Hereze

 

ENRICO ZOFFOLI

(VELEČASNI OTAC ENRICO ZOFFOLI JE SVEĆENIK IZ REDA PASIONISTA)

 

NEOKATEKUMENI

TKO SU ONI

ŠTO JE NJIHOV “CREDO”

ŠTO BISMO TREBALI MISLITI O NJIMA


„Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti…” (1 Tim 4, 1-2).

“Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!”(2 Tim 4, 1-5).

I – TKO SU ONI

Oni su vjernici koji žele suvremeno društvo vratiti natrag kršćanstvu, slijedeći Put vjere usmjeren k ponovnom otkrivanju značenja i vrijednosti krštenja.

Iako ne formiraju vjerske institucije niti imaju Pravila, Neokatekumenat se ostvaruje u formiranju osobito aktivnih «zajednica» u župama mnogih katoličkih biskupija u svijetu.

Neporeciva je iskrenost i žar mnogih među njima, od kojih su neki obraćenici od grješnog k uzornom kršćanskom životu.

Mudar je ideal puta koji, u svijetlu boljeg razumijevanja krštenja, stimulira življenje temeljne istine kršćanstva, sudjelovanje u smrti i uskrsnuću Kristovu.

To duguje (s obzirom na svoju organizaciju) Kiko-u Arguello-u, koji je obnovio motiv vjere i metodu življenja izvedenu iz milenijske tradicije Pavlovske duhovnosti dobro poznatu svim svetcima i religioznim institucijama u prošlosti.

Ovo objašnjava potporu koju Neokatekumenski pokret uživa kod hijerarhije, za razliku od onih koji su upoznali doktrinarne pretpostavke puta, te izražavaju svoje nepovjerenje, sumnju ili ga otvoreno optužuju za herezu.

Takvo protivljenje ne tiče se onih vjernih koji, u dobroj vjeri, podupiru ovu inicijativu i pripisuju joj svoje vlastito pokajanje. Ne nedostaje mnogih, koji su na putu bili šokirani bolnim iskustvom nekih način mišljenja i djelovanja koji se prakticiraju u Pokretu, a koji su nespojivi s njihovim uvjerenjima koja su stekli u svom kršćanskom odgoju, u svojim obiteljima ili župnim zajednicama.

Takva iskustva (koja su nam povjerili) nagnala su nas da pomno istražimo «kateheze» koje se pripisuju Kiko-u, a koje su pažljivo snimljene, transkribirane i priređene (najljubomornije čuvane) kao formativni tekst za katehiste, koji su jedini učitelji i osobe odgovorne za put.

Rezultati našeg kritičkog ispitivanja potvrdili su istinitost gore spomenutih optužbi, koje se prije svega odnose na Kiko-a, katehiste i sve one koji dijele i propagiraju grješke sadržane u katehezama.

Velika većina neokatekumena, čini se, nisu svjesni ovih grješaka, te izvlače iz puta samo dobra pročišćena od šljama očitih i ozbiljnih dogmatskih zastranjenja.

To, međutim, ne otklanja obvezu informiranja javnosti kako bi se spriječilo daljnje širenje hereze i mentaliteta koji neprimjetno zavodi jednostavne i neupućene ljude da ih prihvate.


II – NAVODNE DOKTRINARNE GRJEŠKE


Identificirali smo te pogrješke u gore navedenom tipkanom tekstu koji je rezerviran za katehiste i držan pod velom tajne ne samo za javnosti nego i za ljude vjerne putu.

One se tiču ideja koje ne dijele mnogi neokatekumeni i čini se, prije svega, da ih mnogi ignoriraju zato što nemaju teološkog obrazovanja niti potrebne kompetencije, te nisu u poziciji prosuđivati njihovu pravovjernost.

Optužba za herezu tiče se doktrinarnih postavki, ne osoba, koje još uvijek smatramo vrijednima poštovanja i koje su inspirirane dobrim namjerama.

1. Grijeh: čovjek ne može izbjeći činiti grijeh, kao što ne može učiniti dobro niti išta zaslužiti (merit);

obraćenje je moguće samo kao priznanje vlastite moralne bijede, ne kao odlučna želja za popravljanjem vlastitih pogrješaka koje ostvaruje svetost.

grijeh ne može vrijeđati Boga, te čovjek nema dužnosti okajati ga dajući zadovoljštinu koju zahtijeva pravda.

2. Otkupljenje: Isus nam nije donio otkupljenje oslobađajući čovjeka njegovih pogrješaka i pomirujući ga s Bogom;

muka i smrti Kristova nisu zapravo žrtva ponuđena Ocu kao lijek protiv naših grijeha u namjeri čovjekovog otkupljenja.

Isus je spasio svijet po svom uskrsnuću: da bismo uživali plodove tog djela, dovoljno je priznati se grješnikom i vjerovati u snagu uskrslog Krista.

3. Crkva nije utemeljena od Krista kao njegov jedini ovčinjak: moguće je također spasiti se slijedeći druge religije;

Crkva nije juridička niti hijerarhijska zajednica, već duhovna i karizmatska;

u njoj nema svećeništva koje proizlazi iz sakramenta Svetog Reda – već je dovoljno imati krštenje koje, utjelovljujući sve vjernike u Kristu, čini ih sudionicima njegova svećeničkog dostojanstva.

4. Misa nije «žrtva»: Crkva, na oltaru, ne prinosi Bogu nikakvu žrtvu;

umjesto oltara, samo je stol, koji u euharistiji dopušta svečana slavlja među braćom ujedinjenom istom vjerom u uskrsnuće;

posvećeni kruh i vino samo su simboli prisutnosti uskrslog Krista koji ujedinjuje prisutne komunicirajući im svoga duha, čineći ih tako sudionicima pobjede nad smrću;

Misu, tako shvaćenu, ne slavi svećenik, nego okupljena zajednica od koje «izvire Euharistija.»

5. Euharistijsko štovanje nema nikakvog značenja, ono negira istinsku, stvarnu i substancijalnu prisutnost Krista pod sakramentalnim prilikama. Čini vjere kao što je klečanje pred tabernakulom, česta pričest, sati adoracije, blagoslovi, procesije, euharistijski kongresi, itd. nemaju nikakva opravdanja.

6. Ispovijed je reducirana na sakramenat krštenja; njihovo razlikovanje ne nalazimo u prvoj Crkvi.

Crkva «nosi i vodi prema obraćenju». «Nije važno odrješenje» koje daje svećenik, zato što se bita vrijednosti ispovijedi nalazi u zajednici i njezinoj eklezijalnoj naravi;

u «prijelazima» i «skrutinijima» čovjek priznaje svoje grijehe javno, uključujući i teške grijehe, kao što još uvijek može biti slučaj tijekom «redditio».

7. Kršćanski život kao voljni napor samodiscipliniranja. Stoga je vježbanje i napredovanje u vrlinama samo iluzija;

svatko ostaje iznutra grješnik (intrinsically a sinner), nesposoban postići istinsku pravdu kao savršenstvo ljubavi prema Bogu i stvorenjima;

s druge strane, Isus se ne predstavlja svima kao «model» koji treba nasljedovati;

On je zapovjedio da moramo stvarno mrziti svoje roditelje, braću, rođake itd., a ne samo biti spremni, ako je potrebno, ostaviti ih da bismo slijedili Krista.

da bismo slijedili Krista, moramo prodati svoja dobra; ali kad je to odreknuće od dobara jednom učinjeno, dopušteno je postizati druga dobra i uživati svu ugodnost života. «Siromaštvo» – kako ga sv. Franjo shvaća – inspirirano je «prirodnom religioznošću», te su ga pogani, također prakticirali: to nije kršćanska vrijednost;

Isus koji je za nas patio, učinio je našu patnju suvišnom, stoga strogoća asketizma, polagano mučeništvo Svetaca i religiozni život sam, uključujući efektivno prakticiranje evanđeoskih savjeta je neopravdano.

Milosrdni Bog koji sve oprašta nudi svima slobodno vječno spasenje. Pakao ne bi trebao postojati, niti bi trebalo govoriti o Čistilištu, niti o molitvama i oprostima za pokojnike.

8. Povijest istinske Crkve koju je Krist ustanovio završava s Pax Constantinia te se nastavlja u dvadesetom stoljeću s Drugim Vatikanskim Saborom. U međuvremenu ona ostaje zamrznuta oko 1600 godina.

u ovom dugom intervalu, vršenje trostruke vlasti hijerarhijske Crkve (naučavanje, posvećivanje i vodstvo) je krivo, nelegitimno…; a osobito Tridentski sabor je odgovoran za paralizu Crkve, jer odlučno formulira istine vjere, liturgijske obrede, disciplinske norme…,

tumačenje Riječi Božje nije rezervirano za hijerarhiju, svi vjernici mogu tumačiti: «Biblija se tumači samom sobom». Sloboda istraživanja u egzegezi isključuje crkveno Učiteljstvo, tradiciju starih i teološka naučavanja.


III- KOMENTARI


Sveta Stolica nikad nije kanonski odobrila Neokatekumenski pokret, iako je Ivan Pavao II pisao privatna pisma hvale i ohrabrenja Mons. J. P. Cordes-u. Takva Papina pisma temelje se na dokumentaciji o nekim pozitivnim rezultatima puta koji su mu prezentirani. «Intencija Svetoga Oca – kako čitamo u noti objavljenoj u Acta Apostolicae Sedis – u priznavanju Neokatekumenskog puta kao valjanog itinerarija katoličke formacije, nije da dade obvezujuće upute lokalnim ordinarijima, već jednostavno poticaj da pomno razmotre Neokatekumenske zajednice, ostavljajući njihovoj prosudbi da djeluju prema pastoralnim potrebama pojedine biskupije.»

Imamo čvrst razlog vjerovati da Papa nije obaviješten o pogrješkama koje se nalaze u Kikovim katehezama…; ili drukčije, intervenirajući, on je u strahu da ne bi duhovno naštetio mnogim vjernicima koji su u dobroj vjeri na putu.

Podudarne točke Kikova nučavanja i protestantske teologije su brojne i teške, u antitezi sa učenjem Tridentskog koncila i prethodne jednodušne katoličke tradicije.

Doktrina puta, pojedine liturgijske prakse, zakon tajnosti i gruba disciplina nametnuta vjernicima podupiru optužbe da Neokatekumeni smatraju svoju vlastitu Crkvu paralelnom i čak superiornom Katoličkoj Crkvi, prouzročujući malodušje, rasprave i otvorene konflikte koji su jako dobro poznati osobito biskupima i župnicima.

Prozelitizam i zastrašivanje koje provode katehisti da vjernici ne bi napustili put doveli su do pogrešne pretpostavke da je on jedini put spasenja.

Spektakularne ceremonije, entuzijazam koje se stvara kroz štampu, radio i televiziju, te potpora koju dobivaju od klera itd., proizvodi krivo vjerovanje da u Katoličkoj Crkvi ne postoje druge hvalevrijedne institucije, inicijative, oblici i metode života i apostolata koje brane vjeru i propagiraju evanđeosku poruku.

Svećeništvo «prezbitera», stavljeno na isti nivo s «vjernicima koju su samo kršteni», katehisti (u praksi) pripisuju sebi autoritet jednak ili veći od članova hijerarhije tako razbijajući strukturu Katoličke Crkve.

Praksa javnog ispovijedanja teških grijeha, ne samo što je protivna naravnom osjećaju decentnosti i pravu svakog da sačuva vlastitu reputaciju, provocira zle osjećaje i svađe, razbijajući obitelji i bacajući župne zajednice u zbunjenost.

Autoritet koji katehisti sebi pripisuju u pisanju biblijskih komentara i oblikovanju savjesti proizvodi pravu klimu terora, uništava već krhke osobnosti nekih vjernika i izaziva reakciju u kojoj neki kao rezultat navedenog odbacuju vjeru.

Obveza prodavanja vlastitih dobara i plaćanje desetine dovodi do akumulacije ogromnih novčanih sredstava kojima nekontrolirano upravljaju katehisti na način kako se to ne čini niti u jednom razumno organiziranom društvu.

Shvaćanje da čovjek ne može činiti dobro i da nije moguće izbjegavati zlo znači negaciju ljudske slobode i otkupiteljske snage Milosti, čineći tako pravo «obraćenje» nemogućim i čineći svako ponašanje moralnim.

Ako u obraćenju grešnika milost ne obnavlja dušu, tako da je radikalno transformira čineći je sudionicom Božje naravi i života, nejasno je u kom je smislu Najsvetija Djevica Marija proglašena od Univerzalne Crkve kao ona koja je «puna milosti». Kakvog bi to štovanja ona bila vrijedna ako, ona iznad svih, nije bila uzdignuta na najveći stupanj prijateljstva s Bogom, tako da je bila kadra postati «MAJKOM» Božjom, rađajući Krista?

Iz istoga razloga nije jasno kako možemo častiti i zazivati svetce ako oni nisu bili duboko zahvaćeni milošću i preoblikovani u zajedništvu s Bogom.

Poricati euharistijsku žrtvu znači zanijekati Crkvi dužnost slavljenja ovog uzvišenog čina bogoslužja i tako ju pretvoriti u eminentno religiozno društvo.

Odbaciti transupstancijaciju znači oduzeti vjernicima «živi kruh koji je sišao s neba»; zanijekati im utjehu i radost apsolutno najidealnijeg Prijatelja, najpotrebniju «poputbinu» za vječnost; sakriti od Crkvi jedino Sunce koje ju grije i čini bitni uvjet njezina života.

Misa, srozana na jednostavno «slavlje», izlaže Najsvetijega neizbježnoj profanaciji koja dovodi do nebrige za «čestice posvećenog kruha» preostale nakon blagovanja. Na nesreću, odgovornost za «pričešćivanje na ruku» – čije je dopuštenje iznuđeno od Svete Stolice, jer je to bilo protivno želji pape Pavla VI koji je predvidio i žalio zbog neizbježnih posljedica koje su u svakom slučaju negativne – također treba pridodati zloupotrebi liturgijske prakse kod Neokatekumena.

Ako pored Crkve, druge religije otvaraju dušama redoviti, objektivno valjani put spasenja, katoličke misije ne bi bile uopće potrebne niti bi one zavrijedile herojsko sudjelovanje vjernika u njima.

Djelovanje neokatekumenskih itineranata, ukoliko se može činiti pohvalnim, nije uopće usporedivo s djelovanjem katoličkih misionara koji su stoljećima, odričući se svega, posvetili sebe evangelizaciji svijeta; dok su učenici Kika, koji su upućeni u svijet, ne samo dobro opskrbljeni od svojih zajednica nego i podržavani ljubavlju i moralnom utjehom njihovih uglednih obitelji; nasuprot tome stoji primjer apostola, koji su napušteni od svojih bližnjih, bez posjeda i utjehe slijedili Krista sve to mučeništva.

Podizanje sjemeništa, gdje se kandidati pripremaju za svećeništvo odgajani prema Kikovim doktrinarnim zabludama, može biti jedna od najgorih prijetnji za Crkvu danas.


ZAKLJUČAK


Jesu li neokatekumeni «heretici»? – Heretici su samo oni koji imaju neko znanje o tome da su heretici i ustraju u podržavanju zabluda koje smo gore naveli. Budući da identifikacija svake pojedine zablude izmiče našem temeljitom proučavanju, sve što možemo učiniti je da ne prihvatimo te hereze koje nastaju kao rezultat Kikovih «kateheza». Ustvari, u ovom se sastoji jedan od najstrašnijih opasnosti za vjeru, imajući na umu organizacijsku i ekonomsku moć Pokreta. Crkva ima tešku i napornu zadaću razlikovanja «pšenice» od «kukolja» – ne samo hvaleći nečiji žar i zanos, nego također oslobađajući jezgru «puta» od teškog pakovanja u političke i teološke, povijesne i liturgijske predrasude koje su implicitne «putu» koji je predložio Kiko i njegovi suradnici.

«Kirurška» operacije je nužna i hitna kako bi Crkva sačuvala svoju vjerodostojnost i spriječila umnažanje slučajeva apostazije svih onih koji – također traumatizirani ponašanjem određenih starješina Pokreta – nestrpljivo čekaju autoritativnu intervenciju Svete Stolice. Ovo je osobito nužno da bi se obranilo dostojanstvo Pape kojem Neokatumeni – u dobroj ili lošoj vjeri – pripisuju svoje ideje pogoršavajući tako poziciju Crkve u očima svijeta.

Za daljnje informacije treba konzultirati: E. Zoffolli, Hereze Neokatekumenskog puta, IV. Privatno izdanje, 1991., i Učenje pape i Kikov katekizam. Usporedba, Segno edition, 1992.

Autor je spreman angažirati se u svakoj izmjeni ideja i dati na raspolaganje izvore svojega istraživanja koje je odlučan nastaviti sve dok istina ne trijumfira.

U tu svrhu, on će se uskoro ponovno pozabaviti onim što je napisao predlažući predstavnicima Puta da odgovore na optužbe o herezi jasnim i izričitim ispovijedanjem vjere prema Katoličkoj Doktrini, te će tako sve završiti s radošću i mirom Kristovim.


http://www.geocities.com/Athens/Delphi/6919/E_NCGEN.htm

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *