‘Petrus’ o neokatekumenima

 

Kikove prekrižene ruke između neposlušnosti i šifrirane poruke


 

 

 

piše Gianluca Barile


VATIKAN 28. 4. 2008. – Prekrižene ruke. Tako se utemeljitelj Neokatekumenskoga puta, Kiko Arguello, pojavio pred Papom u trenutku primanja Pričesti, u nedjelju ujutro u bazilici Svetog Petra, za vrijeme mise i zaređenja 29 novih svećenika Rimske biskupije. Sramota. Uzastopna. Da Kiko ne poštuje Euharistiju, koju «veselo» slavi zajedno sa svećenicima odgojenim u sjemeništima Redemptoris Mater uz pjesme i ples i prima pričest iz ruku članova svoga pokreta na svoje ruke i za to vrijeme ostaje sjediti, opće je poznato; ali da «taj naš čovjek» može otići toliko daleko u nedostatku poštovanja Tijela Kristova i Svetog Oca na ovaj način, ne bi se usudio pomisliti čak ni njegov najljući kritičar. Ipak to se dogodilo. I malo vrijedi što je nakon obreda, zahvaljujući kameri, Kiko snimljen, rame uz rame s najvjernijom Carmen Hernandez, kako dere dlanove plješćući Benediktu XVI. Ne, to je ipak previše: stigao je čas da Arguello odgovora za vlastite postupke. Kad bi se radilo o bilo kojoj drugoj osobi, moglo bi se pomisliti da je to trenutak emocija, zaborava, teškog, ali ljudskog, pred Papinom osobom, ali mi govorimo o utemeljitelju neokatekumena, o onome koji dobro poznaje i liturgiju i nauk Svete Rimske Crkve, pa makar ih i ne poštovao u svojim katehezama, i godinama poznaje Josepha Ratzingera. Dakle, kako je moguće da se Kiko odlučio pričestiti na ovaj način, s prekriženim rukama, pred Benediktom XVI.? Isključujući nepažnju i nemar, tri su pretpostavke: prva je pretpostavka prijetnja šizmom zbog toga što Sveta Stolica još nije potvrdila statute Pokreta, čiji je period kušnje istekao još u lipnju prošle godine, što bi značilo da je Arguello ucjenjivač; druga je pretpostavka da se time vrši pritisak na Benedikta XVI. kako bi što prije dao svoj imprimatur na Statute, što bi značilo da je Arguello glup, jer zna da Joseph Ratzinger nije čovjek spreman na kompromise s bilo kim, bez obzira na cijenu; treća je pretpostavka da na ovaj način potvrđuje kako po njegovu mišljenju i mišljenju svih neokatekumena, u Euharistiji nije stvarno prisutan Naš Gospodin Isus Krist i da ona predstavlja samo spomen njegove smrti i uskrsnuća, tako da se može primiti jednako kao i obična karamela, čime bi bio protestant, u religioznom smislu. Kakogod, u nijednom od ovih slučajeva Kiko ne izlazi kao pozitivan lik. Dapače, dojam je da utemeljitelj Puta, najdiskutabilnijeg u povijesti Crkve, opet ustraje u toliko ponavljanoj, neoprostivoj gluposti. Griješiti je ljudski, zna se, ali ustrajati je đavolski. Tako, način na koji se Kiko predstavio pred Petrom (i, dragi Kiko, zovemo ga Benedikt ili Papa – i on je, a ne ti, o tome razmisli –Petar na svaki način), ne čini ništa drugo nego otežava prilagođavanje neokatekumena službenoj liturgiji Crkve kako je zahtijevao službeno 7. prosinca 2005. kardinal Francis Arinze, prefekt Kongregacije bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u ime Svetog Oca. Poznavajući moćnike unutar Crkve, koji u Arguella imaju povjerenja i pokrivaju ga, sigurni smo da će čin neposlušnosti prema Papi, toliko puta ponavljan, ostati zataškan i bez nekog službenog opoziva; također smo sigurni da će najžešći neokatekumeni, kako se već dogodilo u prethodnim slučajevima, na nas bjesnjeti otrovnim e-mail porukama, uvredama i prijetnjama, dokazujući tako kako kateheze kojima ih je poučio Kiko, a koje uopće ne odražavaju višestoljetni nauk Crkve, malo odgajaju u poštivanju bližnjega (na poseban način kada se govori nezgodna istina). Zbunjeni i ozlovoljeni očitim nedostatkom poštovanja Kika Arguella naspram Svetom Sakramentu – primljenom, ponavljamo, prekriženim rukama pred Papom, uredništvo «Petrusa» poziva svoje čitatelje da pišu pisma i uljudne e-mailove u znak mirnog protesta odgovornima Neokatekumenskog puta, očekujući – kao zaštitu – da u Vatikanu čin Kikove neposlušnosti ne prođe tiho unatoč utjecajnim prijateljstvima i pokrivanju moćnika. Što se nas tiče, ne možemo činiti drugo nego slušati glas savjesti i potvrditi njegovoj Svetosti Benediktu XVI. našu sinovsku odanost i potpunu poslušnost.


http://www.papanews.it/dettaglio_approfondimenti.asp?IdNews=7327

 

 

‘Evo zašto se ne može biti neokatekumen’: lista teoloških pogrešaka Puta koju je napisao pokojni o. Enrico Zoffoli


 

 

 

VATIKAN, 27. 5. 2008. – Iz pisma poslanog ocu Liviju Fanzagi iz „Radio Marije“ donosimo i objavljujemo što je pokojni o. Enrico Zoffoli napisao protiv teologije Neokatekumenskog puta, a što je sadržano u Statutu i katehezama Kika Arguella i Carmen Hernandez. Ne činimo to da bismo ikoga progonili već isključivo iz ljubavi prema Crkvi i Istini.

  1. Krivo je vjerovati da čovjek, dok snosi posljedice istočnog grijeha, nije više u mogućnosti oduprijeti se zlu i činiti dobro: njegova sloboda i moralna odgovornost su neupitne, protiv luteranskog pesimizma.
  2. Krivo je vjerovati da đavao, kolikogod zao i podmukao, toliko može vladati ljudskom voljom da ga može prisiliti na grijeh, tako da krivnja za grijeh u principu nije na čovjeku.
  3. Krivo je vjerovati da se čovjek, s pomoću milosti, ne može i da nije dužan boriti protiv svojih strasti ili truditi se popraviti i težiti za svetošću u svom staležu.
  4. Krivo je misliti da pravo obraćenje uključuje samo priznanje i optužbu za svoje grijehe u nadu u Božje oproštenje, a ne i pokajanje i čvrstu odluku više ne griješiti.
  5. Krivo je naučavati da obnova stanja milosti ne znači „opravdanje“ koje zajedno s ispaštanjem za grijehe pomiruje s Bogom i stvarno obnavlja dušu te joj vraća prijateljstvo s Bogom i zavrjeđuje vječni život.
  6. Krivo je naučavati da čovjek griješeći istinski ne vrijeđa Boga, i stoga nije dužan okajati svoju krivnju, istinski zadovoljivši pravdi.
  7. Krivo je naučavati da Bog, zahtijevajući takvu zadovoljštinu posredstvom žrtve jest „okrutan“: On ne želi obnoviti nešto što je čovjek griješeći Njemu oduzeo, jer čovjek samo sebi može naštetiti odbacujući svoje jedino Dobro. „Zadovoljština“ na koju je čovjek obvezan, reafirmira apsolutno prvenstvo Boga i radikalnu ovisnost stvorenja o Bogu. Samo tako čovjek daje Bogu ono što mu pripada i sebi ono što je njegovo. Dužnost prema pravdi podudara se s dužnim poštovanjem prema ontološkoj istini o Bogu i čovjeku.
  8. Krivo je tvrditi da „religioznost“, utemeljena na naravi i razumu, nije istinita i vrijedna dužnog štovanja Boga kao Stvoritelja i Uzdržavatelja, i da stoga nije legitiman i nužno potreban korak, nužan zbog toga što čovjek dolazi štovanju „živog Boga“ judeo-kršćanske objave.
  9. Krivo je vjerovati da je u Katoličkoj Crkvi žrtva ostatak poganskog mentaliteta. Ona bi to bila samo onda ako bi Bog kojem se žrtvuje bio idol shvaćen u klasičnoj mitologiji: ljubomoran i osvetoljubiv… Mojsijev zakon je propisao „žrtve okajnice“ i druge žrtve čijim slavljenjem je ustanovljeno „svećenstvo“. Zašto Crkva ne bi to imala kao vrhovni čin bogoštovlja?
  10. Krivo je i bogohulno reći da Isus, Utjelovljena Riječ, nije otkupio grešno čovječanstvo i ispaštao njegove grijehe žrtvom Križa.
  11. Krivo je i uvredljivo zanijekati da Krist predstavlja jedinstveni i uzvišeni model života i da je spasenje jedino moguće onima koji nastoje nasljedovati taj model.
  12. Krivo je učenje da Isus, nastavljajući na zemlji svoje spasenjsko posredovanje i primjenjujući na buduće generacije zasluge svoje otkupljujuće i ispaštajuće žrtve, nije ustanovio Crkvu također kao hijerarhijsko društvo, vidljivo i pravno uređeno.
  13. Krivo je vjerovati da ovlasti od Krista date Crkvi nisu jedino utemeljene na sakramentu svetog reda, tj. ministerijalnom svećeništvu koje je bitno različito od općeg svećeništva svih krštenih.
  14. Iznad sveg krivo misli onaj koji vjeruje da najuzvišeniji i osobiti čin katoličkog bogoštovlja nije slavljenje euharistijske žrtve kao ponovnog uprisutnjenja nekrvne, savršene i jedinstvene žrtve na Križu. Samo umirući Krist je otkupio svijet, ne uskršavajući, jer jedino sudjelujući u njegovoj smrti čovjek danas može zaslužiti duhovni život (milost), a sutra uskrsnuće tijela.
  15. Krivo je vjerovati da misa nije iznad svega žrtva, nego samo „bratska gozba“; ne može se nijekati da ovo – naime, euharistijsko zajedništvo – crpi svoj smisao i posvećujuću učinkovitost po sudjelovanju vjernika u Kristovoj žrtvi, uprisutnjenoj u posveti kruha i vina, učinjenoj na oltaru po svećeniku-služitelju, ne po zajednici čije eventualno neprisustvo ne čini euharistijsko slavlje nevaljalim.
  16. Krivo je misliti da posveta kruha i vina daje ovim elementima samo novo značenje, ostavljajući ih bitno nepromijenjenima; doista, i jedno i drugo postaju Tijelo i Krv Kristova snagom apsolutno jedinstvenog čuda transupstancijacije.
  17. Krivo je, nakon konsekracije, vjerovati da na oltaru imamo samo znak Tijela i Krvi Kristove, a ne zapravo i jedno i drugo, istinski i supstancijalno prisutno, naime isto Čovještvo koje je cjelovito utjelovljena Riječ. Ne klanjamo se „znaku“, nego Značenju; ne „simbolu“ Krista, nego njegovoj božanskoj Osobi.
  18. Krivo je naučavati da Sveta Pričest ne zahtijeva sakramentalnu ispovijed smrtnih grijeha, ili barem čin savršenog pokajanja kako bismo ju dostojno primili…; stoga je jednako neistinito da grešnika ne pomiruje s Bogom svećenik-ispovjednik, nego zajednica.
  19. Krivo je vjerovati da će Bog oprostiti svima i svakoga spasiti; on oprašta samo onima koji se kaju za ono što su zgriješili; i spašava samo one koji odgovarajući na njegovu milost umiru u miru s Njim. Pakao je koliko stvaran toliko i moguć za tvrdokorne grješnike koji umiru u stanju konačnog nepokajanja.
  20. Krivo je vjerovati da nismo obvezni nasljedovati Kristove vrline i težiti za svetošću, koja je moguća kroz vježbanje u askezi kao praktičnom življenju evanđeoskih savjeta. Unutarnje pročišćenje koje iz toga proizlazi nužno je kako bismo izbjegli čistilište.

http://www.papanews.it/news.asp?IdNews=7836

 


P.S.

Integralnu verziju Zoffolijeva pisma o. Liviju Fanzagi možete naći ovdje http://www.geocities.com/Athens/Delphi/6919/LDRM.htm

O. Livio Fanzaga nije bio član Neokatekumenskog puta, ali ga je hvalio na Radio Mariji; u zadnje vrijeme promijenio je mišljenje o Putu. http://en.wikipedia.org/wiki/Neocatechumenal_Way

 

 

 

 

KARDINAL MEDINA ESTEVÉZ KRITIZIRA NEOKATEKUMENE: SLAVITE MISU BEZ ZLOPORABA: LITURGIJA NIJE NIČIJE VLASNIŠTVO, POSEBNO NE KIKA ARGUELLA


 

 

 

 

piše Bruno Volpe

 


VATIKAN 17. 4. 2008. – Kao što je poznato, naš dnevnik već nekoliko dana vodi kampanju da se probudi zanimanje za evidentiranje onoga što nije u redu u nauku NP-a. Vezano uz to, izvijestili smo o komentarima i svjedočanstvima osoba koje su se, posljednjih godina, srele s pokretom koji je osnovao Španjolac Kiko Arguello i koji je još u procesu službenog odobrenja od strane Vatikana. Onaj tko, zasigurno kao malo tko drugi, dobro poznaje neokatekumene je čileanski kardinal Jorge Arturo Medina Estevéz, kardinal koji je s Balkona Blagoslova bazilike sv. Petra 19. 4. 2005. objavio izbor Benedikta XVI. za papu i koji je godinama bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. I čini se da ni on nije baš mekan prema Putu.

Uzoriti, što mislite o neokatekumenima?

«Moram reći da i među njima postoje neke dobre stvari, recimo iskrena ljubav prema Kristu, ali…»

Ali?

«Tijekom godina sam, kao prefekt vatikanskog Ureda koji je zadužen za ovu stvar, nažalost uočio u njihovim liturgijskim činima određena zastranjenja i zabrinjavajuće ekstravagantnosti. Odavno je Sveta Stolica pozvala NP da to promijene i poslušaju; i ja im to savjetujem, jer liturgija nije ničije vlasništvo, a najmanje Kika Arguella.»

Govorite o zastranjenjima i ekstravaganciji. Na što točno smjerate?

«Prvenstveno na primanje Pričesti sjedeći i bez poklona. To mi se čini apsolutnim nedostatkom poštovanja prema Kristu. Zatim dolazimo do homilije. Poznato mi je da laici – ponavljam, laici – daju odjeke koji, iako se eksplicite ne zovu propovijedima, to u biti jesu. Podsjećam i sebe i njih da prema božanskoj liturgiji samo posvećeni službenik, to će reći svećenik ili đakon, mogu propovijedati. Ovdje je riječ o opasnim zloporabama.»

Govorimo sada općenito o liturgijskim zloupotrebama.

«Iskreno, mada nisam zadovoljan, situacija je danas bolja, što možemo najviše zahvaliti sluzi Božjem Ivanu Pavlu II., a onda papi Benediktu XVI.»

Liturgijske su zloupotrebe započele nakon Drugog vatikanskog koncila…

«Da, ali nisu uzrokovane II. vatikanskim koncilom. Uistinu, nakon Koncila došlo je do mnogih konfuzija koje su na svoj način stvorile ozračje ponovnog stvaranja liturgije. Krivo se poimalo da sve može biti dopušteno i odobreno u ime, nazovimo je tako, liturgijske kreativnosti koja se, doista, tragično pretvorila u kaos i bezvlašće.»

Magična složenica, liturgijska kreativnost…

«Ja je držim samo sinonimom za nered i neposluh. No, čini se da je vrijeme kreativnosti, hvala Bogu, završilo. Svakako, svako malo se pojave svećenici koji mijenjaju čitanja, zatim zloporaba na temu skupnog odrješenja grijeha i tako dalje, ali mi se situacija ne čini tako dramatičnom kao nekad.»

Uzoriti, kad biste trebali pojasniti što je liturgija u nekoliko riječi, što biste rekli?

«Pa rekao bih da je praktični aspekt vjere. Središte liturgije i sv. mise je Isus Krist, da se umire oni koji nastoje racionalizirati svaku stvar. Misa je dar, žrtva, traženje transcendentnog i otajstvo. Nije ispravno niti dopustivo da itko, kažem itko, polaže pravo na vlastite ideje i bizarnosti u liturgiji.»

Ponekad se primjećuje sklonost spektaklu u misi.

«Istina. Ali tko to čini, griješi. Temelj mise je Gospodin, a ne slavitelj. Liturgija smjera na Krista, a ne na onoga koji slavi misu. Neki su svećenici skloni činiti spektakl, i griješe. Misa nije spektakl, nije film. Takve show-mise me ozbiljno zabrinjavaju.»

I na koncu, što preporučate?

«Da se mise slave dostojanstveno, s prikladnom glazbom, ispravnim gestama i bez ekstravagancije. I svi ćemo se obogatiti, na dobro Crkve, u poslušnosti: ponavljam, liturgija nije ničije vlasništvo.»


http://www.papanews.it/dettaglio_interviste.asp?IdNews=7063

 

 

 

 

Kardinal Noè ekskluzivno otkriva za ‘Petrus’: “Kad je Pavao VI. denuncirao dim Sotonin u Crkvi, mislio je na liturgijske zloporabe koje su uslijedile nakon II. vatikanskog sabora.”

 

 

intervjuirao Bruno Volpe


VATIKAN 14. 5. 2008. – On govori tankim glasom i povremeno teško dolazi do zraka tako da mora zastati, ali je bistra uma i čista srca… Intervju s Virgiliom kardinalom Noèom (86 godina) glavnim ceremonijarom Pavla VI., Ivana Pavla I. i Ivana Pavla II., nekadašnjim Nadsvećenikom bazilike Sv. Petra i Papinskim vikarom za Grad Vatikan, odaje dirljiva i angažirana čovjeka. Kardinal, koji je napustio javni život zbog svojih poznih godina, pomaže nam, uzevši nas za ruku, bolje razumjeti jednog Papu – nepravedno zaboravljenog u povijesnim mijenama: Giovania Battistu Montinia. Po prvi put nam otkriva na što je Pavao VI. točno mislio kad je 1972. denuncirao prisutnost dima Sotonina u Crkvi.

Uzoriti, tko je bio papa Pavao VI.?

Pravi gentleman, svetac. Još uvijek se sjećam kako je žarko i angažirano doživljavao Euharistijsko otajstvo. Kad ga se sjetim navru mi suze, ali ne na način jednog licemjera, nego sam istinski dirnut. Mnogo mu dugujem, mnogo toga sam naučio od njega. On je živio i platio veliku cijenu za Crkvu.

Upravo po njegovoj odredbi imali ste privilegij biti njegovim glavnim ceremonijarom u vrijeme pokoncilske obnove. Kako se sjećate tog vremena?

Izvanredno. Jednom mi je Sveti Otac osobno rekao, na veoma blag način, kako glavni ceremonijar treba obavljati svoju zadaću u tom osobitom povijesnom razdoblju. Došao je u sakristiju. Prišao sam mu bliže i on mi je rekao: „Glavni ceremonijar mora sve predvidjeti i preuzeti na sebe. On ima zadaću olakšati Papi put.“

Je li još štogod dodao?

Ustvrdio je da se glavni ceremonijar ne smije ničim duhovno uznemiriti, malim ili velikim, pa bili to i njegovim vlastiti osobni problemi. Glavni ceremonijar, naglasio je, mora također vladati sobom i biti Papin štit, tako da se sveta misa može slaviti na dostojanstven način, na slavu Boga i Njegova naroda.

Kako je Sveti Otac primio liturgijsku obnovu II. vatikanskog sabora?

Sa zadovoljstvom?

Govore da je Pavao VI. bio tužan čovjek, istina ili legenda?

Laž. On je bio dobar i nježan otac, gentleman i svetac. U isto vrijeme, bio je ožalošćen činjenicom da je bio napušten od strane Rimske kurije. Ali o tome radije ne bih govorio.

U cjelini, protivno povjesničarima, Vi, kao jedan od njegovih najbližih i istinskih suradnika, opisujete papu Montinija kao vedru osobu?

On je bio takav. Znate li zašto? Zato što je tvrdio da tkogod služi Gospodinu nikad ne može biti tužan. On Mu je služio osobito u misnoj žrtvi.

Nezaboravno je njegovo denunciranje prisutnosti dima Sotonina u Crkvi. Još i danas taj se njegov govor čini nevjerojatno važnim.

Vi iz ‘Petrusa’ imate ovdje pravu ekskluzivu, jer sam u poziciji otkriti, po prvi puta, što je Pavao VI. htio denuncirati tom izjavom. Papa Montini, za Sotonu, mislio je uključiti sve one svećenike ili biskupe i kardinale koji nisu slavili Gospodina svojim lošim slavljenjem svete mise zbog pogrešnog tumačenja implementacije Drugog vatikanskog sabora. On je govorio o dimu Sotoninu zato što je smatrao da su oni svećenici koji su pretvorili svetu misu u suhu slamu u ime kreativnosti, zapravo opsjednuti taštinom i ohološću Zloga. Stoga, dim Sotonin nije bio ništa drugo nego mentalitet koji je htio iskriviti tradicionalne, liturgijske norme euharistijskog slavlja.

Misli se da je Pavao VI. bio pravi krivac svih loših stvari pokoncilske liturgije. Međutim, na temelju ovoga što ste nam otkrili Uzoriti, Montini je usporedio liturgijski kaos, premda na slikovit način, zapravo s nečim paklenim.

On je osudio težnju da se bude u središtu pozornosti i delirij svemoći koji su slijedili nakon Koncila u liturgiji. Misa je sveto slavlje, on je često ponavljao, sve mora biti pripremljeno i adekvatno proučeno, poštivajući norme, nitko nije „dominus“ (gospodar) svete mise. Na žalost, u mnogome nakon II. vatikanskog malo njih ga je razumjelo i zbog toga je patio, smatrajući taj fenomen napadom Đavla.

Vaša Uzoritosti, u zaključku, što je istinska liturgija?

Ona koja daje slavu Bogu. Liturgiju treba uvijek i bez obzira na bilo što činiti dostojanstveno: čak i znak križa učinjen površno sinonim je prijezira i nemara. Nažalost, ponavljam, nakon II. vatikanskog sabora vjerovalo se da je sve, skoro sve, dopušteno. Sada je nužno i žurno obnoviti osjećaj za sveto u ars celebrandi, prije nego što dim Sotonin potpuno prožme cijelu Crkvu. Hvala Bogu, imamo papu Benedikta XVI.: njegova misa i njegov liturgijski stil su primjer korektnosti i dostojanstva.


http://www.papanews.it/dettaglio_interviste.asp?IdNews=7624

 

 

 

Liturgijske zloporabe, kardinal Cipriani Thorne poziva na najveću strogost: “I neokatekumeni se trebaju uskladiti s uputama Crkve.“

 

 

 

Intervjuirao Bruno Volpe

 


VATIKAN 15. 4. 2008. – Kardinal Juan Juis Cipriani Thorne, nadbiskup limski i primas Perua, mjerodavni predstavnik Svetog kolegija i Opusa Dei, te jedan od velikih stručnjaka Katoličke Crkve u pitanjima moralne teologije i liturgije. Upravo o temi liturgije, toliko aktualne u ovo vrijeme, Kardinal je rado odgovorio na neka pitanja za Petrus.

Uzoriti, što je istinska liturgija?

Bit ću kratak: to je čisto lice vjere. To nije samo vanjština ili poštovanje formalnih pravila, već se u liturgiji s radošću slavi Kristovo otajstvo koji je umro i uskrsnuo. Zato je važno slaviti svetu misu dostojanstveno i ispravno, liturgijom koja je vjerna kanonima Crkve, a iznad svega iz poštovanja prema Isusu. U tom smislu smatram važnim stalne pozive Svetog Oca Benedikta XVI. za doličnim poštovanjem liturgije.

Posljednjih godina se primjećuje zabrinjavajuća eskalacija liturgijskih zloporaba. Kako Vi objašnjavate ovaj negativan trend?

Izgubio se pojam grijeha, a isto tako se loše postupa i podcjenjuje misna žrtva u shvaćanjima ljudi, također i unutar Crkve, koji sve opravdavanju i toleriraju stvarajući diskutabilnu cirkularnu i sastaničarsku dimenziju euharistijskog slavlja. Onda je, a vjerujem da je to djelomično krivnja Rimske kurije nakon II. vatikanskog koncila, postojao nekakav popustljivi stav, prije svega u tumačenju, prema Koncilu. Nužno je hitno popraviti ovu situaciju; vjerujem da je apsolutno nužna vertikalna dimenzija euharistije jer vjernici mogu shvatiti veliki Kristov dar. Sigurno da su vjernici u opasnosti da budu sablažnjeni i odbijeni zbog tzv. „show-misa“ u kojima se, u ime slobode i kreativnosti, čine svakovrsne izopačenosti.

Vratimo se na način podjeljivanja Svete Pričesti…

Čak i u ovoj stvari popustljiv pristup mnogih svećenika učinio je smiješnom, u očima katolika, vrijednost euharistije. Osobno držim da je najbolji način podjeljivanja Svete Pričesti na jezik, tako da sam u svojoj biskupiji zabranio podjeljivanje Hostije na ruku. U misama s velikim brojem vjernika nekad smo čak nalazili Hostije bačene na pod Crkve.

Petrus je zabrinut zbog neokatekumena: Put je izazvao divljenje, ali također i zabrinutost i sumnju.

Ne sumnjam da su namjere neokatekumena hvalevrijedne i da oni stvarno žarko i radosno traže Boga. Stoga misli da treba s njima započeti zdrav i u isto vrijeme čvrst dijalog u istini. Vatikan sa svoje strane pokušava pronaći rješenje za odobrenje njihovih statuta. U svakom slučaju, u slavljenju svete mise kod neokatekumena postoje određeni aspekti koje ja apsolutno ne podržavam. Napominjem i ponavljam da je liturgija jedinstvena i da ju svatko na isti način mora poštivati. Svakako, tolerancija, naravno, za neokatekumene, ali u nadležnosti je Crkve da ih pozove da poštuju euharistiju.


http://www.papanews.it/dettaglio_interviste.asp?IdNews=6985

 

 

 

 

MAESTRO FRISINA ‘ZASVIRAO’ KIKU I NEOKATEKUMENIMA: «NE PREKRIŽENIM RUKAMA U VOJNOM STILU I HOMILIJAMA KOJU DRŽE LAICI»

 


VATIKAN 3. 5. 2008. – Intervju s mons. Marcom Frisina, liturgičarem, skladateljem svete glazbe, svakako jednim od najpažljivijih i najkompetentnijih svećenikom kad je u pitanju poštivanje dostojanstva euharistijskog slavlja. Sa slavnim Maestrom, autorom službenog himna nezaboravnog Svjetskog dana mladih 2000. i autorom tekstova Mjuzikla na temu Božanske komedije, započinjemo s kontroverznim izborom načina na koji je Kiko Arguello, začetnik NP-a, odlučio primiti svetu pričest iz Papinih ruku.

Mons. Frisina, što mislite o Kikovom držanju? Mnogi su to doživjeli kao nepotrebnu provokaciju vođe jednog pokreta čije statute Vatikan još nije odobrio…

Arguello se ponio na krajnje pogrešan i nimalo elegantan način. Pričest treba primiti s molitvenim stavom, a prekrižene ruke u vojnom stilu odrazile su stav izazivanja i, ni više ni manje, prkosa. Nimalo utješan događaj.

Prisjetimo se, opet iznova, koji je najispravniji način primanja Pričesti…

U Novus Ordo jasno je pojašnjeno da se k euharistijskom stolu ide u ophodu, najčešće sa sklopljenim rukama i uvijek u sabranosti. U starom obredu, kao što je poznato, trebalo se ničice pokloniti ispred balustrade (oltarna pregrada). Ovo s prekriženim rukama je uistinu ružan novitet…»

Govorimo o neokatekumenima. O njihovoj se liturgiji puno raspravlja. Na primjer, homilije drže laici. Što mislite o tome?

Vidite, liturgija je jedinstvena, nitko je ne može prisvojiti. Znam da je pitanje neokatekumena pod nadležnošću Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, koja ih je opomenula da se liturgijski usklade s kanonima Crkve. Što se tiče homilije koju drže laici, kažem bez oklijevanja da se radi o najtežoj zloporabi koja može dovesti do opasnih pomutnji; tu zloporabu treba najhitnije ukloniti.

Dolazimo do liturgijskih zloporaba uopće. Nakon II. vatikanskog koncila se pojavila se šarolikost: loši tumači Koncila bacili su se na neprimjerenu kreativnost…

Istina je. Bilo je takvih zloporaba. Poneki je svećenik, nasreću ne svi, pretjerao u svojoj hirovitosti, predstavljajući sebe središtem misnog slavlja ili izmišljajući stvari koje ne postoje te na taj način završio u površnosti i pukom neredu. Ovaj je trend već viđen.

Dakle, i Vi se protivite, nazovimo ih tako, misnim spektaklima…

Jasno. Protagonist mise uvijek je Krist, nikad svećenik. Sveta misa je žrtva, dar, otajstvo. Svako kreativno uplitanje suprotno je teološkoj viziji euharistijskog slavlja.

Sveti otac Benedikt XVI. je, prošle godine, proglasio Motu Proprio kojim dopušta slavlje tridentinske mise. Koje je Vaše mišljenje?

Mislim da je Papa time učinio lijepu gestu pravde i slobode. Tradicionalni vjernici, iako ih je malo, imaju pravo tražiti slavljenje mise prema obredu sv. Pija V. koji, između ostalog, a dobro se toga sjetiti, nikad nije poništen i čini, tako reći, DNA Crkve. Ja sam sam primio prvu pričest po tridentinskom misalu.

Vi, koji ste jedan od najvećih stručnjaka u ovom pitanju, recite nam: kakva treba biti duhovna glazba?

Primjerena slavlju, bez pjenjenja ili hirova. Tekstovi moraju biti, makar na narodnom jeziku, primjereni i prilagođeni liturgijskoj funkcionalnosti, izbjegavajući novotarije ili improvizacije.


http://www.papanews.it/dettaglio_interviste.asp?IdNews=7443

 

 

 

Monsinjor Nicola Bux (Kongregacija za nauk vjere): „Kikove prekrižene ruke? Pomanjkanje osjećaja za Euharistiju“.

 


intervjuirao Bruno Volpe

 


VATIKAN 29. 4. 2008. – Prekrižene ruke Kika Arguella pred Papom za vrijeme pričesti prošle nedjelje u sv. Petru, potakle su još veću raspravu o poštovanju liturgije i Pape od strane vodstva, a ne od baze Neokatekumenskog puta. O tome smo čuli mišljenje monsinjora Nicole Buxa, cijenjenog teologa i liturgičara, osobnog prijatelja Benedikta XVI. i savjetnika Kongregacije za nauk vjere.

Monsinjor Bux, što mislite o Arguellevom, moglo bi se reći, ”vojničkom” stilu primanja pričesti iz Papinih ruku?

”Treba reći da trenutno ne postoji specifičan i konkretan kanon o tome kako treba držati ruke u trenutku pristupanja Presvetom Sakramentu, ali čini se očitim da je s tom gestom gospodin Kiko Arguello izrazio pomanjkanje shvaćanja dubine velikog dara kojega je trebao primiti, tj. prema Tijelu Kristovu, i izgleda da nije bilo dovoljno poštovanja prema Papi. Osobno se želim distancirati od onoga tko prilazi euharistijskom stolu s prekriženim rukama, premda bi zainteresirani mogli znati zašto to čine, kao osjećaj za izazov ili za emocije ili zbog nečeg osobnog, diskutabilnog s obzirom na način pričešćivanja”.

Arguellov položaj se pokazao kao izazov na dvoboj zbog toga što nisu odobreni neokatekumenski statuti…

”Ne bih htio ulaziti u vrijednost Statuta. Ali želim istaknuti da se ne može pričešćivati lakoumno. Budući da svako zlo ne dolazi za to da bi se nekome napakostilo, u tom smislu možda će epizoda s protagonistom Arguellom podsjetiti još više vjernike da je poklon pred Presvetim poželjan i da se mogu držati ruke na prsima, ali tako da budu usmjerene prema srcu. Smatram da je to pitanje senzibiliteta: ako ga netko nema, ne može zaista imati stav poštovanja prema Euharistiji. Što se tiče Arguella, ja se nikada ne bih pojavio s prekriženim rukama da bi se pričestio, ali od njega se traži da preispita vlastitu savjest i da vidi je li se osjeća krivim ili ne”

Što se tiče ovoga argumenta, bilo bi poželjno održati jednu katehezu o tome kako se treba dostojno pričestiti?

”Bez sumnje, to bi bilo poželjno. Nužno je, i rekao bih urgentno, svećenici bi trebali održati katehezu kako bi razjasnili i naglasili važnost Presvetog Sakramenta kako bi izbjegli neugodnosti koje bi mogle nagrditi Kristov misterij koji se ponazočuje u Hostiji”.


http://www.papanews.it/dettaglio_interviste.asp?IdNews=7349

 


Anche Monsignor Ranjith ‘bacchetta’ Kiko Arguello: “Una mancanza di rispetto verso il Santissimo Sacramento e il Papa ricevere la Comunione con le braccia incrociate”

 

 

 

 

intervjuirao Gianluca Barile

 

 

VATIKAN 28. 4. 2008. – Kao što je poznato, način na koji je Kiko Arguello, začetnik Neokatekumenkog puta, primio pričest izravno iz Papinih ruku, izazvao je buku. To znači da je primio pričest prekriženih ruku pod svetom misom kada je zaređeno 29 novih svećenika za Rimsku biskupiju, a misu je služio Papa u nedjelju ujutro u rimskoj Bazilici. ‘Petrus’, koji je prvi pokrenuo taj slučaj upozoravajući na Kikovo držanje koje je nepravilno i s nedostatkom poštovanja, dobio je mišljenje jednoga od najviših autoritet u Crkvi s obzirom na liturgiju, monsinjora Malcolma Ranjitha (na slici), vrlo uvaženog tajnika Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu.

 

Preuzvišeni, kako ste protumačili Arguelleve prekrižene ruke u trenutku primanja pričesti u prisutnosti Svetoga Oca?

 

”Gledajte, bit ću iskren: ne bih znao kako bi protumačio takvo stajalište. S druge strane, samo gospodin Arguello doista zna što se nalazi u njegovu srcu i što ga je potaklo da se na taj način pričesti, recimo, u najmanju ruku neobično. Tko zna, možda je na taj način htio izraziti svoje osjećaje pred Papom i Kristovim Tijelom; ili je možda htio izraziti suprotne osjećaje ili zlovolju tko zna zbog čega. Osobno, radije ne bih bio zato da iznosim svoj sud o njegovim motivima: sam Argello poznaje tajne vlastitog srca kao i cilj vlastitog djelovanja”.

 

Pa čak ako su Kikove prekrižene ruke sablaznile ne mali broj vjernika…

 

”Unaprijed upozoravam da u Novus ordo, za razliku od Vetus Ordo, nije predviđen propisani način kako treba primiti pričest, stoga i ja vjerujem da su njegove skrštene ruke, bez obzira na osjećaje koji su motivirali takvu gestu, predstavljale nedostatak poštovanja prema Presvetom Sakramentu i Papinoj osobi. Međutim to vrijedi za Kika Argella kao i za svaku drugu osobu: nije moguće na taj način primiti Tijelo Kristovo, a osobito ne iz Papinih ruku”.

 

Kažete da Novus ordo ne kaže izričito kako treba primiti Pričest, ali pristojnost i poštovanje pred otajstvom Utjelovljene Riječi koja se uprisutnjuje u Presvetom Sakramentu ne mogu se izostaviti ili omalovažavati. …

 

”Savršeno se slažem”.

 

Preuzvišeni, vi ste najveći autoritet vezano uz liturgiju: podsjetimo naše čitatelje kako treba pristupiti euharistijskom stolu.

 

”Bit ću kratak: sa sklopljenim rukama, a sigurno ne sa prekriženim rukama…”

 

Kardinal Francis Arinze, u ime Svetoga Oca Benedikta XVI., u prosincu 2007. pisao je neokatekumenima da svoju liturgiju usklade s onom službenom u Katoličkoj crkvi. Kardinal Arinze je prefekt vatikanskog dikasterija čiji ste vi tajnik: znate li da li se Put stvarno s time uskladio?

 

”Žao mi je, ali trenutno o tome nemam vijesti, kao što mi nije poznato je li u tijeku odobravanje neokatekumenskih statuta”.

 

S tim u svezi. Kardinal Arinze izgleda da prestaje biti na čelu Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Izgleda da ste vi u vidu da ga naslijedite, zatim govorilo se o dolasku monsinjora Angela Amata iz Kongregacije za nauk vjere i vašem povratku u Sri Lanku. Što nam o tome možete reći?

 

”Nisam dobio službeno priopćenje, ali po novinama su se pisale mnoge neistinite stvari. Što se mene tiče, podlažem se poslušnosti i svim odlukama Svetoga Oca”

 

 

 

http://www.papanews.it/dettaglio_interviste.asp?IdNews=7328

 

 

KIKOVI NEOKATEKUMENI – CRKVENI POKRET

ILI SEKTA UNUTAR KATOLIČANSTVA

 

 

piše don Marcello Stanzione


VATIKAN 31. 3. 2003. – Članak ravnatelja Gianluce Barile o sjenkama Neokatekumenskog puta izazvao je među čitateljima «Petrusa» entuzijastičke stavove, ali i brojne e-mailove protesta i teških riječi. Uključio sam se u ovu raspravu ne samo zbog svog svećeništva i uloge dopredsjednika ovog online dnevnika već i zbog iskustva i poznavanja NP-a u vremenu između moje 27. i 34. godine života. U vrijeme kad sam bio mlad svećenik pristupio sam Putu dajući mu najbolje od sebe, ali nakon nekoliko godina, upoznavajući sve bolje ovaj put, započela je grižnja moje svećeničke savjesti jer sam shvatio s najdubljom gorčinom da sam upravo ja, koji sam u to vrijeme u biskupiji bio odgovoran za Grupu koja je istraživala i prikupljala informacije o sektama i na taj način se borio posebno protiv Jehovinih svjedoka, prihvaćajući Put, uveo pravu, istinsku sektu u moju Crkvu. Od tada, uvjeren sam, NP je bio jedna od najvećih prijevara u mom životu! Puno je toga problematičnog u katehetskoj i liturgijskog praksi Puta, i zbog toga treba pozorno čitati zanimljive doktrinarne tekstove svećenika poput pok. oca Enrica Zoffolia, don Gina Contia i don Elia Marighetta. Put se, nakon početnih pastoralnih uspjeha, počinje pokazivati sve više poput diva na glinenima nogama. Mnogobrojni su se župnici, upoznavajući pravo lice Puta, našli u čudu jer im ne preostaje drugo nego pod pritiscima pustiti da on i dalje životari. Već su bivši članovi puta primjer jer su postavili tolike internet stranice na kojima žele upozoriti ostale katolike da naivno ne nasjedaju na opasnost «Kikovaca». Ovaj izraz nije prijeziran, već kazuje da unutar Puta postoji istinski i pravi kult osobe Kika Arguella, začetnika Puta. Kiko je skladao pjesme i često kantori Puta slijepo oponašaju Kika, «španjolizirajući» način svog pjevanja. Čak su i svete slike Kikovo djelo, a on je jedini «vođa». Znate li, konačno, zašto svi neokatekumeni govore na isti način? Zato jer ponavljaju na dugo i na široko izraze obrađene u Kikovim katehezama. U okviru katoličanstva ne postoji skupina koja je toliko snažno oblikovana osobnošću utemeljitelja poput NP-a. Bez sumnje, NP se, naizvan, predstavlja svojim velikim zaslugama: nastojeći staviti u praksu u istočnim katoličkim zemljama Ordo initiationis christianae adultorum (Red inicijacije odraslih u kršćanstvo), koji može uroditi dubokom pastoralnom obnovom. IV. poglavlje spomenutog obrednika pod nazivom: Priprema za sv. Potvrdu i Euharistiju već krštenih odraslih osoba koji nisu katehizirani, nažalost se izbjegavao u redovitom župnom pastoralnom radu zbog razloga koji je ujedno i jednostavan i sumnjiv: naši su odrasli, iako doista odmetnuti i nevjerni, iako su dogmatski postali ravnodušni i moralno relativisti, primili sakrament sv. Potvrde i Euharistije što znači da se kršćanska inicijacija treba odnositi na misije ad gentes koju vrše misijske institucije te se, konačno, IV. poglavlje obrednika odnosi na jedinstvene i rijetke slučajeve. Jasno je, međutim, kada danas govorimo o kršćanskoj inicijaciji u tradicionalno katoličkim zemljama, govorimo u analoškom smislu, poštujući staru praksu kršćanske inicijacije i praksu poslanja ad gentes. Velika zasluga koju sebi pripisuje NP je upravo ta da su ponovno otkrili kršćansku inicijaciju odraslih te da su je prilagodili, upravo tako, ne samo udaljenima, koji su prekinuli svaki odnos s Crkvom i krštenjem, nego i kršćanima bogatog sakramentalnog života, ali koji su ostali nezreli i djetinjasti u svojoj vjeri. Poznato je da se pokreti, ako potraju, neminovno institucionaliziraju, gubeći na taj način barem dio svoje karizmatske snage. Mnogo je pokreta u Crkvi i nijedan od njih ne može prisvojiti pravo prvorođenosti ili ekskluzivnosti kršćanske vjerodostojnosti. S tog su razloga, stavljajući nastranu zasluge i vrijednosti, svi pokreti ograničeni i rizični. Upozorenje na razlučivanje i ujednačenost, pozivajući se na dokumente Učiteljstva upućene pokretima, poziva pokrete na prilagodbu i treba ga prihvatiti s velikom poniznošću.

Koje su ograničenosti i rizici Neokatekumenskog pokreta i njihovog načina katehiziranja? Sluga Božji Ivan Pavao II., govoreći o iskustvu s NP, u jednoj je raspravi u rimskoj župi sv. Mučenika Kanadeških, upotrijebio izraze «zdrava radikalnost kršćanstva» i «autentični radikalizam evanđelja» (L’Osservatore Romano od 3 – 4. studenog 1980.). Ti su izrazi izrečeni ne samo u kontekstu rasprave već u općem kontekstu misli Prvosvećenika. Istrgnuti izvan tog konteksta, mogu kršćanskom puku dati krive predodžbe, štoviše dovesti do nepopravljive podjele i diskriminacije na odabrane i odbačene, na koje ne vrijedi ulagati truda dajući sve od sebe. Može li se izolirati stotinjak katekumena u jednoj župnoj zajednici, koji čine manjinu, od desetaka tisuća osoba i pripremiti im bogatu gozbu Riječi, sakramenata, ljubavi, s biranom i čistom hranom, a župnoj zajednici, većini, ponuditi samo minimarket s hranom u celofanu? Ovaj rizik teško prijeti ondje gdje je župnik zarobljenik Puta i postaje prezbiter neokatekumenskim zajednicama, odričući se, u najmanju ruku, službe pastira svih katolika koji su mu povjereni. Kolika je zarobljenost, čak ubitačnost, ovakvog djelovanja pokazuje činjenica da je prezbiter-župnik obvezniji prema NP-u nego prema svom biskupu, i u kojoj mjeri prezbiter-župnik uklanja iz svog pastoralnog plana pastoralni plan svoje dijeceze slijedeći zadaće na korist projekata i zadataka koje su mu dane od strane NP-a. Potrebno je govoriti o «radikalizmu evanđelja», ali o kojem radikalizmu? Kada se pažljivije promotri kateheza, ne postoji ni tračak sumnje da se ona vrši – treba se vršiti – uz čitanje Biblije, ne suprotstavljajući razumsko čitanje teološkom čitanju, ne određujući ga prezrivo intelektualnim, već kao poslušnost vjere željene od Boga koji sam ne odbacuje poštovanje razuma. (Dei Verbum 5). Još je jedan rizik ovdje izloženost neokatekumenskih kateheza plagijatu. Rizik je svake kateheze, čak svakog formativnog djelovanja, cijelog pastorala, kad je otrgnuta od tijela, otrgnuta iz kulturnog ozračja, kad nije u svezi sa samom sobom, kad pretpostavlja da mora samo davati, bez da prima nešto od bogatstva koje je također razasuto u svijetu i čovječanstvu višestrukom mudrošću Božjom. U ovom je urođena tendencija da se stavi naglasak na pokornički karakter – što je opet izloženo riziku maniheizma – obraćenja, umjesto na Božju ljubav koja pokreće i spašava i na Kristovo djelovanje koji uglavljuje sve u sebi, bilo na nebesima bilo na zemlji (usp. Ef 1, 10). U ovoj vrsti radikalizma doslovno tumačenje «zajedništva dobara», citirajući Dj 2, 42-45, čemu stremi NP, zaboravlja ili ignorira ne samo ozračje skorog Kristovog drugog dolaska u kojem je živjela zajednica u Jeruzalemu, već povrh svega razlučivanje koje je dao Isus između redovitog poziva na vječni život i posebnog poziva na pojedinačno i djelotvorno nasljedovanje (Mt 19, 21; Lk 19, 8 Zakej je dao pola svoga bogatstva siromašnima; Isus reče da je danas spasenje došlo u njegovu kuću). Tolike druge kritičke primjedbe treba uputiti (između ostalih i dokumentirane tekstove gore navedenih svećenika); također se treba istaknuti pretjerano tehničko zasnivanje dugog i pretjerano zahtjevnog NP-a, ili inicijacijske terminologije, učene, prepune hebrejskih izraza Staroga zavjeta u suprotnosti s jednostavnošću u odnosu na Božju riječ, na koju se pozivaju, ili ontološku usredotočenost na Riječ u odnosu na Euharistiju.

Na kraju, jedna je stvar jasna. Benedikt XVI. bit će Papa koji će ispraviti doktrinarne i liturgijske zloporabe koje NP mnogo godina nekažnjeno širi u župama. Kiko Arguello morat će osluškivati i staviti u praksu s apsolutnom poslušnošću ono što razni rimski uredi, koji su glas svetog Oca, isprave kod NP-a.


http://www.papanews.it/dettaglio_approfondimenti.asp?IdNews=6959

 

 

 

Sjenke Neokatekumenskog puta


Gianluca Barile


VATIKAN 12. 4. 2009. – Na Brdu Blaženstva, u Domusu Galileaee, faraonskoj utvrdi neokatekumena u Svetoj zemlji, 28. 03. 2008. zbio se događaj koji je riskirao da prođe tiho, ali koji naznačuje istinsku i nepojmljivu ‘revoluciju’: riječ je o pokretu koji se smatra crkvenim i koji je na taj način uspio privući i zavesti stotine prelata i kardinala. Čak što više, prima ih inicijator laik, ad limina, na način kako to ne bi učinio niti sam papa. Na ‘konvivenciji’ je sudjelovalo 160 biskupa i 9 kardinala Europljana, tako se to zove u neokatekumenskom žargonu. Bili su impresionirani i opčarani veličanstvenom arhitekturom dok su boravili u najvećem neokatekumenkom hramu u Svetoj zemlji, sa simbolizmom oblika i prostorom punih židovsko-luteransko-gnostičke simbolike, s nazočnošću žarkih sljedbenika, s karizmatskim ozračjem i sa sudionicima obreda koji su se upravo odvijali, sa svjedočanstvima i hvastavim djelima – tako su ih definirali njihovi kritičari – s Kikom Arguellom, začetnikom pokreta kojemu su se kasnije pridružili Carmen Hernandez i don Mario Pezzi. Prisutnost tako velikog broja visokih predstavnika Crkve pred Kikom, činilo se kao da se otvara put neokatekumenskoj evangelizaciji Europe, kojega jamči pokret, s metodama više-manje ‘diskutabilnim’ u stvarima nauka i liturgije. Takvo mišljenje se već poprilično infiltriralo u crkveni svijet sa svojim nepravilnim obredima koji, usprkos kontinuiranim upozorenjima pape Benedikta XVI., još nisu niti pregledani, niti modificirani niti ukinuti. A da se Svetom Ocu ovo nikako ne sviđa, razumije se iz činjenice što statuti «ad experimentum» Pokreta, koji su istekli već 10 mjeseci poslije dopuštena perioda kušnje od 5 godina od Sluge Božjega Ivana Pavla II., nisu još potvrđeni od Vatikana. Jedan od evidentnih dokaza da tako više neće ići u Neo putu, i koji Papa neće tolerirati, je sadržaj na slici koji smo objavili, na kojoj je dokumentirana euharistija (!?) slavljena sa obredom osporavanim od istog Benedikta XVI. preko pisma kardinala Arinzea u prosincu 2005., u kojem se poziva Put da slijedi liturgiju odobrenu od Katoličke Crkve. Ovdje je zapravo ta njihova liturgija na žalost potvrđena od strane prisutnih biskupa i kardinala. Jedan obred koji mnogi odbijaju zvati euharistijom, u kojem se na velikom stolu upotrijebljenom umjesto kršćanskog oltara ne slavi Kristova žrtva nego gozba među braćom ujedinjenima u istu vjeru u Uskrsnuće, koji se nikad ne klanjaju pa niti za vrijeme pretvorbe. Evo zašto vam moramo naznačiti čudne simbole u svetoj katoličkoj i božanskoj liturgiji: namjesto križa ističe se ogromna hanuka, koja predstavlja obnovu prave Crkve; namjesto tradicionalnih osobitosti, kaleži i kruh dijele se onima što sjede oko stola; zatim nedostaje tjelesnik budući da se teološka vizija koju inicijator Puta prenosi o euharistiji obzirom na prisutnost Gospodina shvaća luteranski kao transignifikacija (riječi Kika), a ne transupstancijacija; u slavlju se, zatim, nikad ne recitira Nicejsko-carigradsko vjerovanje i Rimski kanon jer prinos je poganska praksa; i na kraju ceremonije prisutni slijede Davidov ples oko stola. Ovo se možda nije dogodilo zbog srama(?) u prisutnosti biskupa i kardinala prošlog 28. ožujka, ali se događa u svakom posebnom slavlju u prostorijama različitim za svaku Neo zajednicu. Radi se o obredima sa tolikim emotivnim ushićenjima (popraćenim sa ritmičkim pjesmama) ali s malo sabranosti i zatim sa evidentnom banalizacijom Otajstva. U stvari to je jedan obred koji učvršćuje zajednicu, u pozivu da (pisane riječi Kika) «nema Euharistije bez zajednice». Cijela zajednica je ta koja slavi gozbu i euharistiju; jer euharistija je klicanje ljudske zajednice u zajedništvu; pravo mjesto na kojem se manifestira da je Bog dirnut (potresen) je u ovoj stvorenoj Crkvi i u ovoj zajednici. Iz ove zajednice izvire euharistija. I što na kraju čini istinski slavitelj, Gospodin Isus? Što reći, još uz to, o kaledioskopu (optička naprava) s mnogo oblika ponuđenim u svjetskom hramu neokatekumena na Brdu Blaženstva? Ovo ima sasvim jasan cilj: zaplašiti, impresionirati, sugestivno djelovati na posjetitelja i pobijediti ga dobrotom, grandioznošću Neo puta i njegova propovijedanja. Propagandistički stroj Puta, savršeno razrađen i podmazan u proteklim desetljećima, proizvodi upravo rezultate kakve vođe priželjkuju: nekritičko prianjanje visokih prelata koji podupiru neokatekumensku stvar prosvjetljeni kikijanskom misli potiskuju duboku u vlastitoj savjesti eventualne sumnje koje su imali prije posjeta u njihov svjetski centar. Konačno su zaslijepljeni i pokoreni trijumfalno razrađenom strategijom koja je namjeravala ostaviti jak dojam na visoke goste. Toliki prelati i kardinali neuki za raznolike zablude ove stvarnosti (nitko od njih ne može poznavati originalne kateheze koje čine usmenu tradiciju Puta), uspoređuju se sa jednom žalosnom posljedicom laičkog progresa Crkve započetom s pogrešnim tumačenjem II. vatikanskog koncila i nastavljenim u susljednim desetljećima: to što bi bilo zabranjeno redovniku pokrenuti i privući Crkvu prema nekoj drugoj teologiji, dopušteno je jednom laiku. Ne preostaje nam ništa nego moliti i uzdati se u energičnu intervenciju Pape. On – samo On – je Petar, i na njemu je Isus izgradio svoju Crkvu koja je, podsjećam, jedna, sveta, katolička i apostolska. Dakle, Papa je jedan i Crkva je jedna: njega je Krist postavio predajući ključeve Petru. Upravo se radi o slučaju gdje se želi iznutra suprotstaviti crkveni nauk i na taj način primiriti vlastitu dušu. „Non praevalebunt“, obećao je Isus. Onomu koji ima dobre namjere potrebno je malo riječi.


http://www.papanews.it/dettaglio_approfondimenti.asp?IdNews=6940

 

 

Neokatekumeni: Tanka granica između kateheze i plagijata


piše Felica Scaringella


U početnoj fazi konvivencije obznanjuje se novim sljedbenicima, kojima su ranije držali župske kateheze za odrasle i one osobe koje ”koje si žele dobro” istinska namjera Neokatekumenskog puta. Neofite bi se uvodilo u obrede, u Euharistiju (prema Kiku), poučavalo bi ih se o nužnosti davanja i primanja ljubavi (braći/od braće koji pripadaju zajednici, naravno), kako se obraniti od napada koji dolaze od drugih zajednica. Postoji jedan aspekt u indoktrinaciji koji je u meni pobudio određene znatiželje: na njemu je inzistirao katehist pozivajući se na poslušnost. Već ga Kiko Arguello donosi u svojom direktoriju: ”Slušajte vaše katehiste”, ”Tko uskrati poslušnosti katehisti, isto je kao da uskraćuje poslušnost samome Bogu”. Premda je naučavanje kod svih sekti šaroliko, zahtjev za poslušnošću guruu i vođama je zajednički svima. Jehovini svjedoci, na primjer, obvezuju na poslušnost starije osobe, vežu ih uz Upravljajuće Tijelo (takozvani rob); scijentolozi se obvezuju na poslušnost kapelanu zajednice, Sei Org; različite pseudoreligijske sekte obvezuju se na poslušnost svojim liderima i nadređenima. Ono što je zajedničko svim karizmatičnim vođama jest osjećaj (vrlo često je riječ o autoinvestituri) da imaju božansko poslanje. Rob (pretpostavljam da je riječ o poslušniku ili vođi sekte) je Jehovin kanal na Zemlji. Ron Hubbard je uspio otkriti da posjeduje izuzetnu moć kontrolirajući svoj slobodni duh. Kiko Arguello primio je zaduženje čak od Madone (koju iz zahvalnosti zove Marijom), a u skladu s time svi su njegovi katehisti Gospodinovi anđeli, inspirirani su od Duha Svetoga, te prema tome obdareni dogmom nepogrešivosti. Iz toga slijedi da katehisti mogu tražiti od svojih podanika apsolutnu poslušnost. U biti, poziv na poslušnost za ljude nije kontraproduktivna. Čak, što više, navikli smo se vidjeti djecu da su poslušni roditeljima zbog odgoja, djeca u školi su poslušna učiteljima kako bi dobili školsku izobrazbu, radnici su poslušni svojim nadređenima kako bi im posao napredovao. Pa zašto i djeca ne bi bila poslušna svojim katehistima kako bi bolje razumjeli svoju vjeru. Ali pravi problem se ne sastoji u poslušnosti nego u zloporabi vlastitog autoriteta zlostavljajući ”savjest” dotične osobe. Otvorimo, dakle, znanstvenu podlogu ovoj tvrdnji analizirajući aspekte takozvane destruktivne poslušnosti. Milgramovo istraživanje koje se odnosi na ovu problematiku pokazuje kako ”ljudi, postavljeni na nadređene položaje neke hijerarhijske organizacije, ili osobe koje posjeduju vlast ili privilegij, pa i u slučaju da je riječ samo o mogućnosti odnosno da nije dosita tako, s lakoćom mogu navesti ljude na nekritički pristanak, u stanje neuračunljivog ponašanja pa čak i kad je riječ o ponašanju kojim se teško može naručiti psihički i fizički integritet drugih ljudi”. To se pokazalo u eksperimentu kojeg je učinio sam Milgram s nekim ljudima koji su o tome unaprijed bili upoznati, a cilj istraživanja sastojao se u tome da se demonstrira učinak koji proizlazi iz kažnjavanja u procesu učenja. Zadatak kojega je trebalo napraviti sastojao se u ”elektronskom pražnjenju s rastućim intenzitetom (na nizu prekidača postavljenih na komadu tkanine) na nekoj osobi svaki put kad bi pogriješila u ispunjavanju svog zadatka”. Udar (titraj) je varirao od minimuma 15 volti do maksimuma od 450 volti. Očito je da je osoba koja je bila podvrgnuta eksperimentu bila suučesnik s vršiteljem eksperimenta koji je namjerno griješio u zadatku, na neaktivnom aparatu, simulirajući situaciju vikanja i plača sve do zahtijeva da se prekine pokus. Zadatak izvoditelja eksperimenta sastojao se u tome da se osoba podloži poslušnosti, a u ovom slučaju, da osoba izrazi želju da se nastavi s eksperimentom premda je osoba pokazivala nesklonost da se s eksperimentom nastavi, odnosno željela je da se eksperiment prekine. Konačni rezultat: većina ljudi obavili su do kraja zadatak premda su iskusili vrlo neugodan osjećaj i tjeskobu. ”Želja za protivljenjem protiv toga nije bila toliko jaka da bi bila i konkretizirana prema konačnom odbijanju”. Osobe koje su prekinule eksperiment manifestirali su određenu snagu s kojom su pobijedili plašljivost iskazujući sumnje i strahove. Koristeći se Milgramovim riječima, ”da bi se prešlo od unutarnje sumnje do izvanjskog očitovanja te sumnje sve do neslaganja s drugom osobom, do prijetnje, do otvorenog protivljenja je dug i težak proces kojega je sposoban izvršiti do kraja samo manji dio ljudi”. Prijeđimo sada na konkretnu stvar s namjerom da se sučelimo s teoretskim razmišljanjima koja su malo čas dovršena i primijenimo ih na argument naše diskusije. Pođimo od gore citirane definicije: tko bi bili karizmatske osobe Neokatekumenskog puta koje imaju uvjerenje da posjeduju vlast na temelju koje mogu vršiti službu upravljanja nad jednostavnim ljudima koji pripadaju pseudokatoličkom pokretu? Ako uzmemo u razmatranje hijerarhijsku strukturu Puta, na vrhuncu se nalazi njegov utemeljitelj: Kiko Arguello. Ali da bi se to moglo bolje razumjeti, treba se zaustaviti na jednom modelu koji je važniji od pojedinih zajednica: tko se brine za prenošenje kateheza koje se usmeno prenose od ”vrhovnog lidera”? Katehisti. Tko katehistima dodjeljuje tu specijalnu ovlast koja im dopušta da oni stvaraju ”lijepo i zlo vrijeme” nad jednostavnim sljedbenicima koji na popustljiv i nekritičan način trpe u ime nekog ideala koji se može postići bez velike agresivnosti? Kiko kaže da njegovi katehisti posjeduju Duha i da govore u Božje ime, te ih se zbog toga mora slušati, ali u ime kojega sakramenta? Kao vjernik, a naročito kao racionalan čovjek, ne poznajem niti jedan poseban obred u Crkvi koji dodjeljuje jednostavnim laicima ovlast nad drugim vjernicima. Možda se možemo uhvatiti za sakrament Potvrde (Krizma), ali taj sakrament posjedujemo svi mi odrasli kršćani i to nam ne daje nikakvu autorizaciju da tražimo poslušnost od onih koji nisu primili taj sakrament i nisu ništa manji od nas u vjeri. Vrijedan je pažnje i sakrament Svetog Reda, ali katehisti nisu svećenici. Iz onoga što mi je poznato, dakle, službenik u Katoličkoj Crkvi nije ovlašten da, kad je riječ o vjeri, traži apsolutnu poslušnost, nego maksimalno može pozivati na što je moguće savršenije slijeđenje uputa koje je dala Crkva. Čemu dakle služi umišljena i neuka poslušnost posredstvom uvježbavanja mentalne kontrole? Općenito služi podvrgavanju članova volji zajednice kako bi konačno postigli određeni cilj, a naročito ekonomski nivo. Pod okriljem Svetog pisma iznuđuje se novac u zamjenu za ”blago na nebu”, kao što kaže Isus. U stvari, prihod od kolekte i od desetine, ne služi za pomoć siromasima nego za uzdržavanje pokreta: za konvivence, za skupove, za neokatekumensku evangelizaciju, za brojne obitelji koje su povezane sa zajednicom (a redovito je riječ o obiteljima katehistima). Poslušnost kako je katehisti zamišljaju služi također i tome kako uvjetovati životni izbor naročito kod mladih. S oko 25 godina moraš učiniti izbor kojega ti oni nameću: brak (po mogućnosti mora biti endogamski) ili redovnički život jer u protivnom ako bi ostao neopredijeljen na Neokatekumenskom putu to bi bio znak seksualnog nereda. Pristaša Puta koji se obvezao na poslušnost treba težiti za tim da usvoji isto ponašanje prema bližnjima koji pokazuju sumnje i nesigurnost s obzirom na spomenute metode. Ne trebaju misliti vlastitom glavom, nego trebaju imati povjerenje u Put i slušati katehistu čak i onda kada se čini da neispravno djeluje. Milgramov eksperiment nam je pokazao kako tek mali broj uspijeva nadvladati vlastiti strah i oduprijeti se krivim postavkama. Neposlušnost katehisti stvara osjećaj krivnje koja se tek u malim slučajevima prelijeva u otpor. Mnogi su uvjereni da se poigravaju s vlastitim spasenjem te ako su neposlušni da su pod tko zna kakvim demonskim utjecajem. ”Đavao te kuša i želi te udaljiti od Puta”, to je redovita fraza. Mnogi drugi izražavaju sumnje i nesigurnost ali ih ne uspijevaju javno iznijeti. Iznosim svoje iskustvo kao primjer: nekoliko dana prije slavlja sakramenta pokore katehisti su nam rekli da će slijedeći petak biti slavlje s zajedničkom ispovijedi. Odmah sam pomislio na javnu ispovijed, premda nije bilo tako (ali će se to uskoro zasigurno dogoditi). Premda mi je to prouzrokovalo određenu neugodnost, nisam bio u stanju oduprijeti se volji katehista. Nakon toga sam ipak smogao snage i odupro sam se tome, te sam također izrazio svoje sumnje. Treba imati na pameti da ono što se meni dogodilo, zbilo se u kratkom vremenskom razdoblju. Milgram se obraćao osobama koje su pokazivale osjećaj pobune čak godinama poslije eksperimenta. Kolike osobe Neokatekumenskog Puta su dezertirale nakon dobrih 20 godina? Što ih je potaklo da napuste to prelijepo iskustvo kakvim su ga smatrali neokatekumeni? Drugi primjeri lošeg iskustva mogu se susreti u trenutcima spontane molitve pred drugim članovima Puta. Zahtjevi koje katehisti stavljaju pred ljude, mnoge su ozlovoljili i ogorčili, ali sve podnose u šutnji. Ravnaju se prema načelu profane psihologije koja se temelji na slaganju s drugima: Ako je on to učinio, zašto i ja to ne bi učinio?” To je nešto zajedničko svim sektama; naime postoji ”lanac svetog Ante” koji se nosi lideru, u našem slučaju to je Kiko. Kikove riječi su važnije od Papinih, premda se jasno pokazuje da je neznalica na području teologije. On okuplja narod na Put i njegove naredbe se drže bez diskusije. Možemo li dakle reći da su i sami katehisti kamenčići koji bezuvjetno slušaju svog vrhovnog vođu? Ja bih rekao da je tako. Zaključak: analizirali smo i pokazali kako jedna osoba, usprkos vlastitim nevoljama, može ustrajati u poslušnosti krivim odredbama premda je svjesna toga nereda. Nije namjera ovog članka biti samo jedno od mnogih informativnih sredstava, nego prije svega apel kompetentnim ljudima da poslušaju pravedni vapaj mnogih ljudi koji su duboko u duši obilježeni destruktivnim iskustvom doživljenim na Neokatekumenskom putu.


http://www.papanews.it/dettaglio_approfondimenti.asp?IdNews=6973

 

2 thoughts on “‘Petrus’ o neokatekumenima

  • May 16, 2009 at 10:45 am
    Permalink

    5 kongregacija u vatikanu i Papa Benedikt XVI odobrili su statute Neokatekumenskog puta zašto sada iznosize tekstove stare po nekoliko godina i stajete na put Božjem dijelu zbunjujuči ljude. Ti ljudi žive katoličanstvo 100 posto i imaju dijela ljubavi i života, putokaz su mladima, ohrabrenje braku i obitelji, utjeha i pomoć starijima. ako vas njihov život živog svjedočanstva katoličke vjere i Isusa Krista ne dira i potiće razmislite o riječima Isusa “ako riječima ne vjerujete vjerujte dijelima, nemože sotona u sebi bit razdijeljen”. u trenutcima kad ljudi masovno izlaze iz crkve, kada večina ljudi(čast iznimkama kojih hvala Bogu ima ali govorin od večini) u crkvi ne žive predbračnu ćistoču, bračnu čistoću, kradu lažu ogovaraju i žive kao i ljudi izvan crkve, kada ljudi koji su cili život u crkvi polude ako im dijeca žele postat svečenici ili časne sestre, kada čine abortuse vi se brinete kako oni koji žive uistinu kao katolici dokraja poslušni papi i hijerarhiji katoličke crkve, uzimaju pričest dali u ruke ili u usta(mene su osobno učili u mojoj župi i to stariji svečenici da može i na ruku i usta) kakav je melos pjesama, i ostale nevažnosti, osim toga ststut je sve potvrdio kao ketoličko. Sve to mi se čini kao krajnja tvrdoča srca za ljubav, kao kad su židovi napali Krista šta lječi ljude subotom ili zašto njegovi učenici ne poste kao drugi. Za kraj ču citirati Papu Benedikta XVI koji je namijenjen rimskom kleru 13.5.2005 “nismo poslani naviještat sami sebe i svoja osobna mišljenja, već Kristovo otajstvo i u njemu istinsko čovjekoljublje.”

  • June 9, 2015 at 3:25 pm
    Permalink

    Ante, kad već citiraš papu Benedikta, onda ima i nešto što tebi očito nije poznato, a što je isti izjavio: ‘NP je najveće zlo koje je moglo zadesiti čovječanstvo.’
    I znaš li što, slažem se s tim. NP je zločinačka tvorevina koja nije ravna nijednoj prije stvorenoj. Vrhunac manipulacije, ispiranja uma i potkopavanja tuđih osjećaja i života pod cijenu vlastite slave, tako da ne znam o kojem ti Kristovom otajstvu pričaš. A da ponovno pročitaš Bibliju?? Zar ti nije poznato da je sam Krist rekao kako će biti mnogo lažnih proroka na kraju vremena koji će dolaziti u Njegovo ime i tvrditi da su ‘On’??

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *