreba istaknuti rečenicu velečasnog Marija: «Uklopite se u rad biskupije i župe!» On nam je donosio jedinstvo u zajednicu Župe, donio nam je kršćansku hrabrost, donio nam je da uvidimo snagu naše Crkve, usađivao nam je poštivanje crkvenih zapovijedi u življenju svoje vjere, postupno je unosio zajedništvo i doveo do zavidne granice koje je do tada bilo vrlo slabo, usmjerio je rad na jačanju obitelji iako je Župa bila podijeljena, jačao je našu Župu da se osjećamo kao ponosni ljudi, vjernici. A sad se župljani boje, boje se «nadolazećih» i vraćaju nas na raskol i još po njima trebamo osjećati neku krivnju!

Ove sadašnje priče po Župi, nisu u redu, nije u redu da se šire negativnosti i neistine, širi se «laž» po Župi i to od «onih» koji nisu iz naše župe kao: «Spas je što ide Mario, on nam je smetao, oslobodili smo se, mi ćemo se sad njegovim odlaskom izdići!» Kojeg li licemjerja!? (Odnosi se na neokatakumene.) A tko smo mi koji živimo u našoj Župi, što smo mi (da ne kažem tko) koji nismo u tim udrugama, zašto se naša riječ ne čuje, čija je Župa, zar su neokatakumeni toliko jaki da utječu na nadbiskupiju i dijele Župu, mijenjaju nam svećenike kad to zažele, određuju i nameću kako ćemo mi «običan puk» živjeti u svojoj vjeri?

Sve je to tužno i djeluje na našu Župu katastrofalno. Već mnoge obitelji u Župi najavljuju kako će radije ići na svete mise u druge župe nego biti ponovo na «neokatekumenskim misama» na kojima oni doslovno likuju.

Svjesni smo da nemamo relevantni uvid u sve pojedinosti, ali osjećamo i vidimo, svjesni smo i znamo da se ne smijemo otuđiti i da moramo poštivati misiju Crkve. I zato u cilju istine i boljeg za našu Crkvu, iskreno Vam iznosimo: Napisali smo istinu!

Molimo Vas da nas razumijete naš nadbiskupe, s ovim nam je želja pomoći kako bi nam Vi pomogli i želimo Vam svako dobro. Uz Božju pomoć i Vama i nama. Hvaljen Bog!

Grupa župljana Župe «Svetog Josipa» Zadar

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *