Svećenici Odgovornome

ODGOVOR ZADARSKIH SVEĆENIKA ‘ODGOVORNOME’ 1. ZAJEDNICE

NEOKATEKUMENSKOG PUTA ŽUPE SV. JOSIPA U ZADRU

 

 

            Dragi gospodine Miletiću,

 

            Što je to vama ‘očito’, veliko je pitanje. Ovaj listić se ‘na nikoga ne odnosi’, već je upućen našim vjernicima koje vi pozivate na kateheze a da im ‘očito’ niste jasno rekli čije su to kateheze. Zašto se bojite napisati da su to neokatekumenske kateheze? Ili se možda želite skriti iza ‘kateheza’ kako bi ljudi misliti da su to župne kateheze koje su u skladu s Katekizmom Katoličke Crkve? To da vaše kateheze još nisu od Crkve odobrene, priznao je i vaš utemeljitelj Kiko Argüello kad je nakon priznanja Statuta na konferenciji za tisak izjavio da ‘sada Sveta Stolica proučava tekstove kateheza Puta, tako da ih se može objaviti i proslijediti župama diljem svijeta’. Doista je interesantno da nečije kateheze Crkva treba odobriti. Kao da Crkva nije svim vjernicima dala Katekizam po kojem treba valjano i ispravno katehizirati. Možda se vi izjednačavate s Crkvom? Možda mislite da ste prava Crkva, a ne samo ‘jedna stvarnost’ u Crkvi, kako vam poruči Sveti Otac. Ne znači li to onda da su možda ‘zajednice’, izrasle na temelju kateheza, u Crkvi nelegalne kad je ono na čemu se izgrađuju još neodobreno. Ako su kateheze kojima vi poučavate članove svojih zajednica u skladu s Katekizmom Katoličke Crkve, zašto ih držite u tajnosti? Zašto svaki vjernik, a osobito svećenik (kateheta svoje župne zajednice) ne može dobiti na uvid vaše kateheze? Što je još gore, svećenik (koji je završio teološki fakultet) ne može biti vaš katehist ako i sam nije na ‘Putu’. Sve što jest po teološkom obrazovanju, odgoju i ređenju baca se u vodu i on počinje od ‘početka’. Svećenik ili prezbiter uopće ne vodi niti katehizira ‘zajednice’ ‘Puta’ u svojoj župi, umjesto njega netko tko nema ništa od nabrojenoga proglašava se odgovornim u ‘zajednici’. Čudna li nauka! Čega je to znak? Je li vi možda imate neko tajno znanje kojeg mi nismo vrijedni? Ili je možda to tajno znanje u suprotnosti s onim što mi vjerujemo? Ako i kada Crkva odobri vaše kateheze, one se nikad neće moći izjednačiti s Katekizmom Katoličke Crkve. Naime, i onda će biti vaša obveza kazati da su to neokatekumenske kateheze, jer vaše kateheze završavaju uvođenjem u zajednice Neokatekumenskog puta.

            Listić ili letak nije potpisan iz praktičnih razloga. Trebala bi nam cijela jedna stranica samo za potpise, a što bi umanjilo prostor za vrijedan sadržaj informacija za naše vjernike. Štoviše, imali smo još mnogo toga reći svojim vjernicima, ali zbog ograničenog prostora nismo bili u mogućnosti (nadamo se da će biti još mnogo prilika za priopćiti sve drugo).

            Ni iz čega se ne može iščitati da su autori listića svi zadarski svećenici. U hrvatskom jeziku riječ svećenici znači dvojicu ili više svećenika, nikako ne nužno sve svećenike. Da smo htjeli reći da su autori listića svi svećenici, onda bismo napisali svećenstvo ili prezbiterij Zadarske nadbiskupije. To bi tek uključivalo sve članove prezbiterija Zadarske nadbiskupije.

            Vama su ‘mnogi svećenici izričito zanijekali bilo kakvu povezanost s ovom izjavom’, a mnogi su bili ‘uvrijeđeni činjenicom da su bili umiješani bez njihovog pristanka’. Koji su to svećenici vama zanijekali bilo kakvu povezanost s ovom izjavom? Zašto sami sebi skačete u usta? Prethodno prigovarate na nepotpisani listić, a sada sami ne želite navesti koji su to svećenici vama zanijekali povezanost s tim listićem. Tko nema hrabrosti? Vi ili oni? Ili je to možda vaša stilska figura, neutemeljena na činjenicama? Iz prethodnog objašnjenja (o hrvatskom jeziku) jasno je da ‘oni’ ne mogu biti uvrijeđeni kad ‘oni’ ne spadaju u svećenike autore listića. Jesu li možda ti ‘svećenici’ samo fikcija?

            Vi si očito zamišljate letak kao ‘bombu’ za koju netko treba ‘preuzeti odgovornost’. Svećenici ‘teroriziraju’ grad iznoseći istinu o plodovima Neokatekumenskog puta. Otkud vam ‘hrabrost’ gospodine Miletiću da posumnjate u hrabrost svećenika koji su potpisali ovo pismo. Braća i sestre tih svećenika bili su spremni dati svoj život u obrani hrvatske domovine od srbočetničkog agresora. Neki od njih su i položili svoj život na oltar Domovine. Otkud vam ‘hrabrost’ da posumnjate u spremnost njihove braće, katoličkih svećenika, da učine bar isto toliko za obranu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve?

            Mi, katolički svećenici, smatramo da je uvijek i ‘u potpunosti u redu’ upozoriti naše vjernike na sve opasnosti raznih ‘zajednica’ koje se tajno sastaju i dijele tajni nauk. Krist nas je oslobodio gnoze i priopćio nam sve što je čuo od Oca svojega, jer smo Njegovi prijatelji. Znamo da je za vas osobiti rizik ako se istinito progovori o devijacijama Neokatekumenskog puta. Iako ih čuvate kao zmija noge, one ipak dođu na svjetlo dana.

            Gospodine Miletiću, mi ne vodimo brigu gdje ste vi sa svojom obitelji bili prošlu subotu. Zašto vas zanima i tko vas obavještava gdje se katolički svećenici druže i sastaju? Tko vas je izvijestio o sastanku u Zemuniku i tko vas je ovlastio da to spominjete u pismu? Hoćete li nam vi određivati smijemo li se sastajati, gdje i o čemu smijemo razgovarati? Doista osobita drskost!

            Nakon potpisa vašeg cijenjenog imena, u navedenim titulama, skrivene su mnoge nejasnoće i pitanja. Razumijemo da ste profesor povijesti umjetnosti i po prilici nam je jasno koje bi ste poslove mogli obavljati. No, nije nam jasno kako možete odobravati uništavanje kulturne i vjerske baštine grada Zadra i Zadarske nadbiskupije. Vi, kao povjesničar umjetnosti, trebali ste se usprotiviti postavljanju jumbo-plakata na zvonik katedrale sv. Stošije. Otkad se zvonici koriste kao prostori za oglašavanje? Hoćemo li sutra vidjeti na dotičnom zvoniku i neke komercijalne plakate koji reklamiraju nešto što je u sukobu s učenjem Katoličke Crkve? Zna se što se oduvijek stavljalo na zvonik: zastava ili barjak, ali nikad plakati. Nisu li zvonici naših crkava dovoljan znak i poruka za sebe? U svojoj vertikali pozivaju nas da uzdignemo svoja srca prema Gospodinu (sursum corda, kako kaže misno Predslovlje) i da ne mislimo samo na zemaljsko, nego da čeznemo za nebeskom domovinom. Nije li zvonjava zvona sa zvonika dovoljan poziv na molitvu i na kateheze, te nam ne trebaju jumbo-plakati koji devastiraju našu sakralnu baštinu?

            Kustosi sakralne i kulturne baštine grada Zadra, poradi uništavanja kulturne baštine, skinuli su sa zidina izvješeni plakat potpore našem generalu Anti Gotovini, heroju domovinskog rata. U ovom slučaju to nije vrijedilo.

            Imate problem s potpisom listića u kojem se spominju svećenici Zadarske nadbiskupije, a niste imali problem što se pisalo (u IKA-i, u Glasu Koncila i drugdje) da je plakat postavila Zadarska nadbiskupija u suradnji s GSS-om. Mi, svećenici Zadarske nadbiskupije, dio smo te ustanove i nitko nas nije pitao smije li i u naše ime postavljati takav jumbo-plakat. Ne samo da ste manipulirali sa katehezama (izostavljajući pridjev neokatekumenske), nego ste manipulirali i s imenom Nadbiskupije, poistovjećujući je s Neokatekumenskim putom. Plakate ste postavljali na vanjska vrata crkava (uništavajući boju i vanjski drveni sloj), na vratima dućana, restorana, trgovina. Pozive za ‘kateheze’ ste dijelili ljudima koji su izlazili iz crkve nakon sv. mise na blagdan sv. Stošije. Sve blagdane i vjerske manifestacije koristite samo za promicanje vaših kateheza. Bojimo se da plakate nećemo još vidjeti na kantama za smeće ili da će možda iskočiti iz paštete. Ljudima samo što ne gurate u usta poziv na kateheze. Zar su toliko devalvirale vaše kateheze da ljude jednostavno morate ‘prisiliti’ da vam dođu na kateheze?

            Što se tiče druge titule nakon vašeg imena (odgovorni 1. zajednice župe sv. Josipa u Zadru), moramo priznati da nam nije posve jasno što ona znači. Pitamo se jeste li vi tamo župnik? Budući da ste obiteljski čovjek pretpostavljamo da župnik ne možete biti (barem u Rimokatoličkoj Crkvi). Je li župa sv. Josip zajednica? Kako se ta 1. zajednica župe odnosi prema župnoj zajednici sv. Josipa u Zadru? Prelistavajući literaturu koja govori o službama i redovima hijerarhije Katoličke Crkve nismo naišli na ništa slično. Postoje kandidati, lektori, akolite, đakoni i biskupi u katoličkoj hijerarhiji. Nigdje nismo našli odgovorne numeriranih zajednica. Vjerojatno se radi o parahijerarhiji koju smo naveli u našem listiću. Nije mi jasno kako niste bili svjesni da ovim upućivanjem svog pisma upravo potvrđujete jednu našu vrlo važnu tvrdnju iz listića (onu o paralelnoj ili parahijerarhiji).

            Sad kad smo ustanovili stvarno postojanje parahijerarhije, zanima nas kako se ta parahijerarhija odnosi prema hijerarhiji  Katoličke Crkve u Zadru? Naime, poznato je da svaki župnik u svojoj župi uprisutnjuje biskupa mjesne Crkve. U biskupovo ime on obavlja kraljevsku, svećeničku i proročku službu. Službu upravljanja, posvećivanja i poučavanja (katehiziranja). On odgovara mjesnom ordinariju za svoju službu. Župnik je za svoju pastirsku službu u župi odgovoran biskupu, pastiru mjesne Crkve. Kome i za što odgovara odgovorni 1. zajednice župe sv. Josipa? Kako mogu biti dvojica odgovornih u jednoj župi? Je li možda župnik odgovara odgovornome 1. zajednice?

            Ovo se možda može činiti kao igra riječi, međutim, iza toga se krije stvarni problem. Naime, mi smo očekivali da će na naše pismo eventualno odgovoriti naše kolege, svećenici ili prezbiteri koji u svojim župama imaju neokatekumenske zajednice. Naše kolege su i diplomirani teolozi, a neki od njih i licencirani teolozi; dakle, kompetentni da nam odgovore na naše pismo.  Na naše iznenađenje odgovara nam netko tko je povjesničar umjetnosti. Uz dužno poštovanje prema svim zvanjima i zanimanjima, ipak nekompetentan u stvarima teologije. Ili možda smatra da ga neki ‘kurs teologije Puta’ osposobljava i čini kompetentnim u stvarima svete teologije. Naš strah je tim veći kad pomislimo da postoji mogućnost da ga to što je odgovorni 1. zajednice stavlja ispred svećenika-prezbitera. Onda bi se dalo zaključiti da parahijerarhija ima veću odgovornost od hijerarhije jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.

            Vrlo je interesantno i vaše numeriranje zajednica. Kao da se radi o vojnim formacijama ili su ljudi samo broj u vašim zajednicama, bez osobnosti i subjektiviteta.

            Na kraju u P.S. pišete kako ste svoj osvrt napisali s nekolicinom braće iz svojih zajednica. Koja su to braća? Ne navodite njihova imena, a bili ste jako revni u traženju imena potpisnika listića.

            U svom osvrtu izjednačavate odobrenje Statuta Neokatekumenskog puta s odobrenjem Puta samoga. Kako onda protumačiti da i nakon odobrenja Statuta još nisu odobrene kateheze Puta? Prije bi se moglo reći da je Neokatekumenski put u procesu odobravanja. U nabrajanju svih odobrenja i pozitivnih mišljenja nigdje ne navodite pismo kardinala Arinzea (koje vam je uputio po nalogu Svetoga Oca), a sastavni je dio novoodobrenog Statuta. Jeste li ga se držali u svojim zajednicama? Držite li se svoga Statuta koji kaže da euharistija koju slavite mora biti dio župne liturgije? Poštujete li odredbu da svetu euharistiju morate slaviti prema Rimskom misalu i nikako drukčije? Jesu li vaše euharistije otvorene za sve župljane ili samo za neokatekumene? Naravno, odgovorit ćete potvrdno? Slijedeće pitanje bi onda glasilo, posjećuju li i drugi župljani, koji nisu neokatekumeni, vaše subotnje euharistije? Bilo bi još puno pitanja, ali zbog dužine teksta navodimo samo neka.

            Što je Neokatekumenski put slavio 10. siječnja u Rimu? Što se dogodilo prije 40 godina, odnosno 1968. ili 1969. godine? Kiko i Carmen su se susreli među barakašima Palomerasa Atlasa, u predgrađu Madrida 1964. godine, a 1967. oblikovali kerigmatsko-katehetsku sintezu što je temelj  i početak Neokatekumenskog puta. Očito da se i jedno i drugo dogodilo prije više od 40 godina. Umjesto toga vi ste slavili 40 godina od dolaska u Rim, u župu Kanadskih mučenika. Vrlo interesantan datum za obljetnicu! Umjesto da se slavi obljetnica nadahnuća karizme utemeljitelja ili utemeljenje samoga Puta, vi ste slavili slijetanje u Rim! Naravno, mnoge ‘zajednice’ jurišaju na Rim ne bili tamo našli svoje zaštitnike. Nije li ta obljetnica odjednom iskrsla iz razloga što je Papa mjesecima šutio i ni jednom zgodom nije spomenuo Neokatekumenski put nakon odobrenja Statuta? Vjerojatno je Svetom Ocu bilo jako poticajno Kikovo pričešćivanje prekriženih ruku, pa je Papa ‘slučajno’ nakon tog incidenta počeo isključivo pričešćivati klečeći i na jezik.

            U svečarskoj prigodi ‘važne’ obljetnice nije primjereno nikoga kuditi i prekoravati, pa ni ispravljati. Papa se toga držao kad je doista puno lijepih riječi rekao o Neokatekumenskom putu. No, bio je ‘prisiljen’, usprkos svečarskoj zgodi, izreći i nekoliko važnih upozorenja voditeljima Neokatekumenskog puta. U svom pozivanju na Papu nigdje ne spominjete ta upozorenja. Štoviše, vaši ‘suradnici’ u katoličkih glasilima u Hrvatskoj grubo su cenzurirali Papin govor i donijeli samo ono gdje vas hvali, a ništa od onoga gdje vam daje važna upozorenja. (Glas Koncila se doduše ispravio u slijedećem broju kad je, na naše inzistiranje, donio integralni tekst Papina govora. IKA još uvijek to nije učinila. Što bi bilo da mi nismo reagirali? Papine se riječi, vama upućene, nikad u hrvatskim katoličkim medijima ne bi čule, jer vi si uzimate za pravo cenzurirati Papine govore, a u isto vrijeme se pozivate na Papu.) Teolozi razlikuju mišljenje o nekom pokretu (koje se stječe na temelju informacija koje se Papi serviraju. Vidimo kako uspješno servirate informacije u svezi njegova govora.) i Papino učiteljstvo. Riječi upozorenja koje vam je uputio spadaju u Učiteljstvo i vrijede za svakoga i za svagda i ne mogu se promijeniti jer izriču sigurni katolički nauk kojeg je papa garant i učitelj. Vi se sada usudite nama insinuirati ‘napad na samog Papu’! Kako vas nije sram?! Crkva je kroz povijest odobrila neke pokrete, pa kad je spoznala njihovu pravu narav onda ih je dokinula. Crkva je svojevremeno držala primjerice mormonsko krštenje valjanim, a onda kad je spoznala da iza, doduše, istih riječi ‘ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ‘, ne stoji isti credo, više ne priznaje dotično krštenje valjanim.

Je li naše inzistiranje na cjelini Papina govora ‘potvrđivanje vlastitih ideja neovisno o objektivnoj istini, i predstavlja izobličenu poluistinu’ ili vi grubo manipulirate s Papom uzimajući ono što vam se sviđa, odbacujući (ono važnije) ono što vam se ne sviđa? Kako tumačite Papin poziv da se stavite na ‘put poučljivog prianjanja uz sve smjernice Pastira sa svim drugim sastavnicama Božjeg naroda’. Da se uključite u poslanje Crkve ‘kao jedan od mnogih putova’. Da neprestano njegujete ‘čežnju za jedinstvom koju je Isus prenio Dvanestorici na Posljednjoj večeri’. Da Isusovi ‘učenici budu jedno kako bi svijet povjerovao u Njega’. Da se ‘organski ucijepite u biskupijski pastoral’. Da se trudite ostvariti ‘integralni pastoral koji će donositi značajne rezultate’. Da u svojim sjemeništima ‘primjenjuju odgojne upute koje predlaže Sveta Stolica kao i biskupije’, jer je cilj svećenike pripravi kako bi se ‘uključili u biskupijski prezbiterij i pastoral, kako župni tako i biskupijski’, itd.  

Ništa od ovoga nema u vašem pismu niti cenzuriranim izvješćima u katoličkom tisku. Gdje je tu poslušnost Papi?

Prijeđimo sad na konkretne primjedbe na tvrdnje iz našeg listića:

 

1.   U svezi odobrenja vaših ‘kateheza’ dovoljno je kazano na početku pisma. Jedna mala primjedba. Kardinal Ratzinger je prestao biti prefekt Kongregacije za nauk vjere 2005. godine izborom za papu. On i kardinal Bertone, kažete, jako su se pohvalno izrazili o katehezama, no nigdje ne spominjete jesu li ih odobrili. Ako je od 2005. godine samo problem u tiskanju kateheza, mi se nudimo da ćemo vam pronaći izdavača. Ostaje ipak nejasno kako je Kiko mogao reći 2008. godine da ‘sada Sveta Stolica proučava tekstove kateheza Puta’.

 

2.   Nigdje se u listiću ne spominje ‘tajna ili zla moć’, već postojanje posebne hijerarhije Puta, koja je često u sukobu s katoličkom hijerarhijom, pa se primjerice događa da na ispovijedi neokatekumen ne smije pitati svećenika koji ga ispovijeda za savjet. To smije pitati samo katehistu. Jedna je neokatekumenka dogovorila duhovni razgovor sa svojim župnikom, pa se nije pojavila uz obrazloženje da joj je katehist to zabranio. Još bi se moglo nabrajati puno takvih primjera ali zbog ograničena prostora nismo u mogućnosti. Bit će prilika! Vidi se kako djelujete u ‘ime Crkve’ kad grubo cenzurirate Papine govore i iz njih izvlačite što vam odgovara. Papi koji je Kristov namjesnik i Petrov nasljednik! Stijena na kojoj Krist utemeljuje svoju Crkvu!

 

3.   Vi učite svoje pripadnike da Put ovisi o poslušnosti katehisti (ne znamo na čemu je utemeljena i iz čega proizlazi obveza poslušnosti katehisti jednog katolika). Nigdje nismo spominjali izraz sekta, iako ste u pravu da riječ sljedbenici podsjeća na sljedbu, a što je hrvatska riječ za sektu. To da je Neokatekumenski put sljedba jasno se vidi iz činjenice da slijepo slijedi svaku uputu svoga utemeljitelja. Čak toliko slijepo da moraju nazivati izvan zemlje i tražiti odobrenje da bi nam mogli dati jednu pjesmu koju neokatekumeni pjevaju na svojim sastancima. Ni to ne smiju bez odobrenja vrhovnog tijela Puta. Drugi dokaz je i to da uvijek nakon susreta sa Svetim Ocem obavezno imate susret sa svojim utemeljiteljima. Raspitajte se po tom pitanju kod hodočasnika koji su bili na susretu mladih u Australiji. Druga oznaka sljedbe jest odijeljenost od ostatka krštenika. Slavite euharistiju odijeljeno od ostatka župe i na svoj način propisan od strane Kika. Dalje nije potrebno nabrajati.

 

4.   Opet se nigdje u listiću ne spominje ‘mafijaško društvo’. Vrlo nevješto se izbjegava pitanje nedjeljne euharistije i navodi krivo opravdanje nedjeljne euharistije u subotu navečer. Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu misu. To je zavjet Hrvata katolika prigodom Branimirove godine u Ninu. Nije pitanje samo nedjeljne mise, nego mise u nedjelju. Crkva iznimno dopušta da se obveza nedjeljne euharistije može ispuniti nedjeljnom euharistijom u subotu navečer, ako za to postoje stvarno opravdanje. No, to ne može postati uobičajena praksa, jer će onda nedjelja postati bogoprazna, kako kaže Sveti Otac. Onda središnji događaj nedjeljnog dana nije sve misa. Nedjeljna sveta misa u subotu navečer u iznimnim okolnostima, upravo potvrđuje važnost mise u nedjelju. Neokatekumen koji redovito pohađa nedjeljnu misu u subotu navečer, nije dužan i u nedjelju ići na sv. misu. To znači da on postaje subotar, a ne onaj koji živi po nedjelji. Vrlo je maštovito vaše opravdanje da ‘vjernik koji obično sudjeluje na nedjeljnoj misi u deset sati ne sudjeluje na ostalim misama koje se slave u drugim terminima’. Misa je samo jedna. I u mnogim župama postoji samo jedna nedjeljna misa. Ako je župa velika i svi ljudi koji bi htjeli pohađati nedjeljnu misu ne mogu stati u crkvu, onda se uvodi druga misa u nedjelju u istoj župi. Dakle, naša materijalna uvjetovanost dovodi nas do nužde imanja više misa u nedjeljni dan u istoj župi. No sve su te mise u nedjelju, a ne u subotu navečer i to redovito odijeljeno od ostatka župe, samo za pripadnike nekog pokreta. Vjernik može ići na bilo koju od tih misu u nedjelju u župi, a neokatekumen mora ići na nedjeljnu misu u subotu navečer. Stoga, okanite se tog lažnog opravdanja kojeg ste vjerujem i sami svjesni. Osim toga, lijepo napisa naš ugledni liturgičar, dr. Ivan Žižić, o patologiji simboličkog identiteta ‘Puta’: «Neokatekumenski put zasigurno nije jedini, ali je svakako najradikalniji ’pokret’, koji ustraje u reformama liturgije prema vlastitim načelima opirući se i pokušajima korekcije od strane crkvenih pastira i samog rimskog biskupa. Na ovom mjestu liturgijska praksa kod neokatekumena može nam poslužiti kao primjer ’nasilnog’ i, u konačnici, ’represivnog’ odnosa prema sakramentalnim simbolima. U sve radikalnijim reformama rimskog obreda, neokatekumeni diktiraju formu euharistije uvjereni da se ona ozbiljuje samo u liku večere Gospodnje. Upravo zbog toga što euharistija ’mora’ biti ’večera’, treba ju slaviti samo navečer i stoga samo sjedeći. Na ovaj način diktat mimetizma, koji se predlaže prethodnim pseudoteološkim evidencijama, uklanja logiku simbolizacije, te narušava polivalentnost euharistijskog simbola, koji u sebe sabire i žrtveni i konvivijalni vid. Manipulacija simbolima, vođena idejama pokreta, sasvim izvjesno dovodi do zamiranja smisla koji posreduju, a tako i do vrlo upitne evidencije vjerovanja.» (Bogoslovska smotra, 78 (2008.)  2, 466.

Zato svećenik koji se odjeljuje od ostatka župe u slavlju sakramenta jedinstva, euharistije, i to u subotu navečer, ne može biti princip jedinstva i zajedništva u župi, nego upravo suprotno.

 

5.   Kako je moguće pravilno rasuđivati, ako se ne smije ništa pitati i tražiti odgovor. Ako čovjek ništa ne smije pitati o onome što slijedi u slijedećoj etapi Puta. Nego mu se odgovori kako će to saznati kad tamo prispije.

 

6.   Kao što vi tvrdite da imate ‘nebrojene primjere pomirenja s bližnjom i daljnjom rodbinom’, i mi imamo druge primjere koji potvrđuju suprotne tvrdnje. Očito bismo trebali razmijeniti primjere različitih slučajeva. Očito je to poziv na dijalog kojeg ste vi do sada uporno odbijali.

 

7.   Na početku rečenice negirate naše tvrdnje, jer kažete da se ‘mlade potiče da se žene s osobama koje imaju kršćanske stavove’. To bi podrazumijevalo da to nužno znači da se mogu ženiti i s osobama izvan Neokatekumenskog puta. Nakon toga odjednom zamagljujete stvar kad navodite da ‘ako su takve osobe u zajednici gdje se prolazi put rasta u vjeri .. skladni život bračnih drugova može biti lakši’. To znači da se ipak sugerira članovima zajednice da se međusobno žene, s implicitnim opravdanjem (što je zapravo strašno!) da se takav ‘rast u vjeri’ izgleda ne može ostvariti izvan zajednica Neokatekumenskog puta. Na kraju ipak ostaje istinita naša tvrdnja o endogamiji. Osim toga, imamo različita svjedočanstva u kojima je djevojka ostavila mladića (i obratno) jer nije htio ući u Neokatekumensku zajednicu, a dotični je bio praktični vjernik, dakle imao je kršćanske stavove o životu.

 

8.   Usprkos vašoj tvrdnji o potpunom poštivanju katoličkog moralnog nauka o braku, vi ipak ne smatrate prirodne metode regulacije poroda dopuštenima. Vaši katehisti smatraju da svaki fizički zdrav bračni par mora imati barem petero ili šestero djece. Ako to nemaju vi ih napadate optužbama za kontracepciju (‘čime se štitite’). Naravno da su za dobrobit Crkve i naroda potrebne obitelji otvorene novom životu, ali ne motivirane povećanjem članstva vašeg ‘Puta’. Kako reče jedna vaša članica, ‘žao mi je da nisam mlađa, da mogu roditi još djece za Put’. Kakav je to motiv? Ne bi li motiv, prije svega, trebao biti ljubav prema novom životu i sudjelovanje u Božjem djelu stvaranja. Bog ne nameće potomstvo čovjeku, nego ga poziva da bude Njegov suradnik u djelu stvaranja. Dakle, dao mu je slobodu da se opredijeli za novi život. Odgovorno roditeljstvo, kako nas uči Katolička Crkva. Zato i postoje plodni i neplodni dani kako bi se čovjek otvoren životu, iz ljubavi prema životu, iz svoje slobode mogao opredijeliti za novi život. Tek onda možemo govoriti o drugim motivima kao što je ljubav prema svome narodu i ljubav prema Crkvi. Ali nikako ne prema jednom ‘pokretu’ u Crkvi. Zašto bi se, konačno, obitelji s malobrojnom djecom osjećale manje vrijednima? Što je s obiteljima bez djece? Ako bi mnogobrojno potomstvo bilo samo za sebe najvažnija stvar za koju je moguće od moralnog nauka prihvatiti ono što nam odgovara, onda se netko može dosjetiti da ne bi poštivao jednost kršćanskog braka. Može zastupati uvođenje šerijata i potomstvo će biti zagarantirano, samo mi više nećemo biti katolici.

            Neoženjenima stalno predbacujete samozadovoljavanje. Ako nije u braku onda ‘sigurno prosipa sjeme’, itd. itd.

 

9.   S obzirom na poseban rječnik jasno je da nitko nema ništa protiv pojmova i naziva koje spominje i II. vatikanski sabor. Problem je u ekskluzivnom korištenju tih pojmova. Naime, neokatekumeni nikad neće ‘svoju’ euharistiju subotom navečer nazvati svetom misom. Svoga ‘prezbitera’ koji je na ‘Putu’ nikad neće nazvati svećenikom itd. Tim postupanjem se sugerira dvoje: ili neokatekumeni smatraju da su samo ti ‘termini’ ispravni i pogađaju pravo značenje tih službi, ili ekskluzivnim rječnikom žele stvoriti ekskluzivnu i elitističku zajednicu koja će se i po tome razlikovati od ostatka krštenika. Ako želimo biti razumljivi svojim vjernicima, onda ćemo radije koristiti termin svećenik, jer većina naših vjernika ne razumije što znači prezbiter. Želimo li, dakle, biti razumljivi našim vjernicima ili tajnoviti u svom govoru? Osnovna zabluda sastoji se u činjenici nerazumijevanja temeljnog zakona Objave. Svi nazivi i imena jesu samo komplementarni. Naime, oni samo izriču jedan vid ili aspekt stvarnosti koju označuju. U jednom vremenu (zbog određenih razloga) više će biti naglašen jedan naziv, a u drugom drugi. Ni jedan naziv pojedinačno, pa čak ni svi oni zajedno ne mogu primjerice izreći otajstvo svećeništva kao udioništva na Kristovom svećeništvu. Zašto se izabiru baš ovi termini, prezbiter i euharistija, posebna je tema o kojoj ovdje ne možemo razglabati. Sv. Ivan nas na kraju svoga Evanđelja (Iv 21, 25) podsjeća na svu dubinu i širinu otajstva Isusa Krista i nemogućnost da se to otajstvo bilo kojim riječima do kraja izreče: „A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.“

10.   Činjenica koju mogu posvjedočiti mnogi svećenici jest ta da se neokatekumeni ne klanjanju kad uđu u Crkvu, ne klanjaju se na pretvorbi, nego sjedeći primaju svetu pričest. Nakon priznanja Statuta, Kiko je rekao da će sada primati Tijelo Kristovo stojeći, a Krv Kristovu sjedeći, zbog praktičnih razloga. Kad su ga upozorili na to, brzo se ispravio. Nakon toga dana je direktiva ‘zajednicama’ da pričest primaju na stojeći tako da se po trojica ustaju i onda nakon toga sjednu. Nigdje nema govora da se nakon primljene pričesti treba klanjati. Vjernik je dužan samo Bogu se klanjati. Ako se neokatekumen u euharistiji ne klanja, vjeruje li u stvarnu Božju prisutnost? Euharistijsko klanjanje slijedi iz euharistije same. Ako se neokatekumen ne klanja na euharistiji, koji je smisao da se klanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom nakon euharistije. Osim toga, i u prijašnjem Statutu bilo je rečeno da se u ‘zajednicama’ moli Krunica i obavlja Euharistijska pobožnost. Mi znamo da se to nikad nije činilo u vašim zajednicama.

 

11.   Niste odgovorili na pitanje zašto radije slavite euharistiju u neliturgijskim i nesakralnim prostorima. Niste odgovorili na pitanje zašto kad ‘morate’ slaviti na oltaru i u sakralnom prostoru trebate nužno totalno izokrenuti izgled tog sakralnog prostora. Skidate sve s oltara, mičete križ, donosite svoju ikonu u svetište, svoj križ stavljate pored ambona, a ne pored oltara itd. Ni jednom riječju niste dali odgovor na ta pitanja.

 

12. Ostavite se onoga što kažu drugi o vama, reci te nam zašto nešto činite. Kad vas se dovede u škripac odmah se hvatate kardinala, broja, pohvala, zahvala, a nikad ne odgovarate zašto činite ono što je u suprotnosti s katoličkim naukom i liturgijskom praksom. Što to znači da se ‘radi o pokrsnom katekumenatu i stoga se govori slobodno’? Jel to znači da u pokrsnom katekumenatu ne vrijede crkvene odredbe za sakrament ispovijedi? Ako se o najintimnijim stvarima može govoriti pred velikim brojem ljudi, zašto onda Crkva ima tako stroga pravila u svezi odavanja ispovjedne tajne kojom se svećenika obvezuje na šutnju pod prijetnjom ekskomunikacije, a obvezu šutnje ima i vjernik koji bi slučajno čuo stvari iz ispovijedi nekog penitenta. Naravno da grješnik koji se ispovijeda može govoriti o onome što je ispovjedio. No,  ako neokatekumen pred većim brojem ljudi i u prisutnosti svoje supruge ispovijeda primjerice svoju bračnu nevjeru, čemu se on može nadati? Pita li se itko kakve posljedice može imati takva ispovijed za njegovu suprugu, njegov brak, njegovu djecu? Tko garantira da će prisutni ispravno postupati s onim što su čuli i pita li se itko kakve će to posljedice imati za njihov život i vjeru? Ili je možda svrha u tome da se tim znanjem drži ljude u pokornosti i nemogućnosti da napuste istu ‘zajednicu’, jer ‘sve znamo o tebi’. To je upravo jedan od razloga zašto je Crkva tako stroga u sakramentu ispovijedi. Ne želi razoriti ljudski intimu, i ne želi da bilo tko ima mogućnost manipulirati spoznajama koje je dobio iz ispovijedi.

 

13.   Što se tiče desetine, evanđelist Matej o tome zapisa: “Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!” (23, 23) Desetina je starozavjetna obveza. U Novom zavjetu treba dati sve! Zapravo, treba se brinuti o tome da radnik na njivi Gospodnjoj zaslužuje svoju plaću i da se treba brinuti za sirote i udovice, za zajednice u potrebi i nevolji (Kirche in Not). Sv. Pavao, znamo, ni to nije tražio, a kad je tražio nešto za druge onda je to uvijek bilo na dobrovoljnoj bazi. Kad bismo i prihvatili da postoji obveza da vjernik daje desetinu, onda bi to bila obveza prema Crkvi, a ne prema nekom ‘pokretu’ ili ‘zajednici’ u Crkvi. Osim toga, onda bi to bilo transparentno, te bi se znalo od koga, koliko i za što. Što kod vas nije slučaj!

Sveto pismo nas upozorava da ni od čega ne smijemo činiti idol. No, činjenica da netko ima novac, ne znači da mu je novac odmah i idol. Novac u sebi nije zlo, od kojeg vi želite osloboditi svoje vjernike. Sigurno je to da netko tko nešto ima jest pozvan pomoći onome tko nema.

 

14.   Ne upuštajući se u to što vi iz čega izvodite, činjenica je da se na vašim susretima, o bilo kojoj etapi da se radi, ne pjevaju hrvatske liturgijske pjesme. Opravdanje koje često navodite svodi se na to da su vaše pjesme psalamski tekstovi i dijelovi Svetoga pisma. Kao da hrvatske liturgijske pjesme ne sadrže u sebi psalme i tekstove Svetoga pisma. Kao da one nisu inspirirane Biblijom i Svetom Tradicijom. Jeste li ikad čitali knjigu Bonaventure Dude u kojoj razlaže svu teologiju i biblijsku ukorijenjenost hrvatskih božićnih pjesama. Pa, kako si vi možete zamisliti slavlje Božića u Hrvatskoj bez hrvatskih božićnih pjesama. Ono čime se kao narod ponosimo pred drugim kršćanskim narodima, vi olako bacate u kantu za smeće. Naše su ljude u komunističkom jednoumlju progonili i na njih tjerali pse zbog toga jer se nisu htjeli odreći svojih božićnih pjesama. To je strašan i eklatantan primjer odbacivanja sakralne glazbene baštine hrvatskog naroda. Opravdanje da su te vaše pjesme prevedene na hrvatski nema nikakve veze s poštivanjem duha i slova hrvatske sakralne baštine.

 

15.   Iz prethodnoga je jasno da vi ne samo da ne uvažavate potrebu inkulturacije (prihvaćanje svega onoga dobroga i plemenitoga kod poganskih naroda kojima se propovijeda evanđelje i ucjepljuje u sve pozitivno njihova narodnog i kulturnog nasljeđa), nego vi već kristijaniziranu kulturu odbacujete i namećete nešto što je strano kršćanstvom prožetom kulturnom nasljeđu.

            Što se tiče Japana, to je očit promašaj Neokatekumenskog puta. Sva detaljna objašnjenja o slučaju Redemptoris Mater sjemeništa u Japanu možete pronaći na službenoj stranici Japanske biskupske konferencije. (Sve smo preveli na hrvatski jezik, i rado bi vam ustupili, ako vas zanima.) Sjemenište koje se naziva misijskim nije dobrodošlo upravo u izrazito misijskom kraju. Doslovno svi biskupi Konferencije vidjeli su upravo opasnost za ‘missio ad gentes’ u Neokatekumenskom putu. Iz tog slučaja se još može jasno iščitati koje su muke ti biskupi imali dok nisu uspjeli uvjeriti mjerodavne u Rimu da to sjemenište nije na dobro za katolike u Japanu. Osobno uvjerenje biskupa iz Takamatsua je bilo da se vrlo napeta situacija u njegovoj biskupiji neće moći dovesti ured sve dok se ne dokine sjemenište Redemptoris Mater. Istina, umirovljeni biskup Takamatsua je postavljen za rektora tog istog sjemeništa koje je premješteno u Rim. No, misija japanskih biskupa je ispunjenja. Odmaknuti što je dalje moguće to Sjemenište iz svoga područja. Čestitamo!

 

16.   Doista, ovih dana se moglo čitati iz tiska kako je ‘lako’ izići iz Neokatekumenskog puta. Ljudima se prijeti paklom, prijeti im se nesrećom, gubitkom posla itd. Doista, ništa nije lakše nego izići iz Neokatekumenskog puta.

            Što znači da je nekome ispran mozak? Nekom je ispran mozak onda kada gubi svaku receptivnu moć. Kad nije kadar saslušati drugoga i eventualno uvažiti njegove argumente, ako su valjani i istiniti. Takvo stanje dovodi do nemogućnosti dijaloga i bijega od mogućnosti spoznaje da ono u što vjeruje ipak može biti krivo. To je strah i zatvorenost pred spoznatom istinom. Još gore od toga, racionalno spoznati istinu, ali ju voljno odbaciti i svim silama se uvjeravati da to ne može biti istina. U tu svrhu pripadnici Neokatekumenskog puta ne smiju čitati nikakvu literaturu koja kritički progovara o njihovoj zajednici. Sve se to unaprijed proglašava djelom Sotone, a svi oni koji to propagiraju su Sotonini suradnici. Ide se i korak dalje, pa se takva literatura zabranjuje, kao što je zabranjena prodaja Zoffolijeve knjige u našoj knjižari Verbum.

 

            Dragi gospodine Miletiću, kraj vašega pisma doista je sramotan. U njemu vrijeđate svećenike potpisnike letka. Sumnjate u valjanost njihova svećeničkog ređenja. Uspoređujete ih s Voltaireom i piscima Da Vincijeva koda. Zazivate na svoju stranu Opus Dei, itd. itd. Doista degutantno! Možda doista nismo iz iste Crkve, kako sami kažete. No, sigurno je jedno da nas Gospodin po zagovoru svoje Majke poziva u jednu Crkvu. Mi, katolički svećenici, obećavamo vama i svim neokatekumenima da ćemo svoje svećeničke molitve upućivati Bogu Ocu po Njegovom Sinu Isusu Kristu zagovorom Njegove nebeske Majke, za vaše obraćenje i povratak u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

            Mislim da su vam poznati neki od svećenika koji su potpisnici listića, vjerujem da i mnoge druge poznajete. Njihova imena ćemo vam podastrijeti kad vi nama otkrijete koji prezbiteri stoje iza vašega pisma koje ste nama uputili.

            Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas svojim licem obasja i milostiv vam bude! Neka svoj pogled svrati na vas i mir vam donese!

 

S poštovanjem,

 

 

Svećenici Zadarske nadbiskupije

 

 

U Zadru, 8. veljače 2009. godine

One thought on “Svećenici Odgovornome

  • August 4, 2009 at 10:43 am
    Permalink

    imena, gospodo svećenici, Vaša cijenjena imena

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *