Gennarini – Arinze

ZENIT – Svijet viđen iz Rima

Code: ZE06010108

Datum: 1. 1. 2006.

Neokatekumenat o uputama Svete Stolice

Intervju s Giuseppe Gennarinijem

NEW YORK, 1. siječnja 2006. (Zenit.org). – Neokatekumenski put dobro je primio upute Svete Stolice o slavljenju svete mise u svojim zajednicama.

Upute su iznešene u pismu od 1. 12. 2005., koje je potpisao kardinal Francis Arinze, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Pismo je upućeno utemeljiteljima i voditeljima Puta: Kiku Argüellu, Carmen Hernandez i ocu Mariju Pezzi.

Da bismo bolje razumjeli dokument, ZENIT je intervjuirao Giuseppe Gennarinija, glasnogovornika odgovornog za Put u Sjedinjenima Državama.

P: Koje je značenje ovog pisma za Neokatekumenski put?

Gennarini: Po prvi puta, Sveta Stolica je prihvatila nekoliko promjena u načinu na koji se euharistija slavi unutar Neokatekumenskog puta kao dopuštene prilagodbe koje bi pomogle suvremenom čovjeku da bolje primi milost koja mu se daje po sakramentima.

Koliko ja znam, ovo je jedini slučaj u kojem je Sveta Stolica dala tako izričito dopuštenje nekoj crkvenoj grupi.

Do sad smo to činili po usmenoj dozvoli iz (vatikanske) kongregacije, ali ne pismenoj. Zapravo, Ivan Pavao II. je uvijek podržavao ovaj koncept i čak je to izrekao u svom apostolskom pismu «Dies Domini», u kojem govori o mogućnosti da, «s obzirom na posebne potrebe u području formacije i pastoralne brige», nedjeljna misa se može slaviti i na takav način.

P: Koje su liturgijske promjene koje Kongregacija dopušta Neokatekumenskom putu?

Gennarini: Pismo kardinala Arinzea prihvaća princip posebnih slavljenja svete mise za neokatekumenske zajednice u subotu navečer.

Za bolje razumijevanje važnosti tih ustupaka moramo uzeti u obzir to da su se mnogi suprotstavljali ovakvoj praksi Puta, smatrajući je elitističkom i razdornom, iako su liturgijska slavlja Puta otvorena svima.

Usprkos tim kritikama, ovaj princip jest službeno odobren. Zahtjev za sudjelovanjem na zajedničkom slavljenju svete mise u župi jednom mjesečno već je široko rasprostranjena praksa, kao na primjer u vrijeme liturgijskih svetkovina Božića, Bogojavljenja, Velikog Četvrtka, župnih patrona, Uznesenja, Svih Svetih i Bezgrešnog začeća.

Pismo također ponovno iznosi članak Rimskog misala u svezi (komentara), ali proširuje njihovu upotrebu od izvanredne prakse u uobičajenu praksu. «Odjeci» prije homilije također su prihvaćeni; to je nešto sasvim novo u Crkvi i dobiva ovdje neke generalne smjernice.

Pismo također dozvoljava znak mira prije ofertorija. Za razumijevanje veličine ovog ustupka treba se prisjetiti da je samo nekoliko tjedna prije potpisivanja ovog pisma prefekt kongregacije objasnio stotinama biskupa koji su sudjelovanja na Sinodi o euharistiji da nikome neće biti dopušteno promijeniti mjesto cjelova mira. Zapravo, nekoliko biskupskih konferencija zahtijevalo je takvu promjenu koja nije nikad bila dopuštena.

Konačno, način na koji se trenutno prima Pričest dozvoljen je na duže vrijeme, iako samo «ad experimentum». Ovakvo dopuštenje pokazuje da ova praksa ne znači nepoštivanje, nego je potpuno legitimna što može provjeriti svatko tko sudjeluje na euharistiji u nekoj od zajednica.

Ustupak je napisan u kontekstu konačnog odobrenja statuta Neokatekumenskog puta, koja su sada potvrđena također «ad experimentum». Kad završi ovo «ad experimentum» razdoblje, međudikasterijalni odbor od pet kongregacija koje su odobrile statute…će verificirati nužne prilagodbe.

P: Zašto je važno slaviti misu u malim grupama?

Gennarini: Više od 70% članova Puta nisu bili praktični katolici. Liturgijska slavlja u kontekstu male zajednice stvara ozračje dobrodošlice za one koji su izvan Crkve.

U kontekstu društva koje je sekularizirano, individualističko i bezlično, Put nudi, unutar župe, ozračje gdje ljudi, bilo kršteni ili ne, mogu ponovno otkriti vjeru u kontekstu stvarnog zajedništva.

Jedan od problema u Crkvi danas jest anonimnost u našim župama. Kroz ovo iskustvo, na primjer, bračni parovi mogu iskusiti oproštenje te mogu prenijeti vjeru svojoj djeci. Jedna od plodova Puta je obnova obitelji kroz iskustvo zajedništva.

Tisuće svećeničkih zvanja i posvećenog života dolaze iz ovako obnovljenih obitelji i sve to zahvaljujući slavljenju euharistije u malim vjerskim zajednicama.

Zajednica spašava obitelj i, kao što je rečeno u «Ecclesia de Eucharistia», nijedna kršćanska zajednica ne može biti izgrađena osim ako nema svoj temelj u slavljenju euharistije.

P: Neki članci u medijima predstavljaju ovo pismo kao prijekor i odbačenje Puta od strane Benedikta XVI.

Gennarini: To je daleko od istine.

Naš odnos s Benediktom XVI. prije nego li je postao Papa uvijek je bio jako dobar. Tadašnji kardinal Ratzinger susreo se s Putom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i uveo ga u svoju rodnu Njemačku. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere uvijek nam je pomagao i spominjao Put u vrlo pozitivnom svjetlu u nekoliko svojih knjiga.

Benedikt XVI. je primio u audijenciju utemeljitelje Puta u prosincu prošle godine i osobno potvrdio svoju potporu Putu te iskazao svoju radost velikim plodovima koje Put daje Crkvi.

U znak svoje ljubavi prema plodovima Puta, 12. 1. ove godine, Sveti Otac će poslati 200 novih obitelji u misije u najdekristijanizirane dijelove svijeta da tamo naviještaju Evanđelje.

Bez intervencije Svetoga Oca nikad ne bismo imali odobrenje ovih liturgijskih promjena. Osjećamo potpuno Petrovo odobravanje. Oni koji pokušavaju oponirati Benediktu XVI. i Ivanu Pavlu II. ne ponašaju se u skladu sa stvarnošću.

Ovih dana čitamo nove članke koji su apsolutno neutemeljeni: želio bih pojasniti da nikad laik nije držao homiliju umjesto svećenika u neokatekumenskim zajednicama.

Međunarodne novinske agencije upadaju u kontradikciju kad optužuju Put da uvodi neke «inovativne prakse» i da u isto vrijeme «ima vrlo konzervativni svjetonazor».

P: Što mislite zašto je Sveti Otac odobrio ove promjene?

Gennarini: Benedikt XVI. je potvrdio stav Ivana Pavla II. dajući ova dopuštenja u pisanoj formi Neokatekumenskom putu zbog toga što je on jako svjestan dramatične sekularizacije i potrebe za evangelizacijom.

Na Svjetskom danu mladih rekao je njemačkim biskupima: «Većina populacije nije krštena, nema nikakvog kontakta s Crkvom i često uopće nije čula ni o Kristu niti o Crkvi…’Postali smo misionarska zemlja.’… Diljem Europe, u Francuskoj, Španjolskoj i drugdje, trebali bismo ozbiljno razmišljati kako postići istinsku evangelizaciju u ovo vrijeme, ne samo novu evangelizaciju, nego često pravu i odgovarajuću prvu evangelizaciju… Postoji nova forma poganstva te nije dovoljno samo nastojati očuvati postojeće stado, iako to jest jako važno. Moramo se ozbiljno zapitati: Što je zapravo život? Vjerujem da svi moramo zajedno nastojati tražiti nove način donošenja Evanđelja suvremenom svijetu propovijedajući Krista iznova i usađujući vjeru.»

Ovo pokazuje koliko je Sveti Otac zauzet u traženju načina kako pristupiti suvremenom čovjeku. U tom svijetlu možemo razumjeti te dozvole date Neokatekumenskom putu.

P: Koji je kontekst ovog pisma?

Gennarini: Ovo pismo je veoma važan korak u procesu odobrenja Puta. U 1997. Ivan Pavao II. ohrabrio je inicijatore Puta da ispitaju iskustvo Puta nakon 30 godina njegova postojanja i formaliziraju to iskustvo pišući statute.

U tom kontekstu, pet vatikanskih dikasterija – Vijeće za laike, Kongregacija za nauke vjere, Kongregacija za kler (…), Kongregacija za katolički odgoj i Kongregacija za liturgiju – istraživalo je godinama višestruke aktivnosti Puta nudeći preporuke i zapravo potvrđujući iskustvo ove katehetske itinerancije.

Praksa Neokatekumenskog puta je odavna poznata različitim vatikanskim dikasterijima od kojih je dobivala potporu. Još ranih sedamdesetih, kad je novi Obred kršćanske inicijacije bio pripravljan nakon Drugog vatikanskog sabora, tadašnje početno iskustvo Puta bilo je hvaljeno kao praktična primjena onoga što je Kurija htjela formulirati.

Voditelji Puta su cijelo vrijeme održavali dijalog s Papama, počevši od Pavlom VI. i osobito s Ivanom Pavlom II.

P: Koji su rezultati tog procesa to danas?

Gennarini: Katehetski sadržaj Puta u svojem itinerariju kršćanske inicijacije proučavan je do u detalje od strane Kongregacije za nauk vjere, koju je onda vodio Benedikt XVI. i odobrio taj itinerarij uz samo nekoliko ispravaka.

Slijedeći korak je bilo odobrenje statuta što nije bio lak zadatak s obzirom na činjenicu da Put nije ni laička udruga, niti svećeničko bratstvo niti organizacija.

Sveta Stolica shvatila je ovu kompleksnost i priznala Put ne kao pokret niti kao udrugu, nego kao itinerarij kršćanske formacije vrijedan za prenošenje vjere u sadašnjem društvu, kako za obnovu vjere već krštenih tako za uvođenje u vjeru nekrštenih.

Nakon odobrenja metoda i statuta, slijedeći korak je bio proučavanje liturgijskih prilagodbi prisutnih u ovoj liturgijsko-katehetskoj stvarnosti. Taj proces završava s ovim pismom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *