Profil

 

 

 

II. Psihološki temelji u Neokatekumenskoj zajednici

Izvješće profesora Alberta Picano-a

Psihijatar u bolnici San Camillo u Rimu


Želio bih vam zahvaliti na pozivu, iako ovo za mene nije nimalo ugodan zadatak. Radi se o nečemu što je stvorilo mnoge gorke i bolne podijele te predstavlja problem u integriranju mnoge braće i sestara. Problem ne leži, zapravo, u Kiko-u i Carmen, već u mnogih ljudima koji iskreno vjeruju, a nisu upoznati s određenim problemima. Kako god bilo, problemu treba pristupiti s ljubavlju; treba poduzeti dodatne napore iz ljubavi prema tim ljudima.

Stavio sam svoj život u službu Božju (čak i svoj psihijatrijski posao), iako, ljudi oko mene, kršćanstvo smatraju herezom. Postigao sam izvanredne rezultate jer drugima nastojim pomoći milošću Božjom (op. prev., a ne samo svojim stručnim znanjem). Podržavam Svetoga Oca, vjerujem u Katoličku Crkvu, volonter sam uključen u jednu misionarsku zajednicu.

Moja majka je već dvadeset godina članica Neokatekumenskog puta, ali moj otac nije postao član tog pokreta. Iz toga razloga, oni su odvojeno živjeli sve do njegove smrti. Jako sam patio zbog toga i nikako nisam mogao prihvatiti mnoge stvari koje su se dogodile jer su bile suprotne mojoj vjeri. Drugi primjer. Bio sam izbačen iz kuće iako sam bio liječnik i uspješna osoba. Jedan katehist i psihijatar iz Neokatekumenskog puta su mi rekli ovo: «Obvezali smo tvoju majku na poslušnost i naredili joj da te izbaci iz kuće». Bol me obuzela te sam u žalosti napustio kuću. Ovo mi je omogućilo da razmišljam o stvarima koje se nalaze u temelju ovog pokreta. Gospodin je ovo dopustio i sad mi šalje mnoge pacijente koji su Neokatekumeni; kod mene se oni osjećaju prihvaćenima i ja ih razumijem jer je i moja situacija slična njihovoj.

Razbijanje obitelji

Prvi problem je separacija unutar obitelji. Ako je jedna osoba, na primjer, jedan bračni drug član Neokatekumenskog puta, a drugi nije, ovo postaje nepomirljivo jer sociološka, temeljna struktura za neokatekumene nije obitelj nego zajednica.

Obitelj nije ljudska institucija. Ona je nešto sveto. To prepoznajemo i u Isusovom životu. Čak i on je bio netko tko je trebao obitelj. To je očita činjenica! Isus je bio član obitelji i onda kad je pripadao životu Očevu (vidi peto radosno otajstvo gdje radost ne proizlazi samo iz toga što su pronašli svoga Sina u hramu, nego iz priznanja Kristove božanske i ljudske naravi. Tj. Sin pripada Bogu Ocu prije nego što pripada svojim roditeljima). I to je uvijek istina: Gospodin je onaj koji je htio obitelj. Stoga, postojanje obitelj dolazi prije postojanja zajednice.

U neokatekumenskoj zajednici traži se apsolutna poslušnost katehistima. (to je prethodno objašnjeno. Njihov način je proročki budući da Bog nadahnjuje proroke). U zajednici su drukčije definirane uloge. U zajednici obitelj više ne postoji. Umjesto nje nastaje velika obitelj sastavljena od različitih obitelji, te unutar takve velike obitelji definirane su različite uloge roditelja i djece. Slično se događa u židovskim Kibbutz-ima. Ovdje, zbog zahtjeva takvog načina života – zaštita i posao koji treba obaviti – djeca su djeca svih roditelja i svi roditelji su roditelji sve djece. Postoje mnoge sličnosti između ovog pedagoškog sustava i obiteljske strukture Neokatekumenske zajednice gdje se autoritet nalazi u osobi katehiste, a ne osobi oca obitelji. Ova obiteljska struktura u zajednici donosi čitav niz teških problema. Nalazimo razne patološke pojava unutar zajednice. Može se dokazati da autoritarna figura katehiste nije ništa drugo doli manifestacija želje za supremacijom i kontrolom. Ove želje očituju se u strukturi koja daje veću doktrinarnu kompetenciju i jurisdikciju određenim ljudima koji su ih kasnije kadri koristiti.

Kad nastane nadmetanje između muškarca i žene u ovom sustavu, dolazi do paradoksalnih situacija. Možete naći Neokatekumenske parove (muškarac-žena) koji su zapravo očevi-roditelji zajedničke obitelji. Emocionalna veza može poprimiti seksualne konotacije (ne u smislu fizičkih odnosa), na način da ovo dvoje postaju otac i majka velike, proširene obitelji.

Unutar «naravne» obitelji postoje pravila i uređenje koja su jako dobro definirana. Ona su tu da bi zaštitila i uspostavila granice svačije uloge u obitelji. Incest je, na primjer, oznaka neprihvatljiva ponašanja koja služi da bi se definirale recipročne uloge roditelja prema djeci i braće prema sestrama. Kad jedna šira obitelj, kao što je zajednica, nema ovakav okvir, ne postoje više nikakve seksualne restrikcije. U takvoj zajednici mogući su patološki odnosi između braće i sestara ili promijenjeni odnosi između roditelja i djece. Zbog toga je Gospodin stvorio obiteljsku strukturu (op. prev., da bi spriječio takvu patologiju).

Bračna vjernost je nužna da bismo imali stabilne parove koji mogu dati pravilna usmjerenja. Ako više ne postoji stabilan odnos unutar nekog emocionalnog odnosa, gube se sve seksualne granice te se mogu uspostaviti «nečisti» odnosi koji zauzvrat stvaraju promijenjene nagone. U tome trenutku zajednica postaje strahovito disfunkcionalna.

Na primjer, jedna je žena otkrila da je bila «obožavatelj» («lover») muškarca koji je bio odgovorni u zajednici. Ona se borila protiv toga u sebi, zato što ga je, zapravo, seksualno željela te je prezirala svoga muža. Takvo ponašanje išlo je dotle da se ona skrivala iza tog odgovornog u zajednici kako ne bi doživjela neuspjeh u izvršavanju svojih dužnosti. Ova žena imala je sedmero djece. Četvero od tih sedmero djece odgajao je autoritativni katehist, a ne njezin muž.

Sveobuhvatna institucija

Zajednica postaje totalna institucija zato što ona mora riješiti sve probleme ljudi koji joj pripadaju te ih uvjeriti da je nemoguće naći rješenje bilo kojeg problema igdje izvan zajednice.

Došao mi je jedan tridesetogodišnji čovjek na terapiju čiji su roditelji bili u zajednici. Došao mi je nakon što je četiri godine bio zatvoren u kući. Sve to vrijeme on je bio zauzet jednim jedinim poslom; brinuo se za svoje grmoliko stablo bonsai. Mislio sam da je možda šizofrenik. Međutim, on je bio tipičan primjer, neostvarena odrasla čovjeka čiji problemi su bili seksualne naravi. Ovo su bili razlozi zašto se zatvorio u sebe.

Njegovi roditelji nikad o tome s njim nisu razgovarali, nego bi ga doveli u zajednicu nadajući se da će on razgovarati s katehistima. Ovdje otkrivamo drugi mehanizam. Budući da u zajednici ne postoje individualni roditelji, već čitav kolektiv roditelja, činilo se da je to garantiralo da će sin dobiti najbolji mogući savjet.

Ipak, ovaj čovjek o tome nije bio spreman razgovarati s nikim drugim doli sa svojim pravim roditeljima. Stoga se sve više i više povlačio u sebe. Roditelji su mu rekli da se jedini ljudi od povjerenja nalaze u zajednici te je to razlog zašto su ga pokušali dovesti u zajednicu. Ali on se nije osjećao prihvaćenim te je stoga živio s osjećajem krivnje zbog svojih seksualnih problema (i to je dio toga). Svi ti ljudi u zajednici riješili su svoje probleme na jedan hladan, emocionalno neangažiran, neosoban način. Zato se osjećao među njima kao stranac, te je to dovelo do osjećaja otuđenosti.

Bilo što izvan zajednice je zabranjeno. Postupiti drukčije značilo bi izdati svoje roditelje što je za njega bilo nemoguće jer ih je najviše trebao. Zato je jedino rješenje koje mu je preostalo bilo zatvoriti se u kući.

Nakon osam mjeseci terapije počeo je vraćati samopouzdanje i djelovati samostalno. Bez moga znanja, roditelji su mu davali sedative dok sam mu ja propisivao antidepresive. Rekao sam mu da je u redu što ide u zajednicu ali sam ga naučio da to nije jedino čemu se može obratiti. Također sam mu ukazao da je on onaj koji se prepustio osjećaju otuđenja od svijeta. Za njega je bilo nemoguće misliti da može živjeti s takvim teretom u takvoj zajednici koja je po definicija bila dobra.

Nužno je reći ovakvim ljudima da postoji i drukčiji svijet izvan zajednice u kojem je moguće živjeti bez osjećaja krivnje ili promašenosti.

Ako ja nisam od «soli», (tj. jedan od «mudrih»), i ako sam samo «zasoljen» (tj. jedan od «koji samo znaju»), onda je moj život klasificiran kao u sportu – druga liga. Neprihvatljivo je da moje dijete živi u takvoj situaciji.

Vrsta ljudi koja pripada zajednici

Potrebno je upitati se zašto ovaj pokret postoji i zašto je toliko uspješan. Potrebno je naći sugovornika s kojim možemo razgovarati. Potrebno je znati što možemo reći i kakav jezik možemo koristiti zato što je bitno uspostaviti dijalog s ovim marginaliziranim ljudima budući da za njih ne postoji druga nada u životu.

Nažalost, duboko u sebi ovi ljudi osjećaju se neispunjenima ili osjećaju da su u životu promašili. U župama na žalost ne postoji briga za promašene, marginalizirane, za one koji su učinili neke pogreške u svom životu. Neokatekumeni se fokusiraju na ove ljude koji nemaju više nikoga tko bi ih saslušao. Oni ovakve ljude odmah potpuno integriraju u svoju zajednicu te ih drže sebi jednakima.

Mi činimo iste pogreške kao i stariji sin u prispodobi o Milosrdnom Ocu. Svi smo mi braća i sestre te trebamo prihvatiti braću koja su učinila nešto krivu u životu, trebamo im oprostiti ono što su učinili na takav način kao da se to nikad nije dogodilo. Neokatekumeni ovako primaju ljude i ništa od njih ne traže. Kao i svaka zajednica, to je mjesto – koji je faktor u psihološkoj i duhovnoj rehabilitaciji. «Nevolja rađa strpljivošću, strpljivost donosi prokušane vrijednosti, prokušane vrijednosti donose nadu koja ne razočarava.»

Nevolje (koje iskušavaju ljudi koji su u životu zastranili ili koji su izvan Crkve) stvaraju strpljivost i s njom sposobnost izdržljivosti (Put ovo ne prihvaća jer oni kažu da sposobnost ići dalje ne dolazi od čovjeka). Naš elan, impuls ne dolazi od etiketiranja nekoga koji je učinio pogrešku kad mu govorimo, «ti si u krivu!» Ovaj čin etiketiranja je neutemeljen. Umjesto toga, treba osjećati svoju krivnju i odgovornost za svoje pogreške pred Bogom. Ovaj Pokret postoji zato što uspijeva u tome. Moramo naučiti da nikad ne etiketiramo ljude i da im ponudimo potpuno oproštenje – oproštenje koje vraća «bijelu haljinu» (koju daje ispovjednik daje, ne mi), «prsten na ruku (moć, snagu) i «obuću» (tj. vraća životu dostojanstvo).

Mi smo skloni etiketiranju ljudi: «oni su ludi», «ona je prostitutka», «njegova otac je pijanac», «on je neokatekumen»! Moramo primiti ove ljude i integrirati ih. Nažalost, ovakvi ljudi su odrasli i oni često ne nalazi nikoga u župi tko bi ih saslušao i pomogao im riješiti njihove probleme jer se obično više pozornosti posvećuje mlađima ili starijima. A obično odrasli ljudi ili mladi u kasnijoj dobi najčešće prave pogreške u životu. Neokatekumeni dočekuju takve i nude im pomoć. Čak i Papa je sklon ovakvom načinu integriranja ove braće i sestara. Crkvi ne treba doktrinarni rat. Mi trebamo uspostaviti mnogo osobnih, ljudskih odnosa i učiti ljude opraštanju.

(Nakon kratke pauze, nekoliko ljudi iz slušateljstva postavili su sljedeća pitanja:)

P: Koja su evidentna patološka ponašanja ljudi koji pripadaju ovom pokretu?

O: Svi ti ljudi pokazuju slabu osobnost, osjećaj promašenosti i nesposobnost suočiti se sa svojim vlastitim pogreškama. Oni imaju potrebu zatvoriti se u rigidni sustav lišen komunikacije (op. prev. s svijetom izvan tog sustava), jer inače, ne bi bili sposobni prihvatiti vlastite pogreške. To je uobičajena patologija ljudi koji sebe zatvaraju u različite zajednice, sekte, zatvorene sisteme, itd… oni ne prihvaćaju svoja vlastita ograničenja.

P. Kakve bolesti proizlaze iz toga?

O. Problem je u tome što pojedinac otklanja od sebe svu odgovornost; on gubi svoju slobodu, ne posjeduje više moć razlučivanja, gubi snagu volje, te više nije svjestan vlastitih pogrešaka. To rezultira u oslabljenog pojedinca koji nema poleta, cilja, nade niti sposobnosti za ljubav. Ovakva osoba može oboljeti od raznih vrsta bolesti.

P. Jesu li skloni samoubojstvu ili teškoj depresiji?

O. Ne! Nisam se susreo s tim u svojoj praksi niti imam ikakve statističke podatke o tome. Svaki zatvoreni sustav koji zabranjuje svaku vezu s izvanjskim svijetom naginje prema patološkom te ne pomaže razvoju pojedinca. Postoje mnogi ovakvi slučajevi. Sigurno, činjenica da više ne postoje precizne, emotivne referencijalne točke, da djeca više ne znaju tko je njihov otac, da muž nema više poseban odnos sa svojom ženom, nego umjesto toga ima nekakav objektivan odnos sa sustavom prije nego s drugim živim bićem…sve su ovo uvjeti koji ne pridonose ničijem mentalnom zdravlju. Naprotiv, oni stvaraju konfuziju.

S duhovnog stajališta, grijeh je individualna pogreška. S psihološkog stajališta, on je psihološka nepravilnost. Ljudi koji završavaju u ovim pokretima su ljudi koji ne žive duhovnost u svojoj župi. Ljudi koji imaju jaku vjeru ne postaju članovi Neokatekumenskog pokreta.

Ponavljam svoju molbu da molimo za promjenu vlastitog srca i za oproštenje zato što ćemo samo opraštajući tim ljudima pomoći rastu Crkve. Svaki znak ljutnje, srdžbe ili gorčine vodit će u istom pravcu kao i Neokatekumenat – u pravcu samo-pravednosti i podjele. Po našim molitvama moći ćemo pomoći tim ljudima da osjete pravu milost, pravo spasenje i istinsku ljubav. Ali to možemo učiniti jedno kroz opraštanje.

 

 


Psihološki mehanizmi mentalnog uvjetovanja unutar Neokatekumenske zajednice


Organizacija koja se naziva Neokatekumenski put godinama izaziva sumnje, zbunjenost i suprotstavljena mišljenja unutar Katoličke Crkve. Neki ljudi, bilo laici ili klerici, vide Put kao blagoslov Duha Svetoga. Drugi smatraju da je Put doktrinarno i metodološki opasan; uspoređuju ga sa sektom nazivajući ga «crkva u Crkvi».

Neokatekumeni tvrde da je njihova namjera vratiti se Crkvi kakva je bila u prvim kršćanskim zajednicama. Put se brani od optužbi da je sekta tvrdeći da su progonjeni. Oni inzistiraju na tome da će svatko tko slijedi ovaj put biti u mogućnosti učiniti radikalne izbore u svome životu, te će zbog toga biti podvrgnut progonu kao i svi oni koji ozbiljno slijede Isusa u svom svakodnevnom životu.

Budući da sam godinama bio član Neokatekumenske zajednice, želio bih iznijeti neka svoja razmišljanja. Želim dati svoj mali doprinos kako bih pomogao ljudima da razumiju psihološki profil onih koje se nalaze na «Putu». Drugi poticaj da napišem svoje iskustvo dobio sam nakon što sam pročitao knjigu američkog psihijatra Jerry Bergman-a. Knjiga nosi naslov Jehovini svjedoci i mentalno zdravlje (1996.). U njoj sam naišao na žive analogije između Neokatekumenskog puta i Jehovinih svjedoka.

Prije nego počnem iznositi svoje iskustvo, htio bih razjasniti značenje riječi «sekta». Po nekim znanstvenicima riječ dolazi iz latinskog jezika. Riječ secta (particip prošli), od glagola sequor, što znači «slijediti». Stoga bi sekta bila grupa i doktrina koju naučava, a koju ljudi slijede. Drugi misle da riječ sekta dolazi od riječi sectus (particip prošli), što znači sjeći. «Sekta» bi dakle bila grupa koja se odijelila od glavnine svoga tijela.

Štogod da bila točna etimologija ove riječi, ona ima duboko negativnu konotaciju u današnjem svijetu.

Ograničen prostor ne dozvoljava mi da dam iscrpan opis svih tipova sekti koje danas postoje. To bi bilo korisno kako bismo mogli vidjeti jesu li Neokatekumeni jedna od sekti. Nadam se da će ono što ću ovdje kazati biti dobar poticaj za razmišljanje na tu temu.

Problem psihološkog uvjetovanja ili ovisnosti unutar neke sekte još uvijek je predmet mnogih rasprava među znanstvenicima. Prema Frank-u (1974.), metalni procesi kojima se pridobiva osoba da postane član neke sekte veoma su slični onima koje koristi psihoterapija a koji rezultiraju učvršćivanjem odnosa koji se razvija između psihoterapeuta i pacijenta. U sektaškoj organizaciji, zajedno s drugima (braćom i sestrama u zajednici i katehistima), sljedbenik se osjeća bolje te je u mogućnosti suočiti se s životnim problemima s većim mirom i povjerenjem. Drugi ljudi u organizaciji, zapravo, često postaju nesvjesna projekcija oca/roditelja koji daje sigurnost.

Sektaške organizacije se uvijek optužuju za (kako se kolokvijalno zove) «ispiranje mozga». Danas se međutim preferira termin «promjena mišljenja» koji je skovao Lifton (1961.). Osoba koja postaje dio sektaške grupe mijenja svoje ponašanje. Promjena se događa tako neprimjetno da ju sam subjekt teško može uočiti. Sasvim je druga situacija s onima koji su bliski toj osobi i koji su u mogućnosti primijetiti promjene, ponekad čak radikalne promjene. Tako imamo pojam «obraćenje». No, jeli to stvarno istinsko obraćenje?

Za one koji ne znaju mnogo o Neokatekumenima, potrebno je načiniti kratku sintezu da bismo vidjeli što se događa s ljudima koji su njihovi članovi kroz dugi niz godina (ponekad dvadeset ili više, ovisi o njihovom «duhu obraćenja»). Onaj tko dođe do kraja Puta, bit će u mogućnosti potvrditi da je razumio što je to krštenje, ili bolje, on će ga ponovno otkriti.

Vrlo često, osoba koja pristupi Putu je ili rođak ili prijatelj nekoga tko već pripada Putu. Ovaj član priča o Putu s takvim entuzijazmom koji graniči s cjepidlačenjem; on se osjeća nagnanim od neke «misijske» dužnosti podijeliti «čudesa» Puta s drugom braćom i sestrama. Onaj tko odluči stupiti u kontakt s pokretom mora sudjelovati na petnaest kateheza koje se održavaju u župi svaki drugi tjedan. Nakon što to završi, član je obvezan sudjelovati na konvivenciji (vrijeme zajedničkog življenja) koja počinje u petak na večer i završava u nedjelju poslijepodne; nakon te konvivencije stvara se zajednica.

Konvivencija je krešendo osjećaja i novih iskustava. To iskustvo (osobito za one koji nikad nisu bili osobe vjere) je okidač za nešto u osobi koja postaje veoma duboko involvirana. To potiče i budi nešto što je prisutno u svakoj osobi: potrebu za svetim i smislom života. Nažalost, sektaške organizacije profitiraju od ovih potreba.

Konvivencija počinje veoma sugestivnim obredom koji se naziva «prozor na krovu koji propušta svijetlost». Prostorija se potpuno zamrači na nekoliko minuta. Nakon toga prezbiter ulazi u sobu držeći upaljenu uskrsnu svijeću koja se probija kroz uznemirujuću tamu. U subotu, nakon duge kateheze koja govori kako su se Židovi spremali za Pashu te kako su pripravili put kršćanskom Uskrsu, slavi se Euharistija kojom započinje Neoktekumenski način slavljenja Svete Mise svake subote navečer na oltaru ukrašenom cvijećem te postavljenim u sredinu crkve kojeg okružuju katehisti te braća i sestre novoformirane zajednice (katehisti su prisutni samo tijekom konvivencije).

Tijekom Molitve vjernika svatko može slobodno na glas moliti iznoseći svoje osjećaje kakvi god oni jesu. Čak prije prezbiterove homilije, svatko može «podijeliti sa svojom braćom i sestrama ono što mu Gospodin govori po pročitanim biblijskim čitanjima te kako se njegov život promijenio zbog toga što je na Putu». Otvarati sebe drugima vrlo je važan element programa. Po otkrivanju sebe u svijetlu pročitanih biblijskih tekstova daje se egzistencijalna interpretacija nečijeg života. To također pripravlja Neokatekumena da komunicira svojoj braći i sestrama u zajednici najtajnije stvari u svom životu.

Ovo navodno oslobađanje zapravo postaje dvosjekli mač. S jedne strane, iako se «brat» osjeća «slobodni/oslobođenim», on je to prihvatio zato što katehisti stalno ponavljaju, «Gospodin te ljubi takvog kakav si». S druge strane, osoba shvati da svaki prisutni laik kao što je i on sam zna sve i najmanje detalje njegova života te to stvara dvostruku ovisnost. Laik nije vezan ispovjednom tajnom kao svećenik. Možete zamisliti kako su ti ljudi oboružani materijalom za glasine i ogovaranja koji naravno nisu na izgradnju zajednice. Neokatekumensko slavlje završava s plesom čije utemeljenje nalaze u Davidovom plesu oko Kovčega Saveza.

Zajednica slijedi dvotjedni ritam koji se sastoji od aktivnosti pripravljanja slavlja kao što su slavlje Riječi i Euharistijsko slavlje u subotu navečer. Obično nakon dvije godine puta, član zajednice dolazi do prvog skrutinija, što ipak ovisi o tome koliko je član bio prijemljiv za ono čemu ga uče katehisti. Prvi skrutini je prvo snažno i uzbudljivo iskustvo. To je korak u kojem sljedbenik počinje otkrivati dubine svoga srca. Zapravo, na ovom stupnju pozvan je na «testiranje u blagu». To znači da se treba osloboditi onih stvari na koje je najviše navezan, na primjer, novca. Katehist zapravo «poziva» člana da donira nešto osobno, nešto na što je ovaj osobito navezan (a to ne mora nužno biti novac. Može biti nakit ili nešto drugo…) nekome koji nikad neće znati tko mu je to donirao i otkud dolazi to što je primio.

Međutim, tijekom obreda postoji trenutak koji može biti dramatičan za osobu koja ga doživljava. To je trenutak kad «brat» ili «sestra» mora reći, pred cijelom zajednicom i katehistima, koji je njegov ili njezin osobni križ. Trenutak je popraćen snažnim emocijama zato što otkrivanje svog osobnog križa – često u suzama i s velikim unutarnjim otporom – ima katarzični i oslobađajući učinak. Mnogi ljudi će lagati u ovom trenutku jer ih je sram ili im je neugodno. Ovo je prva snažna stepenica na Putu na kojoj mnogi odustaju. No, katehisti uvjeravaju i ohrabruju one koji ostaju, «nisu svi pozvani biti sol i svijetlo. Gospodin je pozvao vas».

U tome trenutku se stvara jedan jaki «JA». Član smatra da je on spašen, da je pomalo poseban – da bude jedan od onih koji su pozvani u misiju za crkvu u koju mnogi nisu pozvani. Neprimjetno, uska jakna počinje se još više stezati. Ona se još više stišće kod onih ljudi koji nemaju svoj čvrsti i utemeljeni «JA». Ovi ljudi, nakon nekoliko godina, nisu sposobni naći ništa izvan Puta niti ikoga osim svoje «braće i sestara» u svojoj zajednici.

Godinu dana nakon prvog skrutinija dolazi «shema» (čuj, o Izraele). Ovdje oni govore da je nužan znak i da bit taj znak bio oslobađanje od vrijednih stvari koje čovjek posjeduje. Međutim, prava točka prekretnica nastupa sa drugim skrutinijem kad Predkatekumen mora donijeti neku veliku, ozbiljnu odluku u svom životu s obzirom na to da je pozvan biti sol i svijetlo. Uvjerenje da se spasenje može postići samo na Putu ovdje je još više naglašeno; izvan Puta čovjek bi bio izvan Crkve. Katehisti često ponavljaju onima koji pokušavaju napustiti Put, «da će izvan Puta biti mrtvi jer je ovo put koji je Gospodin odabrao za njih».

Slične stvari se ponavljaju u drugim prilikama iz drugih razloga. Na 20. stranici «Orijentacije za tim katehista kod drugog krsnog skrutinija» (jedan od «svetih tekstova» Neokatekumenskog puta) Kiko Arguello kaže: «Vidio sam jednog župnika koji je proveo čitav svoj život boreći se protiv nas i mrzeći nas. Trebala je samo jedna noć kad ga je pogodila snažna tachycardia da je počeo shvaćati ozbiljno svoj život te se totalno promijenio». Dakle, za Gosp. Arguello-a taj je svećenik trebao biti pogođen providonosnom tachycardiom da bi prihvatio Put! Mnoge slične priče čuju se često među ljudima koji pripadaju ovoj zajednici, a osobito od katehista. Ovo tako utječe na ljude da još više vide Put kao jedini, ili, u najmanju ruku, kao najbolje što Crkva ima za ponuditi.

Drugi skrutini karakteriziran je odreknućem od takozvanih «idola». Kad jednom zajednica prođe ovaj stadij od članova se traži da daju desetinu od svih svojih prihoda. Ovo se čini na isti način kao i sva druga davanja unutar Neokatekumenskog puta. S prezirom i gađenjem, prilozi se stavljaju u vreću koju nazivaju «smeće» dajući tako negativno značenje novcu.

Put ima «inicijaciju u molitvu». Nakon odgovarajućih kateheza, katekumen otkriva ili ponovno otkriva ljepotu molitve i počinje moliti Časoslov. Parovi koji «idu» Putem zajedno postaju više fokusirani na pitanje svoje djece te si posvješćuju i njihovo članstvo na Putu. Budući da djeca, kako uče katehisti, mogu biti primjer naših «idola», njih treba ostaviti doma noću s djedom i bakom ili s nekim drugim ako roditelji iz samilosti prema svojoj djeci odluče poštedjeti ih dugih večernjih slavlja!

Daljnji korak je Redditio, kad se predaje Vjerovanje i Tradicija. Nakon ovoga neokatekumen iznosi svoj život pred okupljenom zajednicom – često uključujući najintimnije dijelove u kojima mu je Put pomogao da promijeni svoj život…i nakon toga recitira Vjerovanje. Put završava s «izabranjem» i obnovom krštenja.

Ovako kratak sažetak daje samo ono najbitnije o Putu te ostavlja netaknutim mnoge druge stvari. Htio bih ponuditi nekoliko mojih razmišljanja. Kroz cijeli Put, uočava se neprimjetna i suptilna kontrola onoga što pojedinac koji je dio zajednice radi. Istina, u samom početku, zahtjevi su relativno lagani – član zajednice mora pohađati dva tjedna sastanka te ako je potrebno sudjelovati u njihovom pripravljanju. To čineći, osoba polagano preuzima njihov vokabular, zatim način na koji obavlja stvari a koji je u skladu s duhom Puta. Sve se u njegovom ili njezinom životu mijenja u skladu s Putem – koji je jedini koji može donijeti zadovoljstvo njezinom ili njegovom životu.

Informacije se drže u tajnosti. Tekstovi kojima se služe katehisti se ne objavljuju. Jednom kad se župniku kaže da ne postoje referencijalni tekstovi, sljedeći odgovor glasi, «ali čak i vi se morate obratiti…jer niste još uvijek dostigli taj stupanj na putu»!

Izvršavajući dužnosti Puta (koje katehisti nazivaju «vrijeme darovano Bogu»), osobi se pomaže da više ne razmišlja. Kad ona izrazi bilo kakvu sumnju ili zbunjenost «subratu» ili čak katehisti, odmah mu biva odgovoreno da je to Sotona koji ga želi odvesti od Boga. Uglavnom kad netko ima takve vrste napasti šalje ga se da razgovara s katehistima. Katehisti polako počinju voditi vaš život. Grijesi iz prošlosti koriste se da bi se člana uvjetovalo ili još gore degradiralo. Nakon dugog niza godina provedenih na Putu, čovjek postaje duboko uvjeren da su katehisti uvijek u pravu, da nikad nemaju krivo!

Međutim, jedna od najozbiljnijih stvari je kontrola ljudskih emocijama kroz upotrebu krivnje i straha. U prvim katehezama govori se o krsnom zdencu u koju čovjek mora uroniti da bi pogledao svojim grijesima u lice. Jedan katehist je rekao: «ti moraš uroniti u crnu jamu da bi ponovno ustao s Kristom». Drugi je rekao ovo: «zajednica počinje rasti onda kad se vi počnete raspravljati među sobom te izbacivati sav trulež koji nosite u sebi». Sve rečeno je sasvim različito od onoga što nas Crkva uči o obraćenju («metanoia»). Crkva nas podsjeća, prije svega, da smo spašeni ljubavlju Božjom koja nam daje da osjećamo radost njegove milosti čak i u sred naše mizerije.

Nametanje krivnje (koje je sasvim različito od poniznog priznavanje vlastite grešnosti) jedan je od najvažnijih metoda u kontroliranju ljudskih osjećaja. Poniznost se krivo tumači kao odbacivanje sebe – što onda vodi u otuđenje. Ovo zauzvrat stvara osobnost koja želi zadržati neki ideal koji je izvan njezina domašaja te tako osoba uvijek završava s osjećajem krivnje jer nije bila sposobna dohvatiti ili zadržati taj ideal.

Članovi zajednice utuve si u glavu da su oni dio privilegirane elite u Crkvi; oni su predodređeni donijeti spasenje ljudima s kojima rade, svojim obiteljima, ili čak radeći u misijama kao «katehisti itineranti». Kao što je negdje napisano, ljudi često čuju od katehista ovakvu frazu: «Gospodin je izabrao i pozvao tebe i nikog drugoga. Ova i druge slične fraze daju ljudima vjerovati da su oni «posebno odabrani». To nesvjesno zadovoljava njihov vlastiti osjećaj frustracije.

Druga stvar koja karakterizira Neokatekumene je njihov žar u provođenju onoga što im katehisti (a osobito utemeljitelj Puta) kažu da učine. U zajednicama se slavlje ne događa u crkvi nego u sobi. Oltar mora biti stol, a patena, kalež, križ, svijećnjak i sve što se koristi mora apsolutno biti potpisano «Kiko»! Sve graniči s maničnim! Jednom je jedna zaručnica u župi koja nije bila Neokatekumenska inzistirala da se ceremonija vjenčanja obavi u stilu «inspiriranim» Kikom, s njegovim križem, oltarom, kaležom, patenom, pjesmama, itd.

Tkogod je naučio na ovaj način godinama živeći u zajednici, nalazi nevjerojatno teškim odjeliti svoj odnos s Bogom od ovog stila i života vjere, još uvijek u Crkvi ali na potpuno drugačiji način. To stvara psihološku ovisnost koja prisiljava čovjeka da kontrolira druge i da demonizira svakoga, uključujući također i biskupe i svećenike, koji s njim ne dijele Put. Jednom je jedan katehist rekao: «Dobro je da imamo biskupe i svećenike koji ne vjeruju jer to jača nas na našem putu; to je znak da smo ni na pravom putu».

Čini se da su mnogi Neokatekumeni izgubili kritičku i logičku sposobnost – sposobnosti koji čine pravog kršćanina. Pismo kaže da je pravi kršćanin onaj koji može pokazati svoju vjeru razumnom. Istina je da mnogi ljudi kritiziraju Put, ali isti više nemaju hrabrosti napustiti ga jer su Put poistovjetili s Crkvom. Oni možda ne znaju ili ne žele znati da je Crkva mjesto puno šire i slobodnije nego crkva koju Kiko i njegovi katehisti prezentiraju!

Atmosfera euforije i samoveličanja stvorena u zajednici dostiže svoj vrhunac i kulminaciju na Pashalnom bdijenju. Bdije se cijelu noć u kojoj se krštavaju mala djeca. Kako vrijeme bude prolazilo i ova djeca budu rasla bit će podvrgnuta vrlo upitnoj religioznoj formaciji.

Govoreći od djeci, napisano je ranije, da su Neokatekumeni jako za život i zato rađaju mnogo djece. Međutim, budući da djeca ne smiju biti idoli, ostavlja ih se na brigu djedovima i bakama ili kome drugome do kasno u noć je Bog je prije svega i On se poistovjećuje s Putem. U drugom skrutiniju, kad se od njih traži da se odreknu idola, tko zna nije li itko od Neokatekumena ikad posumnjao da bi jedan od njihovih idola mogao biti i sam Put! Mnogi zaboravljaju da put mora biti jedan od načina kako doći k Bogu, a ne sam sebi svrha.

Htio bih zaključiti svoje razmišljanje o Putu sumirajući sljedeće:

  1. Kiko i njegovi katehisti imaju kraljevski autoritet. Jedan katehist je rekao: «Čak i svećenici bi trebali postati dio puta i obratiti se»!
  2. Ljudi koji slijede Put smatraju sebe predodređenima da postanu sol i svijetlo Crkve za svijet.
  3. Članovima Puta je obećano spasenje ako prihvate Put kao način života koji je jedinstven i drag privilegiranoj nekolicini. Katehisti često kažu: «Ako kreneš ovim putem imat ćeš duh Isusa Krista. Mi osjećamo da je to istina i u našem životu.»
  4. Zajednica vrši veliki pritisak na svoje članove. Oni su podvrgnuti čeličnoj disciplini Puta, kao što katehisti kažu, «to ćete dovesti do trenutka u kojem ćeš morati učiniti radikalni izbor u svom životu.»
  5. On stvara segregacijski pristup prema onima koji nisu na Putu. Ljudi koji su isključeni su čak kršćani koji su dio Crkve, ljudi koji su aktivni u drugim katoličkim pokretima, te prezreni katolici koji nedjeljom idu na svetu misu. Osobno sam vidio mnogo ljudi koji su duhovno bogatiji od mnogih Neokatekumena.
  6. Sljedbenici Kika usredotočeni su na misionarske aktivnosti čak i onda kad imaju velike obitelji.
  7. Nakon drugog skrutinija, članovi moraju davati desetinu od svojih mjesečnih prihoda, ali povrh svega traže se i dodatni prilozi za druge svrhe također. Nikad se na kraju godine ne daje izvješće od sredstvima koja su se skupila u tim davanjima. Katehisti to opravdavaju rečenicom iz Evanđelja, «neke ti ne zna desnica što radi ljevica». Stoga se ja pitam, zašto Crkva ima u svakoj župi crkveno tijelo koje se naziva Ekonomsko vijeće? Prilozi, prihodi i troškovi prikazuju se jasno i transparentno.
  8. Često i ne primjećujući, Neokatekumeni preuzimaju govor, a osobito žargon koji ih čini izdvojenima i po kojem se razlikuju od drugih.
  9. Općenito, Neokatekumeni reagiraju vrlo burno (ili nasilno) kad netko kritizira Put. Pokušavaju izbjeći tu temu, ili kao što je osobito slučaj s katehistima, utječu se dijalektici (znak boljeg sofiste). Jednom sam doista bio zaprepašten kako je jedna osoba s Puta reagirala na čovjeka koji je rekao da ne vjeruje u Put. U početku je sljedbenik Puta mirno iznosio svoje osobno životno svjedočanstvo; iako je bio vulgaran u svojoj kritici Pape i biskupa, nije bio ljut sve do trenutka kad je čovjek počeo kritizirati Put. Teško da bismo tu mogli govoriti o ljubavi prema neprijateljima u dimenziji križa!
  10. Neokatekumeni se često osjećaju progonjenima i demoniziraju (kao što sam napisao ranije) one koji ne pripadaju Putu čak i one ljude koje bi trebali smatrati svojom braćom u Kristu. Sekte tipično demoniziraju one koji ne misle kao oni zato što moraju stvoriti izvanjskog neprijatelja (žrtveni jarac) na kojeg mogu usmjeriti sve svoje individualne strahove i tjeskobe.

Rasti u vjeri znači rasti u ljubavi, a ne biti zabavljen godinama oko raznih aktivnosti, priprema, slavlja, prijelaza iz jednog stadija u drugi ili bilo čega drugoga. Mnogi Neokatekumeni imaju iluziju da ih vršenje nekih čina, «činjenje stvari» i «bivanje aktivnim» kroz mnoge godine postupno obraća. Ljudima treba govoriti o dokumentu koji je izdala Sveta Stolica, Odbor za promicanje kršćanskog jedinstva, 1986. godine. Dokument nosi naslov, Fenomen sekti i novih religioznih pokreta: pastoralni izazovi. Na trećoj stranici, govoreći o netoleranciji prisutnoj u sektama čitamo, «sličan duh možemo susresti u kongregacijama koje pripadaju crkvama ili crkvenim zajednicama».

Na kraju, nekoliko pitanja još uvijek na nalazi odgovore: Zašto se tako rigorozno taje Kikovi tekstovi? Zašto Neokatekumeni ne objave svoje prihode? Zašto nekad ne prihvate da je kritika (doktrinarna i metodološka) izrečena na njihov račun možda učinjena iz ljubavi prema istini a ne da dolazi od đavola koji ih progone iz zavisti? Znajući kako su vezani za Riječ Božju, pitam se jesu li ikad razmišljali nad onom rečenicom iz Hošea 6, 6 «jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice».


http://www.antyk.org.pl/wiara/neokatechumenat/inside.htm

 

 


III. Jedna uništena obitelj

Izložio Augusto Faustini



Imam pedeset i tri godine. Sa srednjom stručnom spremom radim kao službenik u jednom državnom uredu. Imao sam ženu i troje djece (u dobi od 29, 27 i 19 godina). Živjeli smo u lijepoj kući u Montagnola (u blizini Rima). Bio sam aktivan u politici (petnaest godina bio sam općinski vijećnik) te sam sudjelovao i u raznim projektima u našoj župi. Imao sam nepoljuljanu vjeru u Katoličku Crkvu i gotovo uvijek sam išao na pričest. Moje iskustvo s Neokatekumenima radikalno je promijenilo moj život i zbog toga sada nemam ništa.

Manipulacija i kontrola

Prije dvanaest godina (1985.), ja i cijela moja obitelj ušli smo u Neokatekumensku zajednicu u Garbatella (jedan dio Rima). Odgovorni za zajednicu je bio, i još uvijek je, Gosp. Roberto Piermarini, novinar s Radio Vatikana. Katehisti su počeli s poslom koji će trajati preko dvadeset godina. Oni su se ponašali kao da vode jednu vrstu organizacije. Kad smo se mi pridružili odmah su nas počeli bombardirati s takvim riječima za koje mi je bilo jasno da su pseudo-protestantski (imao sam prilično iskustvo s Katoličkom Akcijom, učenjem Katekizma, s Kursiljom itd.). Ipak, sudjelovao sam u dobroj vjeri jer je moj župnik (koji je sada biskup) dao katehistima dozvolu da dođu u njegovu župu što je za mene njihovu inicijativu učinilo legitimnom.

Privukao me njihov način katehiziranja i njihova samouvjerenost. Davali su dojam da je sve što govore već unaprijed pripremljeno. Najviše me, ipak, privuklo to što su govorili da je ovo jedini pravu put kako postati kršćanin.

Moja žena i ja smo uvijek željeli imati djecu. Međutim, zbog nekompatibilnih Rh faktora žena je imala dva spontana pobačaja. Liječnici su nama rekli da će svaka sljedeća trudnoća voditi k spontanom pobačaju. Usprkos tome, fanatizam odgovornih katehista natjerao je moju ženu da donese neodgovorne i glupe odluke bez da se konzultirala sa mnom. Bili smo predodređeni postati tvornička traka za spontane pobačaje.

Katehisti su nas uvjeravali da uživaju bezuvjetnu podršku Svetog Oca, ali meni se činilo da ono što oni govore nije isto onomu što Papa naučava. Na primjer, kad bih ja kleknuo kao što to i Papa čini, oni bi bili zbunjeni jer je to za njih zabranjeno. Čak i ono što Neokatekumeni naučavaju u mnogome se razlikuje od onoga što nalazimo u novom Katekizmu Katoličke Crkve.

Tijekom tri godine sudjelovanja u Pokretu shvatio sam kakvu moć uvjeravanja ima odgovorni u zajednici. Uočio sam da njihova ideja «obitelji» veoma malo odgovara tradicionalnom kršćanskom shvaćanju obitelji. Oni formiraju obitelj sastavljenu od trideset ili četrdeset ljudi koju vodi katehist koji postaje glava obitelji. Ne postoji «bračni par». Umjesto bračnog para oni imaju nekakvu svoju tvorevinu – čitavu piramidalnu strukturu čiji je direktni inspirator njihov utemeljitelj, Kiko Arguello.

Kroz sve te godine shvatio sam da su vođe u mogućnost preuzeti kontrolu nad osobnim životom svakog pojedinog člana. Prvo, to su činili umnažajući količinu zajedničkih poslova koje članovi moraju obavljati. Iz toga bi se prirodno oblikovalo prijateljstvo unutar članova pokreta. No, najčešće su to činili kroz psihološku kontrolu koju su ostvarivali preko javnih ispovijedi i «skrutinija».

Od samog početka su nam govorili da se moramo čuvati onih koji nam govore bilo što što bi bilo različito od onoga čemu su nas oni učili…skoro insinuirajući da će nam se u tom slučaju nešto misteriozno, opasno dogoditi. Govorili su nam da u Katoličkoj Crkvi ima mnogo ljudi koji ih mrze te da su oni (neokatekumeni) pravi, istinski i autentični otkrivatelji ranog kršćanstva. Veoma rano su nas učili da su mnogu ljudi htjeli napustiti Pokret, ali da nitko nije bio dovoljno spreman otići jer izvan Puta neće naći ništa drugo doli propast i nesreću.

Oni koriste razne poteškoće s kojima se ljudi susreću u sklapanju i održavanju prijateljstava u današnjem svijetu. Oni prisiljavaju novake ili novoobraćenike da se često okupljaju na mnogobrojnim sastancima. To čine na takav način da mogu proći godine a da član Pokreta nema niti jednog prijatelja izvan samog Pokreta; žele da ljudi dobiju dojam kako je jedina i najvažnija stvar u njihovom životu ono što im oni nude. Novak je prisiljen odreći se bilo kakvog interesa u kulturi, umjetnosti, sportu, politici, itd.…sve drugo je na drugom mjesto. Odgovorni u početku insinuiraju, da bi kasnije otvoreno tvrdili kako vjeruju da su katolici koji idu na regularne mise kršćani iz «druge lige».

Razbijanje obitelji

Polagano, od ljudi se traži da se oslobode svih svojih tereta; to znači bolje im je biti bez svih svojih voljenih koje nisu uspjeli dovući na Put. Najznačajnija obveza (koliko god je nepravedna) sastoji se u tome da je rješenje za svačiji brak u kontroli Pokreta ili se to rješenje nameće kao svećeničko ili redovničko posvećenje koje je ustanovljeno od vrhovnih vođa, Kika Arguello-a, koji je neženja i Carmen Hernandez, koja je bivša časna sestra i neudata.

Kako godine prolaze, član postaje zacementiran u jednoj stabilnoj grupi. Iz kakve situacije nameće im se endogamija – obveza ženidbe s osobom unutar grupe. Oni izričito kažu, «Ženite kćeri Izraelove!» Ako se mladić ili djevojka zaruči s nekim tko je izvan grupe bit će konstantno napastovani sve dok ne uspiju mladića ili djevojku koja je izvan grupe uvesti u grupu. Ako ta osoba ne postane članom zajednice, oni prisiljavaju osobu koja je član zajednice da napusti njegovo zemaljsko kraljevstvo, ali samo nakon okrutnih, psiholoških trpljenja. Jer su, prije svega, ovu osobu prethodno uvjerili da je Neokatekumenat jedino istinsko kršćanstvo.

Isto se događa i kad su oženjeni parovi u pitanju. Kad je jedan bračni drug postao rob njihove organizacije (nešto što se događa puno češće nego što mislite), voditelji ga mogu prisiliti da živi odvojeno (da se zapravo rastavi) od svoga bračnog druga koji nije član zajednice. Nikad nisam bio sklon Neokatekumenskom putu i iako sam sudjelovao godina činio sam to da bih spasio svoj brak koji je naprotiv bio razbijen ludostima ovoga Puta. Jednog dana moja mi je žena otvoreno rekla: «Tvoja religija i moja su dvije različite stvari.» Doista sam se pokušao pretvarati kao da moja žena stvarno pripada drugoj religiji. Kad bih došao kući navečer, umoran od posla, nitko nije bio kod kuće: netko bi bio na Službi Riječi, drugi bi organizirao sastanak, drugi bi pripravljao pjesme…svatko izvan kuće na nekom mjestu već prema različitim sastancima različitih zajednica kojima je pripadao. Nisam si više mogao negirati očitu činjenicu (svake večeri jeo bih u kući sam kao pas): oni su bili u stanju uništiti obitelj u njezinoj srži.

Iako se hvastaju da su katolici, kad bi nastao konflikt u sudjelovanju na jednom od njihovih sastanaka ili sudjelovanju u slavljenju nekog sakramenta (op. prev., u župi), uvijek su inzistirali na većoj važnosti sudjelovanja u njihovim aktivnostima. Kad god bi školske ili društvene obveze, umjetnost, sport, ljubav, politika ili omražene kulturne aktivnosti tražile od člana određeno vrijeme, katehisti bi rekli, «te stvari su idoli!»

Mislio sam da će podupirati ženidbeni savez, budući da je svet i nerazrješiv – da će savjetovati bračnom drugu koji je u dvojbi da treba spasiti brak. Ali ne! U mom slučaju, jedan od njihovih snažnih vođa, odvjetnik, Franco Voltaggio, pokazao je kakvi su oni lašci. On je (s pretjeranim entuzijazmom) meni i mnogim biskupima (koji su u međuvremenu bili uključeni) obećao da će me, s ciljem da spasi moj brak, dragovoljno poslati kući. Sve se ovo dogodilo kad je moja žena moral izabrati ili da sa mnom pohađa župu koja nema Neokatekumensku zajednicu ili da izabere župu koja ima Neokatekumensku zajednicu, ali bez svoga muža.

Ona je izabrala ovo drugo, izbacila je svoga muža iz kuće i počela živjeti odvojeno. Sve ovo dogodilo se s moralnom i materijalnom podrškom Neokatekumenskih vođa.

22. travnja 1992. godine, u pet sati navečer u crkvi San Leonardo Murialdo, tadašnji župnik, otac Domenico Paliasco, naredio mi je da provedem ostatak svoga života daleko od svoje kuće, svoje djece i moje žene jer me moje protivljenje Neokatekumenskoj organizaciji stavilo u opoziciju prema Crkvi. Odluku su donijeli viši katehisti rimske biskupije i ona je bila neopoziva. Želio bih istaknuti da su ga (oca Domenico-a) moj biskup, koji je jednom bio moj župnik, i njegov pomoćni biskup molili da to ne čini, na što je mi je on odgovorio da on jedino dogovara svojoj savjesti (drukčije rečeno, on je jedino poslušan ljudima na vrhu organizacije). Išao sam se žaliti svojem biskupu. On mi je rekao da, na žalost, Neokatekumenski vođe ne žele više slušati tako da on nije ništa mogao učiniti. Otišao sam zatim biskupu koji je bio moj župnik u Garbatella-i. On mi je rekao da bi bilo najbolje kad bih pokrenuo postupak legalne separacije budući da moja žena to neće moći napraviti jer je član Neokatekumenskog puta.

Otišao sam svome novom župniku (koje je nakon nekoliko mjeseci također postao biskup). On mi je rekao da me nitko više neće slušati; da će svi misliti da sam lud, a osim toga Neokatekumeni su jako moćni i ja sam samo jedan od malobrojnih koju su ikad istaknuli njihove negativne strane.

Obratio sam se zatim kapelanu koji je na službi na mom radnom mjestu. On mi je rekao da sam sasvim usamljen u svom razmišljanju i da se na to moram naviknuti. Otišao sam, dalje, biskupu koji je u to vrijeme bio zadužen za obiteljsku problematiku (sad je u nekoj drugoj službi). On mi je privatno rekao da je cijela stvar mnogo ozbiljnija nego što ja mogu uopće zamisliti te da on nikad neće dati nikakvu javnu izjavu protiv Neokatekumenskog puta.

Nekoliko puta sam tražio od žene da se vrati i da živi sa mnom (čak sam joj poslao i službeno pismo) a on me svaki put odbila. Nakon toga dogodilo se da je morala ići na operaciju. Rekao sam joj da ću biti uz nju cijelu noć (što je bilo moguću u bolnici) i činilo se da će pristati. Njezina braća i sestre iz zajednice nisu to dopustila; oni su htjeli ostati uz nju cijelu noć kako bi me spriječili da joj se približim jer, psihološki, to je moglo biti osobito osjetljivo i ranjivo razbolje u njezinom životu.

«Kao sekta»

Kao članovi zajednice, bili smo dužni davati desetinu od svih svojih primanja. Ovaj novac, umjesto da ide siromasima, išao je takozvanim katehistima «itinerantima» da bi oni mogli ići po cijeloj Europi osnivati nove zajednice. Oni su imali sve, od odjeće, automobila, kuće, do čuvariteljica svoje djece (baby-sitters).

Jedna od najnevjerojatnijih stvari dogodila se kad mi je umrla majka. Plakao sam i molio svoju ženu da moli sa mnom te večeri; molio sam je da me ne ostavi samoga u mojoj boli. Ona mi je odgovorila da mora ići moliti sa svojom braćom i sestrama u zajednicu te da su oni njezina prava obitelj u Kristu. Još nešto nevjerojatno dogodilo mi se sa mojim najstarijim sinom. On je vjerovao da je Neokatekumenat poslan od Krista i kad je vidio moju averziju prema Neokatekumenatu pokušao me ugušiti (imam ovdje medicinsku dokumentaciju koja to može potvrditi).

Moj najstariji i moj drugi sin sve ovo vrijeme me nikad nisu nazvali «tata». To je način na koji me kažnjavaju zato što sam protiv ove organizacije. Moj drugi sin još uvijek je veoma mlad, ali već ima dvije kćeri. Njega su pretvorili u onoga koji regrutira buduće Neokatekumene. On mi ne dopušta da vidim svoju drugu unučicu.

Tkogod kritizira Neokatekumenski put nije u pravu. Fanatizam koji vlada u toj organizaciji tako je jak da mnogi fundamentalistički pseudo-katolici koje ta organizacija stvara nisu puno različiti od islamskih fundamentalista. Mog starijeg sina smatraju čovjekom od povjerenja; nominirali su ga da bude odgovorni u zajednici (tamo je već 12 godina).

S užasom se sjećam Uskrsa. To je bilo vrijeme u kojem sam prolazio kroz kušnju sudjelujući u aktivnostima zajednice. Sve je bilo odijeljeno od prave župne zajednice. Postojala su dva dana obveznog, striktnog i apsolutnog posta nakon kojeg bi uslijedilo cijelonoćno pjevanje. Nakon toga dolazi agape (to je u biti velike objed u šest sati ujutro). Odjednom naši su stomaci bili prepuni hrane i vina. Nekoliko ljudi bi se osjećalo bolesnima, drugi bi se opili. Poslije bi spavali cijeli Uskrsni dan; nismo bili kadri provesti niti pola sata sa svojim rođacima i prijateljima koji nisu bili neokatekumeni.

U zajednici su nas uvjerili da ćemo se vinuti u najveće visini. Utuvili su nam u glavu da jedino Bog (koji na kraju znači njihova organizacija) mora biti jedini kojega istinski volimo. Ako ti je tvoja žena prepreka na tom putu…prezri je! I svakog drugog – djecu, braću i sestre uključujući i roditelje – koji te želi odvojiti od Puta!

Mislio sam da je moja situacija rijetkost, nekakva anomalija. Međutim, ono što se dogodilo meni događa se mnogim drugim ljudima; ova organizacija, koja ponekad izgleda kao sekta, uništila je mnoge bračne parove.

Temelj svakog bračnog odnosa leži u emotivnoj i psihičkoj intimnosti, a ujedinjuju ga zajedničke vrijednosti i ciljevi. Umjesto toga, desetljećima su ove ključne potrebe preuzete od onih koji su izvan braka radili protiv braka samoga. Zamislite kako destruktivne posljedice nastaju iz toga! Razlika između moga slučaja i drugih razbijenih brakova je u tome što o ovim drugima nemamo nikakvog traga; oni su potpuno napustili kršćanstvo jer nakon dugog niza godina pripadnosti ovom Pokretu čovjek poistovjeti Neokatekumenski put s kršćanstvom, tako da napuštajući Pokret on napušta kršćanstvo (zato se moj slučaj može činiti iznimkom). Drugi bračni parovi, «iskvareni» Neokatekumenatom, postaju ateisti koji više nemaju nikakve veze s Crkvom. Zamislite, kad sam ja poučavao djecu katekizmu u Garbatella-i…običavao sam reći, «Katolička Crkva je radije prošla kroz Anglikansku šizmu da bi obranila nerazrješivost braka!»

Izvršni direktori Neokatekumenske zajednice kažu da imaju milijune i milijune sljedbenika. To je istina! Ali nitko nikad nije spomenuo da je broj onih koji su napustili Put pet puta veći! U kakvoj su teškoj situaciji ostavljeni ti ljudi! Vrlo često, oni više nemaju nikakve vjere.

Kad sam bio izbačen iz kuće i kad sam napustio grupu, počeo sam raditi malo istraživanje. Otkrio sam da oni hoće uvjeriti ljude da su njihove grupe neškodljive, spontane te vođene jedino Duhom Svetim. Naprotiv, oni su organizirani kao crkva u Crkvi. Imaju odgovorne ljude u svakoj zajednici. Odgovorni vođe, koje nazivaju katehistima (a koji su u svakoj župi), važniji su od svećenika; regionalni katehisti važniji su od lokalnih biskupa. Imaju regionalne i nacionalne organizacijske jedinice koje su potajno dodane službenim granama Crkve. Mnogi biskupi neće službeni intervenirati zato jer kažu da Neokatekumeni nisu službeno priznati…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *