Svjedočanstva

Enrico Zoffoli

ISTINA O NEOKATEKUMENSKOM PUTU

svjedočanstva i dokumenti

I. DIO

UVOD

Nakon niza monografija i članaka koji su posljednjih godina objavljeni kako bi se javnost upoznala s Neokatekumenskim putom sada se čuju i svjedočanstva mnogih, čak i bivših neokatekumena, koja će – bar za mnoge – govoriti više i od najboljih kritičkih eseja, jer su upravo njihova najbolja potvrda.

Naime, više sam puta bio optužen da sam pod povećalo uzeo ovaj ili onaj odlomak iz Kikovih i Carmeninih kateheza, izvlačeći ga iz konteksta i oduzimajući mu tako pravi smisao. Bilo je i onih koji su sumnjali u autentičnost Kikovih Smjernica koje sam proučavao, zbog čega bi optužba o heretičnosti pala u vodu i objasnila se mojom čudnom potrebom da se borim protiv vjetrenjača.

Povremeno bi do mene dolazile vijesti da je Kiko nakon godina iskustva i sazrijevanja progledao i da se vratio na put pravovjernosti te da je zato objavljivanje ovih svjedočanstava potpuno suvišno.

Za mene bi to bilo pravo zadovoljstvo, ali samo onda da je on sam o tome obavijestio javnost i odrekao se, bar implicitno, pogrešaka u svom naučavanju jasnim ispovijedanjem vlastite vjere kao odgovorom na napade vezane za njegove kateheze. Ali to se nije dogodilo, štoviše, prevršila se svaka mjera kad su neki, da bi opravdali ljutitu šutnju odgovornih osoba iz Puta, upotrijebili autoritet Evanđelja, koje zabranjuje bilo kakvo opravdavanje. Kao da je glavni motiv moje reakcije Kikova osoba i njegovi suradnici, a ne katolička vjera, koju oni krivo naučavaju.

Mislim da sam posljednjih nekoliko desetljeća upotrijebio sva moguća sredstva kako bih obranio vjeru od heretičkih udara. Neprestano sam objavljivao publikacije, pozivao na susrete i razmjenu ideja, više puta sam se izjašnjavao spremnim promijeniti mišljenje, pozivao sam hijerarhiju da se počne zanimati za ovaj slučaj pripremajući čak i neku vrstu procesa, pri čemu sam bio spreman snositi sve posljedice. Pisao sam raznim predstavnicima Rimske kurije i biskupima glavnih talijanskih gradova…

Nažalost, dobivao sam rijetke i šture odgovore, iako nisu nedostajala ni iskrena ohrabrenja ni savjeti visokih dužnosnika iz rimskih krugova. Iako se hijerarhija nije izjašnjavala, imala je puno razumijevanja i dopustila mi da se slobodno bavim problemom Neokatekumenskog puta te upoznam javnost sa svojim uvjerenjima.

Talijanski biskupi bi tu i tamo podigli svoj upozoravajući glas, pozivajući se na disciplinske norme koje bi omogućile mudrije organiziranje pastoralne aktivnosti u onim biskupijama koje su bile dovedene u opasnost dolaskom čelnih ljudi Puta. Nažalost, ni jedan od biskupa – tako mi se barem čini – nije ni spomenuo Kikove doktrinarne pretpostavke koje su bile pogrešne. Niti se osvrnuo na njih bilo kakvom primjedbom, u kojoj bi pružili vjerodostojnu katehezu narodu koji je na fatalan način bio izložen dalekosežnim dogmatskim zabludama…

Neki iz klera smatrali su to što radim neugodnom nametljivošću (držeći me pritom sljedbenikom struje mons. Lefebvra), čiji su stavovi bili suprotni onim Papinim, koji je posebno naklonjen Kikovoj i Carmeninoj inicijativi.

Moje knjige, međutim, svima mogu dokazati da je ovo što radim jednostavno bilo nužno te da je utemeljeno na kritičkom proučavanju neokatekumenskih kateheza. Sve to potvrđuju moji učestali pozivi na javnu raspravu i moja najiskrenija spremnost da o cijeloj stvari promijenim mišljenje.

Što se tiče Lefebvra, izjavljujem da nikada nisam imao veze ni s njim niti s bilo kime od onih koji su kritizirali koncilske pape i njihovo Učiteljstvo sve do današnjih dana.

Uvjeren sam, naposljetku, u odlične odnose između mene i Ivana Pavla II, kojega sam uvijek poštivao, volio i branio, što dokazuju i moje knjige o vjerodostojnosti i ispravnosti njegovih misli, čak i kad u knjigama nije bila riječ o Papinoj nepogrešivosti u pitanjima vjere. Više puta sam ustvrdio da on podržava i štiti Neokatekumenski put zato što NIJE U POTPUNOSTI I JASNO OBAVJEŠTEN O NJIHOVIM DOGMATSKIM PREMISAMA…

Teško mi je ustvrditi da Papa, koji tradicionalnu doktrinu katoličke vjere uvijek naučava ispravno i na način vrijedan divljenja, proturječi sam sebi do te mjere da misli potpuno drugačije kada prihvaća ideje iznesene u «katehezama» Kika Argüella i Carmen Hernandez.

Kako onda pomiriti potpunu vjerodostojnost Ivana Pavla II. i to da štiti Put? Jedina teorija koju sam do sada uspio postaviti jest ta da on bezrezervno vjeruje u ljude koji ga okružuju i koji bi ga o svemu trebali obavještavati, a oni ga, iako u dobroj namjeri, obmanjuju.

***

U ovoj zbirci, objavljenoj zahvaljujući čovjeku velike vjere, Piera Mantera, nedostaju mnoga pisma koja su se izgubila u prvom dijelu moje «bitke». Od 1990. pa nadalje nisam uspio zapisati brojne osobne i telefonske razgovore, koje bi dramatičnom rječitošću posvjedočili duševno stanje istinski ogorčenih ljudi…

Prvi dio pisama posvećen je kleru: biskupima, župnicima, svećenicima, klericima, časnim sestrama. U njemu su i pisma, koja su poslale i primile osobe iz Rimske kurije, jer sam smatrao prikladnim obavijesti javnost o svemu što se tiče života Crkve, kojoj prijeti hereza.

Zahvaljujem muškarcima i ženama, stručnjacima, mladima, ljudima iz naroda za njihova svjedočenja kao laika.

Neka od pisama upućena su suradnicima. U ovoj se zbirci može pročitati od svega ponešto, iako su ispušteni dijelovi koji se ne tiču same teme. Tekstovi su tiskani onakvi kakve smo primili, sa svim jezičnim i drugim pogreškama… Jednom zauvijek: ne želim nipošto dati oduška svojim osjećajima nezadovoljstva – iako ih je vrlo malo – a koji bi vrijeđali Papu, jer shvaćam njegove teškoće u pokušajima da pomiri svoju vjerodostojnost s naklonošću koju ukazuje sljedbenicima Puta.

Drugi dio knjige sadrži dokumente, članke i radove, bilo objavljene bilo neobjavljene: cilj je pridonijeti širenju objektivne istine o Neokatekumenskom putu, imajući na umu da će sve to jednog dana uzeti u obzir povjesničar koji se bude bavio unutarnjim životom Crkve.

Radi eventualne potrebe dokazivanja izvornosti tekstova, mogu priložiti i originale svih objavljenih svjedočanstava.

Enrico Zoffoli i suradnici

Prvi dio

Prvo poglavlje

SVJEDOČANSTVA KLERA

Svjedočanstva klera svjesnog problema i ogorčenog činjenicom da se šire pogreške propagirane «neokatekumenskim katehezama», a predstavljene kao vjerodostojne velikom dijelu našeg dobrog naroda, neupućenog i uplašenog zbog vrlo neugodne činjenice da se Kikovi sljedbenici smatraju mjerodavnima predstaviti se javnosti u ime Pape, kao da Ivan Pavao II. poznaje krive pretpostavke dogmatičara Puta i da se s njima slaže.

1. MONSINJORIMA BISKUPIMA TALIJANSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE,

KARDINALU PREFEKTU KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE, KARDINALU PREFEKTU KONGREGACIJE ZA KLER

Razlog zbog kojeg pišemo ovo pismo jest želja da onima koje je Duh Sveti postavio da vode Kristovu Crkvu pomognemo kako bi u vršenju svoje pastirske službe mogli produbiti poznavanje neokatekumenskih zajednica.

Ovaj pokret, nastao u Španjolskoj 1964., pokrenut od obraćenika Kika Argüella, kojemu se pridružila časna sestra Carmen, raširio se vrlo brzo u mnogim zemljama. U Italiji je prisutan u oko tisuću župa u 185 biskupija s otprilike 3000 zajednica.

Naglašavamo da smo potpuno svjesni da se Neokatekumenski pokret, ustrajući na nekim istinama upornošću tipičnom za obraćenike, učvrstio među mlakima i udaljenima od Crkve, te je, približivši ih vjeri Crkve, probudio živu nadu i toplu dobrodošlicu kod biskupa i svećenika.

Podsjećamo također da prije dosta vremena p. Rotondi D.I. u rimskom dnevniku Il Tempo, u rubrici «JEDNOSTAVNO TAKO» (13. ožujka l983.), otkriva neke pogreške sadržane u povelikom katekizmu koji su napisali Kiko i Carmen i koji je vrlo tajnovito kružio među katehistima Pokreta.

Tada je p. Rotondi napisao dva članka, zaključujući da su u tom katekizmu bona mixta malis (dobro pomiješano sa zlom). Neki mladi neokatekumen u svom je odgovoru p. Rotondiju napisao: Kad bolje razmislim i ako želim biti iskren, prava Crkva je ovdje, među nama.

Tko, naime, pažljivo pročita 373 stranice tih kateheza lako može zaključiti da će nestručna osoba lako povjerovati, baš kao i taj mladić, da je prava Crkva, utemeljena od Krista Gospodina, samo u neokatekumenskim zajednicama.

Nakon intervencije p. Rotondija, te su iste pogreške i drugi označili kao opasnost od trajne protestantizacije vjernika i od paralelne crkve pod autoritetom katehista. Budući da je jasno da je taj katekizam još uvijek u opticaju bez ikakvih ispravaka, kao formativni i temeljni tekst neokatekumenskih zajednica, razumjet ćete, Ekscelencijo, motiv koji nas navodi da u skladu s Drugim vatikanskim saborom, P.O. 7 i CIC 305 o tomu obavijestimo naše biskupe.

Znamo dobro da u zajednicama u kojima svećenici ne dopuštaju da budu svedeni na obične predstavnike «prezbitera», kako to u svom katehizmu žele Kiko i Carmen, nego predsjedaju neokatekumenskim zajednicama, kako predviđa kan. 305, izbjegnuta je gore navedena opasnost. Jednako tako stoji da se ondje gdje je katehist uspio nametnuti autoritet i kompetencije koje su mu dane po tom katekizmu teško ostaje imun na protestantska uvjerenja i uvjerenja o paralelnoj crkvi pod autoritetom katehista. Odatle proizlazi potreba da pastiri naših biskupija budu posebno oprezni kako se među vjernicima ne bi proširile pogreške, koje će, učvrste li se, biti teško iskorijeniti. Budući da svi biskupi neće imati vremena pročitati 373 gusto ispisane stranice katekizma, namjeravali smo vam u dodatku navesti neke od glavnih pogrešnih koraka.

Bilješka

Ovo je jedna od prvih mjerodavnih i dobro promišljenih reakcija talijanskog klera na ubrzano propagiranje neokatekumenskih hereza. Pismo je strogo dokumentirano u šest dodataka koji se odnose na glavne pogreške poznatih Smjernica koje su napisali Kiko i Carmen. Pismo završava riječima: Preuzvišeni, u nadi da u župama vaše biskupije opasnost zbunjivanja u vjeri nije nikad bila prisutna, ili je već neutralizirana, primite izraze našeg poštovanja.

P. Tarcisio Merola C.P. biskupija Civita Castellana,

D. Gino Conti, biskupija Rim,

D. Americo Maiol, biskupija Riet, u ime mnoge druge braće

Nažalost, nevjerojatno veliki broj odgovora vjerojatno bi obeshrabrio i vojsku divova. Ta činjenica me pogodila i potakla da se prihvatim posla.

2. OTVORENO PISMO P. E. ZOFFOLIJA

NEOKATEKUMENIMA

Predraga braćo,

za mene ste i bit ćete uvijek braća, iako neki od vas misle da pripadaju nekoj «drugoj Crkvi», onoj paralelnoj s obzirom na onu tradicionalnu Tridentskog sabora, kojoj bi se pogrešno htjelo suprotstaviti Drugi vatikanski sabor.

Bez obzira na sve, ponavljam da vas volim smatrati «braćom», posebno zato što mnogi od vas ne poznaju doktrinarni temelj Puta i žive u najboljoj «dobroj vjeri», uvijek otvoreni istini i spremni ispovjediti je protiv svake mistifikacije dogme, što me je dirnulo i ohrabrilo da ne porušim sve mostove.

Čini mi se da vas je objavljivanje članka o «herezama»[1], koje se odnose na utemeljitelje i upravitelje Pokreta, uznemirilo i uzbunilo; ali znajte da sam ja patio puno više od vas kad sam morao ustvrditi da je temeljni tekst na osnovi kojeg se obučavaju vaši katehisti u suprotnosti s našom vjerom.

Nažalost, na moje upozorenje vi radije odgovarate šutnjom, koja otežava vaš položaj i čini ga još složenijim, te na neizravan način govori o vašem ustrajavanju na svojim polazištima, koja nam u najmanju ruku daju pravo na sumnju u pravovjernost vaših ideja te u ispravnost i sigurnost vašeg «puta».

Budući da ovdje nije riječ o napadu na određene osobe ili privatne interese već je riječ o najvećoj vrijednosti za sve – a to je vjernost Učiteljstvu Crkve – bilo bi pogrešno i naivno suprotstaviti mi se Evanđeljem koje savjetuje opraštanje i šutnju. Sveci bi se – kad bi bili u vašem položaju – pobunili zbog lojalnosti, ali i zato da nitko ne bi mogao pomisliti da su uzrok nekom skandalu, posebno ne oni vjernici koji nisu gorljivi i dobro upućeni vjernici. Zato biste vi, kad vas se napada radi hereze, trebali reagirati, i to ne zato da biste se Vi osobno branili – jer Vas nitko nikada nije imao namjeru vrijeđati – nego da biste pokazali poštovanje prema svojoj vjeri, ispovijedajući je bez ikakvih dvoznačnosti te protiv svakog netočnog tumačenja vaših uvjerenja.

Budući da ni ja nisam nepogrešiv, mogu samo pretpostavljati da nisam bio dovoljno obziran, uviđavan i blag. Tvrdim ipak da sam se potrudio ispitati vaš «tajni dokument» s potrebnom ozbiljnošću i temeljitošću; tvrdim i da pojedine rečenice nisam izvlačio iz konteksta kako bih argumentirao unaprijed donesene zaključke, kao što su neki mislili…; analizirajući čitavo djelo (vrlo često zamršeno, uvijeno, kontradiktorno i s mnogo ponavljanja) inkriminirane sam ideje dovodio u odnos s cjelinom. Ako u tomu nisam uspio, molim vas da me ispravite, ali ne prijekorno, a još manje šutnjom koja nikome ne koristi, nego tako da ispravite sve teze i to korak po korak, kako se iz vida ne bi izgubio kontekst i duh Smjernica…

Dosad sam nakon svega mogao samo ustvrditi da je riječ o pravim i teškim herezama, koje, iako se vama ne čine takvima, uvijek uspijete poreći tako što jednostavno izjavljujete da prihvaćate «vjerovanje» Katoličke crkve te brišući – od dva stupca u podlistku – onaj s pogreškama koje vam se pripisuju, osujećujući pritom svaku sumnju i osudu.

Što bih vam drugo mogao kazati ne bih li vam dokazao iskrenost svojih osjećaja te želju za ozbiljnim i konstruktivnim «dijalogom»?

Iako vaše ideje ne odgovaraju autentičnosti vjere, priznajem da vi, neokatekumeni, posjedujete zavidno bogatstvo duhovnog života; mislim pritom na zauzetost, dobrohotnost, smisao za žrtvu, odlučnost kojom podržavate plemenite ideale ljudskog i kršćanskog života. Komu se ne bi svidjela vaša evanđeoska briga na vašem «putu», kojom nastojite ponovno dati duboko i nadnaravno značenje krštenju, koje se slavi kao ponovno rođenje u Kristu i kraj pale naravi, shvaćene kao konačno odbacivanje svijeta kojim gospodari Zli? Tko se od nas ne zgraža nad apatijom i lošim ponašanjem mnogih vjernika, skandalima među klerom, nedjelotvornošću nekih dijelova liturgije, zamiranjem religioznog života, ljubavnim prijevarama, raspadom obitelji, pobunom protiv transcendentalnoga, sve bržim propadanjem društva koje je sve bogatije i tehnički sve više napreduje, ali je beznadno skeptično i nemoralno, poludjelo i nasilno?…

Dragi neokatekumenski prijatelji, kao što vidite, u tomu da je današnji svijet u krizi u potpunosti se slažemo. Što onda moramo učiniti?

Ako mi, s jedne strane, moramo cijeniti i slijediti vašu dosljednost u vjerskom milosrđu, vi ste, s druge strane, pozvani da prihvatite čistoću naše vjere. Ako vjera bez djela ne spašava, djela bez vjere mogu samo prevariti i odvesti u propast. Prednost uvijek ima Istina, mudrost objave, odluke učiteljstva, poštivanje velike katoličke tradicije od koje ste naslijedili sve ono dobro čime se dičite, ali sasvim sigurno ne i nove stvari koje su izmislili vaši učitelji i zbog kojih se vaš Put opasno udaljava od pravovjernosti. Zanimljiva su vaša osobna iskustva, ali ako ih ne kontrolira zdrava teološka znanost, mogu se okrenuti u anarhiju, u rušenje Crkve ili uništenje kršćanstva utemeljenog na utjelovljenoj Riječi i Njegovu djelu koje nastavlja preko svojih službenika.

Ako u borbi protiv materijalističkog društva, koje nas ignorira i podcjenjuje, ujedinimo naše najbolje snage, tvrdim da više neće biti «paralelnih crkava» ni «putova» koji bi se odvajali od jedinog i pravog na koji nam ukazuje Kristova Crkva, hijerarhijska i karizmatična, čiji je zadatak spasiti svijet.

Pozdravlja vas s poštovanjem vaš

o. Enrico Zoffoli

Piazza S. Giovanni in Laterano 14 Rim

Rim, 2. studenoga 1990.

Bilješka

Nakon više od pet godina, pismo, izgleda, kod nikoga nije izazvalo pozornost, budući da nisam dobio nikakvu pozitivnu reakciju. Nadao sam se suprotno, ali neprijateljstvo Pokreta bilo je toliko da me ohrabrilo da nastavim svoje djelo u obranu vjere.

3. REAKCIJA NA NEOKATEKUMENE DRAGOCJEN DOPRINOS

Grad (…), 27. 7. 90.

Dragi don (…)

Dobio sam Bilješke uz tekst o neokatekumenima. Shvaćam da ste napravili težak posao, ali itekako koristan jer se tako mogu pokazati netočnosti i predložiti ispravci. Nadam se da se uzelo u obzir vaš doprinos i predlažem da ga pošaljete i mons. Ruiniju, tajniku CEI[2] .

Molit ću za vašeg nećaka. Neka ga čuva Djevica iz Lurda.

S puno ljubavi i blagoslova

(potpisano pismo)

4. HERETIČKI POKRET

Grad (…) 15. 10. ’90.

Velečasni oče,

jučer sam imao čast upoznati prof. Roberta de Matteija, koji mi je poklonio vašu knjižicu Hereze neokatekumenskog pokreta. Pročitao sam je čitavu u sat vremena. U prošlosti sam već čitao jedno temeljito istraživanje o istom pokretu koje je napisao vlč. Luigi Villa, direktor revije Živa Crkva. I on s pomoću valjanih argumenata upozorava na iste pogreške i hereze.

Doista je riječ o heretičkom pokretu koji se infiltrirao u Crkvu i koji čini ogromne štete.

Možete zamisliti moje zaprepaštenje kad sam dobio i pročitao pismo Svetog Oca biskupu Paulu Josefu Cordesu, pismo u kojem ne samo da hvali ovaj pokret, nego ga i prepoznaje kao put katoličke formacije, valjan za društvo i za današnje vrijeme».

Ne samo to; potiče «Braću u biskupstvu» da vrednuju i pomažu to djelo «nove evangelizacije», i upravo zato što ne sumnja u njegove namjere pridružuje se «smjernicama koje su odredili utemeljitelji».

Sveti Otac piše da priznaje sve to «nakon što je pregledao dokumentaciju» o Pokretu.

Kakvu važnost možemo pripisati toj odluci? 1980. u svom «pastirskom» pohodu Njemačkoj, stručne su osobe, budući da su mu se mogle približiti, između ostalog upitale Papu što misli o pričesti na ruku. Rekao je da takvu metodu ne odobrava. Ali 1989. dozvolio je to i za Italiju, izazivajući tako kod mnogih pravu sablazan.

Oče, oprostite mi zbog ovih mojih riječi; došle su iz srca punog tuge. Kriste blagoslovljeni, koji si se pobunio pred Pilatom riječima Ja sam kralj… došao sam na svijet da svjedočim za Istinu rasprši za svagda magle koje nas okružuju i daj da zasja Njegova božanska svjetlost.

Molite za me! S puno želja za dobar apostolat.

(potpisano pismo)

Bilješka

Na ovo pitanje odgovorit ću u onom dijelu ove knjige koji sam namijenio Dokumentima i gdje komentiram Papino pismo mons. J.P.Cordesu.

5. OZBILJNO KRITIČKO ISPITIVANJE

Iz raznih usmenih svjedočanstava skupljenih u (…), od sestara Služavki Presvetog Srca, gdje se sastaje puno skupina iz (…), može se zaključiti slijedeće:

1) U odnosu na članove katehist ima apsolutni autoritet. Nisu važni ni njegova kulturološka predznanja ni teološka stručnost, ni njegovo prijašnje iskustvo kršćanskog života. Činjenica da su imenovani katehistima, dakle odgovornima za skupinu, oslobađa ih svake kritike te im se mora iskazivati potpuna poslušnost.

Događa se da se svećenike koji, sudjelujući u njihovim druženjima, primijete kako su neka teološka ili biblijska tumačenja potpuno kriva, uopće ne sluša, budući da su istinite samo riječi katehista laika.

2) Biblija i Evanđelje često se tumače doslovce (kad im takvo tumačenje odgovara). Neokatekumeni kao da oponašaju Jehovine svjedoke.

3) Na njihovim konvivencijama često se raspravlja o obiteljskim i osobnim problemima, o stvarima za koje bi bilo bolje da ostanu u diskreciji i da s njima postupamo oprezno. Iz toga proizlazi da neke ispovijesti, često vrlo grešne, ne dovode do pomirenja već do produbljivanja (ili rađanja) mržnje i podjele među članovima.

4) Na početku se u skupinu može ući pojedinačno (npr. suprug ili supruga). Međutim, nakon nekog vremena, osobu, koja je izložena stalnim moralnim pritiscima, ako ne uspije «obratiti», tj. uvesti u grupu bračnog druga, potjeraju iz grupe.

5) Stalni pritisci vrše se na one koji ne prihvaćaju (zbog prijašnjih kulturoloških i duhovnih stavova) neokatekumenske stavove, čak se na njih viče i prijeti im se.

6) Do velike krize u Pokretu dolazi kad se odredi, kao uvjet ostanka, prodaja svih vlastitih dobara. To nije predloženo samo kao uvjet bez kojeg se ne može biti neokatekumen, nego i kao uvjet za ulazak u Kraljevstvo, tj. za spasenje. U tim slučajevima događa se da veliki broj članova odustane (do 50%). Te osobe ne napuštaju samo Pokret, nego većina od njih i kršćanstvo, koje nalaže (kako krivo traže neokatekumeni) nemoguće stvari ocu obitelji koji još živi sa svojom obitelji. Tu se postavlja još i pitanje komu idu ta sredstva? Sigurno ne siromašnima (u toj župi), nego Pokretu za njegove aktivnosti.

7) Njihova je kateheza opsjednuta grijehom, demonom i Zlim. Ipak, unatoč tomu, neokatekumeni ne poznaju osobni grijeh. U njihovim ispovijedima (barem u početku) predbacuju si načelno da su grešnici i veliki grešnici: ako ih na to potakne ispovjednik, predbacuju si samo jedan grijeh, u protivnom se ograničavaju na općenitosti svoje grešnosti.

8) Običaj je da se nakon pričesti umjesto zahvale «pleše».

9) Ako «katehist», koji znanje često nije stekao drukčije nego pohađajući grupu, nema druge kulturološke baze, sve vrlo često propadne.

10) Povjerljive stvari koje se govore u grupi, kao javne ispovijedi, često prouzroče podjele, sporove, pa i mržnju.

11) Večernje slavljenje mise rezervirano je samo za članove pokreta, u prostorima odvojenim od onih župnih (tako je i za Uskrs). Ako sudjeluju na nekim župnim obredima imaju odvojena mjesta, posebne znakove i posebne privilegije (pričest pod obje prilike).

6. OPRAVDANA ZABRINUTOST

Grad (…), 14. 2. 91.

Velečasni oče,

u kuriji, gdje i radim, primijetili su vaš rad u vezi s neokatekumenima.

Ako mi ga možete dostaviti bilo bi mi veliko zadovoljstvo pročitati ga. Župnik sam triju župa u blizini Aquile i u tom području niče nekoliko neokatekumenskih skupina.

I oni su kršćani koje treba pomagati, ali neke njihove stvari me zbunjuju.

Unaprijed vam zahvaljujem i pozdravljam vas u Kristu i Mariji.

(potpisano pismo)

7. RADOST

Grad (…) 22. 4. 91.

Dragi oče Enrico,

Najsrdačnije čestitke na vašoj knjižici Hereze neokatekumenskog puta, koju sam pročitao u jednom dahu.

Dok sam se divio vašoj skromnosti u predstavljanju vaših ideja, vašoj spremnosti na susret i sukob s protivnikom, ponosan sam i sretan da ste iznijeli na vidjelo mnoge laži, mnoge praznine i velike nedostatke u tekstu gospodina Kika ispisanog na pisačem stroju i njegove suradnice Carmen.

Čitajući vašu knjižicu i uvidjevši njihovo ustrajavanje samo na uskrslom Kristu, shvaćam neke dijelove iz moga misionarskog života.

Nikad mi se nije sviđala ovakva vrsta ljudi, iako ih nikad ne podcjenjujem.

(potpisano pismo)

8. NERJEŠIV PROBLEM

Grad (…), 23. 5. 91.

Vlč. oče Enrico Zoffoli,

ja sam svećenik i obraćam Vam se jer je do mene došla vaša knjižica Hereze neokatekumenskog puta, treće izdanje, koju sam želio pročitati u miru od početka do kraja, bez predrasuda. S velikim čuđenjem i tugom spoznao sam pogreške u vjeri koje se, po vama, mogu pripisati osnovnoj doktrini Neokatekumenskog pokreta.

Iako nikad nisam bio član tog Pokreta i iako o njemu malo znam, ali svjestan koliko je baš ovaj pokret, a i drugi, Crkvi prirastao srcu, Vaša su me nabrajanja svih tih pogrešaka temeljnog učenja neokatekumena ostavila bez riječi.

S druge strane, stil pisanja u vašem djelu, spremnost na sučeljavanje, želja za bratskim ispravljanjem o kojem govorite, ne dozvoljavaju mi pomisliti da bi ste Vi, izmišljajući hereze na štetu nekoga, započeli apsurdnu borbu protiv takvih protivnika samo u vašoj glavi, iako posljedice trpe osobe od krvi i mesa koje su, kako se čini, u najboljoj vjeri.

Ono što me iznenađuje je ovo: kako to da Rim, gdje je Kongregacija s posebnim zadatkom da čuva vjeru i čiji je predsjednik kardinal kalibra jednog Ratzingera, još nije intervenirao? Pokret je utemeljen 1964, proširio se na čitav svijet, i tek sada se primjećuje da su temelji Pokreta zaraženi teškim herezama?

Zabrinut sam i ja kao i, vjerujem, svi vjernici da se očuva Depositum fidei (Poklad vjere). Želio bih da mi objasnite svu tu šutnju: najprije onih kojih se to tiče, utemeljitelja i članova, zatim mjerodavnih vlasti. Svi oni šute o jednoj tako važnoj stvari, kako proizlazi iz Vaših temeljitih analiza u knjižici.

Volio bih da mi to objasnite. Pozdravljam Vas s poštovanjem i preporučujem se u molitve koje ću uzvratiti.

Odani svećenik

(potpisano pismo)

9. JEDNA OD NAJOPASNIJIH PRIJEVARA KATOLIČKOG SVIJETA

Grad (…), 18. 6. 91.

Velečasni oče,

obavještavam Vas da sam primio vaše knjige Hereze neokatekumenskog pokreta (i druge).

Javljam se da Vam zahvalim. I ako mi dozvolite želio bih Vam čestitati na tako vrijednom poslu, koji napokon baca malo svjetla na jedan fenomen koji je, kako ispravno tvrdite, «jedna od najopasnijih prijevara katoličkog svijeta»».

Zahvaljujem Vam i u ime druge subraće koje zanima ovaj problem. Želio bih, ako je moguće, dobiti još nekoliko primjeraka vaše zadnje knjige Prava Crkva.

Primite izraze mog najdubljeg poštovanja i iskrene pozdrave.

(potpisano pismo)

10. MNOGO SVEĆENIKA NE PRIMJEĆUJE OVU OPASNOST

Grad (…), 20. 6. 91.

Dragi o. Enrico,

zahvaljujem vam na knjigama koje ste mi poslali. Svojim skromnim doprinosom nisam pokrio troškove za dvije knjige koje sam tražio. Kako ćemo to riješiti?

Pročitao sam u jednom dahu Hereze neokatekumenskog puta. Mislim da velika većina njih uopće nije u stanju primijetiti opasnost od hereze. Uglavnom su to obraćenici koji otkrivaju Ameriku s nekoliko stoljeća zakašnjenja. Želio bih vjerovati da i «jadni Kiko» nije svjestan svojih odudaranja od katoličke vjere. Iznenađuje me ipak da mnogi svećenici nisu svjesni te opasnosti.

(…)

(potpisano pismo)

11. KATEHISTI IZNAD SVEĆENIKA

Grad (…), 30. 6. 91.

Dragi oče Zoffoli,

prilažem ovim pismom neka iskustva koje sam osobno imao u kontaktima s osobama kojima se može vjerovati i koja su sakupljena iz njihova usmenog svjedočanstva. Te osobe su: Sestre služavke Presvetog Srca iz (…) gdje je puno zajednica iz Rietija odlazilo na konvivenciju, također i članovi obitelji moga brata Carla, svi su već nekoliko godina članovi Pokreta koji postoji u njihovoj župi u (…)

Ovo što ću iznijeti je sinteza, a ponekad i ponavljanje onoga što sam čuo od spomenutih osoba i potvrđujem njihovu autentičnost.

Od mojih iz obitelji shvatio sam da su neokatekumeni duboko uvjereni da su njihovi katehisti iznad svećenika, jer imaju Duha Svetoga koji ih čini učiteljima i sucima drugih i to na način da se to ne smije dovesti u pitanje, te se postavljaju kao bezgrešni i nepogrešivi u svom naučavanju. Nedostatak dubokog i sistematskog studiranja vjere uopće se ne uzima u obzir. Tome u prilog citiraju Bibliju (koju interpretiraju ovisno o cilju koji žele postići) u onom poglavlju gdje se spominje Mojsije, koji, iako je Gospodinu priznao da ima problem s propovijedanjem, i da ne bi prihvatio poslanje na koje ga Bog šalje, odgovara da se ne boji jer On će mu pomagati (Iz 4, 10-12). To se događa, tvrde neokatekumeni, i s njihovim katehistima. Bog govori preko njih i On im pomaže.

Na primjedbu da većina njihovih pjesama u obredima ima Kikov andaluški melos, odnosno zvuk koji je isključivo za gitaru, odgovaraju citirajući Bibliju gdje se kaže da se Boga treba slaviti Psalmima, bubnjevima itd. Dakle, i gitara je biblijska!

Osim toga, njihove pjesme obiluju frazama uzetim iz psalama ili «Riječi» i imaju dakle isti autoritet kao i oni. Jedan neokatekumen iz (…) kojem sam dao neke primjedbe oko toga, odgovorio je: Vi se usuđujete govoriti protiv naših pjesama? Govorite dakle protiv Biblije! (jer su puni Biblije).

Još što se tiče autoriteta katehista i časti njima pripisane. Jedna moja nećakinja, osvrćući se na činjenicu da je župnik bio prisutan na jednoj katehezi koju je vodio katehist laik, rekla je: On nam je govorio o Abrahamu jedan sat, a katehist nam je o Abrahamu govorio tri sata! (odatle superiornost nad svećenikom!). Među neokatekumenima jača uvjerenje da su oni pravi tumači evanđeoske poruke i čitave Božje Riječi. Svećenici koji ne prihvaćaju i ne slijede njihova tumačenja još nisu primili Duha Svetoga, a ponekad im se kaže čak da su «opsjednuti Zlim».

Izvijestit ću vas o nečemu što se dogodilo mons. (..) bivšem župniku sv. Pija V., koji ima brata svećenika na neokatekumenskom putu. Njega, koji je sudjelovao na susretu u Porto S. Giorgio, gdje je i Papa govorio, zamolio je da posluša Vjerovanje na video kaseti, koje oni nikad ne govore u svojim misama («jer ga nismo dostojni»). Brat, neokatekumen, mu je odgovorio: Ako je za tebe, dati ću ti da poslušaš, ali ti ga ne mogu dati ako je za druge, jer to se vjerovanje može moliti samo nakon 20 godina Puta!.

Što se tiče zahtjeva za prodajom dobara u korist zajednice, što rade nakon 4 godine puta, časne sestre su mi rekle da su prisustvovale vrlo tužnim scenama. Jedan starac koji se nije odlučio dati svu svoju imovinu, unatoč prijetnjama i galami dok su ga nagovarali, izišao je van vičući: Ne! Ne! Oni (katehisti) žele moje.

Primijetio sam, što se toga tiče, da se na susretima stalno postavlja pitanje novca. Radi se o dosadnom inzistiranju na novcu. Kad sam nakon nekoliko godina prešao u pokret, što se naziva «shema», nakon jedne naporne kateheze prijetećim tonom katehisti su mi rekli da darujem sve ili barem štednu knjižicu koja je glasila na moje ime i da supruzi ništa ne kažem. Daj nam to, rekli su mi.

Kad nisam uspio sakupiti koliko su odredili (rekli su da je to nužno za troškove) pitali su me još dva ili tri puta. «Isus – kaže jedan katehist – nema potrebe za vašom milostinjom».

Oni su je u Njegovo ime ipak uzimali.

Vidio sam jednog mog kolegu, koji je bio u grupi, nakon pritisaka od strane njegove supruge (zbog mira u kući), oca petero djece koji ništa nije posjedovao i koji je primao samo jednu plaću, kako se, vrlo ogorčen, žali na stalne zahtjeve za novcem na susretima.

U svakoj konvivenciji neprestano je prisutno pitanje novca.

Mogu potvrditi da su neke osobe – ne znam zbog čega – u takvim trenucima ipak odlučile darovati i vrlo vrijedne stvari, drage uspomene, štedne knjižice, a poslije bi se gorko kajale zbog onoga što su napravili pod velikim psihološkim pritiskom. Neki bi govorili Prevarili su me.

Promatrajući sve to mogu zaključiti da, počevši od prezbitera pa sve do odgovornih i katehista (govorim o onima koje poznajem), nitko od njih se nikada nije kao primjer odrekao svih dobara, što su ti isti katehisti određivali kao glavni uvjet svima u skupini.

Tako sam primjećivao da su neki katehisti dolazili u Rim u vrlo luksuznim i skupim automobilima. (potpisano pismo)

12. PUSTITI ISTINI DA GOVORI

Grad (…), 22. 7. ’91.

Dragi o. Enrico,

pročitao sam s velikim zanimanjem vašu posljednju knjigu Misa je sve – katekizam.

Čini mi se odlično postavljenom i vrlo vrijednom, posebno u ovo vrijeme potpune doktrinarne zbunjenosti i sustavnog svetogrđa. Forma postavljanja pitanja i davanja odgovora je pogođena jer najbolje prikazuje svaki od obrađenih argumenata. Možda je «tehnički» jezik bio otegotna okolnost u shvaćanju nekih točaka za osobe koje su manje upućene u teološki rječnik.

Sa zadovoljstvom primjećujem da izdajete publikacije jednu za drugom. I dobro činite. Vaša teološka sprema, stečena tijekom godina rada i predavanja, još daje mnoge plodove.

Svakako je potrebno DOPUSTITI ISTINI DA GOVORI, budući da se laž toliko razmahala. U igri su Božja slava i spas tolikih duša. I tko ima sredstava da pusti istini da govori to mora neumorno raditi i s puno hrabrosti, sretan što je postao «Božja usta». Biti odabran od Boga kao sredstvo, najveća je čast što nam se može dogoditi.

Danas trud, sutra nagrada.

Danas samoća, a sutra vječno druženje s Gospodinom i svim svetima.

Danas neshvaćanje ljudi, sutra Božja nagrada.

Zamislite, oče Enrico, koja radost znati već sada da se borimo u bitci u kojoj se naša pobjeda unaprijed zna, jer je ovo bitka, štoviše, najvažnija bitka Gospodina Isusa, ova u kojoj se borimo.

Samo hrabro! Ono što mi možemo dati Gospodinu samo je pet kruhova i dvije ribe. Ostalo će napraviti On. I sigurni smo da hoće.

Sjetimo se u Gospodinu jedan drugoga u molitvama.

Bratski pozdrav.

(potpisano pismo)

13. ŽELIM DA ISTINA DOĐE NA VIDJELO

Grad (…), 21. 8. ’91.

Vlč. o. Enrico Zoffoli,

ja sam svećenik kapucin, župnik naše crkve BDM fatimske u (…) i ovim pismom Vam prije svega želim zahvaliti na vašem kritičkom eseju Hereze neokatekumenskog puta jer je puno toga rasvijetlio i razjasnio. Upoznao sam Pokret 1975. i dvije sam godine živio u strepnji i muci zbog teoloških, liturgijskih, moralnih zabluda koje su širili. Ipak nisam htio da se zbog mene ugasi svijetlo koje tinja. Zatražio sam od njih neka objašnjenja. Uvijek su izbjegavali odgovore služeći se frazama Gospodin će ti odgovoriti.

Nakon dvije godine skupio sam hrabrosti i potjerao ih iz župe, ali sumnja je i dalje ostala. Vaša dragocjena knjižica otvorila mi je oči i pokazala više od onoga što sam osobno vidio te sam shvatio da nisam pogriješio kad sam ih udaljio. Želio bih da uspijete dostaviti vašu knjižicu Svetom Ocu, da se «prosvijetli» čitava Crkva.

Što se mene tiče, želim da Istina dođe na vidjelo i zato vas molim da mi pošaljete 20 primjeraka vašeg eseja. Jedan primjerak ću pokloniti našem biskupu mons. (…). Dostavite mi i broj vašeg računa. Opet Vam zahvaljujem zbog dobra koje ste učinili meni i čitavoj Crkvi. Bratski Vas pozdravljam i želi Franjin «Mir i dobro».

(potpisano pismo)

14. SVEČANA PRIJAVA

Grad (…)

Svim biskupima Toscane

Prijateljima kardinalima i biskupima u Italiji i Brazilu

Dragi oci,

dozvolite (a puno sam o tome razmišljao) siromašnom čovjeku, kao što sam ja, da vam pošaljem kopiju jednog OTVORENOG PISMA, koje sam, davno, poslao u Tuto župniku župe sv. Bartola, tu u Scandicciju na periferiji Firenze. Ta je župa zapravo centar Neokatekumenskog puta u gradu i u firentinskoj biskupiji. No njezina je uloge i šira, a uvijek u korist Puta.

Moram najprije reći dvije stvari:

I. Nemam nikakvu averziju prema Neokatekumenskom putu (ni prema modernim Crkvenim pokretima), koji već godinama proučavam (sam kardinal Benelli me pozvao da to radim) i u kojem sam i osobno stekao iskustvo (iako kratko), a vidio sam i pratio brojna tuđa iskustva, bilo u Italiji ili Brazilu. Priznajem, i to rado, da za neke tipove svijesti, a s obzirom na psihološku sugestiju koja je svojstvena današnjoj kulturi i koja je svoj vrhunac dosegla u masovnim sredstvima komuniciranja, Put može biti koristan. Ipak – po mojem mišljenju – ne smije se ni pomisliti na to da bi Neokatekumenski put (pa tako i svi moderni crkveni pokreti) mogli obilježiti rad neke župe i potpuno zaokupiti rad te župe, dajući prvenstvo njihovoj čudnoj (ili pak drugačijoj) liturgiji, provodeći samo svoje kateheze (čiji bi tekstovi trebali biti objavljeni i uspoređeni s onima čitave Crkve), te konkretno pokazujući da «normalni» kršćani pripadaju nižoj klasi, dok su pripadnici Puta odabrani od Boga i pokazuju pravo obraćenje.

II. Ne govorim i ne pišem bez iskustva o Neokatekumenskom putu: skupio sam kilograme njihovih publikacija (ponavljam: uvijek su tajne i ne može ih svatko dobiti na uvid). Razgovarao sam s biskupima, i u Italiji i u Brazilu, s onima koji im nisu bili skloni, s onima koji su bili sumnjičavi prema njima, ali i s onima koji su ih rado prihvaćali. Diskutirao sam o tome s pravovjernim teolozima koji su imali veliko iskustvo o Tradiciji Crkve. I s dobro potkovanim povjesničarima sam razgovarao o tome.

Nije na meni nego na Vama i na Vašoj stručnosti i pastirskoj osjećajnosti da kao nasljednici apostola i odgovorni suradnici toga «jednoga» što je Crkva, Majka sviju, upozorite na zastranjene u koje Neokatekumenski put može otići u župama, bilo u odnosu na biskupijske ili međubiskupijske planove evangelizacije, bilo u odnosu na širenje Evanđelja među onima koji su daleko od Crkve ili pak među narodima koji još nisu evangelizirani.

Mogu samo s puno poniznosti reći da bi bio veliki propust kad se ne bismo pozabavili ovom realnom pojavom u današnjoj Crkvi i kad na tome ne bismo poradili mi međusobno, ili sa Svetim Ocem. Osim toga, bilo bi apsurdno da Vaše prihvaćanje onih 25% od velikog novca koji kruži u Neokatekumenskom putu znači, iako ne izravno, pasivnu suglasnost s Putom i njegovo prihvaćanje.

Ako ste te svote primili, odmah to javno objavite i vašem ekonomatu i vašim svećeničkim i pastoralnim vijećima. Mogu posvjedočiti da su te svote vrlo velike i da su ponekad na način na koji to rade ovisnici o drogi, gotovo kradimice uzete s obiteljskih računa. Monsinjor Bartoletti koji je svojedobno (doslovce) zavapio jedno NE izgledima (koji su se naposljetku bolno obistinili, ali kojih smo se nedavno uz međusobno poštovanje oslobodili) da Neokatekumenski put pregazi, ili da tako kažemo, zaposjedne Djelo Madonnine del Grappa oca Giulia Facibena, Božjeg sluge, upozorio je – već tada – na mnogobrojne prijave upućene Talijanskoj biskupskoj konferenciji u kojima se govori o robovlasničkom odnosu prema osobama.

Ovo ne činim zato da bih nešto pokrenuo ili nešto osporio, nego zato što duboko vjerujem u zajedništvo između svećenika i biskupa, između biskupa samih te između biskupa i Svetog Oca. Naravno ne na razini svećeničkih običaja, koji se ne tako rijetko izlažu opasnosti da se udalje od Boga. Već na razini iskustva, tradicije svetaca i svetica, na razini onoga života kakav vode ljudi od vjere, kao što su don Facinbeni, Girogio La Pira i drugi.

Preklinjem Vas da pomognete Svetom Ocu da se informira više i bolje. Zar je moguće da Kiko ide naokolo tvrdeći kako se Papa s njim slaže te se u tisku, koji sam već prije spomenuo i koji se tajno širi, nailazi na njegove komentare o tomu da je bio na ručku kod Pape Ivana Pavla II, kojega je zahvaljujući golemom Papinom daru komuniciranja s ljudima posjetilo pola kugle zemaljske?

Zar je moguće preinačiti liturgiju na način na koji to čini Neokatekumenski put, kršeći sva njezina pravila te čak zadirući (po mišljenju nekih teologa) u bit euharistije i sakramenata? Sjećam se da se u Brazilu pokušalo vrednovati Molitvu prikazanja koju se u najnovijoj liturgijskoj reformi nesumnjivo ponešto oštetilo, našto su odmah reagirali Apostolski nuncij i Kongregacija za bogoštovlje. A na čelu cijele stvari bili su biskupi koji su itekako pozorno pratili taj experimentum. Naravno, tu su skromnu inicijativu pokrenuli – da tako kažemo – siromašni.

Može li se ukinuti koncelebracija, sustavno potiskivati Slava , svesti na minimum sve bogatstvo Kanona i Predslovlja s ciljem da se prakticira samo jedan Kanon (onaj II), koji je Kiko uglazbio poprativši ga povicima (Oče, Oče!) i koji svečani trenutak potpune kontemplacije pretvara u nešto bolno? Čini se da se u svemu tome osjeća protestantska dimenzija euharistije, koja je svedena na čistu komemoraciju (sjećanje). Ali jeste li Vi biskupi i sam Sveti Otac ikada izravno osobno sudjelovali neokatekumenskoj euharistiji ili neokatekumenskom uskrsnom bdijenju? U tom biste se slučaju uvjerili da je sve to predstava, počevši od toga kako se podiže i ukrašava oltar, i to po strogim i uvijek istim propisima (po cijelom svijetu) koje određuje Kiko Argüello, ali koji se lukavo prilagođavaju, kad bi u gledalištu mogao biti netko od Vas.

Zar je moguće da se po cijelom svijetu (čak i u zemljama kao što su Brazil, Formoza, Indija, koje imaju svoju tipičnu i snažnu glazbenu tradiciju) moraju pjevati samo skladbe (riječi i glazba) Kika Argüella, vrijeđajući tako na neviđen način lokalnu kulturu te prisiljavajući tamošnje pripadnike (uvijek pod velikim psihološkim pritiskom) da se izražavaju na kruto propisane načine koji su im nametnuti izvana? Je li čitanje Biblije izvan povijesnog konteksta jedini način čitanja Biblije? Možda bismo se u vezi s evangelizacijom trebali vratiti unatrag, na način da se prisjetimo patnji i protuslovlja, koja je morao podnijeti sveti Franjo Ksaverski i mnogi nakon njega, sve do današnjih dana?

Ne poričem činjenicu da i Neokatekumenski put ima svoje puno pravo biti dio današnje Crkve. Samo naglašavam da i Put kao i svi drugi suvremeni crkveni pokreti nisu stupili niti stupaju u sveto zajedništvo sa siromašnom Djevicom. Upravo to uznemiruje mnoge muškarce i žene koje odlikuje izvorni kršćanski duh i privrženost Crkvi te u njima pobuđuje sumnju.

Pravo Puta na svoje mjesto u današnjoj Crkvi, nakon godina eksperimentiranja, trebaju ipak potvrditi posebni crkveni dokumenti, koji neće značiti općenitu suglasnost, nego će točno vrednovati sve aspekte vezane uz njega, a koje on unosi u osjetljivo tkivo pastoralnog rada. Tu je niz Kongregacija koje surađuju sa Svetim Ocem i koje se trebaju izjasniti u vezi s iznesenim, temeljito analiziranim argumentima.

Jer Papa, dok se ne dokaže drukčije, govori «ex catedra» te sukladno pouzdanim odlukama rimskih Kongregacija, kad te odluke imaju papin potpis ili papinu suglasnost. Papa, naravno, ne govori «ex finestra», «ex mensa» ili «ex intervista». Pod riječju «govoriti» razumijevam motiv svete poslušnosti.

Dragi oci, oprostite mi na ovim mojim riječima kojima se ne želim ni u što upletati. Ako griješim, ispravite me, molim vas; to je rekao i sam Sveti Otac za svog nezaboravnog nastupa na balkonu na Trgu sv. Petra, one večeri kad je izabran za papu.

Danas proživljavamo «veliki trenutak Crkve» i kao nikad dosad snaga Uskrsloga i Gospodinovo proročanstvo može postati dokaz, struktura susreta, uzajamnog služenja, bilo u savjesti, bilo s pomoću ljudi.

Jadan onaj koji se pred tom Pavlovom širinom, koja je šira od one nevjerojatnog Apostolskog putnika, zadovoljava samo iznošenjem svojih razloga u odnosu – na primjer – na političku, socijalnu, ekonomsku i religioznu evoluciju u Istočnoj Europi.

Onaj koji je problemu komunizma pristupao mentalitetom i kulturom klerikalca bio je u krivu i pogotovo ima krivo danas.

Upravo nam ovo «povijesno razdoblje» i unutar Crkve nalaže iskreno proročansko oživljavanje u skladu s pravilima ekonomije koja dolazi od providnosti, te u skladu sa slobodnom savješću i sposobnostima služenja.

«Amicus meus undique venite», govorila je Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama čuvši glas svog Zaručnika. Tako danas treba biti i Crkvi, Kristovoj zaručnici!

Gospodin nam se javlja sa svih strana, u svakoj savjesti i u svakoj kulturi.

Čuje se u «kriku siromašnih» što je svojstven ovom trenutku povijesti i istodobno pozivu kršćana.

Čuje se u «fiziološkoj» potrebi za mirom između naroda i unutar naroda.

Čuje se u žurnoj potrebi da konačan kraj komunizma ne znači – u zemljama Istočne Europe – konačno podvrgavanje svijeta rada međunarodnim i masonskim financijama ili bahatosti i lukavosti poduzetničkog staleža, koji živi u duhu poganstva i materijalizma.

Vi nesumnjivo znate puno bolje od mene čitati «znakove vremena». Kad to ne biste činili, bili biste samo uredni Službenici Svetoga. A mislim da to niste.

Kaže se da je Učiteljstvo Crkve prepuno dokumenata na visini vremena.

To je točno i vrlo utješno. Ali dokumenti vrijede do određene točke, tj. do trenutka dok se na istinski i sveti način ne utjelove postajući svjedočanstva, bilo pojedinačna bilo skupna. Vječni Božji Sin nije napisao jednu encikliku za spas svijeta, već je postao čovjekom kojega štujemo u misteriju Sluge, misteriju Postolarskog Sina, misteriju Jedinog i Vječnog Svećenika.

Da, imali smo Rerum Novarum u vrijeme pojavljivanja radničkog pitanja. Rekli su mi da su u vatikanskoj državi tek nedavno osnovana predstavnička tijela radnika. To bi se moglo nazvati «neposlušnošću» u kući.

Sada u ovom složenom povijesnom trenutku Neokatekumenski put koji je svuda doveo do podjela i raščlanjivanja, a posebice u strukturi župa i koji isključuje sve glasove koji nisu Kikovi i Carmenini, nije lišen dvosmislenosti koje Vi izbliza trebate sagledati i što prije vrednovati.

I to prije negoli bude prekasno!

Ako se Neokatekumenski put ustroji u neku vrstu vjerničke kongregacije itd., to je dobro: tisućljetna povijest Crkve uvijek je obilovala maštom. U crkvi doista ima mjesta za sve. Tada bi neokatekumeni mogli očekivati više i organizirati vlastite seminare, bilo zato da usmjeruju one koji su osjetili da im se pridruže, bilo zato da više ne ovise o biskupima koji ili šute ili popuštaju kad ih se moli da šalju po svijetu putujuće svećenike itd. Doista bi bilo dobro da Neokatekumenski put dobije svoj pravni eklezijalni okvir.

Ali ovako kako stvari stoje i kako se razvijaju: NE!

Samo onaj koji shvaća istinitost činjenica, samo onaj koji zna slušati župnike dovedene u neugodnu situaciju, razorene obitelji te svećenike Puta koji su njime krenuli samo radi vlastite koristi i po Kikovim strategijama, ili pak one koji njime idu u zemljama Trećeg svijeta, gdje ubiru goleme provizije stvarajući tako i nakon Drugog vatikanskog sabora ekvivalent «bijelom» kršćanstvu prepunom novca, može shvatiti golemu potrebu za razjašnjavanjem na svim razinama. Nadam se da sam ovim pismom zavrijedio barem jednu Zdravo Mariju i blagoslov: za sebe, za Djelo kojemu pripadam, za moje najsiromašnije u Brazilu.

Najsrdačnije Vas pozdravljam!

(potpisano pismo)

15. NIŠTA VIŠE NIJE U RAVNOTEŽI

Grad (…), 2. 9. ’91.

Dragi Marco,

I ja sam primio Tvoju brošuru s Liturgijskim kalendarom i aktivnostima za pastoralnu godinu 1991-1992.

Veseli me što je komunikacija pravovremeno uspostavljena i što su inicijative tako raznolike. Otkako Te poznajem (a tada si bio župnik), smatrao sam da imaš velikog dara za pastoralni rad.

Dopusti mi, dakle, s obzirom na to poštovanje i osjećaje prema Tebi da ti se u javnosti obratim s nekoliko primjedaba u vezi s prisutnošću Neokatekumenskog puta u tvojoj župi, prisutnošću koja je u međuvremenu postala «jedinom djelatnošću» kojom se župa bavi.

Već je list Toscana oggi prošli tjedan prenio reakcije u vezi s uvjetima koje Neokatekumenski put predlaže … (). Čini mi se da je taj isti Put sasvim zaposjeo tvoju župu na razini koja je još isključivija od one … ().

Nestala je ona ravnoteža koju je znao održati don … () između običnih vjernika (velike većine) i onih rijetkih vjernika koji su pripadali Neokatekumenskom putu.

Namjerno kažem «rijetki» jer su u Neokatekumenskim zajednicama, koje su po tvojoj direktivi učinile župu sv. …. ( ) svojom, članovi koji dolaze iz drugih župa u okolici te iz obližnjeg kraja… ( ).

Stoga je Neokatemenski put koji je zaposjeo Tvoju župu i njezine prostorije, realnost koja je iznad i izvan župe, i koja je sasvim strana živom tkivu Tvojih župljana. Prisjeti se da su crkva i prostorije izgrađene na tlu koje je poklonilo Djelo Madonnine del Grappa, i to novcem župljana i uz sudjelovanje Nadbiskupske kurije. Sasvim sigurno ne s pomoću priloga Neokatekumenskog puta, koji raspolaže golemim svotama, kao i drugi suvremeni crkveni pokreti, koji nemaju veze sa zavjetom siromaštva ili ekonomijom koja se temelji na providnosti, kao što je to, zahvaljujući svom duhu i svojim djelima, na sasvim drukčiji način od onoga kako to čini Neokatekumenski put činio Božji sluga … ( ).

Takvo zaposjedanje župe po mojem je mišljenju, zloporaba. Ako sveti crkveni zakoni imaju neku vrijednost, ako crkvena tradicija zaslužuje svoje mjesto u našoj nadbiskupiji, u kojoj nedostaje discipline i koordinacije (nadajmo se rješenju na sinodi, ali i to je nada «contra spem») tada je status Tvoje župe velika anomalija koja izaziva velike probleme u savjesti Tvojih ljudi.

Ako župa «na neki način predstavlja vidljivu Crkvu, osnovanu na zemlji» (Drugi Vatikanski sabor, liturgija 42), kako onda neka župa, ukinuta i rekao bih uništena nadiranjem nečega i nekoga tko je stran živom tkivu Tvojih župljana, tkivu koje povezuje i bez kojega ne može ni jedan župnik dostojan te titule, kako dakle takva župa može postati plodan znak tog utjelovljenja univerzalne Crkve na zemlji?

Ovdje ne govorim o legitimnosti Neokatekumenskog puta (koju uostalom na svim razinama, bilo na onoj ideološkoj, katehetskoj, strukturalnoj, ekonomskoj, transnacionalnoj još mora potvrditi Sveta stolica). Želim reći samo to da taj Put nema pravo, barem dok biskupi o tomu javno ne donesu dekret, elementima kojih 90 % dolazi izvana zaposjesti Tvoju župu koja pripada Tvojim župljanima. To je vrlo opasan presedan što nagriza osjetljivo tkivo rasporedbe spasenja na načelu župnog ustrojstva na čijem je čelu naš biskup. To su presedan i činjenica koji alarmiraju naše župnike i izazivaju u njima negodovanje, jer vide da se osobe koje bi na legitiman način bile kadra surađivati u župi povlače u druge župe, gdje surađuju u neobično vrijeme (najčešće neprikladno za «normalne obitelji»).

To da je Neokatekumenski pokret zaposjeo Tvoju župu, koju ti je nedavno povjerio nadbiskup, vidljivo je i u neprestanoj «neposlušnosti» u obliku nesmetanog služenja misa po neokatekumenskoj liturgiji (subotom navečer). Jesu li te prostorije doista namijenjene za mise koje istovremeno služe svećenici i redovnici koji nemaju mira u svojoj župi ili u svojim samostanima? Zašto je Neokatekumenski put, konkretno, ukinuo koncelebraciju? I zar kardinal nadbiskup nije u biskupiji eksplicitno zabranio (ali zašto to nije objavio i dekretom?) takve mise (čak šest-sedam) koje se istovremeno održavaju u susjednim sobama? Ponekad pomislim da se našem nadbiskupu ruga Neokatekumenski put koji je u našoj biskupiji postao činjenica što se, međutim, ne temelji na pastoralnim programima, o kojima on ništa ne zna, ali zato zna za onih 25 % od velikih iznosa koje Neokatekumenski pokret uzima od svojih pristaša i koji idu mjesnom biskupu.

Zašto Neokatekumenski put kreće od drukčijih polazišta kao što su poslušnost i svećeničke zajednice. Zar nismo ne malo puta doživjeli da svećenik sve ostavlja i postupa po Kikovim napucima, bilo da se premješta unutar Italije bilo izvan granica Italije?

U gore spomenutoj brošuri spominješ «katehezu za odrasle» koja počinje 21. listopada. Ali zašto nisi iskren i ne kažeš da je taj snažni trenutak «evangelizacije» zapravo način da se propagira Neokatekumenski put i da Tvoja župa ne provodi sustavnu i normalnu katehezu za odrasle, jednako kao što nedjeljom odrasli ne mogu čitati u crkvi nedjeljne liturgijske tekstove itd., itd? Je li legitimno predstavljati Put kao «evangelizaciju»? Moje je mišljenje, budući da sam u Italiji i u Brazilu sudjelovao u tim katehezama, koje su na kopijama umnoženim ciklostilom i koje su po cijelom svijetu iste i strogo odvojene od drugih materijala, (a koje imam, jer vrlo malo treba da se uzdrmaju isključive tvrdnje koje neokatekumeni grčevito donose), moje je mišljenje, dakle, da su te kateheze loše i manjkave s gledišta doktrine, a pogotovo s gledišta povijesti Crkve; te su kateheze posvuda iste i ne vode računa o napucima Svetog Oca, a pogotovo ne o napucima Koncila koji uvijek zagovara poštivanje lokalnih kultura; te su kateheze također podložne pretjeranim psihologiziranjima koja nemaju baš nikakve veze – iako nekim tipovima savjesti odgovaraju – s jednostavnošću i linearnošću Evanđelja.

Ali činjenica da je Neokatekumenski put zaposjeo Tvoju župu i da je posljedica toga masivni bijeg vjernika i suradnika vidi se na popisu osoba «koje koordiniraju rad raznih župskih službi». Na listi su 32 osobe, što nije malo. 14 njih je iz župe sv. Marije u (…). 4 ih je iz župe (…), a deset ih je iz raznih firentinskih župa, a đakon na listi obnaša dvije funkcije (pa dolazimo do broja 10). Na toj listi koordinatora samo je četvero predstavnika iz tvoje župe i to za manje važne zadatke: za pjevanje, ali i to uz suradnju dvoje neokatekumena koji su iz druge župe, Giovanni i Patrizia Giovannini kao ministranti. Svi navedeni i oni koji dolaze iz drugih župa «tvrdi» su neokatekumeni. Treba nadodati da je za apostolat molitve zadužen …., koji naravno nije katekumen i koji je slaba svjetlost na dnu tunela.

Dakle, župu s više od 7 000 župljana vodi 31 koordinator, neokatekumen, od kojih su samo trojica iz župe te jedna ženska osoba u svojstvu koordinatora koja nije neokatekumen. Čini li ti se, dragi don Marco, da je to pametno za Tvoju župu kad je riječ o župljanima i sudjelovanju župljana u pastoralnom radu, te s obzirom na mogućnosti Tvojih župljana vrlo privrženih župi (što je itekako hvalio tvoj prethodnik).

Stvar postaje vrlo teška, ako se uzme u obzir da su iz katehetskih aktivnosti, što je tipično za evangelizaciju, udaljeni svi oni kateheti koji nisu neokatekumeni, a od kojih su neki godinama bila aktivni u tvojoj župi. I don (…) mi je rekao da se osjećao vrlo neugodno zbog toga što su se – kao što su mu rekli – poništili svi njegovi dosadašnji napori koje je uložio u rad s roditeljima i djecom poslije krizme.

Jasno je dakle – i na osnovi statistika – da je župa zaposjednuta i da su oni koji imaju pravo na svoju župu iz nje isključeni i dovedeni u tešku situaciju.

Dakle: kad bi svi današnji crkveni pokreti (koji su, uzgred budi rečeno, vrlo slični po velikoj količini novca, upornosti i integralizmu) učinili ono što ti činiš u (…), kako bi izgledala osnovna struktura biskupije? Neka Put ide svojim putem i osnuje svoja sjedišta (govori se da već postoji teren na kojem će se graditi zgrada za neokatekumene u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna), ali neka se zato ne miješa u izvorni i uobičajeni život župa. U svim katoličkim dijelovima svijeta Neokatekumenski put izazvao je podjelu: ali ne naravno zato što je u zastarjele tradicije i u okruženja koja su samo na površini kršćanska unio izvornost i puninu Evanđelja. Nego zato što posvuda donosi načelo pripadnosti, svoju isključivost, svoja isključivanja i laži da se u svemu slaže s Papom, istiskujući tako biskupske konferencije i biskupe (koji dopuštaju da ih se istisne), te stvarajući kod svojih pristaša vrlo mučnu psihološku ovisnost.

Zar Kiko Argüello želi (sa žustrom Carmen) takvu vrstu evangelizacije?

No dobro, ima mjesta i za njega te se nadajmo da će se Kiko osobno priviknuti na «normalne» stvari, npr. na «normalnu misu». Mislim pritom na situaciju kad je u donjem dijelu tvoje crkve oslikavao zidove onim «golemim svecima» (umjetnička im je vrijednost nikakva), i kad bi se za večernje mise koja se održavala po rasporedu popeo u stan zapaliti cigaretu, popiti piće ili razgovarati s raznim predstavnicima Neokatekumenskog puta, a jedino bi subotom nabijao po gitari za vrijeme onih euharistijske liturgije, u kojima je više zloporabe i pomanjkanja povijesno-liturgijske kulture nego sakramentalne i žrtvene izvornosti.

Razmisli: čemu ovo moje «otvoreno» pismo, samo po sebi namijenjeno svima? Da bi Ti razmislio o svemu i postao doista župnik među župnicima, a ne neokatekumenski svećenik koji se zbog svoje pripadnosti Putu koji ga vodi i uvjetuje sve što radi udaljava od naporna rada i skromnih nada drugih župnika.

Želim Ti jednu stvar: ova župa stvorena je od poklona (zemljište) i zahvaljujući inicijativi Djela Madonnine del Grappa … ( ) i u bliskoj suradnji s biskupom. U … ( ) još uvijek ima službi (i razvit će se ako Bog tako želi) koje su se utjelovile u našem Djelu.

Želim Ti, dakle, od srca da budeš župnik poput don …. ( ) pa tako potpuno drukčiji od Neokatekumenskog puta. Imaj to na umu i tada ćeš Putu moći dati «njegov» prostor u župi, ali isti onakav kakav daješ i drugim pokretima i udrugama, i to uz sudjelovanje tvojih župljana. Ali doista ne možeš dati «cijelu» župu Neokatekumenskom putu, koji ima nadžupski karakter.

Želim Ti da budeš poput don … ( ) župnika svojih župljana, župnika koji je utjelovljenje raspetog milosrđa: župnika koji poštuje siromaštvo, župnika koji je poput svih drugih župnika.

Moli za mene i za moje siromašne u Italiji i u Brazilu.

16. TREBA TOČNIJE UTVRDITI TKO SU PRIPADNICI NEOKATEKUMENSKOG POKRETA

Grad (….), 8. 10. 1991.

Poštovani oče Enrico Zoffoli,

Jutros je stigla knjiga koju ste mi obećali poslati. Još uvijek se sjećam susreta s Vašim subratom koji se, ako se ne varam zove P. Vittorio, a kojeg sam sreo na povratku iz Grotteferrata u Rimu. On je korigirao bijeli tisak knjige Hereze neokatekumenskog pokreta. Pričao mi je o knjizi i doista sam sretan što sam čuo njegovo mišljenje. Sada kad sam knjigu dobio lakše ću uočiti hereze, kojih, mislim, ima i kod nas, jer ih je mnogo. Ne znam kako je svima ime, ali uspoređujući Vaše teorije s tekstom u knjizi, lakše ću utvrditi koji su pripadnici Neokatekumenskog pokreta. Ako će to biti potrebno, o tomu ću obavijestiti i svećenike koji dolaze u kontakt s pripadnicima Neokatekumenskog pokreta.

Kada završite novi Rječnik kršćanstva, molim Vas da mi pošaljete jedan primjerak te da naznačite cijenu i Vaš broj u banci kako bih vam mogao dostaviti novac. Unaprijed zahvaljujem.

P.S. Zahvaljujem Vam na knjizi koju ste mi poslali. Također zahvaljujem Vašem subratu koji mi je dao Vašu adresu.

Bratski Vas pozdravljam i želim Vam mir i dobro u Gospodinu.

17. OPASNOST OD PARALELNIH CRKAVA

Belgija, 23. 10. ’91.

Poštovani i dragi oče,

Primio sam Vašu brošuru koju sam vrlo pozorno prelistao, posebno onaj dio o herezama Neokatekumenskog puta. Tom se temom vrlo intenzivno bavim u posljednje vrijeme, a to me je i navelo da nekoliko puta dosad reagiram, što ćete vidjeti iz teksta koji Vam prilažem a koji je objavljen u časopisu Don Orione koji sam uređivao nekoliko godina. Kao što ćete vidjeti, riječ je o pismu koje sam napisao kad sam bio župnik u … (..) i to na korist svojih župljana…. a koje je kasnije objavio i časopis C.O.P., koji je uređivao monsinjor … ( ). Riječ je dakle o pravom tekstu …

Kao što možete zaključiti, moju zbunjenost izazivaju neka eklezijalno-pastoralna pitanja (opasnost paralelnih Crkava). Vi dodajete da je opasnost puno veća … Što bi se na to moglo reći? Možda bi najbolje bilo učiniti ono što Vi predlažete u uvodnim riječima knjižice: Bilo bi dovoljno da se Neokatekumenski put izjasni spremnim javno priznati male istine koje su, čini se, porekli …

No hoće li to i učiniti?

Hoće li ih netko odozgo potaknuti da to učine? A to možemo zaželjeti svi mi, za ljubav svih duša i za Crkvu.

Zahvaljujem Vam uz izraze poštovanja

(potpisano pismo)

18. POTPUNA TAJNOST I …. SUMNJA

Grad (…), 3. 11. ’92.

Poštovani oče Zoffoli,

Primio sam Vaše pismo od 28. prošlog mjeseca i zahvaljujem Vam na njemu.

Budući da ste imali priliku to učiniti, pretpostavljam da ste pri čitanju i proučavanju bazičnog Kikova teksta otkucanog na pisačem stroju vrlo lako pronašli razloge da govorite o herezi, što vrlo dobro izlažete u svojoj knjižici. To objašnjava i «polemički i agresivan ton «.

No taj je tekst ipak vrlo tajan pa poglavari koji prihvaćaju Pokret unose u njega ZNATNE PROMJENE zbog čega POKRET gubi svoju heretičku dimenziju.

Ja do tog teksta nikad neću moći doći, niti ću ga imati u rukama nekoliko minuta, a NE znam da li će ga, ex auctoritate et ex offici, dobiti na uvid netko od naših pretpostavljenih kojima je dužnost da ne prihvaćaju pogreške – i kojima sam se obratio otvoreno razgovarajući s provincijalom.

No, polazeći od ovoga što ovdje vidim – a o župniku radi mira u kući neću govoriti – župnik se podosta bavi Pokretom, u čijem radu intenzivno sudjeluje, jer susreti su posvuda pa se tako ne može u potpunosti posvetiti radu u župi, kao što su to učinili njihovi prethodnici.

Pristalica Pokreta nema više od pedeset, a župljana je 7000. Te su osobe uvjerene da su izabrane duše i da imaju pravo na poseban raj.

Na sastancima, uključujući i euharistiju, primjećujem s kakvom lakoćom osobe koje čitaju Bibliju osjete Duha Svetoga, posebice kad čitaju komentare uz tekstove koje iz različitih razloga župnik ne stigne uvijek ispraviti.

Ispovijedi nisu javne, nego vrlo brze, potkrijepljene dugim razgovorima i uvijek nakon utvrđenih termina i uvijek s prezbiterom-župnikom.

U liturgiji njihove mise ima inačica koje nisu suštinske, slično kao u istočnoj liturgiji itd., itd.

Što konkretno govore, rade, diskutiraju ili nauče na svojim sastancima, nikad mi nitko nije rekao, niti ću ja to istraživati.

Smatram, dakle, da mjerodavni (biskupi i više svećenstvo) ne pridaju veliku pozornost POKRETU koji (no to je samo moje mišljenje) samo u nekoliko mjesta i u nekoliko zajednica provodi ono što propisuje njihov bazični tekst, a koji Vi s pravom nazivate herezom. No ipak iznenađuje da Sveta stolica, više svećenstvo i biskupi u Pokretu vide samo ono što je dobro, ali ne i opasnosti koje su se u njemu ugnijezdile.

Naravno, župa u kojoj je Pokret poput PRINCA, a SVE drugo samo forma «stvari koje postoje, ali se ipak moraju učiniti», a posebna briga o dušama (ispovijedi i drugo) prepuštena je drugima, činjenica je kojom bi se naši mjerodavni trebali pozabaviti. Vidjet ćemo što nam donosi vrijeme!

Ako se nađem u Rimu, veselio bih se susretu s Vama, a dotad Vam želim uspješan rad.

(potpisano pismo)

19. NISAM VIŠE HTIO ČUTI ZA NJIH

Grad (…), 15. 11. 1991.

Poštovani oče Enrico,

Župski sam svećenik i nalazim se na duhovnim vježbama. Vaš subrat prijatelj upoznao me s Vašom knjigom Hereze neokatekumenskog pokreta.

Želio bih nabaviti tu knjigu jer, nakon četiri godine puta, nisam više želio čuti za njega zato što se nisam želio odreći svećeničke duhovnosti u službi cijele zajednice, ili bolje rečeno, Crkve.

Postavši dijecezanskim svećenikom u biskupiji nisam želio dopustiti da se vežem za neku skupinu; a osim toga nisam imao isto mišljenje o nekim doktrinarnim postavkama, o nekim odabirima = gotovo torturama … itd.

Molim Vas da mi pošaljete knjigu s povratnicom te Vas srdačno pozdravljam.

Zašto knjigu ne pošaljete biskupima! Župnicima koji vode zajednicu!

Hvala.

(potpisano pismo)

20. NISAM NI SUMNJAO DA TAKVO ZASTRANJENJE IMA HERETIČKI KARAKTER

Grad (…), 27. 11. 1991.

Dragi oče,

Najsrdačnije Vam zahvaljujem na knjižici Hereze neokatekumenskog pokreta. Oduvijek sam instinktivno zazirao od spomenutog Pokreta. Prošle godine, kad su me pozvali na sastanak, koji je predvodio Kiko i njegovi sudrugovi, u sklopu seminara u Firenci, odbio sam poziv, iako su inzistirali da dođem.

Nisam međutim ni najmanje sumnjao da je zastranjenje bilo heretičkog tipa!

Mnoge su osobe članovi Pokreta zbog krajnjeg i potpunog neznanja: treba ih prosvijetliti. Već sam razgovarao s jednim pristašom Pokreta i još ću razgovarati s njim «o tome».

U cijeloj stvari bilo bi vrlo važno da Papa jasno progovori.

Još jednom Vam, dragi oče, želim mir i zdravlje u Gospodinu.

Vaš ……

(potpisano pismo)

21. REVNO PROTIV TROMOSTI I USPAVANOSTI SAVJESTI

Grad (…), 30. 11. 1991.

Dragi oče,

S velikim sam zadovoljstvom pročitao Vaše prethodne knjižice o neokatekumenima i o pričesti na ruku. Bio bih Vam zahvalan kad biste mi poslali svoju posljednju knjižicu Euharistija i svećeničko zvanje.

Hvala Vam na hrabrosti da objavite rat tromosti i pospanosti mnogih savjesti u vezi s katoličkom istinom!

Vaš …

(potpisano pismo)

22. KRIK VJERE, LJUBAVI I BOLA

Grad (…), 23.1.1992.

Dragi oče Enrico,

Danas mi je telefonirala gđa …. Drago mi je s njom telefonski razgovarati, jer me obavještava o svemu što se događa u Rimu, u srcu Crkve.

Ovaj me put, nažalost, nije mogla izvijestiti ni o čem drugom osim o groznim srčanim bolestima od kojih pati naša Crkva, a kad je srce bolesno, to osjeća cijeli organizam. Jadna Kristova Crkva! Jadna naša Majko, što su ti učinili… ne tvoji neprijatelji nego tvoji pastiri!

Situacija je takva da bi se, kad ne bismo imali Isusa koji nam jamči da neće prevagnuti vrata pakla, moglo govoriti o agoniji Crkve, o komi Crkve, o njezinoj skoroj smrti.

Ne znam kako i kada će Isus spasiti svoju Crkvu, ali svakako znam da će je spasiti brzo i to ljepšu i sjajniju neko ikada u posljednjih dvije tisuće godina. I ne želim da mi Isus tog dana kaže: Lupežu, i ti si stao na stranu pastira moje Crkve!» A pogotovo ne želim da mi kaže: Kukavice, iako si u srcu patio zbog toga što su prodani pastiri moju Crkvu doveli u takvo bijedno stanje, nisi vikao s krovova, nisi poduzeo sve da je zaštitiš.

Dragi oče Enrico, obeshrabrenost dobrih ima jednake posljedice kao i tlačenje zlih. Zlo koje tlačitelj nanese, ili može nanijeti, vjerujući pritom da čini dobro (barem u nekim slučajevima), isto je kao kad obeshrabreni propušta učiniti dobro, za koje uviđa da postoji, pa je tako cijelo vrijeme svjestan da čini zlo.

Previše je svećenika dobrih u srcu koji su preplašeni i obeshrabreni; i uglavnom je njihova krivnja što se Crkva nalazi u ovom kukavnom položaju. Opakost neprijatelja Crkve čini samo dobro, održava je čistom i svetom, čini je Crkvom mučenika. A kukavičluk, obeshrabrenost i rezignacija dobrih je ono što Crkvu ubija. Oplakivanje u njihovim srcima bez konkretnog, upornog poduzimanja koraka protiv svih i svega, to je ono što ubija Crkvu.

Ne smijemo biti na strani takvih. Gospodin nam je dao posebne milosti koje neće moći roditi plodom. Nemamo pravo planirati svoj život tako da on ne predviđa samoću mučeništva ili mučeništvo samoće.

Vi ste dosad služili Crkvi sinovljevom ljubavlju i s potpunom vjernošću. Ako ste u pedeset godina te službe doživjeli više sreće nego bola, sada smo došli u završnu fazu u kojoj ćemo, naravno, doživjeti više boli nego sreće. No, kojeg li zadovoljstva patiti za Krista! Kojeg li zadovoljstva znati da naše patnje nisu uzaludne. Kojeg li zadovoljstva znati da nam je Krist iskazao čast kad nas je pozvao na svoju stranu u času iskušenja, spašavajući nas tako opće slijeposti i kukavičluka!

Crkva prolazi poput Krista svoju Kalvariju. Od dvanaest Apostola samo je jedan bio izdajnik, drugih jedanaest praktički je bilo s Isusom, ali od njih jedanaest deset nije bilo blizu Isusa dok su oplakivali skoru smrt svog učitelja. Samo je jedan oplakivao Isusovu smrt u njegovoj blizini. Ivan. Bol preostalih deset, koliko god iskrena, bila je daleka i nije mogla utješiti Krista, dapače u njegovim se očima takva bol mogla činiti bliska izdaji.

Između izdaje i poricanja mala je razlika.

Danas ima puno svećenika, puno biskupa … koji izdaju, puno je i previše onih koji poriču Krista plačući daleko od njega i njegove Crkve, i koji plačući i šuteći promatraju. Bolje je plakati blizu Isusa i Crkve, kao što je to učinio Ivan, solidaran s Učiteljem, i izlažući se opasnosti skupa s njim. Upravo je zato Isus baš Ivanu povjerio Mariju, najveće Božje blago.

Isus nam uvijek nadoknađuje to što se za njega izlažemo opasnosti i to na način na koji on to čini, dakle, na Božji način, beskrajnom darežljivošću.

Neka Vas ne preplaši samoća, ne dajte se preplašiti, dapače, neslaganje s nama može nam biti samo na čast: to je znak da nismo od ovog svijeta, nego da smo Kristovi. I neka nas ne uplaše otpori, napadi, klevete. Sve je to dokaz da nas svijet napušta, siguran dokaz da nismo svoji nego da smo Božji!

Zar možemo željeti više od toga?

Pretpostavljam, dragi oče Enrico, da ste često puta u iskušenju da postanete malodušni, ali skupite hrabrosti. Jedino o čemu trebate voditi računa jest da obratite pozornost na sljedeće: Sviđa li se Isusu to što govorim i to što pišem? Je li to u skladu s njegovom istinom. Da?! Ako možete odgovoriti s «da», onda ne samo da ne možete izgubiti hrabrost, nego morate i biti sretni, pa makar ste protiv sebe izazvali pravi pakao. Pa makar se s tim paklom udružio i cijeli svijet i truli dio Crkve.

Ne smijete gajiti ni najmanju sumnju u vjerodostojnost onoga o čemu govorite, kao što ne smijete gajiti sumnju u shodnost, i štoviše potrebu da pišete i govorite o tomu. Kao što je to učinio Pavao koji se ponosio time što se usudio suprotstaviti Petru ispred svih.

Ovo Vam govorim u ime Božje! Ja sam …, ali tog … Bog je postavio, koliko god toga nije dostojan, na pijedestal svećeništva i ja Vam s visine te propovjedaonice ponavljam, dapače, ja Vas preklinjem: naprijed, Oče Enrico! Isus tako želi i Presveto Trojstvo, i Majka Božja to želi! Dobrota duše to također zahtjeva! Ne zaustavljajte se! Ne gubite snagu! Ne oklijevajte! Ne sumnjajte! Ne gubite hrabrost! Put kojim ste krenuli ispravan je!

U tim zadnjim godinama koje su Vam ostale možete steći puno veće zasluge od onih koje ste stekli u proteklih pedeset godina, koliko ste uz vedrinu i bez napora služili Crkvi.

Da ste šutjeli prije četrdeset godina, to Crkvi ne bi nanijelo veliku štetu, jer bilo je mnogo drugih koji su govorili, ali kad biste Vi šutjeli sada, Isus bi ostao bez svjedoka a Crkva bez proroka. Isus to želi, kao što je želio da pod križem bude Ivan. Evo najvećeg… koje ste mogli učiniti i koje i dalje činite.

Kao što je sv. Ignacije Antiohijski pisao da je postao kršćanin tek u mučeništvu, tako bih i ja Vama želio reći, da nakon 70 godina novaštva u samostanu tek sada postajete pravi pasionista.

Ne možemo biti pasionisti daleko od Križa, nego ispod Križa i to ispod Križa koji je pripremio Isus. Siguran sa da se sv. Pavao od Križa, Vaš otac, gore na nebu slaže sa mnom i da govori: Bravo, don Enzo, baš si loš svećenik, pomalo si lijenčina, a zbog mnogo razloga si i lupež, ali hvala ti… što si ovo rekao mom sinu, ocu Enricu, koji tek sada postaje pasionista (u pravom smislu riječi) i bit će to do kraja života. Malodušnost ne priliči pasionistima! Reci to ocu Enricu! Jer malodušnost je zapreka vjeri u djelotvornosti patnje. To je pomanjkanje vjere u propasti. U Gospodinovim očima propast i smrt sjemena preduvjeti su za nastanak…

Kad se pati za Kraljevstvo Božje i kad se vidi plod vlastitih napora, učinili smo dobro! Ali samo onda kad se pati, a da se ne vidi plodova toga, samo onda smo učinili nešto savršeno!

Govorim Vam to, dragi oče Enrico, u ime sv. Pavla od Križa.

Što se mene tiče, ja se s Vama slažem. I ponavljam Vam: napišite što više kratkih tekstova koji su dragocjeni kruh što će utažiti glad mnogih kršćana koje su izdali njihovi pastiri.

Sjajne su bitke koje ste bili! Sjajne su teme kojima ste se dosad bavili. Odličan je oblik dijaloga: pitanja i odgovori!

Kad biste prestali boriti se, Sotona bi se nacerio Bogu u lice, kao što je učinio u slučaju…

«Pogledaj, Tvoja Te Crkva napustila! Nema više ni jednog jedinoga svećenika koji je uz tebe i koji govori u tvoje ime!»

No ustrajete li po svaku cijenu u svom pisanju, Bog će Ocu laži moći odgovoriti: «U krivu si, jer moj vjerni sluga, otac Enrico, nije se pomirio s tvojom pobjedom, s mojim porazom te sa smrću Istine! I taj slabi glas malog čovjeka, vjernika, osnažit će se, kad cijela Crkva nanovo bude počela slušati svoga Gospodina i kad se bude obraćala svijetu u njegovo ime!

Samo hrabro, oče Enrico! Ove Vam riječi govorim u Gospodinovo ime. Potpuno sam siguran da govorim u njegovo ime.

Dopustite mi da spomenem još neke stvari:

1) Ne tražim Vas da govorite loše o Drugom vatikanskom saboru, ali dobro je da o njemu ne govorite ni dobro. Jednostavno o njemu govorite što manje! Jer ono dobro što ste rekli nije novo, a ono novo što ste rekli nije … dobro.

Objašnjenja u Lumen gentiumu to jasno potvrđuju.

2) Budite oprezni u vezi s Međugorjem! U knjižici Odjeci iz Međugorja pohvalno se govori o pričesti na ruku. Na Radiju Mariji također su izrečene svakojake gluposti! Sve dobro što se vidi nije ništa drugo doli janjeće krzno koje je na sebe navukao vuk. Moja kultura ni moje kreposti nisu dovoljno velike, ali bez moje vlastite zasluge, Bog mi je dao dar razlikovanja! Ubrzo će doći dan kad će se vidjeti da imam pravo.

3) Nemojte se zavaravati da Papa postupa u dobroj vjeri. On niti je na pravom putu niti postupa u dobroj vjeri. U našoj nas vjeri ništa ne obvezuje da vjerujemo u papine kreposti. Ja vjerujem samo u njegove ovlasti, i to samo one koje mu je Isus dao i kojima se Papa ne koristi griješeći na način da propušta nešto učiniti. Posebno bih se osvrnuo na ovlasti da vlada, što Papa ne čini, nego se ograničava na svoje ovlasti da prima savjete. A to nema pravo učiniti.

Ako mi vjera nalaže da moram vjerovati, jer mi Biblija kaže da je Petar bio licemjer, mogu također vjerovati da je takav i Papa. Ne znam s koliko odgovornosti. Ne znam za subjektivnu krivnju, ali vidljiva je jedna objektivna činjenica: njegova vladavina ili nevladavina nije u skladu s njegovim Učiteljstvom i to mi je dovoljno da vidim da nije manje kriv od Petra.

Oprostite mi što sam tako iskreno spomenuo zadnje tri stvari, ali učinio sam to jer tako nalaže istina i milosrđe.

Primite izraze moga poštovanja. Nadam se da ćete se svojim radom usprkos svemu i nadalje neometano baviti,

Bratski pozdrav.

(potpisano pismo)

23. PSIHIČKO MUČENJE

Grad (…), 27. 1. 1992.

Poštovani oče Zoffoli,

Radujem se što objavljujete svoje radove. Usprkos upornom Papinom odobravanju, koje je očito iznuđeno (samo od koga? kako? Trebalo bi utvrditi kojoj je poznatoj osobi u vatikanskoj mašineriji Kiko doznačio novac), i ja osobno mislim da je aktivnost neokatekumenskih skupina pogubna za Crkvu, iako se mnogim pristašama tog pokreta mora priznati dobra vjera, velikodušnost i velika volja.

Sa sigurnošću Vam mogu ispričati pojedinost koja jasno ukazuje na praksu psihološkog mučenja. Jedan moj župljanin pričao mi je kako je nakon 5 godina pohađanja konvivencija sudjelovao na jednoj koja je trebala biti važan prijelaz u nešto drugo. U toj su konvivenciji sudjelovale skupine iz raznih župa. Župnik-prezbiter koji je bio na čelu njegove skupine na kraju je tom župljaninu pokazao zlatom ukrašenu veliku knjigu, veću od misala, Knjigu života, u koju je trebao upisati svoje ime. Napišeš li ime, osigurao si spasenje!

Siguran sam da se taj ritual nije izvodio za sve, nego samo za jednostavne i psihički slabe osobe…

Pozdravljam Vas s poštovanjem.

(potpisano pismo)

24. TEŠKE OPTUŽBE

Grad (…), 14. 2. 1992.

Dragi prijatelju,

Vidio sam da su mnogi neokatekumenski svećenici vrlo umjereni pa su se zahvaljujući njima mnogi grešnici približili Crkvi; zbog toga nisam želio govoriti protiv njih te sam odlučio uvjeriti ih da izađu iz izolacije koja samo pogoršava njihove hereze. O tome možete pročitati na stranici 166., te 188-189 u knjizi Posljednja bitka (2. izdanje) koju sam napisao.

S Vama sam u molitvi. Srdačno Vas pozdravljam. (potpisano pismo)

25. TREBAMO BISKUPE VELIKE I VJERODOSTOJNE VJERE

Grad (…), 31. 3. 1992.

Dragi oče,

Iskreno Vam zahvaljujem na vrlo lijepim knjigama koje ste mi poslali. Često se njima služim te najiskrenije zahvaljujem ocu Zoffoliju i molim se za njega zbog svega što je učinio u Crkvi i za nju.

U Crkvi su potrebna razjašnjenja i istina.

«Već neko vrijeme kroz neku pukotinu u Crkvu ulazi Satanin dim.» To su poznate riječi Pavla VI koje je izgovorio 1972. Imao je pravo, ali kad je to primijetio bilo je već prekasno! Nadajmo se dobrome i da će Isus na sve to položiti svoju svetu ruku. Trebamo biskupe velike i vjerodostojne vjere.

« I ovi, izuzmu li se stari, nisu onakvi kakvi bi trebali biti.» I sada se vide posljedice: bliži se Uskrs. Isus nas sve prima u svoj zagrljaj ljubavi.

Moli se za mene, a ja ću također uzvratiti svojim jadnim i bijednim molitvama. Molim se također za oca Zoffolija da ga Isus vodi, da mu pomaže i još ga dugo poživi.

Blagoslivljam Vas i pozdravljam.

(potpisano pismo)

26. BIVIŠI KATEKUMEN «KOJI MRZI CRKVU

Grad (…), 7.4.1992.

Vrlo cijenjeni monsinjore,

Primio sam Vašu knjigu i Vaše ljubazno pismo.

Vaš rad dragocjen je za župnike, barem za one koji su uvijek na oprezu.

Naš biskup počeo je na sva usta hvaliti neokatekumene. Više i ne govori o zadaćama i iskustvima župnika, a kad je o tome prisiljen govoriti, čini to vrlo površno. No njegovo je propovijedanje neokatekumensko.

Njegova župa… koju je po njegovim riječima ovaj pokret oživio, a njegov mu se nasljednik nije usprotivio.

I biskup … je neokatekumen.

Jedan njegov župnik, moj kolega iz razreda, pričao mi je kako je jedna obitelj profesora, njegovi kolege s Pedagoške akademije u … izašla iz Pokreta i sada mrzi Crkvu. Tom kolegi dao sam i katekizam i Bilješke uz … te dvije knjige. Mislim da ću mu knjige ponovno posuditi, a da će katekizam fotokopirati.

Stvar je sljedeća: nemamo protiv njih ništa, samo neka spase svoju vjersku doktrinu.

Molim se za Vas i pozdravljam Vas.

Vaš odani

(potpisano pismo)

27. ODGOVOR JEDNOM BISKUPU

Grad (…), 10. 5. 1992.

Predragi don…,

Odgovaram Vam na Vaše pismo od 4. ovog mjeseca. Ne mogu ulaziti u detalje, ali želio bih Vas upozoriti na «istočni grijeh» u tekstu usmjerenom protiv neokatekumena. Ne može se nešto osporavati tako da se kratki odlomci promatraju odvojeni od konteksta.

Bratski Vas pozdravljam i blagoslivljam

(jedan biskup)

Bilješka

Istina je ovo o čemu govori biskup, ali to se ne odnosi na moju kritičku studiju, kao što to može zaključiti svatko tko taj tekst usporedi s Kikovim i Carmeninim tekstom, što pošiljatelj nije učinio, bilo zbog žurbe, bilo zbog pomanjkanja vremena, a možda i zbog neznanja, koje pokazuje u ovih nekoliko redaka svog odgovora.

28. ŽELIM DA ONI GORE OTVORE OČI

Grad (…), 9. 4. 1992.

Dragi oče Zoffoli,

Hvala Vam na Vašim dvjema publikacijama o neokatekumenima i o pričesti na ruku. Riječ je o dvije dragocjene i pomno izrađene publikacije koje nam pomažu da o svemu razmislimo.

I ja sam se uhvatio u koštac s nekoliko neokatekumenskih skupina. Trudim se da stvari vidim onakvima kakve jesu i da drugima budem orijentir, ali želio bih i da oni gore otvore oči.

(potpisano pismo)

29. TREBA OTKRITI KRUPNE POGREŠKE

Rim (…), 17. 1. 1993.

Vrlo sam Vam zahvalan na materijalima koje ste mi poslali. Jasno je da imate pravo da je riječ o golemim pogreškama koje treba iskorijeniti iz Isusova stada. Od njegovih brojnih velikih zasluga moramo spomenuti i ovu: pridonio je tomu da se odlučno razotkriju teške pogreške razorne za kršćanstvo.

Sada treba usrdno moliti da odgovorni sagledaju pravo stanje.

Srdačni pozdravi. Odani x

(pismo je potpisao ugledni crkveni dostojanstvenik iz Vatikana)

30. TRAŽENJE INFORMACIJA

Grad (…), 11. 5. 1992.

Obraćam Vam se, oče Zoffoli, jer mislim da ste osoba koja može riješiti moj problem: kažem to zato što sam čitao Vašu knjižicu o opasnosti infiltracije dijaboličnoga u Crkvu (Zavjera protiv Euharistije) te zato što sam se divio Vašoj hrabrosti kojom denuncirate stanje opće zbrke koja se stvara među vjernicima i nekim crkvenim predstavnicima te hrabrosti kojom branite osnovna načela naše vjere u Crkvu, kršćansku, katoličku, apostolsku, rimsku.

21 mi je godina i moji roditelji već neko vrijeme pohađaju «neokatekumenske skupove»; «neobični» način slavljenja svete Mise, i k tome subotom navečer, te činjenica da se sveta pričest mora primiti na ruku, stvari su koje nas potiču da se pitamo je li Neokatekumenski pokret dobra stvar ili ne. Čini se međutim da katolički časopisi hvale taj pokret te je i sam Papa zadovoljan i službeno je priznao Neokatekumenski pokret.

Poneki časopis međutim piše o polemikama koje je izazivao taj Pokret, o polemikama u kojima ste najglasniji Vi koji ste, ako se ne varam, napisali knjigu koja govori upravo o herezama Neokatekumenskog pokreta.

Svećenik koji vodi neokatekumensku skupinu čiji su članovi i moji roditelji, rekao je da onaj tko govori loše o neokatekumenima ne poznaje dobro bit Pokreta te da se tako lako upušta u polemike «rekla-kazala».

Ja sada vrlo dobro znam, jer ste to i dokazali, da Vi niste površan čovjek te Vam zato i pišem: bio bih Vam zahvalan kad biste mi na to pitanje odgovorili (jer to je pitanje, da budem iskren, vrlo često povod obiteljskim razmiricama koje me itekako zbunjuju).

Također bi me razveselilo da se razjasni i Papino mišljenje o tomu.

Uzdajući se u to da ćete mi brzo odgovoriti, pozdravljam Vas riječima kojima se pozdravlja kod nas: Bog Vas blagoslovio i Marija Djevica štitila.

(potpisano pismo)

Bilješka

Ja nikad nisam govorio o nečemu «što sam samo načuo», nego sam na osnovi temeljitih istraživanja i razmišljanja, što dokazuju i moje knjige kojima se ni jedan neokatekumen, ni jedan njihov «prezbiter», ni jedan njihov časopis nije mogao suprotstaviti ni jednim argumentom. I sama hijerarhija, barem dosad, me ni jednom nije upozorila, iako je nekoliko puta izjavila da će me podvrgnuti svom sudu, makar sam ja svoj rad uvijek temeljio na proučavanju Kikove i Carmenine kateheze i na svojim optužbama da su to hereze.

31. AKO U CRKVI NEMA NEPOSLUŠNIH, NE IDE SE NAPRIJED

Grad (…) 3. 6. 1992.

Dragi prijatelju,

Dobio sam svu dokumentaciju koju ste mi poslali: doista impresivno! Trenutačno sve čitam. Ne znam jesam li Vam spominjao svoja iskustva s njima. Kad je Kiko prvi put održao međunarodni susret za svoje katehiste u Italiji, ja sam ih ugostio u Eremo dell’ Adonai u Bruscoliju (Siracusa). Bilo ih sedamdesetak. Ugostio sam ih tjedan dana. Za mise, u trenutku podjeljivanja bratskog cjelova mira, začula se užasna deračina koju je stvorio sam Kiko svirajući gitaru; bilo je tu teškog kršenja pravila mise. Na kraju sam se obratio prisutnim talijanskim svećenicima: «Zašto dopuštate takva kršenja liturgijskih propisa? Odgovorili su mi: Ako u Crkvi nema nikoga tko je neposlušan, ne može se napredovati. Pao mi je kamen sa srca. Nakon toga u Adranu se pojavilo mnogo neokatekumenskih skupina: ali moram biti iskren, do mene nisu doprle nikakve vijesti o teškim prekršajima. Ja na ovim sastancima nikad nisam sudjelovao, iako sam mnogo puta molio da sudjelujem na njima, te iako sam želio osnovati takvu skupinu su svojoj župi. Moram također priznati da su mnogi koji su se udaljili od Boga postali kršćani, pa sam se cijelo vrijeme nadao da će se Kiko više približiti crkvenoj disciplini i da će pokazati poslušnost prema Crkvi. Bilo bi bolje da, Pokret pokaže poslušnost Crkvi, umjesto da je potkopava.

Mislim da u pojedinačnim skupinama mnogo toga ovisi o župnicima na čelu župe koji su neokatekumene ugostili. U Adranu mi župnici nisu spominjali veća zastranjena. No ta se zastranjenja ipak moraju pratiti kako ne bi ugrožavala Crkvu.

Prijatelj iz Caserte nedavno mi je pričao kako je saznao sljedeću činjenicu: u jednoj rimskoj župi za vrijeme mise svim su neokatekumenima podijeljene neposvećene hostije; u trenutku posvećenja svi prisutni su s hostijom u ruci zajedno sa svećenikom koji je slavio svetu misu izgovorili Uzmite i jedite svi, ovo je moje tijelo. Taj mi je svećenik rekao da je siguran u to. Ako je doista tako, onda je to vrlo opasno. Znate li Vi nešto o tomu?

Kažu mi da neki kardinali i mnogo biskupa štite neokatekumene, uključujući i sam Rim. Je li to istina?

Nemoguće je doći do Pape, kako bi on, ako je sve to istina, mogao nešto poduzeti prije nego što bude kasno? I zašto se ne bi pokušalo preobratiti Kika?

To najmjerodavnije može učiniti Papa.

S Vama sam u molitvama, srdačno Vas pozdravljam. Pozdravite mi oca Zoffolija.

(potpisano pismo)

Bilješka

Doista je «nemoguće doći do Pape», bilo zbog nekih kardinala te mnogih biskupa koji štite neokatekeumene, bilo zato što je netko tko je blizu Papi jedan od njihovih zaštitnika, koji Ivanu Pavlu II. govore samo ono što žele, prešućujući objektivne činjenice o religioznim uvjerenjima voditelja Neokatekumenskog pokreta.

32. BITNA OBJAŠNJENJA

Grad (…) , 5. 6. 1992.

Poštovana ekscelencijo,

Zahvaljujem Vam na pismu od 10. svibnja na koje Vam tek sada mogu odgovoriti. Pišete mi da je istočni grijeh anti-neokatekumenskog rada taj što dijelove Kikova teksta citiramo izvan konteksta te da zato nemaju vrijednost. Dopustite mi neke primjedbe u vezi s tim:

1) Nitko tko prenosi tuđu misao nije dužan citirati cijeli tekst. Najvažnije je da se misao ne izmijeni. Naravno da ne namjeravamo objaviti integralni Kikov tekst, koji ima 375 stranica, a da i ne spominjemo stotine njegovih tekstova kojima se služe kateheti Pokreta u katehezama koje drže za pristaše Pokreta. Sa sigurnošću možemo reći da u odlomcima koje smo citirali vjerno prenosimo autorovu misao.

2) Tvrdnja da su odlomci koje citiramo izuzeti iz konteksta – kao što to tvrdi većina neokatekumena – govori da naši kritičari vrlo vjerojatno nisu pročitali integralni Kikov tekst, kao što mi to već godinama činimo kao kolege.

3) Kao potvrdu istinitosti našega rada možemo navesti tvrdnju precijenjenog nadbiskupa (…) koji je nakon što je pročitao Kikove tekstove, rekao da su Kikove pogreške mnogo veće nego što mi to tvrdimo te da će se zbog toga obratiti Papi i kardinalu u Svetom Oficiju.

4) Prije nekoliko mjeseci Kongregacija za kler državnom je tajništvu iznijela primjedbe na sadržaj Kikova «katekizma». Iako je taj dokument još uvijek u visokim krugovima, te primjedbe još uvijek stoje i mislim da nisu plod promatranja nečijih misli izvan konteksta.

5) Kritizirajući neke sadržaje Pokreta, ne želimo ni osuditi pristaše Pokreta ni ciljeve koji su izneseni. Ne možemo međutim poricati da se postiglo i nešto pozitivno. Pogrešaka, međutim, ima; slušajući mnoga negativna svjedočanstva, zaključili smo da sve to proizlazi – kao što je već rekao gore citirani biskup – ne iz osobnih pogrešaka kateheta, nego od teoloških i moralnih načela koje Pokret propagira.

6) Mnogi svećenici i laici iz različitih razloga preko nas mole pomoć od onih čiji je zadatak i dužnost braniti istinitost katoličke vjere kako bi se uklonile teorijske i praktične pogreške što izazivaju pomutnju među vjernicima. Kiko tvrdi da je njegov Pokret nastao kako bi Crkvi približio one koji su se od nje udaljili. No postoji bojazan da će se postići nešto suprotno tome. Također nam nitko ne govori da je problem riješen Papinim pismom od 30. kolovoza 1990. monsinjoru Cordesu. Neokatekumeni su podijelili milijune primjeraka tog pisma. Međutim nisu objavili službeni sadržaj tog pisma koje je objavljeno u Acta apostolica Sedis str. 1513., što je presedan, jer se u tom pismu poništava i pobija veći dio pisma pa problem tako ostaje neriješen i otvoren.

7) U Konstituciji Reconciliato et poenitentia broj 16 kaže se da se pastoralno djelovanje ne suprotstavlja doktrini, te da pastoralna aktivnost mora voditi računa i o doktrinarnom sadržaju iz kojeg proizlazi njezina bit i realna vrijednost. Pa ako je Crkva «stup i uporište istine» (1 Tim 3, 15) i postavljena je na svijet kao majka kako bi mogla poučavati istinu, kako bi onda mogla ne poučavati istinu koja je dio životnoga puta?

Naravno da je problem neokatekumena i problema pastorala koji nas opominje na oprez, ali ne i na šutnju o onome što je istina u koju moramo vjerovati i koju moramo živjeti. Vjernici i svećenici zahtijevaju da se ta šutnja prekine.

(potpisano pismo)

33. POPUT JEHOVINIH SVJEDOKA

Grad (…), 6. 7. 1992.

Prečasni oče,

Bio bih Vam zahvalan kad biste mi poslali svoju knjigu Hereze neokatekumenskog pokreta.

Neki svećenici osnivaju brojne skupine «prosvijetljenih».

Kako li je tužno to vjerničko stado!

Tko je uhvaćen u to stado, taj više ne razmišlja; oni vjeruju da su posebno nadahnuti, poput Jehovinih su svjedoka.

Recite mi cijenu i Vaš broj računa. Hoće li knjiga bit prevedena na francuski?

Najljepše Vam zahvaljujem. Primite izraze moga najdubljeg poštovanja.

(potpisano pismo)

34. ODMAH OTKRITI ISTINU

Grad (…), 31. 7. 1992.

Prečasni oče,

Po drugi put sam pročitao studiju Hereze neokatekumenskog puta i Papino Učiteljstvo i Kikova kateheza. Slažem se s time i zahvaljujem Vam na odlično obavljenom poslu.

Studije sam dobio preko Žive crkve te sam naišao na članak na japanskom koji ću uskoro objaviti.

U Japanu sam 56 godina i trenutačno sam u biskupiji Oita, na otoku Kyuschu, a naš oitski biskup mu je naklonjen.

No i u Japanu se sve više mogu čuti jadikovke u vezi s tim Pokretom, zbog čega bi trebalo utvrditi istinu.

(potpisano pismo)

35. SVJEDOCI SMO RASULA KAKVOGA JOŠ NIJE BILO U POVIJESTI

Grad (…), 3. 8. 1992.

Poštovani profesore,

Dobio sam Vaše knjige na kojima Vam zahvaljujem. Molim Vas da mi pošaljete 10 primjeraka Hereza neokatekumenskog pokreta

Knjiga Papino Učiteljstvo i Kikova kateheza nije uvjerljiva. Papa je, naravno, rekao sve o čemu Vi govorite, ali rekao je o toj temi još toga što nije vjerodostojno. I kao što mi je rekao jedan gospodin, i Muhamed je u Kuranu napisao stvari koje su točne!

Zaprepašćuje činjenica da je Papa ručao s Kikom. Ili zna za njegove destruktivne ideje ili se nije potrudio saznati nešto više o Kikovim aktivnostima i namjerama. Ali to je teška pogreška za nekoga tko mora čuvati svoje stado. A tu je još i Assisi, što je mnoge sablaznilo.

Neke se stvari čine neprikladnima.

Kao na primjer da Vaša knjiga Hereze … u Vatikanu nije naišla na odjek, sada kad spomenuti pokret širi nesagledivo zlo.

Dva faktora sprečavaju odgovorne osobe: ekumenizam koji se temelji na religioznoj slobodi i kolegijalnost da se od svake nacionalne skupine odmah napravi gotovo autokefalna skupina.

Situacija je teška i tragična. Svjedoci smo rasula koje je vjerojatno jedinstveno u povijesti.

Primite izraze moga poštovanja

(potpisano pismo)

36. HERETIČKI SADRŽAJI

Grad (…), 23. 10. 1992.

Poštovani oče Zoffoli,

Ja sam…! 70 mi je godina. Od 1944.-1948. studirao sam s velikim zanimanjem i trudom teologiju na Georgiani u Rimu gdje sam stekao svjedodžbu o završenom školovanju. Nakon toga sam diplomirao i suvremenu književnost te sam predavao na mnogim našim školama do 1985., smatrajući predavački rad jednim oblikom (?). Oduvijek sam bio vjeran Crkvi, Papi, sv. Bosku i Pravovjerju.

U rujnu 91. moj me superior poslao u kuću … i u pripadajuću joj župu sa zadatkom da se brinem za bolesne te da pomognem u ispovijedanju i liturgijskim aktivnostima.

U našoj župi (pripojenoj jednoj firentinskoj školskoj ustanovi) … zatekao sam mladog župnika i župnog vikara (koji vodi isključivo župnu administraciju: matične knjige, dokumentaciju i slično).

Vrlo brzo sam shvatio da je skupina S. Fedele, predvođena župnikom i pod njegovom posebnom skrbi, zapravo neokatekumenska skupina koja se tajno susreće nekoliko puta tjedno i čiji članovi do kasno u noć komentiraju Bibliju. Jednom sam prisustvovao sastanku, ali sa strahom sam utvrdio da tu nema pravovjernosti, a osim toga…noću radije spavam.

O Neokatekumenskom pokretu pročitao sam u članku s naslovom Svjetlo i tama prošlog lipnja u Pastoralnom životu, a članak je potpisao Pignatelli. Znam i da su neki salezijanci pristaše Pokreta.

Župnik je Pokretom oduševljen i s velikim žarom i ustrajnošću sudjeluje na SVIM sastancima na lokalnoj i nacionalnoj razini. Prošlog prosinca otišao je u Rim na jedan od mnogih sastanaka N.P. i rekao (i svojim župljanima) da je bio pozvan na sinodu biskupa.

A ja sam kasnije saznao da je bio na sastanku Neokatekeumenskog puta.

Prije nekoliko dana u V.P. sam zamijetio Vašu kritičku studiju Hereze neokatekumenskog pokreta. Odmah sam kupio knjižicu, a pavlinke su mi je dale s velikim oprezom. Cijelu sam je pročitao, te sam se zaprepastio čitajući prvo poglavlje knjižice, kao što sam se zaprepastio čitajući i druga poglavlja, jer Vi sve uspoređujete sa Svetim pismom i crkvenim dokumentima.

A nekoliko dana prije toga zatekao sam svog župnika kako čita i podvlači rečenice u velikom Kikovu tekstu otkucanom na pisaćem stroju itd. Pitao sam što to čita, a on mi je odgovorio Tekst o Neokatekumenskom putu.

U tom sam se trenutku uvjerio da Pokret može prerasti u nešto čiji su sadržaji heretični.

I zašto onda Sveta Stolica i SVI pretpostavljeni ne poduzmu nešto da ovu pojavu eliminiraju i izvedu stvar na pravi put?

Zar se boje da će izgubiti subraću, ali zar ne znaju da smo tako vrlo blizu stvarnim raskolima na lokalnoj razini?

Ovdje kod mene mladi župnik sve vodi potpuno sam, a Pokret i njegovi sljedbenici pognute su glave, na koljenima te oduševljeni cijelom stvari i njezinim javnim prikazivanjem.

Vidim da se SVE temelji na osobnim komentarima Svetog pisma, i laika i župnika, na pjesmama i glazbi koja (noću) ometa susjede, te na famoznoj euharistiji s običnim kruhom itd.

Mnogi (vrlo često žene) često razgovaraju sa župnikom, a te žene drže katehezu za djecu.

Župnik osobno pokušava biti župnik i za preostale župljane pa se brine i za jedne i za druge. Ali jezgra njegovih pastoralnih aktivnosti je Neokatekumenski put.

Prihvaća i provodi (velikim dijelom na svoj način) direktive biskupskog ureda. Ali mnoge druge stvari smišlja i provodi sam. Ja i drugi svećenik imamo svoje obveze (ja se brinem za bolesnike, a on za župni ured), držimo mise i ispovijedamo, ali nemamo neku veću ulogu u župnim aktivnostima.

On se protivi tradicionalnim ispovijedima i kaže da nisu POTREBNE. Sa svojom skupinom nakon komentara Biblije, posjednut na prijestolje, sluša pojedinačne ispovijedi i odriješuje. Meni se ne sviđa takav način rada pa radim na tradicionalni način.

Župnik nije čovjek molitve! U svemu voli aureolu popularnosti. Propovijedi su mu biblijske i teorijske i s puno praznih riječi. Nas dvojicu nikad ne poziva na sastanke da zajednički odlučimo što će se raditi za interes SVIJU, a sastanci su razvučeni i ne donose nikakve zaključke.

Organizira i provodi (sam) katehezu i zaručničke tečajeve. Honoris causa vodi vjenčanja i pokope; ali ako nije u sjedištu (a vrlo često je vani) prepušta mi te zadatke.

U njegovu ponašanju nema ničega što bi odlikovalo salezijance, osim nekih stvari bez kojih ne može. Ja kažem da je naša župa salezijanska samo u onoj mjeri u kojoj je župna crkva posvećena don Boscu i svim drugim svetim salezijancima.

Prošlo ljeto naš superior ga je pokušao poslati nekamo drugamo, ali nije uspio i sad naš prijatelj uživa u svojoj pobjedi. I svi su znali za tu stvar; nekoliko večeri prije toga kad je saznao da superior dolazi u NENAJAVLJEN POSJET, odmah mi je rekao: Zašto dolazi? (Ta rečenica puno govori)

Zaključujem: Vaš tekst Hereze neokatekumenskog… možda se na prvi pogled doima polemički i agresivan, ali u njemu ima istine koja nije plod čistog protivljenja. Potrudit ću se nabaviti vašu drugu knjižicu, razgovarat ću o svemu sa superiorom, a i više od toga. (na sreću superior u zajednici … nije župnik, već jedan drugi čestiti čovjek, vrlo mudar).

Pitanje: Kikov tekst iz 1972. godine nije izmjenjivan pa bi mnoge duše mogle prihvatiti Neokatekumenski pokret i smatrati ga korisnim?

Odgovorite mi con busta bianca (otvoreno). Sjetite me se i samo naprijed.

(potpisano pismo)

Bilješka

Mislim da sam bio puno manje «polemičan i agresivan» od Isusa kad se pobunio protiv farizeja (Mt 23, 13-36; Mk 12, 38-40, Luka); od sv. Pavla kad se usprotivio Židovima (1 Sol 2, 14-16), (2 Pt 2, 1-3, 3, 3-5); od sv. Petra koji piše protiv «lažnih proroka» i «lažnih učitelja»; i od sv. Ivana koji javno kori «antikriste» (Iv 2, 18-27, 2 Iv 7), i od sv. Jude, koji je nasrnuo na «lažne liječnike»(Jd 5ss).

37. KIKO JE NA STRANPUTICI

Grad (…), 4. 12. 1992.

Vrlo poštovani don Giuseppe,

Napokon sam pročitao Vaše dvije knjižice koje ste mi ljubazno i velikodušno poslali i to u pravo vrijeme. Hvala! Što da Vam kažem? Sve je to osobno Kikovo interpretiranje! Osjeća se da nema teoloških znanja osobe koja je temeljito studirala teologiju.

U njegovim se tekstovima osjećaju povijesna predznanja, koja nisu zanemariva, ali nisu patristička.

Pomalo se osjeća luteranski utjecaj, netrpeljivost prema doktrini Tridentskog sabora, što je u njegovom slučaju logično! Kiko također nije potkovan u povijesti katoličkog nauka, niti je prožet katoličanstvom.

Pokazuje određene sposobnosti u brkanju ideja, a i u iskrivljavanju činjenica te upornu želju da se vrati izvorima.

Kod njega nailazimo na pogreške Josefa Blanca od Saarbruchena (pogl. Str, 99-100).

Kiko je na stranputici! Njegovi postupci imat će preteške posljedice! (pogl. Str. 114 i str. 115

« U Kristu Bog nam objavljuje novo stvorenje, stvara novo čovječanstvo.»

Ali ovdje nam ovo izvrtanje dobro poznatih i rastumačenih Pavlovih tekstova prikazuju potpuno izobličeno kršćanstvo, plod neobuzdane mašte koja se hrani teološkom kulturom onečišćenom očitim luteranskim utjecajem.

Uzdiže se Božja milost, ali negira se potreba ljudskog uzvraćanja.

Kiko se kršćanskim misterijima približava mentalitetom racionaliste.

Sve je to vidljivo u Smjernicama: fotokopiranom tekstu koji se neće objaviti, jer je tajan i namijenjen samo katehistima.

Zašto ga Kiko toliko ljubomorno čuva?

Dobro, ako je dobro, treba širiti, pogotovo kad je riječ o programu duhovne obnove kao što je njegov?

Ili točnije: u knjižicama koje sam dobio počeo sam podcrtavati razmimoilaženja u nauku (dogmi) i naučavanju, ali ubrzo sam prestao podvlačiti ono što se ticalo Kika jer je trebalo podcrtati sve, budući da je to naučavanje koje se potpuno razlikuje od onog službene Crkve te od njezine prakse.

Samo je jedna nada, da aktualna «revidirana i ispravljena» doktrina nije ona iz Smjernica za katehiste, preuzetih s magnetofonskih kazeta snimljenih za Kikovih i Carmeninih susreta u veljači 1972. u Madridu.

Čini mi se da sam dovoljno toga napisao.

To su moji dojmovi i moje sumnje.

Vaš odani…

(potpisano pismo)

38. JAPANSKI NEOKATEKUMENI

Grad (…) 20. 12. 1992.

Vrlo poštovani oče Zoffoli,

Ispričavam se što Vam s tolikim zakašnjenjem odgovaram na Vaše pismo od 23. listopada 1992. Razlog tomu je i moje ne baš najbolje zdravlje, no usprkos tomu proučio sam sve materijale.

Više sam nego uvjeren da biskup ne može utjecati na tu stvar; ali postupio je tako da ne bi razljutio biskupa u Takamatsuu na otoku Shiokoku, koji je neokatekumene poslao u njegovu biskupiju, i štoviše, dao im na raspolaganje prostorije za sjemenište. U sjemeništu su samo stranci: Španjolci, Francuzi, Talijani itd., a predavanja su na engleskom. Ti stranci ne uče japanski, jer čim završe školovanje odlaze iz Japana.

Biskup u Takamatsuu bio je neugodno iznenađen jer se nadao da će ti ljudi ostati raditi u njegovoj biskupiji. Na jednom sastanku japanskih biskupa prošle godine razgovaralo se i o pitanju neokatekumena. Biskupi se nisu slagali po tom pitanju, ali nisu željeli donijeti odluke koje bi bile suprotne mišljenju nekolicine biskupa koji su naklonjeni neokatekumenima. Oitski biskup, koji se nadao da će uključivanjem neokatekumena u biskupiju Oita dobiti pomoć u evangelizaciji, prošle je godine na sjednici svećenika u biskupiji grada Hobeoka pozvao u goste neokatekumena iz Takamatsua da objasni Pokret. Na kraju predavanja biskup je pitao svoje svećenike za mišljenje. Ja nisam bio prisutan, ali su mi to pričali.

Nitko od svećenika (dijecezanskih, ksaverijanskih, salezijanskih itd.) nije želio ništa reći. Oitski je biskup ostao iznenađen takvom hladnoćom. Nadao se da će neokatekumene uključiti u župu u Oiti , ali župnik, koji nije bio dijecezanski svećenik, nije za to htio čuti. Neokatekumeni su već prije pokušavali uči u župu u Beppuu, najvažnijoj biskupiji nakon one u Oiti, ali kad je župnik shvatio o čemu je riječ, odmah ih je otjerao iz župe. Sadašnji župnik u Beppuu, don Giuseppe (…) SDB, ne samo da ne želi čuti za neokatekumene, nego je podijelio i dosta primjeraka Vaših publikacija.

Na oitskog biskupa snažni pritisak izvršio je izvjesni don Lodovico Suchan, koji je dugo bio tajnik oitskog biskupa, i koji je sada župnik u salezijanskoj župi Chofu (Tokio) pri Biskupijskom zavodu za filozofske i teološke studije. Kad se nedavno cfgradila župska crkva, izgradio ju je po projektima dvojice neokatekumena iz Takamatsua, a protivno odredbama dvojice salezijanca superiora te odredbama tokijskog nadbiskupa.

Salezijanci su protestirali, ali on se na to nije obazirao nametnuvši svima svoju volju i iskoristivši slabost superiora i nadbiskupa.

U tom je trenutku oitski biskup, saznavši za moju knjižicu, naredio da se obustavi njezino izdavanje. Ali ja sam već podijelio oko dvjesto kopija koje više nisam mogao, a niti želio povući.

Kad je profesor s Katoličkog sveučilišta u Osaki saznao za odluku oitskog biskupa, zaprepastio se i pobrinuo se da za sebe tiska određeni broj primjeraka; i u Tokiju ima ljudi koji tako rade, ali u knjižici ne objavljuju moje ime kako mi ne bi izazvali neugodnosti.

Ja trenutačno čekam. I stoga što mi je moj provincijal povjerio vrlo važan posao koji bih morao dovršiti do ožujka (riječ je prijevodu na talijanski Ustrojstva i pravilnika kongregacije Sestara Milosrdnica, koje je osnovao jedan dijecezanski svećenik). Svrha prijevoda je dobivanje Papinog odobrenja. Nakon toga razmišljam o knjizi koja govori protiv neokatekumena, ali ta bi imala više od 40 stranica … ali i njezino je izdavanje obustavljeno. A ja ću je izdati pod drugim imenom, a već sam i našao ljude koji će pritom surađivati. Nije prvi put da sam to tako napravio. Čim je izašla enciklika Redeptoris Missio ja sam je preveo. Kad je bila spremna za tisak, Središnji katolički odbor u Tokiju obustavio je njezino tiskanje, rekavši da je to isključivo autorsko pravo tog odbora, tim više što su knjigu već preveli. Uz znanje kardinala iz Nagasakija, te s obzirom na činjenicu da je prošlo nekoliko mjeseci, a prijevod nije tiskan, jer se na njemu tek počelo raditi, ja sam knjigu ipak objavio u Tokiju pod drugim imenom. I prije nego što je izašao taj tzv. službeni prijevod (u kojem je bilo podosta pogrešaka) izašlo je već drugo izdanje mog prijevoda u mojoj nakladi.

Mislim da ću tako napraviti i s knjigom o neokatekumenima. Prvu knjižicu čije je tiskanje bilo onemogućeno sastavio sam na temelju članaka objavljenih u časopisu Živa crkva. Vaše sam knjige pročitao tako što mi ih je dostavio časopis Živa crkva.

Svi Vaši materijali znatno će mi olakšati posao na toj knjižici.

Brošura čije su tiskanje zabranili (40 stranica, 17×11,5) bila je 61. po redu u biblioteci pod nazivom Znaš li ? u kojoj se bavim raznim temama u obrani vjere. Umjesto 61. brošure izdao sam knjižicu o Čistilištu, prije koje su izdane tri knjižice o Paklu, a u toj biblioteci je sada već tiskana 65. knjižica. Svaka knjižica se tiska u 1000–2000 primjeraka, ali gotovo sve knjižice se tiskaju u ponovnom izdanju. Osim te biblioteke uređujem i jednu o životima svetaca (trenutačno ih je izdano 18, a i one su doživjele druga izdanja), a tu je i određeni broj knjižica u mojoj vlastitoj nakladi. Nemam katalog izdanja na talijanskom koji međutim namjeravam sastaviti, ali najveći poslovi kojima se trenutačno bavim su:

povijesne knjige Starog zavjeta u suradnji s don…

EVANĐELISTAR u tri sveska, na latinskom, japanskom i transkripcija na latinično pismo (veliki format za propovjedaonicu)

Transkripcija na latinično pismo japanskog misala za oltar;

Mali Misal za radne dane u dva sveska;

Mali nedjeljni i blagdanski misal u dva sveska.

Izdavanje tih liturgijskih tekstova, koje je odobrio oitski biskup (za upotrebu u biskupiji), također je pokušao spriječiti Središnji odbor u Tokiju. Sunt lacrimae rerum (to su tužne stvari), ali, nažalost, je tako.

Salezijanski superiori dopustili su mi te moje aktivnosti te su mi omogućili financijsku samostalnost, naravno, uz uvjet da ne napravim dugove (a to mi je zahvaljujući velikodušnoj pomoći mnogih i pošlo za rukom) te uz uvjet da pripazim na zdravlje, koje nažalost traži obzire mnogih ljudi zahvaljujući kojima mogu nastaviti živjeti u zajedništvu s Bogom.

Zahvaljujem i Vama na riječima ohrabrenja, i neka Vas uvijek prati blagoslov Malog Isusa.

Memento ad invicem in fractione Panis.

(potpisano pismo)

39. TEMELJNA EKLEZIOLOGIJA JE POGREŠNA

Grad (…), 8. 3. 1993.

Hvala Vam na Vašem mišljenju o Neokatekumenskom pokretu. I ja sam kao i Vi i kao otac Zoffoli suzdržan prema njima. Ja bih samo imao svoju primjedbu na starozavjetnu ekleziologiju na kojoj se temelji cijela Kikova i Carmenina doktrina; riječ je o vrlo opasnoj starozavjetnoj ekleziologiji budući da, pozivajući se na Petoknjižje, daje prednost ulozi Mojsija, katehiste, u odnosu na ulogu Arona, prezbitera, koji predvodi obrede. Vođenje zajednice Mojsijeva je dužnost, ali se i Aron njemu pokorava u predvođenju obreda.

Takva koncepcija potpuno zanemaruje to da se Novi zavjet temelji na Isusovu svećeništvu, na njegovu liku Pastira i Učitelja, jedinom vođi novog Božjeg naroda. Kristova služba koja je prisutna u vremenu u pozivu i poslanju Apostola, koji u «Kristovoj osobi» uprisutnjuju Gospodina (usporedi s Drugim vatikanskim, konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosantum Concilium br. 6-7), te u Kristovo ime, kao izvorni pastiri i učitelji vjere, Kristov narod (mistično Gospodinovo tijelo, Gospodinovo odabrano trsje, Božje stado i Božju obitelj) vode u Kraljevstvo Božje.

Jasno je da zamjena termina i razlikovanje starozavjetnih likova, s vidljivim biblijskim autoritetom osujećuju koncept Crkve kakav nam je u nasljeđe ostavila vjera koja se ne temelji samo na Djelima apostolskim nego i na tekstovima poslanica (posebice Pavlovim pastoralnim poslanicama) te na Pavlovoj poslanici Hebrejima.

To su opće poznate stvari za koje znaju svi svećenici, ali o kojima ne vode računa svi duhovni pastiri. Rastužuje to što je Kiko dovoljno lukav da stekne poštovanje sredstvima koja su drukčija od duhovnog uspjeha, i koja se temelje na ljudskoj logici; to rastužuje pogotovo onda kad postane sredstvo uvjetovanja slobodnog prosuđivanja mjerodavnih crkvenih vlasti.

Vaše primjedbe, dragi oče, točne su i na mjestu, a ja vjerujem da ih ne zanemaruju oni čija je to dužnost, iako nam potreba da ne razočaramo one najjednostavnije i one koji rade u dobroj vjeri možda nalaže drukčiji put. Nadajmo se da će nam Duh Sveti pomoći da sve shvatimo.

40. SVJEDOČENJA I INFORMACIJE JEDNOG BISKUPA

Grad (…), 11. 5. 1993.

Od 9. svibnja ove godine u vili Assunta, gdje stanujem, u gostima je Njegova Ekscelencija monsinjor Ambrosiano, nadbiskup iz Spoleta, kojega sam upoznao u Barreu i s kojim sam razgovarao i dopisivao se o neokatekumenima (vidi Vaše pismo od 27. lipnja 1990.).

Zamolio sam ga za mišljenje i on mi je ljubazno posvetio svoje vrijeme.

Jučer navečer dugo sam s njim razgovarao i Njegova Ekscelencija otkrila mi je mnoge stvari:

1) Mnogi talijanski biskupi već neko vrijeme kritički govore o Neokatekumenskom pokretu, i u vrlo visokim krugovima. Mnogi od njih na obvezatnim posjetima Papi o tomu su razgovarali i sa samim Papom. Čim se u razgovoru načne ta tema, Papa prelazi preko nje na drugu temu. Jasno je da ne želi razgovarati o položaju neokatekumena. Postavlja se pitanje zna li kakva je njihova kateheza i zna li za problem u vezi s takvom katehezom. Njegova Ekscelencija misli da Papa sve zna. Ali usprkos kritikama i žalbama čini se da je Papa uhvaćen u mrežu koju mu je postavio NJ.E. monsinjor Cordes. Monsinjor Ambrosiano rekao je da je što se toga tiče Papa pod Cordesovim utjecajem i da govori i potpisuje ono što Cordes želi.

Žalbe koje se upućuju rimskim Kongregacijama nailaze na neprobojni zid ljudi koji okružuje Papu. U vezi s famoznim pismom od 30. kolovoza 1990. monsinjoru Cordesu biskup je rekao da napomena koja stoji u Acta Apostolica Sedis nije dodana jer je tako želio Papa, nego da je tu napomenu nadodalo državno tajništvo kako bi ispravilo Papin «gaf» koji je napravio potpisavši Cordesovo pismo.

2) Monsinjor Ambrosiano spominje kongrese biskupa i svećenika, koji su posljednjih mjeseci neokatekumeni organizirali u Assisiju i u Beču. Za te su kongrese neokatekumeni potrošili golem novac za troškove puta i smještaja biskupa i kardinala koje su pozvali. Na posljednjem kongresu u Beču, koji je popratio i tisak (Osservatore romano i Avvenire) objavivši članke čiji je autor kao i obično Gennarini, ustao je jedan talijanski biskup s namjerom da se obrati prisutnima, ali gospođica Carmen mu je oduzela riječ kazavši mu da on ne može govoriti jer nije ugostio Neokatekumenski pokret u svojoj biskupiji. Nato je biskup odgovorio da je upravo želio objasniti razloge zbog kojih Pokret nije želio ugostiti u svojoj biskupiji.

3) Monsinjor Ambrosiano nije sudjelovao ni na prvom ni na drugom skupu neokatekumena; zbog toga i zbog svoga negativnog stava prema neokatekumenima ne uživa simpatije ni onih kolega ni onih svećenika koji su naklonjeni Pokretu.

4) Spomenuo je i slučaj jednog đakona koji je imao opasnu vezu s udatom ženom, ta je veza otišla tako daleko da je gotovo ugrozio njezinu obitelj. Taj mladi svećenik, nakon što je neko vrijeme proveo u inozemstvu, jednog mu je dana rekao da je krenuo u neokatekumensko sjemenište u …; biskupu koji pred njim nije skrivao svoje čuđenje što ga superiori tog sjemeništa ništa o tomu nisu pitali odgovorio je: «A što se to Vas tiče? To su naše stvari». Biskup Ambrosiano pita se po kojim to kriterijima Pokret bira svoje buduće svećenike te naglašava da on u svoju biskupiju neće primiti ni jednog od njih.

5) Kikova i Carmenina drskost te drskost njihov drugova prešla je svaku granicu; osjetivši se zaštićenim od Pape, preziru biskupe i svećenike ne obazirući se na otpore na koje nailaze. Biskup mi je rekao da se mnogi mladi svećenici protive Pokretu. Ali što će se dogoditi kada ćemo te mlade svećenike morati poslati u biskupije u kojima je Pokret već niknuo? To će biti problem. Jer, naime, neokatekumeni žele nastaviti raditi na svoj uobičajeni način: prkose protestima i opiranjima tako što se odmah obraćaju za pomoć Cordesu i Papinom tajniku, uvjereni da uvijek imaju pravo, uspijevaju smijeniti i župnike.

6) Otvoreno se govori o golemim iznosima s kojima se Neokatekumenski pokret služi kako bi za sebe vezao odgovorne osobe u Crkvi: papu, Cordesa, papinog tajnika itd. Kad sam biskupu rekao da neokatekumeni monsinjoru Cordesu plaćaju ljetovanje u Val Gardebu, on mi je odgovorio: «Ima tu i puno više toga, puno više od samog ljetovanja…»

7) Govori se o autonomiji i slobodi biskupa u svojim biskupijama. Ali monsinjor Ambrosiano kaže da toga nema. Papa sve kontrolira … i sve određuje… Mnogi biskupi, iako ne odobravaju ovo što se događa, šute zbog straha za vlastitu karijeru i čekaju… konačno rješenje.

8) Ponovio sam biskupu ono što je rekao otac Caprile, isusovac, koji je umro ovih dana i koji mi je u Via Piave nakon onog Papinog pisma Cordesu rekao: Pitanje neokatekumena riješit će se tek kad Papa umre. Monsinjor Ambrosiano odgovorio je da je i on uvjeren da će se to tek tada riješiti, osim ako se u međuvremenu zbog nekog velikog skandala ne pokrene građanska parnica protiv neokatekumena.

9) Biskup je također uvjeren da tu ima i psihološkog mučenja koje Pokretu donosi milijarde. Pričao mi je kako je, dok je bio pomoćni napuljski biskup, susreo mirnog i razboritog svećenika koji mu je rekao: Ekscelencijo, konačno Vam mogu reći nešto prelijepo…Isus Krist je uskrsnuo! Biskupu je odmah bilo jasno da je takav način izražavanja utjecaj Kikove kateheze koji svoju katehezu započinje objavljujući kao veliku novost nešto što Crkva nije objavila, ali što su oni otkrili: Da je Isus uskrsnuo!

10) Spomenuo sam mu i oca Zoffolija. U vezi s ocem Zoffolijom rekao mi je mišljenje koje trenutačno imaju mnogi: Da je otac Zoffoli osoba koja je pomalo zanesena svojim idejama. Možda on ne prihvaća autorov polemički stil.

11) Biskupu … sam dao druge fotokopije s različitih Kikovih javnih predavanja.

12) Njegova Ekscelencija izrazila je svoju zabrinutost stanjem u kojem se Crkva nalazi. On kaže da kad se stvari budu razjasnile, neokatekumeni neće prihvatiti našu liturgiju, budući da su navikli na liturgijske ekstravagancije.

13) Monsinjor… je govorio i o pristašama Pokreta ili bolje rečeno o obiteljima koje prihvaćaju «poziv» da, kako oni kažu, svjedoče kršćanski život. On također kaže da većina biskupa u biskupijama u kojima su neokatekumeni te iste neokatekumene ne želi. Razlog je tomu što njihova prisutnost, usprkos pozitivnim izjavama o njima, nekima uopće ne pomaže, nego je dapače kontraproduktivna. Usprkos tomu oni Papu uvjeravaju u tko zna što. Tako je npr. kardinal (…) rekao (pozivajući se na nadbiskupa) da čim se to zatraži, neokatekumeni odmah šalju svoje svećenika i na najudaljenija mjesta.

14) Biskup (…) tvrdi da još nikad nije sudjelovao u noćnim obredima neokatekumena. Ja, kaže on, služim misu nedjeljom, a ne subotom navečer. Rekao je da neokatekumeni uopće ne sudjeluju u životu župe niti u socijalnom životu. Ne angažiraju se ni oko čega.

13. svibnja 1993. na kraju ručka prišao sam monsinjoru (…) da ga pitam dvije stvari: je li istina ono što otac Zoffoli pokušava reći, te je li istina da je Papa poslao pismo svim biskupima da im preporuči Neokatekumenski pokret. Monsinjor (…) mi je odgovorio da takvo pismo ne postoji te da pitanje možda dolazi od toga što je otac Zoffoli to pomiješao s pismom koje je Cordes čitao na kongresu u Beču. Baš suprotno – rekao je nadbiskup – upravo nakon kongresa neokatekumena u Beču u kojem je sudjelovalo 40 talijanskih biskupa i na kojem su biskupe koji su željeli progovoriti o svemu u tome spriječili, monsinjor (…), biskup u (..), koji je bio prisutan, napisao je pismo u kojem izražavao svoje žaljenje što su talijanski biskupi bili spriječeni da uzmu riječ na gore spomenutom kongresu.

Biskupa koji je želio intervenirati Carmen je drsko i na neprimjeran način spriječila da govori rekavši mu: Vi niste dopustili da Pokret uđe u vašu biskupiju (i da se ondje razvije). A biskupu koji je tvrdio da zna sve o Pokretu, Carmen je odgovorila da se Pokret može upoznati samo tako da se živi i da se prihvati. Tko je izvan njega ne razumije ga i ne može ga razumjeti. Prema tim riječima biskupove prosudbe – koji nije bio član Pokreta – nemaju neku vrijednost. Na tom Kongresu htjeli su govoriti i drugi biskupi, ali im nisu dali riječ, nego je riječ dana samo onima koji su zagovarali Pokret.

U povijesti Crkve takve drskosti još nije bilo. Međutim, to nije neka izolirana činjenica, već se ona temelji na njihovoj koncepciji Crkve. Monsinjor (…) je prepričavao pred 5 svećenika što se dogodilo monsinjoru (…), nadbiskupu iz (…), kojemu su Kiko i Carmen na jednoj audijenciji prijetećim tonom rekli da nikad ne bi postao dobrim nadbiskupom da nije bilo Neokatekumenskog pokreta, tj. da godinama nije bio pristaša Pokreta. Na to im je biskup pokazao vrata. Isti taj biskup umro je od infarkta u veljači ili ožujku. Saznalo se da je te večeri kad je umro imao sastanak i okršaj s neokatekumenima. Oni su, kao što vrlo često rade, za tu smrt rekli da je kazna Božja jer se protivio Neokatekumenskom pokretu. Biskup je također ispripovijedao da kad je bio predsjedavajući Talijanske biskupske konferencije, kardinal (…) vrlo otvoreno govorio je o neokatekumenima. Ali Papa je pokazao da ne prima rado te kritike i nije ništa poduzeo, usprkos tomu što su mu se na obvezatnim sastancima s biskupima (ad limina Apostolorum) biskupi žalili na istu stvar.

Nadbiskup je naposljetku zaključio da je zbog svega toga situacija gotovo bezizlazna. Objasnio sam nadbiskupu, koji se sa mnom složio, da bi se problem mogao riješiti i drukčije kad bi se župnici koji se protive Pokretu ujedinili i kad bi svojim biskupima rekli da će napustiti župu, ako biskupi iz nje ne udalje Pokret ili ne isprave njegov rad.

Struktura crkava u kojima su preuzeli vlast mijenja se s ciljem da se potvrde ideje Pokreta, pa se tako na dnu crkve postavlja velika katedra koja simbolizira glavu, ispred katedre postavlja se pult za čitanje na kojem je Biblija što simbolizira Riječ koju prezbiter mora propovijedati, a u sredini crkve je četvrtasti stol, mjesto blagovanja koje simbolizira trbuh, dok krstionica simbolizira maternicu iz koje se rađa život. Sve je to poslagano u savršenom redu; neokatekumeni arhitektonski nagrđuju crkvu a da pritom ni biskupi ni komisija za liturgijska pitanja i pitanja umjetnosti ne mogu ništa napraviti.

Za vrijeme mise svećeniku (biskupu ili svećeniku) koji služi misu kažu: Sjednite, jer pričest je blagovanje za kojega svi moraju sjediti za stolom. Zatim svim prisutnima koji sjede dijele posvećeni kruh i vino; u takvom pričešćivanju nema ni jedne geste koja bi upućivala na realnu prisutnost. Nadbiskup je komentirao da od te realne prisutnosti oni priznaju samo realnost, jer na pitanje jesu li ikada upriličili sat klanjanja Presvetomu ne odgovaraju. Ako biskup ili prezbiter koji predvodi zajednicu ne posluša njihove direktive, prozivaju ga «faraonom» (protiv kojega se Božji narod mora boriti).

Jedina dobra stvar u cijelom Pokretu je poznavanje Biblije, ali i ono je ograničeno na Stari zavjet. Jedan biskup koji je prisustvovao njihovim hvalospjevima rekao je: O Bože, dođi i spasi me… sve drugo su već učinili oni. Pjevanje hvalospjeva trajalo je gotovo dva sata. Biskup je također spomenuo da Pokret barata golemim novcem … milijardama i milijardama dobivenim pod izgovorom da je nužno odreći se dobara. Jedan policijski narednik iz Napulja morao je otkupiti – dakle platiti – zlatni predmet koji je supruzi poklonio za zaruke i koji je supruga uključila u donaciju u trenutku kad se odrekla svih dobara. Katehist kojem se narednik obratio nije mu želio vratiti taj predmet, vratio mu ga je tek kada ga je narednik otkupio. Nadbiskup je vrlo zabrinut zbog svega toga, a jednako su tako zabrinuti i drugi biskupi koji nemaju hrabrosti donijeti neku odluku zbog straha od …… Svetoga Oca.

Biskupovo je mišljenje da Neokatekumenski pokret stvara Crkvu koja je alternativa onoj hijerarhijskoj. Biskupi, naredbe Kongregacijâ ili sinodâ neokatekumenima ne znače ništa. Oni sami sebe zapravo ne smatraju ni ustanovom, ni vjerskim udruženjem, ni pokretom ili udrugom. Odbacuju svaki naziv koji u sebi sadrži pojam okupljanja u bilo koju kategoriju u sklopu Crkve. Sve odluke Crkve vrijede za te različite kategorije koje postoje unutar Crkve, za razne ustanove i pokrete, ali ne i za njih. Oni se osjećaju izvan Crkve! Možda smo vrlo blizu raskola u Crkvi. Zbog svoje nepotpune teološke naobrazbe, a nažalost, vrlo često i zbog manjkave teološke naobrazbe, mnogi biskupi i svećenici nisu kadri odgovoriti na njihove prigovore.

Rekao sam biskupu da neki smatraju da u svemu tomu masoni imaju svoje prste. Mislim da je odgovorio: Moguće je.

Kada će svemu tome doći kraj? Na to pitanje može odgovoriti samo Gospodin.

Nadbiskup je uvjeren da će povijest ovog pontifikata svojim velikim «neo» teretiti baš povijest neokatekumena.

(potpisano pismo)

41. UZNEMIRENA CRKVA

Grad (…), 18. 5. 1993.

Prečasni oče,

Upućujem Vam ovo pismo poštovanja, zadovoljstva i zahvale za sve ono za što ste se objektivno, mjerodavno i otvoreno zalagali u studiji Hereze neokatekumenskog pokreta.

Sjemeništarac sam u …, kao i kod svakog mladog čovjeka kojega je Bog pozvao da postane njegovim svećenikom javljaju mi se sumnje i problemi te si postavljam pitanja o svetoj Katoličkoj crkvi koja se danas doima uznemirena unutarnjim razmiricama, koje se vrlo često skrivaju, ali koje su odgovorne osobe poput Vas za dobro svih duša zabilježile i objelodanile.

Bio sam iznenađen i ožalošćen užasnih tvrdnjama osnivača Neokatekumenskog pokreta, koje su u potpunoj suprotnosti učiteljstvu Crkve. Nisam mogao vjerovati da je do toga došlo.

Zahvaljujući Bogu naša biskupija još nije zaražena tim herezama ili barem još nema vidljivih znakova tako pogrešnih teoloških shvaćanja, iako su se neki svećenici poveli za nekim prolaznim modama koje se u posljednje vrijeme posvuda šire.

To se naravno nije dogodilo dok god je NJ.E. kardinal (…), blage uspomene, vodio biskupiju čvrstoćom i svetošću prvaka Crkve, braneći do posljednjeg trena svetu tradiciju i vjerske istine u svjetlu bogoštovlja do kojega je toliko držao.

Od dvojice mladića čuo sam za Neokatekumenski pokret, jedan je bio bogoslov u Rimu, pred stupanje u đakonat, i lateranski student, a drugi, oženjen, iz biskupije u Fermu. Taj drugi mi je opisao ponašanje tamošnjeg biskupa i Pokreta.

Nije mi jasno kako to da Vaš tekst nije došao do samog Pape kako bi i on uvidio da je počinio pogrešku omogućivši rad Neokatekumenskog pokreta.

Doista je zabrinjavajuće što mnogi današnji svećenici ne shvaćaju žrtvenu vrijednost svete mise te je smatraju «komemoracijom» (sjećanjem) na večeru Gospodnju, gotovo kao i Kiko.

Posebno su velike moje sumnje oko pričesti na ruku, ja to jednostavno ne razumijem. Nevjerojatno je da je rektor mog sjemeništa, onim najmanjima, djeci od jedanaest godina, ja pohađam gimnaziju, preporučio da primaju Gospodina na ruku.

Spominjem Vam to jer ti najmanji o euharistiji ne znaju ništa, i kleknuli bi i pred Presvetim kao i pred Raspetim; mislim da takvo ponašanje nije u redu.

Ne bih ni spominjao euharistijsko slavlje, koje je revolucionarno izmijenjeno samo radi jednostavnosti, što čini drugu pogrešku koja je po meni nastala na osnovi krivih teoloških tumačenja.

A koliko je tu još otvorenih pitanja!

Vjerska sloboda, ekumenizam, raspuštenost, zatajivanje nekih istina katoličke vjere, kao što je Pakao, te mnogih drugih istina!

U Vama sam vidio nekoga tko brani sve te vrijednosti i za to Vam od srca zahvaljujem.

Nadam se da ćete napisati još mnogo studija jednako tako zanimljivih i istinitih.

Vaš odani

(potpisano pismo)

42. NASTAVLJAJU ČINITI ZLO

Grad (…)

Dragi gospodine,

Čekam novu knjigu oca Zoffolija koju ste mi najavili. Što se tiče Neokatekumenskog pokreta u Japanu, zabranjena je distribucija knjižice koju sam ja objavio. U trenutku kad je distribucija obustavljena, u različitim dijelovima Japana već je izišlo 500 primjeraka koji su imali pozitivan učinak.

Nedavno sam saznao da je u nadbiskupiji u Osaki nadbiskup zabranio ovaj Pokret u nekoliko svojih župa. Deo gratias. Ali neokatekumeni drugdje i dalje čine zlo. Biskup na otoku Shikoku koji ih je ugostio u svom sjemeništu i stavio im na raspolaganje prostore, u nadi da će u biskupiji ostati i neki njihovi svećenici, neugodno se iznenadio jer se ispostavilo da nakon svog zaređenja nitko od tih svećenika neće ostati u Japanu i da će svi otići u inozemstvo. I doista nitko od njih ne uči japanski. To je i bolje za Crkvu u Japanu, ali je zlo za one zemlje kamo će ti svećenici otići.

Pozdravljam Vas, molim se za oca Zoffolija i zahvaljujem mu za sve dobro koje čini po svojim knjigama.

Od srca.

Vaš…

(potpisano pismo)

43. OD JEDNOG DO DRUGOG PONORA

Grad (…), bez datuma

Njegova Svetost, Ivan Pavao II. zaredio me jedne nedjelje, 26. lipnja 1979., na svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja u bazilici sv. Petra u Vatikanu. 1981. poslali su me u zajednicu (…) gdje sam imao priliku upoznati praksu i teoriju Neokatekumenskog pokreta. Za studija u Rimu, od 1967.- 1970. bio sam u crkvi Kanadskih mučenika, u blizini Piazza Bologna, i upravo sam ondje prvi put shvatio da neokatekumeni sustavno omalovažavaju liturgiju. U samostanu (…) sam već jednom boravio radi duhovnih vježbi koje prethode vječnim zavjetima (studeni 1977.) i đakonatu (1978).

U polemikama koje su se dosad vodile o Neokatekumenima pogodila me i razljutila apsolutna isključivost i sustavno omalovažavanje svete liturgije, osim konvivencije (…), koju je kao biskup u toj biskupiji bio dužan poštovati i pobrinuti se da i drugi poštuju Crkveni zakon, dok je on svojom pojavom, naprotiv, činio i dokazivao suprotno tomu. Osim toga, njegovo ponašanje, bilo je, blago rečeno, dvosmisleno, kad je župnicima govorio: Ako neokatekumene želite, zadržite ih u župama, ako ne želite, otjerajte ih !

Riječ je o teškim i odlučujućim pogreškama: ne mogu se posvećivati crkve po obredu koji je propisan u Pontifikalu, a potom služiti misu u dvorani koja je uz crkvu; ne može se posvećivati oltar po obredu koji je točno propisan u Pontifikalu, a zatim služiti misu za improviziranim stolićem, a ponekad (npr. za Krizmu i Prvu pričest) na dva međusobno spojena stolića na sklapanje, posuđena u obližnjem restoranu.

Ne može se za svaku godinu u Vodiču za liturgijski pastoral s biskupima rimske biskupije i biskupije Lacija odrediti da «u Italiji nije dopušteno dijeljenje svete pričesti na ruku, a zatim dopustiti da se za misa koje služe neokatekumenske zajednice svatko pričesti na ruku primajući posvećeni kruh i kalež.

Treba istaknuti da je i nakon Dekreta, oko kojeg je bilo i još uvijek ima prijepora, a koji dopušta da se posvećena hostija i u Italiji dijeli na ruku, prikladnije, bolje i itekako važno svetu pričest primati na tradicionalan način (koji potječe još od Apostola, pa čak i od samog našeg Gospodina, Isusa Krista na Posljednjoj večeri), tj. na jezik. Dakle, i nakon tog prijepornog Dekreta nigdje u katoličkom svijetu vjernicima «nije dopušteno posvećeni Kruh iz ciborija ili iz plitice uzimati na ruku ili predragocjenu Krv iz kaleža na oltaru uzimati izravno, kao što to radi svećenik koji služi misu ili koncelebrira.

Zakonik kanonskog prava, kanon 841 kaže: «Budući da su sakramenti isti za svu Crkvu i da pripadaju božanskom pokladu, samo vrhovna crkvena vlast odobrava ili određuje što se traži za njihovu valjanost; osim toga, ona ili druga mjerodavna vlast, prema odredbi kan. 838, §§ 3 i 4, određuje što se odnosi na njihovo slavljenje, dopušteno podjeljivanje i primanje te na red koji se treba obdržavati u njihovu slavljenju.»

Kan. 846 – § 1. «U slavljenju sakramenata treba se vjerno držati bogoslužnih knjiga koje je odobrila mjerodavna vlast; zato neka nitko u njima na svoju ruku ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja.»

Drugi vatikanski sabor, Sacrosanctum Concilium Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 22. & 3: «Stoga neka u liturgiji nitko drugi, pa ni svećenik, ništa po svom nahođenju ne dodaje, ukida ili mijenja.»

Ah, taj Drugi vatikanski sabor, koji Kiko i Carmen riječima toliko uzdižu, ali se djelima o njega toliko ogrješuju!

Od srpnja 1981. do lipnja 1988. skupio sam mnoga iskustva. Kao kapelan u odmaralištu (…) služio sam misu u 6.15 ujutro, a zatim sam odlazio na misu u 7,15 u crkvu (…), jedno od tri župne crkve u mjestu. Župnik se (kasnije sam doznao da je bio katehist Neokatekumenskog pokreta) ponašao pomalo čudno. Tek kasnije, kad sam zahvaljujući providnosti došao do fotokopija Smjernica za katehiste za fazu obraćenja, shvatio sam «teološku bazu» njegova čudna ponašanja.

Pred Presvetim nikad nije kleknuo, čak ni prije nego što bi mu okrenuo leđa da bi slavio euharistiju ili prije nego što uđe u sakristiju na kraju euharistijskog slavlja, nego samo nakon pretvorbe. Shvatio sam da, kao i neokatekumeni ne vjeruje u «realnu prisutnost», već samo u snažnu prisutnost na njihov način (heretički) za vrijeme misnog slavlja. Uvijek bi dijelio samo one hostije koje su bile posvećene tijekom mise; pa makar morao te hostije i lomiti, nikad nije uzimao hostije iz tabernakula u kojem bi trebao čuvati ciborij s posvećenim hostijama. Posvećene hostije koje bi ostale na kraju misnog slavlja odnosio bi u sakristiju i «posvećivao» bi ih po drugi put, sljedeći dan!

Za euharistijsko slavlje nisu mu bile važne liturgijske boje, odjenuo bi prvo crkveno ruho koje bi mu dospjelo pod ruku; nikad nije svetkovao Gospodinove blagdane, blagdane Presvete Djevice Marije ni one svetaca koji bi padali u dane tijekom tjedna. Ponekad bi to učinio jer sam mu ja to preporučio (sv. Ivan, sveti Petar i Pavao) ili bi to učinio zato da izbjegne probleme s vjernicima koji su na određene blagdane u većem broju dolazili u crkvu i pitali bi (kao što se mnogo puta i dogodilo) Kako to da nije slavio misu u čast sv…..? Tekstove za čitanje odabirao bi nasumce, najčešće iz blagdanskog reda čitanja. Ali ono što je najviše zaprepaštavalo jest da je često služio misu bez vode, a ponekad i bez vina, a vrlo često i s «vinom» koje se već pretvorilo u ocat (kao što sam nekoliko puta utvrdio, kušajući ono što je ostalo u bočici nakon misnog slavlja). Shvatio sam da svećenik koji je neokatekumenski katehist misu za katolike smatra samo svetom predstavom za one koji u to vjeruju i daju novac za neke posebne ciljeve. Slavlje, ono pravo, je slavlje koje oni predvode subotom navečer s članovima «zajednice»!

Kad sam proučio «katekizam neokatekumenskog pokreta» shvatio sam razloge koji su oca Virgina Rotondija potakli da denuncira hereze Neokatekumenskog pokreta i zbog kojih se žestoko opirem tom pokretu te ga zajedno s Jehovinim svjedocima smatram najgorom sektom te jednim od jasnim znakova odmetništva od vjere u krilu svete Božje Crkve: Grozota pustoši na svetom mjestu o kojoj govori Gospodin u evanđelju po Mateju (24,15), što se svakako odnosi na Jeruzalem, ali kao prethodno uobličavanje onoga što će Sveta Crkva biti na kraju vremena, ovog našeg vremena! Ah, kad bi Fatima mogla progovoriti…! Dosad ni jedna sekta nije u sebi objedinila sve antikršćanske hereze kao sekta Jehovinih svjedoka, i nikad ni jedna sekta nije u sebi objedinila sve antikatoličke hereze kao što je to učinio Neokatekumenski pokret. Na ovom mjestu trebamo citirati tekst iz reda čitanja koji se čita na današnji dan, zadnji dan u godini: Iz prve poslanice sv. Ivana Apostola, 2, 18-21.

Iako sam Petrov prijatelj, moja je dužnost da budem još veći prijatelj Isusa i Crkve pa se zato nikad neću moći odazvati pozivu Karola Wojtyle: Želja mi je da braća u episkopatu procjene i pomognu – sa svojim prezbiterima – ovo djelo za novu evangelizaciju, kako bi se to djelo ostvarilo sukladno smjernicama koje su predložili njegovi pokretači.

Radi se o pojmovima koji su proturječni, nešto slično može reći samo netko tko ne zna što je Neokatekumenski pokret. Kako bi inače smatrao da je moguće pomiriti «djelo nove evangelizacije» … sukladno smjernicama koje su predložili pokretači» i duh služenja mjesnom biskupu te jedinstva s njim i to u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom? Kojim riječima kazati: pomažite herezu u odnosu na pravovjerje! (Mk 8,33)

Nadam se da će Ivan Pavao II. ubrzo ponovno otići do Fatime, ovaj put zato da joj zahvali na ukazanoj milosti što se ni neizravno ne povezuje s općim odmetništvom od vjere u koje su se upleli talijanski biskupi kad su imali referendum o pobačaju i kad je vršio svoju dužnost posvećujući Rusiju po želji Prečistoga Srca Marijinoga otkrivši «treću tajnu» te tako objavivši Crkvi i cijelome svijetu opće odmetništvo od vjere. Papa se nalazi u još težem položaju nego što je bio Petar u okovima (Djela apostolska 12,4). Može se biti u okovima i onda kad se slobodno krećeš po Vatikanu i po cijelom svijetu! Dapače, što je veća varljiva pojavnost slobode, to je žalosnije stanje ropstva. Neka molitva Crkve siđe na njega (usporedi s Djelima apostolskim 12,5).

(potpisano pismo)

44. SUKOBI U BISKUPIJI

Grad (…) 14. 10. 1993.

Predragi,

29. rujna primio sam knjige koje ste mi poslali i zahvaljujem Vam na tomu.

Knjižicu koju sam ja pripremio s ciljem da objasnim veliku opasnost od neokatekumenskih hereza zabranio je moj biskup iz (…). Smatrao sam da ga moram poslušati i uništio sam preostale primjerke (oko 700), ali neke sam već (oko 300) poslao po cijelom Japanu. Kardinal iz Nagasakija pohvalio me zbog te moje knjige. Mnoge svećenike i vjernike ožalostila je ta zabrana oitskog biskupa. On je nažalost naklonjen Pokretu i smetaju mu svećenici iz njegove biskupije (dijecezanski, salezijanci, ksaverijanci) koji u svoje župe nisu željeli prihvatiti neokatekumene. Dapače, iz župa u kojima su se neokatekumeni predstavili potjerali su ih. I u župi stolne crkve svećenik-dijecezanski ih je odbio… na biskupovo žaljenje. Biskupi u Hirošimi i Takamatsuu upali su u zamku; i u Takamatsuu je otvoreno Sjemenište za neokatekumene (u kojem su gotovo svi strani državljani).

Ne preostaje nam ništa drugo nego moliti. Ja naravno neću ostati pasivan i svoje ću čitatelje upozoriti na drugi način.

Molim Vas da me obavijestite, budete li izdali još koju knjigu.

Jučer sam dugo telefonirao s ocem (…) koji je prije mnogo godina bio glavni superior P.I.M.E. i koji je imao iste probleme s nekim svojim članovima koji su tim pokretom «unijeli razdor» u neke župe, a jedan od članova koji je otišao na Formozu «uništio je» Misiju pa je sada na Formozi (Tajvanu) Sjemenište za neokatekumene, a nije koristilo ni to što su tog oca isključili iz P.I.M.E.

Ali mi ćemo i dalje voditi bitku za obranu prave vjere. Molimo jedni za druge.

(potpisano pismo)

45. CRKVA NE TREBA KIKOV LIRIZAM NEGO SVJETLOST ISTINE

Grad (…), 8. 10. 1993.

Dragi oče Zoffoli,

Dijecezanski sam svećenik Marije Prečiste Djevice – 72 mi je godine i 18 godina bio sam misionar na Šri Lanki, poznajem mnoge katoličke udruge i cijenim ih, iako sam svjestan njihovih ograničenja i njihove pretjerane revnosti. Trenutačno sam bolnički kapelan i pomažem župniku S. Angelu… u aktivnostima sakramentalnog pastorala i evangelizacije.

Kad sam saznao za neokatekumenske zajednice, odmah sam počeo cijeniti njihov duh predanosti, uključio sam se u zajednicu i sada sam prezbiter jedne zajednice i služim 3 liturgije i u obližnjim zajednicama (u župi ih je četiri). Upoznat sam s Vašim knjigama o Kiku i čitao sam Vaše komentare u časopisima Svećenički tjednik, Budućnost, Katolički dnevnik, Subota te u katoličkom časopisu Toskana danas, časopisu za «liturgijski pastoral». Razgovarao sam s mnogim osobama i svećenicima o problemima koji se tiču neokatekumena, i proučivši sve materijale, odlučio sam napisati ovo pismo bez polemičkog tona, jer nakon što sam sve to čuo i pročitao, shvaćam svoje ožalošćeno srce.

Ne namjeravam naravno analizirati točku po točku i pobiti ili potvrditi ni ono što izlažete u svojim knjigama, ni ono što čitam u Smjernicama za katehiste u fazi preobraćenja. To su bilješke napravljene na osnovi snimljenih razgovora za susreta Kika i Carmen u veljači 1972. Riječ je od 373 stranice koje su u meni ostavile duboki trag.

Siguran sam da sadašnji Papa jako dobro poznaje Kika jer je to Papa koji zna prepoznati znakove, koji zna slušati, koji razumije čovjekovo srce, on je prorok herojskog morala, a sve to je i Kiko, čovjek otvoren za znakove vjere: ljubav u dimenziji križa i jedinstva – proročki sluga Jahvin.

Sada i sam Kiko iskreno kaže (usporedi s Neokatekumenski put u skladu s… naklada Paoline 1993., stranice 7,8,9,10 itd.) da je te nacrte (smjernice) koje je upotrebljavao za kateheze tražio monsinjor Romero kako bi ih dao na provjeru stručnjacima za katehezu. Kiko kaže: Riječ je o tekstovima koji su umnoženi ciklostilom i koje nismo ni ispravili… to su više bili tragovi.. koji nisu sadržavali u sebi službene tekstove. Tekstovi umnoženi ciklostilom bili su samo upute, tragovi, prijepis usmenih propovijedi namijenjenih slušateljima kojima se želi pomoći da na svom putu preobraćenja ponovno otkriju praksu i liturgiju Crkve. Kiko nadalje kaže: Usprkos svemu tomu on ih je tražio na uvid…; i to je bila ruka providnosti: kad su neki kanadski svećenici vidjeli te tekstove, posvuda su vidjeli hereze… Nisu znali da je Kongregacija za kler dala te tekstove proučiti … te da je s točke gledišta doktrine rezultat bio pozitivan.

S obzirom na to Kikov i Carmenin uvod u gore spomenutu knjigu trebalo bi čitati bez ikakvih namjera za polemikom.

Kikov jezik često je hiperboličan, paradoksalan, s puno nesklada u slijedu misli u rečenici. Metafore… španjolski su stil, emfatičan, ali snažan, oštar, a ponekad i neugodan; stil laika koji osjeća bezumnost Križa. Isus koji ljubi čovjeka u trenutku kad čini najveću nepravdu. Kikov lirizam u njegovim biblijskim pjesmama predivan je jednako kao i njegove slike i njegova kateheza.

(potpisano pismo)

Bilješka

Netočno je da su tekstovi umnoženi ciklostilom bili samo napuci .. tragovi». U to Kiko može uvjeriti samo one, kao npr. pošiljaoca ovog pisma, koji nikad nisu pročitali svih 373 stranica Smjernica…; one koji ne znaju ili se prave da ne znaju da upravo ti tekstovi sadrže izvorne Kikove i Carmenine misli, kao što to dokazuje pozitivna ocjena stručnjaka, koje samo neznanje i zla namjera mogu ignorirati.

46. PREMA MIŠLJENJU OCA PIA «NEOKATEKUMENI SU NOVI LAŽNI PROROCI»

Grad (…), 28. 12. 1993.

Poštovani oče Enrico,

Od oca Camilla, s kojim sam se susreo prošlo ljeto u Rivisindoliju, dok sam vodio duhovne vježbe za augustinijanke i koji je objavio knjigu (a možda i više njih) o Neokatekumenskom pokretu i njihovoj doktrini. U prosincu sam pročitao Vaš članak u časopisu Živa crkva, koji doista izvrsno razjašnjava opasne hereze ovog pokreta. Poštovani otac da Petralcina neokatekumene je prozvao novim lažnim prorocima već na samom njihovom početku. Poslije se to pokazalo istinom.

A sad o razlogu zbog kojeg Vam se obraćam. Trebao bih najmanje dva-tri primjerka Vaše knjige, za koje ne znam gdje bih ih mogao pronaći.

Bio bih Vam zahvalan kad biste mi ih Vi mogli poslati ili kad biste mi rekli u kojim knjižarama mogu naći te knjige. Odmah ću Vam nadoknaditi sve troškove, a knjige bih doista odmah trebao.

A Vama, oče Enrico, zahvaljujem za golemo dobro koje svojim publikacijama činite za živu Crkvu. Teška je to bitka, ali ne smijemo popustiti.

S poštovanjem,

Vaš vjerni…

(potpisano pismo)

47. NEO-EVANGELIZACIJA NEOKATEKUMENA

Grad (…), 20. 01. 1994.

Prečasni oče Zoffoli,

… samo nam je još ovo trebalo da izazove još veću pomutnju i zbunjenost među katolicima: Papino poticanje na neoevangelizaciju neokatekumena.

Čitajući vijest o kojoj su pisale gotovo sve novine ( ne znam je li o tomu pisao čak i Osseravatore romano), spontano sam počeo uspoređivati odnos Ivana Pavla II. prema neokatekumenima s odnosom sv. Petra koji je imao prema kršćanima iz židovstva, izazivajući tako zbunjenost i nesuglasice među kršćanima koji su bili pogani i obratili se na kršćanstvo.

Je li moguće da se između tolikih Papinih kardinala ne može naći ni jedan koji bi bratski i otvoreno upozorio Svetog Oca – a radi očuvanja tradicionalne doktrine Crkve – na nepriličnost toga da s tolikim žarom hvali one koji bilo dogmu bilo euharistijsku praksu te Crkvu upravo dovode u pitanje?

«Qumodo cogis tu (qui Papa es), fideles catholicos cum neo-cathecumenalibus protestantizzare?»

Ili se u posljednje vrijeme približavamo «velikom odmetništvu od vjere» koje su proroci najavili?

Nema sumnje da bi u ovom našem opoganjenom suvremenom društvu apostolskim metodama i apostolskom hrabrošću što prije trebalo početi promicati evanđeoski moral! Ali da bi se to postiglo također treba osujetiti – štoviše – izbrisati centraliziranost bilo u doktrini, i to radi vjere, bilo u praksi, i to za ljubav Presvetog Sakramenta Euharistije kao potpunoj i trajnoj Prisutnosti Isusa Krista, bilo onoj gozbenoj (conviviale), bilo žrtvenoj, u koje je Katolička crkva, sa svojim Učiteljstvom dosad vjerovala, koje je propovijedala, preporučivala i prakticirala?

Ne možete zamisliti, dragi oče, koliko sam ogorčen što vođe Neokatekumenskog pokreta vješto instrumentaliziraju Papinu slučajnu popustljivost – koja je, između ostaloga, uvjetovana «poslušnošću biskupa» – kako bi polako, ali sve dublje i opsežnije uvodio njihove hereze u sakrament Euharistije i Ispovijedi, pripremajući tako neku vrst pravog raskola…

Predragi oče Zoffoli, ipak se uzdajem u doprinos molitve i pokajanja koje će udruga V.I.V.O. pro Eclesia i nadalje pružati svojim euharistijskim marijanskim bdjenjima koje imamo svaki mjesec!

Uvijek s Vama Vaš

(potpisano pismo)

48. VRLO AKTIVNI KATEHISTI

Grad (…), bez datuma

Predragi oče Enrico,

Oprosti mi što Ti sa zakašnjenjem pišem kako bih Ti zahvalio za knjižicu Hereze….

Bilo je potrebno pet ili šest sastanaka da bi se bacilo heretičko sjeme na ispovijed, pričest i … vjeru i djela (čitaj Luther). Nadam se da ću odgovorne potaknuti da otvore oči i da pozorno slušaju. Došlo je vrijeme: «Habent oculos… et non vident, aures… et non audinet!» Ne nedostaju nam ni trublje, a jedna je i tvoja koja će, i za to molim Gospodina, predvoditi orkestar dobrih.

Srdačan pozdrav

(potpisano pismo)

49. ISTINA IZNAD SVEGA

Grad (…), bez datuma

Možete pročitati katehezu o Sluzi Jahvinom u Or. B. (Smjernicama) iz 1972. (to je jedina kateheza koju imam i koju čitam, a Vi je citirate na mnogo mjesta u svojoj knjizi Učiteljstvo… i kateheza, naklada Segno, od stanice 121 nadalje, ali ne nalazim podudarnosti s citatima iz Smjernica, 1972. Madrid. Možda Vi citirate odlomke iz Smjernica iz 1986. koje nose skraćenicu Or. B. pa ćete tako možda shvatiti tko je Kiko: možda je suviše integralist, a možda je i paradoksalan, netko tko od Pokreta jako puno očekuje (kao što je rekao i sam Papa), i to u toj mjeri da mnogi taj put napuštaju jer im je pretežak. Je li njegov put utopija?

Je li utopija za 2000. godinu? Hoće li taj pokret pretvoriti župe u žive stanice? Približavamo li se «novoj evangelizaciji»?

Nekoliko djevojaka iz Pokreta ušlo je u najstrožu klauzuru, nekoliko mladića iz Pokreta u sjemeništu su i postat će svećenici. Ali Vas možda ne zanimaju statistike; Vi znate da u pokretu ima i dobroga, a ja mogu nadodati da u 3 Liturgije koje se svetkuju ima mnogo želje da se otkrije Isus. Kerigma i radosna vijest. U svojoj se ljubavi doimaju naivnima, a u svojoj sreći ponekad pretjeruju!

Uvjeren sam da Kiko sazrijeva zbog neprijateljstva na koje nailazi. Bio sam prisutan na jednom njegovom susretu s prezbiterom iz Firence: bio je to kardinal, a bilo je tu i puno prijatelja i neprijatelja. Vidio sam ondje Kika, zbunjenoga, svog jadnog, ali u njemu kao da je gorio plam koji ga izjeda. Mislim da bi trebalo naći dodirne točke (u ljubavi – dimenziji križa), a ne točke po kojima se razlikuju (teološki i hiperbolični izrazi). U studenome će u Pontassieve doći biskup Cordes, a bit će ondje i prezbiteri (animatori neokatekumenskih zajednica). Bit će to duhovne vježbe. Ondje će se moći razjasniti mnoge stvari o Kiku. Nadam se da će se to zbiti. Kardinal je informiran o svim pro et contra. To je biskup mjerodavan za pastoral iz (…) i shvaća drugoga. Imao sam poteškoća (i još uvijek ih imam) s Pokretom, ponajprije s katehistima. Ali, između ostalog, i zato što želim biti kvasac koji će ljudima iz Pokreta pomoći da ponovno pronađu vjeru.

U tom duhu napisao sam i to pismo (a želio bih da ostane povjerljivo). Nadam se i molim da i Vi uspijete prihvatiti tog čovjeka koji je patio da bi pokrenuo Put i da ga Crkva prihvati na način da mu pruži pravni okvir kako bismo ga mogli razumjeti i širiti njegovu misao.

Srdačno

Odan u Kristu

(Potpisano pismo)

Bilješka

Proces Kikova sazrijevanja vrlo je diskutabilan jer, držeći se tekstova iz svojih Smjernica i sukladno onomu što i dalje propovijeda, te ovlašćujući svoje sljedbenike da budu vjerni njegovoj katehezi, nije napravio ni korak naprijed. Čudna i zabrinjavajuća je činjenica da episkopat to nije primijetio i što je neokatekumenskim katehistima ukazao potpuno povjerenje i dao slobodu da šire svoje hereze čiji je cilj uništavanje kršćanstva do korijena.

50. ZAŠTO BISKUPI ZASTANU KAD SE SPOMENE TAJ POKRET?

Grad (…), 22. 3. 1994.

Oče Enrico Zoffoli,

Mlad sam svećenik i prije godinu dana poslali su me u župu u centru … gdje postoji Neokatekumenski put.

Premda župnik nije jedna od njih, Put nastoji imati monopol u župnom pastoralu, iako mi svećenici ne prihvaćamo njihove ideje.

Osnovali smo 4 zajednice, u kojima su okupljeni ljudi sa svih strana, a ne samo iz dotične župe. Oni se ipak smatraju župljanima jer su, tvrde, primili župsku katehezu u toj župi i samim time postali župljani.

Velečasni Oče, jednu stvar ne razumijem: zašto biskupi kad čuju da se ogovori o tom pokretu šute i ne poduzimaju ništa?

Ima puno stvari o kojima bih Vam mogao govoriti i koje su zajedničke svim župama gdje postoji taj problem.

Očekujem Vaš odgovor i srdačno Vas pozdravljam.

(potpisano pismo)

51. PRAVOVJERJE, REVNOST, PRIMJER KOJI OHRABRUJE

Grad (…), 12. 4. 1994.

Dragi Oče Enrico,

ja sam onaj svećenik koji Vam je danas za vrijeme ručka telefonirao osvrćući se na Vaš djelo «Hereze Neokatekumenskog puta».

Ponavljam Vam: Bog neka Vam oda priznanje zbog Vašeg zalaganja u korist hijerarhijske Crkve (jer takvu je želio i sam Isus!).

Ako se danas svijet (i onaj katolički) sve više dekristijanizira (to je bila tema moje homilije koju sam imao jučer na Veliku Subotu), velik dio krivice otpada i na nas svećenike. U svojoj «permisivnosti» smatrali smo «čistim zlatom» brojčani privid naših vjernika u Crkvi. Htjeli smo skovati novo kršćanstvo, dostupno našem humanizmu, zaboravivši pritom prečesto na abneget semetipsum (odreknuće od sebe samoga)! Također u vezi s temom je i sljedeće: danas se udomaćio običaj da se u crkvama održavaju koncerti, koje s određenim farizejstvom zovemo «svetima», zaboravljajući da je pretvaranje crkava u slušaonice po kojima se šeću «razne mimoze», teška povreda svetosti tih mjesta. Na sreću, uvijek se nađe pokoji glas koji se diže u obranu izvorne pravovjernosti. Upravo radi toga podigao sam buku i zauzeo jasan stav protiv «svetih koncerata» monsinjora …, biskupa …..

No, da se vratim na specifičnu temu neokatekumenskih zajednica, smatram da bi u nekim Vašim odgovorima koje dajete u Vašoj odličnoj knjižici itekako potrebno bilo citirati izravne izvore, ili … pseudokatekizam tih dvoje, Kika Argüella i Carmen Fernandez. Kad bi i sami pristaše Pokreta mogli pročitati «izvor» tih hereza, mislim da bi donijeli sud o Pokretu puno brže i na način na koji on to zaslužuje. No uskoro će izaći popularna knjižica koju će napisati taj Kiko i ta Carmen… Najlakše bi bilo pobiti ih njihovim vlastitim riječima! Trebalo bi staviti taj katekizam pod nos mnogim svećenicima i tako ih zauzdati: to bi bilo jednostavno predivno!

Bio bih Vam posebno zahvalan kad biste mi samo mogli reći tko je izdao gluposti tog gospodina i te gospođe. Mogao bih fotokopirati najvažnije točke i poslati ih subraći koji su upali u zamku! U tu svrhu u prilogu Vam dostavljam omotnicu s mojom adresom i poštanskom markom. Ne bih Vam želio oduzimati dragocjeno vrijeme! Poslat ćete mi knjige kad stignete.

Moja je želja da se u obranu vjere digne i ujedini što više svećenika, i to po uzoru na Vas. Još nešto: Bog neka Vas za to nagradi!

Molim Vas za blagoslov.

U mojoj je župi bilo puno Vaše subraće pasionista koji su vodili misije. Spomenut ću samo neke: otac Benigno, otac Fortunato, otac Sisto, otac Adalberto itd. Znam i za nekoliko samostana sestara pasionistkinja, kao npr. samostan Casa della Giovane u Castel di Signa (Firenca), koji se sada preselio i Fiesole (područje župe sv. Dominik)… Ako je netko od gore spomenute braće još živ, molim Vas da im prenesete moje pozdrave. Hvala!

(potpisano pismo)

52. VI NISTE NI LAŽLJIVAC NI NEUROTIČAR

Grad (…), 20. 3. 1995.

Prečasni oče Zoffoli,

Bio sam neokatekumen. Više to nisam i raspustio sam zajednicu. Kateheti iz obližnje zajednice su me tijekom jedne konvivencije oklevetali, izvrijeđali i ponašali se prema meni kao prema kuhinjskoj krpi. Moj duhovni savjetnik savjetovao mi je da to kažem biskupu. Ja to nažalost nisam napravio.

Sada, nakon što sam pročitao Vaše knjige, mnoge odvraćam od toga da budu članovi neokatekumenske zajednice u obližnjoj župi. Svoje knjižice i otvoreno pismo dijele talijanskom kleru.

Jutros su dvojica svećenika došli u sakristiju uložiti svoj protest te su mi nudili da pročitam Kikove «pjesmuljke». Odbio sam, dosta mi je ono što sam proživio. Pozdravio sam ih i odlazeći rekao da svatko ide svojim putem.

Oče zahvaljujem Vam na svemu onome što sam mogao pročitati. To mi je otvorilo oči. Vi niste «lažac» ni «neurotičar».

Oprostite mi na ovom pismu, a ako želite pisati župniku koji je vikao na mene, dat ću Vam njegovu adresu. Taj će se župnik vjerojatno obratiti i biskupu, no neće me spriječiti u mojim namjerama.

Zahvaljujem Vam još jednom i pozdravljam Vas s poštovanjem.

(potpisano pismo)

53. Grad (…), 18. 6. 1994.

Prečasni oče Enrico Zoffoli,

00184 Rim, piazza S. Giovanni in Laterano, 14

svećenik sam .., župnik u …

U mojoj župi i po mojoj želji i uz moju suglasnost prije nekoliko mjeseci započela je svoj put neokatekumenska zajednica i to nakon kateheze koja je trajala mjesec i pol, i u kojoj sam i ja sudjelovalo sve do konvivencije «amen» (pristanka), a koja je trajala dva dana. Ja svoj pristanak «amen» nisam dao, jer namjeravam biti župnik cijeloj svoj župnoj zajednici. No obećao sam im da ću im uvijek biti na raspolaganju za njihove liturgije Riječi i Euharistije, kao što sam uostalom postupao sa svim inicijativama i pokretima u župi.

Jučer sam pročitao Vašu brošuru Tko su neokatekumeni i zapravo ne nalazim nikakve podudarnosti između Vaših tvrdnji i onoga što sam čuo i vidio na njihovim katehezama, nailazim samo na praznine i šutnju koje bi se mogli popuniti u skladu s pravovjerjem, a manje na osnovi njihova katehetskog Puta, zato što se sav zalog naše vjere ne može iscrpno prikazati na nekoliko sastanaka.

Budući da sve želim proučiti savjesno i kritički, i prije nego što cijela stvar krene drugim tijekom, zamolio bih Vas da mi na moj račun uz preporučenu pošiljku pošaljete fotokopije originalnog teksta pisanog na pisaćem stroju Kikova katekizma (ako je moguće s prijevodom) koji Vi imate, ali i Vašu knjižicu: Hereze neokatekumenaPapino Učiteljstvo i Kikova kateheza i bilo koju drugu publikaciju koja bi mi razjasnila cijelu stvar, uključujući i publikacije koje je izdao njihov Neokatekumenski centar, piazza S. Salvatore in Campo, Roma. Ne morate mi poslati knjižicu Neokatekumenski put u razgovorima Pavla VI. i Pavla Ivana II., jer je imam.

Otvoreno ću Vam reći da se nikad nisam slagao s organizacijskim i logističkim idejama neokatekumena, jer ne vode do vjere; jednako kao i Vi ne odobravam zastrašivanje usputnih simpatizera koji više ne žele sudjelovati u Putu te ne odobravam težnje neokatekumena da postanu hermetički zatvorena skupina. Ali u praksi vodim njihove liturgije u župskim prostorijama; stoga u svemu tomu ne vidim ništa uznemirujuće.

Molim Vas poučite me i oslobodite me mojih strahova! Hvala!

Bratski Vas i s poštovanjem pozdravljam,

X

(potpisano pismo)

P.S.: Ima li u Vašim molitvama mjesta i za mene i za moju skupinu? – ad invicem.

54. SVE TO ZAUDARA NA HEREZU

Grad (…), 4. 11. 1994.

Precijenjeni profesore Z.,

U zraku je veliko uzbuđenje zbog razgovora koje trenutačno svi vode. Zajednička tema tih razgovora je kraj svijeta, poruke o Apokalipsi za koju se govori da će se uskoro dogoditi itd.…

Nakladnička kuća Segno izdala je različite knjige na tu temu.

U knjizi «Isus će se sigurno vratiti» Pietra Mantere koju upravo čitam i to poglavlje «Lažni proroci, apostoli, učitelji itd. « na stanici 35 gdje se kritiziraju određene osobe, religije itd. pojavljuju se i španjolski neokatekumeni koji su kod nas jako u modi.

Ja sam bio u prigodi čuti za Vašu zabrinutost.

Kod nas ima puno njihovih zajednica, koje međutim ponekad kao po nekoj inerciji samo drijemaju. Nedavno sam i ja bio član jedne, ali više nisam.

Neka nebo pomogne našim odgovornim biskupima da utvrde o čemu je riječ i nešto poduzmu kako bi zbog očite hereze raspustili te zajednice.

Poštujem Vas i želim Van da uspijete otvoriti oči onima koji bi trebali biti budni.

Vaš vjerni X

(potpisano pismo)

55. MJEŠAVINA ZLA I DOBRA

Grad (…), 28. 01. 1995.

Vrlo poštovana gospođo,

Vrativši se iz misije, našao sam Vaše pismo na kojem Vam od srca zahvaljujem. Oprostite mi što Vam odgovaram sa zakašnjenjem.

Vaš je odgovor bio doista iscrpan. Prijeporno je, kao što i Vi kažete, Učiteljstvo, pogotovo nepogrešivo Papino Učiteljstvo.

Vaša izravna svjedočenja, Vaša iskustva u vezi s ponašanjem neokatekumena prema euharistiji, vrlo su dojmljivi.

Zahvaljujem Vam na svemu što ste mi napisali. Kao što ste tražili, pisma sam odnio ocu…, koji je pozorno slušao (dok sam mu ih čitao) i koji mi je na kraju rekao da su i njemu te stvari djelomično poznate. Rekao mi je također da je taj pokret «mješavina zla i dobra».

Naravno, kad bi Sveti Otac saznao za sve to, posebno za sve što je objavio cijenjeni otac Zoffoli o svemu tomu…

Od srca Vam zahvaljujem i također Vam želim svako dobro u novoj godini.

Primite moje pozdrave i izraze poštovanja.

(potpisano pismo)

56. NJIHOVA PRISUTNOST U CRKVI NA MENE JE UVIJEK OSTAVLJALA NEGATIVAN DOJAM

Cijenjeni oče,

Na svoju sreću čitam neke Vaše knjige o neokatekumenima i doslovce sam zaprepaštena. Njihovu sam doktrinu poznavala jedino neizravno. Njihova prisutnost u crkvi uvijek je na mene ostavljala negativan dojam: njihove bučne pjesme, njihova propovijedanja, bez sadržaja i često vrlo umišljena, njihov potajni rad i drskost, baš nikakvo sudjelovanje u životu župe.

Vrhunac neukusa doživjela sam kad sam slučajno prisustvovala jednom euharistijskom slavlju, kad su na veliki stol-oltar poslagali velike košare s pizzama, koje su razlomili, posvetili i podijelili svim prisutnima na nedoličan način. Isto to napravili su i s Kristovom krvlju koja je bila u velikim kaležima.

S golemom sam nelagodom jasno vidjela da se euharistija nimalo ne poštuje. Osjećala sam neugodu i stid pred drugim prisutnima koji su mi se također činili zbunjenima. Nisam shvatila da su sadržaj košara pretvorili u mrvice i nisam mogla shvatiti koji su smisao mogli dati takvoj predstavi? Kraj euharistije bio je mučan: svi u krugu oko velikog stola, pjevajući i plešući s radošću koja mi se nije činila nimalo pobožna.

Nisam poznavala Neokatekumenski pokret. Sad znam da je riječ o opasnoj «sekti», neprijateljici prave vjere. Zbog toga Vam predlažem da pošaljete prikladne knjige odgovornim osobama koje, čini se, o tomu ne razmišljaju.

Molim Vas da ….. Zahvaljujem Vam i molim se da se što prije razjasni koliko je opasna ova «sekta», koja će svojim pipcima zgrabiti u čvrsti stisak i mučiti osobe koje rade u dobroj vjeri, oduzimajući im slobodu da se vrate na kolosijek prave vjere.

Sa zahvalnošću i poštovanjem

(potpisano pismo)

57. NEOKATEKUEMNSKI KATEHETI VJEROUČITELJI, SUCI BOŽJE MILOSTI, ONI KOJI IMAJU I DAJU DUHA SVETOGA

Grad (…), bez datuma

Predragi N. N.,

U Smjernicama sam osim pogrešaka zapazio i određenu preuzetnost; na trenutke se čini da su autori neznalice koje žele poučavati, znaju malo, a ponekad ne znaju gotovo ništa ni o svetim ocima ni o srednjovjekovnoj filozofiji i teologiji, koju odbacuju iznoseći tvrdnje koje su potpuno pogrešne i kojima ih pokušavaju zamijeniti.

«Površni su u ismijavanju kršćanske duhovnosti, onakve kakva je posljednjih stoljeća, a koju između ostalog potvrđuje i samo crkveno Učiteljstvo (npr. molitve Presvetom Srcu…).

«Ne, ja župnik, čvrsto odbijam takvu doktrinu. Ja propovijedam u skladu s najboljom tradicijom Učiteljstva i asketskom doktrinom (…)

« Osim toga, neokatekumeni su osnovani kao nadopuna nama praktičnim vjernicima i kao oni koji će uspostaviti prvi kontakt s ne-katolicima. Ili da se izrazimo u skladu s Učiteljstvom: za prvu evangelizaciju.

Kako se neokatekumeni mogu predstavljati i kako ih drugi predstavljaju kao zamjenu za druge elitne crkvene pokrete te za naprednu i prokušanu duhovnost? Meni se osobno čini da su zatvorena skupina, a da od drugih pokreta samo uzimaju, a zatim zahtijevaju povlašteni položaj?…

Ja sam o tomu već raspravljao s mnogim svećenicima te s predavačima s Dijecezanskog instituta za teološke znanosti.. Svi su iznenađeni i u nevjerici. A ja sam ih izričito upozorio na to da barem pripaze, te da župnik ne odustane od svoje uloge čuvara svetog božanskog poklada, te ako neokatekumeni župnika žele izbaciti iz župe, neka se energično brani i neka to nikako ne dopusti…

(potpisano pismo)

58. APSURDNI ZAHTJEVI KATEHISTA

Grad (…), bez datuma

Moj brat koji je godinama s obitelji bio član Neokatekumenskog pokreta nakon što je temeljito razmislio, odlučio je izaći iz Pokreta, navevši i razloge koji su ga na to naveli, što je u njegovoj skupini podiglo veliku graju.

Napomenuo je da mu pokret nije dao ništa više od onoga što je već dobio od A.C. Odlučio je napustiti pokret kad je počeo primjećivati sljedeće činjenice:

1. Uporno insistiranje, nagovaranje i poticanje članova od strane katehista da poklone svoja dobra Pokretu, jer ne samo da se neće moći spasiti, nego da neće moći niti započeti katekumenat (stranica 340 iz Kateheza). Iako je moj brat katehistima rekao svoje mišljenje da je njihova interpretacija Mateja 19, 16-21 kriva, oni su i nadalje nastavili sa svojim objašnjenjima. Također je primijetio da je na svakom sastanku neokatekumenske zajednice upravo to tema na koju se najviše vraćaju, pokušavajući na sve moguće načine (često i vikanjem) izvršiti pritisak na članove pokreta i one koji to još nisu učinili uvjeriti da doniraju svoja dobra u korist pokreta.

2. Zahtjev da se nametne javna ispovijed teških grijeha, i onih koji bi morali ostati u tajnost, kao neizbježan uvjet da se prijeđe na višu razinu njihova Puta. Jednom muškarcu kojega su uvjerili da mora ispovjediti svoju bračnu nevjeru neokatekumeni su naredili da sve prizna svojoj ženi, koja o toj nevjeri nije ništa znala te da je moli za oproštenje i tako otkrije svoju nedostojnu prošlost. Tko god je prisustvovao tim javnim ispovijedima može potvrditi da su vrlo mučne i nimalo utješne. Pokajnik slabašnim i plačnim glasom jedva jedvice priča svoju priču, dok ga katehisti potiču da ispriča i najsitnije pojedinosti.

Ta činjenica čini onoga koji se ispovijeda ropski podložnim katehistima te je često uzrok ljubomore, svađa, razaranja prijateljstava i veza itd. I u vezi s tim moj je brat primijetio da Crkva nikad nije zahtijevala javno ispovijedanje grijeha. Ali njegove su primjedbe bile uzaludne.

3. Treći razlog koji ga je naveo da razmisli o istupanju jest nepokolebljivi i tup nominalizam kojim se citira Sveto pismo samo onda kada to odgovora njihovim namjerama. Kad bi netko na nekoj konvivenciji to napomenuo, usporedivši to s Jehovinim svjedocima, katehisti bi svom sugovorniku uz viku odgovarali da je «opsjednut». Katehisti tako okarakteriziraju svakoga tko se usprotivi njihovu učenju (onom istom koje je i mene nasamarilo te zato iznosim svoja svjedočenja te pišem protiv Neokatekumenskog pokreta).

I dolje potpisani doživio je da ga vlastita nećakinja ponizi riječima: «Ti si opsjednut.» Uz tu nečuvenu drskost koju katehisti malo pomalo utuvljuju u glavu i drugim članovima Pokreta tu je i zahtijevanje da se u potpunoj tajnosti zadrži sve ono što se kaže ili radi na «konvivencijama». Moj je brat pitao zašto bi se u tajnosti moralo držati ono što je dobro. Nikad nije dobio jasan odgovor.

I tako, dok se neokatekumeni hvale da provode evanđeoske zapovijedi u smislu praštanja neprijateljima, uz izraze koje sam gore naveo, istovremeno odbijaju sve one koji im se suprotstavljaju i dovode u sumnju njihove teorije.

Nešto slično događa se i u odnosu na svećenike i prezbitere. Onaj tko ropski slijedi njihova načela i potpuno je podložan katehistima «dobar je». No s onima koji su suzdržani nisu zadovoljni i kažu «da nisu ništa razumjeli» pa te osobe gube ugled i utjecaj u skupini. Tako se uništava povjerenje u svećenike, a i zato što neokatekumeni neprestano ponavljaju da su oni, katehisti, vjeroučitelji, suci Božje milosti, i oni koji imaju i daju Duha Svetoga, te da ih zbog te njihove povlastice moramo slušati i poslušati bez pogovora…

(potpisano pismo)

59. LAŽNA I LAŽLJIVA VJERA

Grad (…), bez datuma

Gospodin T. T., počinivši kazneno djelo, bio je osuđen na novčanu kaznu od dvanaest milijuna lira kao naknadu štete. Budući da novac nije imao, obvezao se da će kaznu isplatiti tako da pod hipoteku stavi jedino vlasništvo koje je imao: obrađeno poljoprivredno zemljište koje je naslijedio od roditelja.

U roku koji je odredio sud morao je platiti utvrđeni iznos ili bi izgubio zemljište. Bio je prisiljen obratiti se bankama, trebao mu je samo potpis jamca koji je u vlasništvu stalnog prihoda (kuće, zemljišta..) i čija bi vrijednost bila u iznosu sume koju je morao platiti..

T.D. sa suprugom godinama je pomagao sestru gospodina V. , koja je sa sinom bila vlasnica restorana-hotela Eremo koji je vodila.

U nadi da će se moći njoj obratiti za pomoć, kao što su mu obećali, u mojoj je pratnji (ja sam svećenik) otišao pitati tu gospođu da mu bude jamac (a budući i da je znao da su ona i njezin sin bili među prvima koji su pristupili Neokatekumenskom pokretu).

No oni su na sramotan način odbili biti mu jamci, iako sam se i ja obvezao da ću vratiti dug banci s kamatama. Ali oni nisu željeli čuti razloge, ni onda kad sam im objasnio da je to kao da pružaju ruku spasa osobi koja se utapa. Ali oni to nisu učinili, iako su znali da se ne izlažu nikakvom riziku…!

Kada bih mogao pročitati tekst Kateheza pokreta, vjerojatno bih shvatio njihovu vjeru, lažnu i lažljivu, vjeru koja ih čini najgorom vrstom fanatika, slijepih i gluhih za tuđe potrebe, makar to bile potrebe članova njihove zajednice. Da, i oni se trebaju odreći makar dijela svojih dobara, ali ta dobra ostaju u zajednici.

60. OPASNOST OD NAJGOREG RASKOLA

(Faks poslan kardinalima: Sodanu, Ratzingeru i Ruiniu)

Ako se u katoličkom svijetu što prije ne zaustavi širenje Neokatekumenskog pokreta, ubrzo će se dogoditi jedan od najgorih raskola u povijesti Crkve.

Nemoguće je izbjeći duboku ogorčenost, malodušnost i zaprepaštenje zbog konstatacije da najviši predstavnici pastoralne službe na razini župa, biskupija, nadbiskupija pa čak i na razini nekoliko biskupija ne samo da toleriraju nego i favoriziraju putem tog Pokreta širenje doktrinarne interpretacije i sakramentalne prakse koje su očevidno u suprotnosti s autentičnom katoličkom tradicijom i njezinim temeljnim dogmama te papinskim dogmatskim definicijama.

No još veći problem je golema opasnost od raspadanja doktrinarnog jedinstva i katoličkog obreda, koje uzrokuje «kikonizam» (pravi anti-euharistijski arijanizam), pa se stoga ta opasnost što prije treba osujetiti, budući da joj ide u prilog očito lukava tvrdnja «epigona» Pokreta da ih Papa izravno priznaje i slaže se s njima zbog njihove hvaljene neo -(pseudo) evangelizacije.

Grad (…)

Vaš odani X

(potpisano pismo)

61. PROFANACIJA I BEZBOŽNA MANIPULACIJA EUHARISTIJSKIH PRILIKA

Grad (…), 3. svibanja 1992.

Vrlo cijenjeni, prečasni i dragi monsinjore

U prilogu Vam šaljem i kopiju fax-poruke koju sam namjeravao poslati uzoritim kardinalima Ratzingeru, Ruiniju i Sodanu, a koji sam nedavno dao i kardinalu Saldariniju, koji je u našoj kući Generaliza bio gost.

Kardinalu Saldariniju sam također ispričao jedno moje značajno i neugodno osobno iskustvo koje sam imao u vezi s euharistijskom praksom neokatekumena (kada su me prije dvije godine pozvali da slavim misu za jednu njihovu zajednicu i kad sam ugledao kako mi na posvećenje donose neku vrste «pizze» i veliki vrč vina koje su nakon toga konzumirali ne pazeći na mrvice ni kapljice kojih je na kraju bilo posvuda po podu.

Vi ste sigurno čuli za «večeru» koju im je bilo dopušteno slaviti na golemom stolu Bazilike sa Giovanni in Laterano, izazvavši ne toliko zbunjenost, koliko pravi skandal među običnim (nespremnim) vjernicima. Skandal je izazvala prava i istinska profanacija i bezbožna manipulacija hostijama.

Poštovani kardinali na moje pismo poslano faxom nisu reagirali. Kardinal Salardini mi je rekao: Za te se stvari zna. Budite sigurni da oni vjeruju u euharistiju!?

Jesmo li dakle zbog ekumenizma došli do pravog pankršćanskog eklekticizma … ili do kato-kalvinizma? Ili se možda upravo na takav način mora interpretirati parabola iz Evanđelja o «pšenici» i «neslozi»? Ali ne bi li onda katoličko Učiteljstvo trebalo izbrisati, opozvati i poreći sve svoje dogme od 3. stoljeća nadalje?!

Shvatite, poštovani monsinjore, ovaj moj dopis kao prosvjed starog misionara koji više ne zna kojoj «Katoličkoj crkvi» pripada!

Primite izraze moga poštovanja

Vaš odani u srcima Isusa Krista i Marije

(potpisano pismo)


Drugo poglavlje

SVJEDOČANSTVA LAIKA

To su istinita, detaljna, mučna svjedočanstva, strašna jer su doista proživljena, svjedočanstva muškaraca i žena koji su nakon godina osobno stečenog iskustva u Pokretu uspjeli osloboditi se začaranosti Putom, kojeg programiraju i vode vrlo spretne osobe, neprijateljski raspoložene prema Katoličkoj crkvi i koje se kao najubojitijim oružjem služe militantnom laži da to rade u dogovoru s Papom


62. NOVI I LUKAVIJI JEHOVINI SVJEDOCI

Grad (…), 16. 7. 1989.

Ja dolje potpisan, oženjen sam i imam troje djece, želio bih pridonijeti tomu da se bolje upozna Neokatekumenski pokret te bih u ovom pismu odgovornim osobama izložio svoje osobno iskustvo s Pokretom koje sam stekao tijekom 5 godina. Pridružio sam se neokatekumenima 1980. na preporuku našeg župnika koji je nas župljane pozvao da sudjelujemo u katehezi koja je trebala započeti u župi i čiji je cilj bio produbljivanje naše vjere.

Na početku sam odlazio sam, ali zatim sam poveo i suprugu, kasnije i na nagovor skupine, a i zato što nisam želio biti sam. Odgovorni su zapravo inzistirali na tomu da je potrebno da katehezu pohađa bračni par da bi kasnije mogao biti članom Puta. Moja je supruga odmah prestala pohađati katehezu, a ja sam nastavio. Kateheze je vodio bračni par – osobe kao i svi drugi i koje su u međuvremenu također istupile iz Pokreta. Svećenik, koji je istina bio prisutan i započinjao bi katehezu molitvom, zapravo se nikad ni u što nije miješao.

Nakon 15-20 dana kateheze skupina se okupila na prvu «konvivenciju» na kojoj se napravio prvi korak: davanje pristanka da se stupa na put preobraćenja. Sve se to izvodilo na nekoj vrsti slavlja, nazvanom «slavlje svjetlosti» koje bi završilo euharistijskim slavljem. To misno slavlje – kao i sva druga – predvodila su se za stolom postavljenim na sredini dvorane (nikad se misno slavlje ne slavi u crkvi), na stolu je križ, a pristaše stoje oko stola. U misi se kao hostija rabila neka vrsta pogače – koja bi se razlomila u trenutku pričesti.

Nakon čitanja tekstova svatko bi izrekao ono što mu je bilo na srcu: osobna iskustva, i sve to poprilično bi trajalo (više od pola sata). Osobe bi se pričešćivale tako što bi se svakome dao komadić pogače, a iz kaleža prisutni bi pili posvećeno vino.

Za zahvalu (a to bi bilo nakon svakog misnog slavlja) pjevajući se plesalo oko stola-oltara! Naglašavam da se na tim okupljanjima nikad nije govorilo o tomu niti učilo da se Isus prima u sakramentu.

Slavljenje euharistije nije nikad započinjalo prije 21 sat i nije završavalo prije 24 sata. Usprkos našim prosvjedima satnica se nije mogla mijenjati. Jer po mišljenju Neokatekumenskog pokreta moliti se mora noću. Nedjelja za neokatekumene praktički ne postoji, kao što se ni pristaše ne poučava da na taj dan ne rade ništa drugo (tada se sastaju).

Druga karakteristična stvar za Neokatekumenski pokret su odjeci koji se daju za vrijeme «Službe Riječi». Nakon tri-četiri pročitana teksta iz Biblije, koja po redu čitaju unaprijed odabrani članovi, laik ili prezbiter, ako je prisutan, daje riječ onomu tko želi nešto reći.

Isto tako želim istaknuti da se već od prvog susreta nadalje članove jednog po jednog pozivalo da se izjasne žele li krenuti tim putem i odreći se svojih dobara (na početku samo u obliku poziva, a poslije i na druge načine). Pod tim se mislilo: kuća, zemljište, novac, ušteđevina, ukratko, kako bi se živjelo samo od providnosti jer (i ovdje izvrću Evanđelje), jer su tvrdili da bi svatko tko želi pratiti Isusa trebao postupiti kao bogati mladić.

Primijetio sam da su jednom svom katehistu, pristaši (ja sam ga dobro poznavao, nije imao stalno prebivalište, imao je petero ili šestero djece) dali veliki auto u kojem je uokolo mogao razvoziti svoju obitelj i govoriti o Božjem kraljevstvu. Nitko od njih nije radio: sinovi su pušili i trošili, tko je sve to plaćao?

Ne mogavši prihvatiti takvo stanje stvari, izašao sam iz skupine. Alternativa da prodam sva svoja dobra (oženjen sam i imam troje djece) bila mi je neprihvatljiva, bilo s ljudske točke gledišta bilo s točke gledišta Evanđelja. Budući da više nisam mogao sudjelovati u njihovim okupljanjima, ali budući da sam želio dati svoj doprinos crkvi i župi, u kojoj sam prije toga pomagao, rekao sam župniku – prezbiteru da stojim na raspolaganju za bilo kakvu aktivnost u župi, pa i za fizički rad. Ali župnik me marginalizirao. Katehisti koji su me susretali predbacivali su mi moj postupak i govorili mi da se ni ja ni žena nećemo spasiti.

Također me većina subraće iz moje bivše skupine pokušava izbjeći i ne pozdravljaju me.

Ta mi je činjenica dokazala da opraštanje neprijatelju, o kojem toliko govore i s kojim se toliko hvale, zapravo ne postoji.

Oni koji iziđu iz Pokreta za neokatekumene su gori od odmetnika.

I još zadnja primjedba: župnik-prezbiter pokreta vodi brigu samo o članovima neokatekumenske skupine. Čini se da za njega druge skupine i udruge niti ne postoje.

Zaključak je: od prvog pozitivnog iskustva postupno sam doživio vrlo negativna iskustva. Nisam ogorčen ni zbog koga. Samo bih želio da Crkva bolje upozna Neokatekumenski pokret i da se ne zaustavi na vanjskim stvarima.

Često mi se učini da su neokatekumeni novi i lukaviji Jehovini svjedoci.

Ovo što sam ja diktirao, a pisao je moj prijatelj, odgovora istini.

Spreman san pod zakletvom ponoviti sve ovo što sam napisao na ovim stranicama.

63. UZALUDNI RAZGOVORI S «OCEM»

Alba, 17. rujna 1992.

(od jedne kršćanske obitelji, 12051 Alba)

Poštovani gospodine Giovanni,

Koliko ja znam, Katolička crkva podupire Neokatekumenski pokret. Vi ste naveli samo jedan izdvojen slučaj. Granica i iznimaka, nažalost, uvijek ima.

Navodite mi samo osobe. I u tom slučaju ograničenja su normalna stvar. Ako Vi, kao što kažete, primjećujete «odmetništvo od vjere», razgovarajte o tomu sa svojim župnikom ili s nekim iz biskupskog ureda.

Činjenice i ideje iznesite jednostavno i s puno milosrđa.

Ljubite Crkvu. Hvalite i zazivajte Duha Svetoga koji ju vodi. Nevažno je sudjelovati u ovom ili onom pokretu. Važno je voljeti Katoličku crkvu Uskrslog Krista. Jednu Crkvu, svetu i apostolsku.

Želim Vam da Vam život to najbolje potvrdi.

(potpisano pismo)

Bilješka

Milostiv je i pobožan odgovor oca obitelji, koji mislim, ipak nije mogao zadovoljiti gosp. Giovannija. Gore potpisanoj obitelji moram odgovoriti sljedeće:

1. Ne podupire Neokatekumenski pokret Crkva već «neke osobe iz Crkve», uključujući i Papu, čiji sud u vezi sa štićenjem neokatekumena nije nepogrešiv i nepromjenjiv… Naravno da je Papa zatražio informacije od osoba koje su odlučne u tomu da zataje istinu o Neokatekumenskom pokretu te i njihovim dogmatskim pretpostavkama, koje se otvoreno protive učiteljstvu Ivana Pavla II.

2. Nije riječ o «granicama i iznimkama» (koje su neizostavne i nezaobilazne u našoj bijednoj ljudskoj prirodi), nego je riječ o vrlo pogrešnim doktrinarnim temeljima Neokatekumenskog pokreta, za koje ovaj otac obitelji očito ne zna.

3. Jasno je da osoba koja je pisala pismo nije upoznata s tim pogrešnim doktrinarnim postavkama, te naivno predlaže gosp. Giovanniju da se obrati župniku ili biskupskom uredu. Već godinama ljudi prosvjeduju i podižu na uzbunu najviše predstavnike crkvene hijerarhije, ali bezuspješno.

64. SENZACIONALNA, GOTOVO NEVJEROJATNA OTKRIĆA

Grad (…), 4. 1. 1989.

Svetosti, živjet ću barem na trenutak u uvjerenju da pišem baš Tebi, priznatom poglavaru Kristove Crkve, iako jako dobro znam da Ti nažalost nikad nećeš pročitati ovo pismo. Stoga se pouzdajem u savjesnost tvojih tajnika u nadi da pismo neće baciti u koš za smeće.

Muškarac sam, mali čovjek kao i svi drugi, 44 mi je godine, oženjen sam i imam troje djece, studenata, supruga mi je kućanica, radim kao skromni administrativni službenik u javnoj tvrtki. Završio sam višu školu. Pomalo se bavim politikom u stranci koja se službeno hvali da se pridržava nauka Crkve, a u prošlosti sam stekao iskustva vjere koja su me duhovno obogatila davši mi poticaja da se zanimam za druge, da drugima budem od koristi, a ne da se zatvaram u sebe. Bio sam član Katoličke akcije, Katekizma, stekao sam iskustva u Cursillos di Cristianita’, a zatim sam zaplovio političkim vodama i postao lokalni vijećnik. Pokušao sam svjedočiti vjeru u svojoj stranci i u tijelima javne uprave, jer sam shvatio da je to moja dužnost.

Sve sam to ostvario uz Božju pomoć, budući da sam uz svoj posao obavljao i mnoge honorarne poslove kako bih s jednom plaćom uspio prehraniti brojnu obitelj, odolijevajući pritom iskušenjima kojima je izložen svatko tko se imalo bavi politikom.

Nakon gotovo dvadeset godina braka naša se obiteljska zajednica na zabrinjavajući način uzdrmala u trenutku kad smo upoznali «neo-katekumene». Krenuli smo na njihove prve konferencije (tako se, naime, moraju zvati susreti na kojima govori samo onaj koji objašnjava). Nisam se međutim zabrinuo, jer je župa koja im je dala sjedište znala što se događa.

Nitko od pozvanih nije znao da se u trenu kad počne pohađati te večernje sastanke obvezuje dolaziti na njih sljedećih dvadeset godina, te da se obvezuje boraviti ondje do kasno u noć, barem dva do četiri puta, a vrlo često i cijele vikende i nedjelje!

Nismo znali, tj. nitko nije znao da ćemo, kad jednom uđemo u tu skupinu, biti izloženi nekoj vrsti pranja mozga, psihološkim pritiscima koji otežavaju ili pak sasvim onemogućuju bijeg iz te neobične udruge.

Da, Sveti Oče, i odgovorni također kategorički zabranjuju izricanje riječi: skupina, udruga i slično, i nameću nam uporabu riječi koje ne znače ništa, kao npr. «put», «iskustvo». A oni su zapravo udruga, ili bolje rečeno, «tajna sekta», jer se njima upravlja odozgo, putem piramidalne hijerarhije koja se drži u strogoj tajnosti i koja dopire i do «Njega: Kika Argüella!» On je odredio kako se stoji, kako se sjedi, kako i što se pjeva, kako se moli, kako se ispovijeda, kako se međusobno komunicira, kako se čita Sveto pismo! Dajući pritom na znanje da je onaj tko tako ne postupa izgubljen i da živi u grijehu! On nam naređuje da spavamo vrlo malo, često samo četiri puta na tjedan: dva dana za trajanja sastanaka skupine i dvije noći za pripremu (ne liježe se na počinak prije ponoći, često u jedan u noći, a ustaje se u 6 sati te odlazi na posao koji traje 12 sati)!

On nam naređuje da ostavimo djecu kod kuće i pohađamo liturgiju Riječi srijedom i euharistijsko slavlje subotom. On je odredio da se misa subotom ne slavi u crkvi nego u običnoj sobi u trajanju od barem četiri sata! On je taj koji nas putem te piramidalne hijerarhije bez lica sprječava da se družimo s drugim kršćanima, da se zanimamo za nešto drugo, ili da (u praksi to nikad ne kažu izravno) uđemo u bilo koju katoličku crkvu i ondje prisustvujemo «običnoj» misi.

Profinjenim psihološkim igrama i pritiscima postigli su kod desetaka osoba to da te osobe više ne priznaju «normalnu» pretvorbu u misnom slavlju njihove «zajednice».

Riječ zajednica nema više značenje prilagođavanja drugoj braći u Kristu, već samo značenje da se pristaše sekte zgrabe u tako čvrsti stisak da se počinju gušiti i da se pritom odvajaju od Otajstvenog Tijela.

Te «neokatekumenske» skupine neprestano iznevjeravaju tradiciju i doktrinu Katoličke crkve, budući da Crkva naučava da VJERA treba biti popraćena DJELIMA. Oni ne samo da ne smiju djelovati u skupini (zajedničke aktivnosti KIKO ARGÜELLO najstrože je zabranio), nego su mnoge (između ostaloga i moju suprugu) sveli na osobe koje doslovno lelujaju uokolo ne radeći ništa u obitelji.

Učili su nas da smo prema problemu, bez obzira koliko bio složen, ravnodušni, te da mu pristupamo bezvoljno i prekriženih ruku, jer ako Bog bude htio, on će se za sve pobrinuti.

Posesivni su i ljubomorni: svakih 30-40 dana traže da cijela zajednica provede zajedno barem jedan dan, pa i cijeli vikend. Roditelji moraju ostaviti djecu same, žene moraju ostaviti muževe, a župnici svoje župe. Moje političke aktivnosti ponekad su se kosile s aktivnostima zajednice; po njima je skandalozno bilo to što sam se bavio politikom! Politika je prljava (što je često i istina) i po njima nije dobro da se neokatekumen bavi politikom.

Neokatekumenske zajednice svoja su iskustva bazirala na nekoj vrsti bratimljenja sa židovstvom. Njihove pjesme, njihovi plesovi oko oltara, nazivi njihovih periodičkih ispita (za prijelaz u sljedeću fazu), imaju židovska imena! Rezultate mogu svi vidjeti: između njih je nastao snažan osjećaj pripadnosti «cionizmu», rezultat čega je latentna mržnja prema palestinskom narodu!

Zbog svega toga i, iskreno, zbog niza drugih razloga ja i žena smo se rastali.

Baš na dan rastave molio sam pomoć (naivno) jednog od njihovih poglavara, odraslog bogoslova, nekog Rina, koji se zatim zaredio. Obećao mi je da će intervenirati, ali to nikad nije učinio: bio je suviše zauzet svojim neokatekumenima a da bi se mogao pozabaviti običnim jadnikom koji izlazi iz sekte.

Nakon četiri mjeseca, po Gospodinovoj volji, pomirio sam se sa suprugom. Otišli smo na tjedan dana iz Rima. Odmah sam primijetio nešto čudno: moja supruga nije se više usudila ući u «normalnu» crkvu i sudjelovati u «normalnoj» misi!

Ispostavilo se da nam poglavari skupine u Rimu nisu mogli oprostiti što smo se supruga i ja pomirili bez njihove intervencije! Poslije sam shvatio da su željeli da im mi poslužimo kao ogledni par koji se pomirio zahvaljujući neokatekumenima!

Želim nešto reći i o onim obveznim javnim ispovijedima (i intimne naravi) koje se u toj sekti odvijaju za mikrofonom ispred stotine ljudi u crkvi sv (…)

Ali s vremenom stvari su se ponovno pogoršale, ponajviše zato što sam se pobunio protiv izolacije koju sekta provodi, a u koju je moja žena nastavila odlaziti, žrtvujući sve i svakoga za interese neokatekumena.

Ja i žena sada živimo odvojeno već 10 mjeseci, za što je velikim dijelom kriva i sekta koja itekako utječe na moju suprugu.

Moja se žena više ne brine za muža, za djecu, njezina prava obitelj je neokatekumenska zajednica, čiji članovi rade protiv braka, no, bilo iz zlobe ili zato da ne izgube jednu sljedbenicu i dalje vrše pritisak na moju suprugu.

Dopusti mi, Sveti Oče, da Ti se povjerim, ali mislim da se mora saznati u kojoj mjeri ta sekta utječe na svoje članove. Moja supruga mi se vratila za Božić! Bio sam presretan i povjerovao sam da je naša obitelj spašena! Ali ne, moja mi je supruga priznala da je željela uspostaviti kontakt sa mnom u svom plodnom razdoblju kako bi zanijela i rodila četvrto dijete i pokazala kako neokatekumenske obitelji imaju mnogo djece.

Molim Te, Sveti Oče, da prije nego što prosudiš aktivnosti određenih skupina, poslušaš i negativna iskustva koja smo s njima stekli mi kršćani. Naravno to je samo molba običnog, malog kršćana, neiskusnog u vjeri. S tom molbom pozdravljam Te poput sina koji voli svog oca!

(potpisano pismo)

65. POSLJEDNJA SVJEDOČENJA

Grad (…), 4. 12. 1989.

Vaša svjetlosti, pišem Vam s velikim bolom kako bih posvjedočio o patnjama i nemiru ljudi koji imaju tu nesreću da naiđu na «neokatekumene».

Pozivam se na prethodno pismo od prije godinu dana (koje Vam također prilažem) i u kojem sam Vam opisao kako su mi neokatekumeni uništili obitelj nakon što su se jednog siječnja prije pet godina dokopali moje supruge te su svojom nametljivošću nastavili pogoršavati naše odnose.

U prošlom sam Vas pismu upoznao s time da je riječ (barem u očima vjernika) o tajnoj sekti, koja je godinama odvajala suprugu od muža, majku od djece i to pet noći svakog tjedna, da je riječ o sekti koja razdvaja obitelji, koja razdvaja od «prave» zajednice, koja misu slavi u sobičku plešući oko oltara, koja izaziva bezvoljnost, koja je «filo-cionistička», koja obvezuje na prisilnu i neodgovornu plodnost, koja se itekako miješa u bračne odnose, i čiji vjernici i dvadeset godina ne idu na zajedničku misu i ne znaju ništa o teologiji.

Želio bih biti kratak jer se nadam da će ovo moje pismo netko pročitati pa ću se ograničiti na samo dva nedavna događaja.

Nervoza koja se nakupila zbog «iskustva s neokatekumenima» te zbog rastave koja je nakon toga uslijedila izazvala je svađe u obitelji, dvojica starijih sinova istukla su dolje potpisanog oca, a majka, neokatekumenka, ih je opravdavala govoreći da su roditelji uvijek u krivu te me prisilila da se ispričam sinovima. To naravno nije pomoglo, pomoglo je samo utoliko da se bolje shvati koliko je ludo ono što neokatekumeni nameću.

Druga ludost: trebali smo biti obitelj koja živi skromno od jedne plaće (žena domaćica, troje djece studenata i ja dolje potpisani), a ja sam bio prisiljen zarađivati za dva automobila kako bih supruzi omogućio da noću i dalje odlazi na neokatekumenske skupove.

Pokušao sam u supruzi pobuditi zanimanje za druge aktivnosti u crkvi, a kojima bismo se mogli oboje baviti, ali nije htjela čuti za to. Po njezinu mišljenju susreti parova koje organizira … održavaju se u prevelikim vremenskim razmacima (jednom mjesečno), a druge takve aktivnosti nisu vrijedne spomena (Cursillos, tradicionalna kateheza itd.)

Poglavar njihovih skupina u južnom dijelu Rima (…) obećao je, budući da je neokatekumenska skupina bila razlog našeg razlaza, da će reći mojoj ženi neka napusti svoju sektu, ali nikad nije izvršio obećanje. Upravo to dokazuje da je riječ o sekti čiji je jedini cilj da uzdrma temelje obitelji s ciljem da podjarmi pojedinca.

Jedna osoba koja je prije bila obiteljski prijatelj, ali koja je nažalost također član neokatekumenskih skupina, pomogla mi je ovim riječima: Dragi (…), ili i ti uđi u neokatekumene ili ćete se morati rastaviti. Ali to mora biti tvoja inicijativa, jer ona je neokatekumen!

Vaša eminencijo, kad čak i biskup olakšava djelovanje neke sekte tako da rastavlja ono što je Bog spojio, sasvim sigurno nisam ja taj koji griješi, kao što to tvrde neokatekumeni.

Stigao je trenutak kad kršćani moraju saznati da je to sekta koja uništava obitelji! A Vi, poglavar i pastir Crkve u Rimu morate to prvi saznati, kao što trebate znati da ću se, umoran od situacije koja traje već godinama, za božićne blagdane povući u crkvu (…) gdje ću moliti i postiti dan i noć, kako bi svi saznali (pa čak i uz nenasilni štrajk glađu) da mučenici postoje, ali da oni svakako nisu u neokatekumenskim redovima!

Sada, u duhu sv. Pavla (1 Kor 6, 5) kažem: «Zar nema među vama ni jednog mudra koji bi mogao rasuditi među braćom?» i koja bi mogla raspustiti tu sektu kako bi vjernici u njoj mogli ući u jedinu veliku Crkvu, a to je župa? Nerazumni i ogorčeni integralizmi, povezani sa sektaštvom, štete Crkvi i obitelji! I u tom duhu pozdravljam Vas poput sina i pun nade.

(potpisano pismo)

66. DRUGA SVJEDOČANSTVA

Grad (…), 2. 4. 1990.

Vaša uzvišenosti, nakon što sam Vam već napisao nekoliko pisama na koja niste odgovorili ni Vi, ni Vaši suradnici, ni ugledni pomoćni biskupi, koje sam si dopustio uvući u cijelu stvar, ni neokatekumeni, uvjeren sam da i na ovo pismo nitko neće odgovoriti, ali da je unatoč svemu tomu moja dužnost da vjernike obavijestim o onomu što se događa, a u što me je uvela Crkva.

Naravno da se ne usudim ni pomisliti da na ovaj moj «osjećaj dužnosti» odgovara pretjerani oprez vašeg državnog tajništva koje smatra da nije potrebno obavijestiti Vas o ovim mojim bolnim iskustvima.

U prošlim pismima od 4. siječnja i 4. prosinca podrobno sam Vas obavijestio o tomu kako su mi neokatekumeni razorili obitelj udaljivši moju suprugu od obitelji na 6 godina te loše utječući na njezino ponašanje i karakter i onemogućavajući bilo kakav dijalog s njom.

U drugom pismu sam Vam pisao o tomu da sam ženi rekao da ću započeti neku vrst nenasilnog protesta tj. da ću se preko Božića povući u crkvu … na danonoćnu molitvu i da ću štrajkati glađu. Naravno, zbog nepopustljivosti moje supruge i fanatizma neokatekumena bio sam prisiljen doista napraviti ono što sam najavio.

Jedini način na koji sam si to olakšao je bio taj da se nisam povukao u crkvu nego sam se zatvorio u auto pred crkvom te da nisam podigao viku i nisam se pobunio u tisku protiv te sekte, i sve to zato kako ne bih narušio jedinstvo kršćanske zajednice.

Nakon toga moja supruga je na neko vrijeme prestala odlaziti noću na neokatekumenske skupove te smo nakon nekoliko godina ponovno počeli odlaziti na misu; a to je i bio razlog napetosti te se činilo da će se stvar polako riješiti, iako je supruga još uvijek odbijala zajedničku molitvu i zajedničko razmatranje Svetog pisma kod kuće.

U veljači su međutim svakih 5-7 dana počeli stizati telefonski pozivi članova neokatekumenske skupine kojima su moju suprugu pokušali uvjeriti da je neizbježno da i dalje bude član te «sekte»!

Naše su svađe opet započele, čim bi moja supruga primila takav telefonski poziv u kojem su je pokušali uvjeriti da je jasno kako neće moći živjeti bez njih!

U četvrtak, 9. ožujka moja je supruga nestala! Nitko nije znao kamo je otišla! Ni djeci ništa nije rekla! Samo sam saznao da je neće biti tri dana.

Je li normalno da sekta koja se naziva katoličkom potajno odvoji jednog supružnika od drugog?

Uspio sam ući u trag jednome od onih koji se nazivaju «katehistima», dr. (…), kojemu se, nakon što sam preklinjao da mi kaže gdje mi je supruga, probudila savjest te me je odveo do moje supruge koja je nakon mnogo navaljivanja ipak pristala vratiti se kući.

Vrativši se u Rim i odbivši svaku mogućnost zajedničkih aktivnosti u Crkvi, moja je supruga izjavila (i tako je i učinila):

1) da će napustiti neokatekumene samo u trenutku moje smrti (za koju će se svakog dana moliti!)

2) da se naš sakrament braka ne može smatrati valjanim, budući da nije dovoljno prožet kršćanskom vjerom! Te da će se što prije obratiti «crkvenom sudu»!

3) da je Sveto pismo koje govori o mužu kao glavi obitelji i o odnosu djece prema ocu, prevladano i nevaljano!

4) Ukinula je zajedničko blagovanje i zajedničku postelju.

5) Prekinula je svaki dijalog, i onaj najjednostavniji i informativni. Naši su se životi razdvojili!

Sljedećeg mi je dana rekla da napustim naš stan (što ja, budući da nisam neokatekumen, nisam želio učiniti!)

Nakon 6 godina članstva u toj sekti na površinu je izašlo njihovo naučavanje na osnovi kojega se njihova organizacija smatra neophodnom za spas duše te se svakoga koji se suprotstavlja takvom razmišljanju smatra «demonom»! Njihove su «metode» nepogrešive, oni nikada ne griješe, ni u sporednim stvarima, a njihov «noćni put» trebali bi svi prihvatiti!

Demoniziranje onoga koji ne misli kao oni tipično je za muslimanske fundamentaliste, šiite ili za bilo koju drugu sektu!

No iskustvo nam pokazuje da se fanatizam može smatrati vjerom, ali da on nikad nije LJUBAV (u tom smislu sam priložio i fotokopije dvaju tekstova izrezanih iz novina)!

Nakon što je sve ovo o čemu sam Vam pričao trajalo dva mjeseca i nakon što sam uvidio da kod moje supruge ne postoji ni najmanje volje za promjenom, te nekoliko dana prije Uskrsa, ne nadam se da Vi, Eminencijo, možete nešto učiniti. Shvaćam, nažalost, da su neokatekumeni snaga kojoj se nije jednostavno suprotstaviti niti ju je jednostavno ispraviti!

Nakon što je moj brak propao, svojim svjedočenjem želim samo pridonijeti tomu da drugi bračni parovi ne prožive takve traume! Tužno je dakle da kršćanskom braku, čije je postojanje spriječeno izvan crkve, sama Crkva s takvom lakoćom nanosi štete.

Iskreno Vas pozdravljam,

(potpisano pismo)

67. POSLJEDNJA SVJEDOČENJA

Grad (…), 18. 5. 1992.

Eminencijo, pišem Vam s velikim povjerenjem i velikom nadom da će ovo pismo popraviti štete koje je mojoj obitelji osam godina nanosila neokatekumenska zajednica čiju doktrinu ja ovdje ne bih želio komentirati (iako sam prema njoj vrlo skeptičan), ali koja je u materijalnom smislu objektivno dovela do dugogodišnjeg odvajanja dvoje supružnika zbog religijskih uvjerenja.

Pišem Vam pozivajući se na Vaše pismo upućeno javnosti 27. siječnja, u kojem, Eminencijo, pišete: «Zadatak sinode je pokušati ispraviti sve što u konkretnom životu Crkve nije u suglasju s riječima i primjerom Isusa Krista».

U Vašem pismu pozivate čitatelje na «pažnju prema drugima», na «preuzimanje odgovornosti», te osuđujete ravnodušnost.

Vi s punim pravom kažete da je «obitelj okosnica života». Zato bih želio da Vi osobno saznate sve o mojoj obiteljskoj drami.

Ime mi je …, … mi je godina, praktični sam vjernik, katolik, oženjen i imam troje djece. U braku sam već 24 godine, sam i sa suprugom doživio sam vrijedna iskustva crkvenog rada: Katolička akcija, Katekizam, Cursillos di Cristianita’ itd.

Nakon jedne bračne krize, u nadi da ćemo je svladati na kršćanski način, ja i moja supruga prije 8 godina započeli smo pohađati neokatekumenske skupove, i to na poseban savjet monsinjora (…).

Prve tri godine oboje smo željeli napredovati, ali ja nisam mogao prihvatiti neokatekumensku metodologiju te sam izašao iz skupine i vratio se u župu u Garbatelli, dok se moja supruga sve više počela vezati za skupinu i udaljavati iz župe S. (…).

Osim toga nisam se više mogao vraćati kući u ponoć ili u jedan sat, i to četiri puta na tjedan (a ujutro u 6 sati odlaziti na posao), nisam mogao podnijeti socijalnu i kulturnu izolaciju koju su neokatekumeni nametali, nisam se želio udaljiti od svoje župe u Garbatelli, nisam mogao podnijeti njihovu samo vanjsku religioznost, koju su oni smatrali uzvišenom askezom!

Njihova praksa neprestano se protivila mentalitetu osobe koja ima potrebu «biti među ljudima», biti s prijateljima iz četvrti u kojoj stanuje, biti na «misi namijenjenoj svima», i tako živjeti viziju društvenosti unutar Crkve.

Osim toga, u tri godine, koliko sam pohađao te skupove, shvatio sam da je riječ o «sekti»!

Ne želim reći da su sekta s gledišta njihove doktrine, nego da je njihovo postojanje u crkvi, nešto što ljude guši i getoizira, da njihovi voditelji svoje članove uvjeravaju da su «odabrana klasa» te da su izgubljeni, izađu li iz skupine!

Nisam mogao prihvatiti njihove plesove oko oltara, javne ispovijedi, njihov filo-hebraizam, isforsiranu i neodgovornu plodnost, integralizam, itd…

Kad sam se udaljio od neokatekumena, naš se brak raspao. Zbog različitog poimanja vjere, nije više bilo načina na koji bismo ostali zajedno, naše su satnice bile drukčije, nikad više nismo išli zajedno na misu, čak ni na Uskrs nismo bili zajedno!

Voditelj njihovih skupina za južni dio Rima, (…), kojem sam također uputio ovo pismo, kad sam mu ispričao o lomu u obitelji, obećao mi je da će moja supruga izaći iz njihovih skupina, priznavši da se takvu vrstu iskustva može steći samo u paru, ali zapravo je svima drugima dokazao da je samo lažac.

Od 1987. do 1990. ja i moja supruga smo samo odvojeno živjeli, i to na zahtjev moje supruge, a 1990. smo se rastavili.

Tvrdila je da su neokatekumeni njezina «prava obitelj»!

Eminencijo, možete li zamisliti bol muškarca koji vjeruje u sakrament braka i u to da je brak živa stanica društva i Crkve!

1991. ja i moja supruga smo se ponovno našli i odlučili da se de jure ne rastanemo, ali da de facto budemo rastavljeni.

Sada već godinu dana molim suprugu da se vrati i da nastavimo živjeti zajedno gradeći obitelj na novim osnovama, ali njezin je odgovor bio: Neću se vratiti, jer kad bih to učinila udaljila bih se od neokatekumena!

27. travnja naivno sam pitao župnika u sv (…) da mi pomogne da spasim brak i obitelj. Otac (…) (kojem sam također uputio ovo pismo) odgovorio mi je: Vašoj je obitelji i ovako dobro. Na prvom su mjestu neokatekumeni, a zatim obitelj! Prihvatite to tako!

Taj jadni svećenik izmislio je «KATOLIČKU RASTAVU»! Eminencijo, je li sve to u skladu s Kristovom riječju?

Dosta je toga što se mora promijeniti u konkretnom životu Crkve.

Očekujem Vaš odgovor kao zraku svjetlosti koja bi mogla obasjati izgubljene godine moga braka, koje nam nitko neće moći vratiti, makar nam se neokatekumeni konačno smilovali! Pozdravljam Vas poput sina.

(potpisano pismo)

68. FILIPIKA PROTIV ŽENE, PRISTALICE NEOKATEKUMENA

Grad (…), 29. 8. 1992.

Draga (…),

Budući da sam svjestan da me više ne možeš saslušati, pišem Ti u nadi da ćeš jednog dana, čitajući ovo pismo, i pošto se oporaviš od mučenja neokatekumena, moći shvatiti našu duboku bračnu krizu i štetu koju je neokatekumenska sekta nanijela našoj obitelji.

Nakon osam dugih godina razdvojenog života za koje su krivi neokatekumeni i nakon mnogih pisama zbog kojih ta sekta neće moći tvrditi da «oni nisu ništa znali», i njima je ponestao alibi da su postupali u dobroj vjeri! No život nas je sve poučio da najviše zla čini onaj tko je uvjeren da nešto radi u ime Božje.

Ni ti ni neokatekumeni niste pokazali znakove otrežnjenja, pa s bolom tvrdim da sam bio prisiljen oprostiti se od zadnjih nada koje gajim bilo u vezi s Tobom bilo u vezi s Crkvom.

Ravnodušnost kardinala (…) kojemu je draži njegov radni stol od toga da se suoči s time kako rade neokatekumeni bolno me uzdrmala, budući da mi se to ne čini u skladu s riječima i primjerom Isusa Krista.

Tvoje istodobno odbijanje prijedloga našeg uzoritog biskupa, monsinjora (…) ( koji te srdačno pozvao da sa svojim suprugom stekneš i druga iskustva u Crkvi) potvrđuje fanatizam zbog kojeg su neokatekumeni pobunjenici u Crkvi!

U svibnju ove godine shvatio sam da se s jednim denuncirajućim pismom kardinalu slaže 42 neokatekumena i bivši neokatekumen ….; 9 od njih mu je telefoniralo i zahvalilo mi na svemu što radim za dobrobit Crkve.

Iako ja nisam prvi započeo razgovor, rekli su mi da su proteklih godina bili izvrgnuti psihološkom mučenju, otkrili su da su neokatekumeni na njih vršili pritisak kako bi spriječili davanje milodara, a u korist kolektivnih milodara koji sektu prikazuju u «dobrom svjetlu». Otkrili su da se milodari daju nezaposlenim neokatekumenima, koji su posao izgubili zbog toga što su se večernja okupljanja podudarala s njihovim redovnim poslovima. Otkrili su da sekta stvara mentalitet ekstremne prokreacije, ne toliko zbog «otvorenosti životu» koliko zbog međusobnog natjecanja tko će roditi više djece. Neki su mi rekli da su nakon tog užasnog iskustva napustili Crkvu.

Jesi li ikad usred zime u 6 ili 7 ujutro bila na kolodvoru Termini? U to doba je još mračno. Vidjela bi mlade kako nose tople napitke ljudima koji nemaju ništa! To su kršćani iz Caritasa!

Jesi li se nedavno iznenada vratila kući u jedanaest ujutro? Zatekla bi troje naše djece na spavanju. Oni su neokatekumeni, umorni od dugačkih večeri provedenih u zajednici!

Iako su na početku bili protiv toga (i to jako dobro znaš), postali su neokatekumeni zbog toga što si ti to željela i zato što si ti navaljivala.

Najviše se odupiralo naše drugo dijete.

Ali Ti si ga uz pomoć sekte uspjela “okrenuti”.

Može li se mladić od dvadeset dvije godine, još neiskusan, oduprijeti tomu da ga se baci u zagrljaj ženi (neokatekumenki), koja je puno starija (i iskusnija) i da ga se gurne prema «slobodnoj ljubavi» neokatekumena! Kad je vidio moje pismo iz svibnja prošle godine u kojem sve to razotkrivam, naravno da se pod utjecajem neokatekumena razljutio na oca!

Je li u skladu s primjerom Isusa Krista taj prezir prema sakramentu braka? Je li dopušten taj dvostruki moral?

Je li moguće, onako kako ti to radiš, ismijavati, podcjenjivati i umanjivati značenje dubokog razdora u našoj obitelji, zbog kojega na kraju nismo mogli više zajedno živjeti?

Nakon što si otišla na ljetovanje (bez supruga) moju je majku uz krevet vezala opaka bolest. Naravno, zahvaljujem Ti na tomu što si je, nakon što si se vratila, ponekad posjetila, ali psihološka i moralna samoća kojoj si me prepustila, i to u tim okolnostima, je li ona, dakle, u skladu s primjerom Isusa Krista?

A tvoje tvrdoglavo odbijanje da započneš sa svojim suprugom novi život u Kristu, koje podupire tu sektu dvoličnjaka, je li ono u skladu s primjerom Isusa Krista?

Ali možda imaju pravo oni koji tvrde da ti ta tvrdoglavost omogućuje da budeš «RASTAVLJENA UZ BLAGOSLOV CRKVE». Ako, međutim, takvu situaciju, koju su neokatekumeni stvorili i održavaju je takvom, Crkva odobrava, onda ja izlazim iz Crkve!

69. FORMALNO POŠTIVANJE HIJERARHIJE U BISKUPIJI

Grad (…), 24. 5. 1993.

Cijenjeni monsinj. (…),

Dva mjeseca nakon našeg susreta osjećam potrebu da Vam pišem ne bih li Vam objasnio svoje brige, u nadi da ćete Vi osobno pročitati pismo, prije negoli završi u košari za papir.

Popodne 18. ožujka u mojoj četvrti u školi koju su vodile časne sestre, koje su me odgojile tako da od malih nogu svjedočim vjeru, slušao sam Vaše predavanje o problemima u braku.

Podsjećam Vas, eminencijo, da ste pozvali sve prisutne, posebice muškarce, da pred svima kažu svoje mišljenje, što sam ja i učinio, rekavši da trenutačno u društvu katoličkih vjernika pod vodstvom sadašnje Crkve moramo raditi na jedinstvu obitelji. Također sam spomenuo i Vaše hvalevrijedne inicijative i mjere u gradu Rimu te sam završio s pitanjem: Kako bi Crkva okarakterizirala to da jedan supružnik napušta brak kako bi se mogao priključiti nekršćanskoj i nekatoličkoj sekti, iako se ta sekta naziva katoličkom?

Vi ste mi, dršćući, ne znam da li zbog bijesa ili nelagode, pokušali oduzeti mikrofon! I niste mi odgovorili na pitanje.

Eminencijo, razumijem da nije ugodno preuzeti odgovornost, ali biskup ne može ne preuzeti odgovornost za ono što se odnosi na Crkvu! Ako to neće učiniti biskupi, tko će to onda učiniti?

Ne možemo se i dalje pretvarati da nema nikakvih problema! Ne možemo svima povlađivati samo zato da bismo sebi osigurali lagodan život, dok se za to vrijeme uništavaju cijele obitelji! Crkva u drugom tisućljeću treba brata Kristofora, a ne brata Abundancija!

Je li moguće da su neokatekumeni postali tako jaki da ih se bojite?

Oprostite mi, eminencijo, ako sam suviše otvoren, ali bolje je priznati sve te činjenice, budući da one dovode do drugih okolnosti koje neće moći čekati. Ja Vas ne bih želio ničemu poučavati, samo bih želio da biskupi jasno kažu ono što misle! Makar to bilo suprotno od onoga što ja smatram pravednim, ali neka to ipak kažu!

Da bih Vam dokazao da je moja malenkost doista uvijek mislila ono što je govorila, prilažem Vam odlomak iz mog nedavnog obraćanja publici na jednom okružnom političkom skupu, na kojem sam (jedini od 25 političkih delegata) ustao protiv abortusa, i to u dvorani u kojoj je bilo 200 žena koje su napravile pobačaj i koje su me izvrijeđale! I to sam, naravno, učinio kao dio Otajstvenog tijela Crkve koja sada na moj račun izmišlja «katoličku rastavu».

Eminencijo, način na koji su me neokatekumeni progonili 9 godina u meni je izazvao golemu duševnu i moralnu bol, ali usprkos svemu, nisam poludio! Ipak na mahove patim od užasnih napada depresije koji se izmjenjuju s tjeskobom i strahom. Drukčije i ne može biti, jer običan, mali kršćanin, kao što sam ja, teško može prihvatiti to da je odbijanje moje supruge da zajedno živimo izazvano dijelom Crkve, oboljelim od tumora!

Eminencijo, Vi, koji ste biskup zadužen za obitelji, znate da se brak temelji na slozi supružnika? Zamislite nepopravljivu štetu koju nanose godine razdvojenosti supružnika, godine u kojima se pokušavalo uništiti sklad nečijeg braka kako bi se u korist sekte stvorio sklad u skupini? Emocionalna i psihološka bliskost ujedinjene s planiranjem koje su osnova braka, ostvarivana je godinama s ljudima koji su bračnom paru bili potpuni stranci.

I pošto je ta sekta prouzročila jedan razvod, stidjet će se u svojim redovima imati razvedenu ženu i… tada će je otjerati! I tako izazvati još veću mržnju prema suprugu! … U međuvremenu sekta se dokopala trojice mladića i dovela ih u nezgodnu situaciju tako što ih je povezala sa ženama iz sekte (članovi se međusobno žene i udaju), postići će i to da će ti mladići izgubiti posao, a zatim će ih poslati u misionarsku službu, i to samo radi koristi i širenja vlastite organizacije.

No to nije sve: sve te protekle godine i one koje nadolaze svatko je morao i morat će i dalje davati desetinu; to je zapravo iznuđenih deset posto na sve osobne prihode, što uopće ne ulazi u javni budžet.

Znate li eminencijo kolikim milijardama upravlja Kiko zahvaljujući takvom sustavu?

Eminencijo, Vi koji ste biskup zadužen za obitelj, trebali biste dokučiti koliki razorni učinak na bračne parove ima ovakav neokatekumenski koncept: Ženo, moraš voljeti samo Boga, svog muža moraš voljeti samo kao bilo kojeg drugog brata u Kristu! Ako si zaljubljena u svog muža, on ti postaje idol! Zaljubljena žena nikad neće postati kršćanka: u tom slučaju moraš ga zamrziti!

S tim svojim konceptom uništili su, osim moga i mnoge druge brakove! Moju su ženu pretvorili u biće bez osjećaja i bez ljubavi, osobu koja nakon noći prepunih fanatizma postaje egoistična i vraća se kući s unutarnjim mirom kakav imaju Jehovini svjedoci ili «pristaše budizma», ne primjećujući koliku bol i razdor izaziva u obitelji. To se zove «duhovni egoizam»!

Kad biste znali, eminencijo, koliko mi se gadi dvoličnost, ali moram podnositi to što moja supruga, koja je zapravo već godinama rastavljena uz odobrenje Crkve, ne želi pravno regulirati ni razvod!

Eminencijo, u situaciji u kojoj se nalazim već godinama nisam primio svetu pričest, jer se ne osjećam dostojnim primiti je!

Eminencijo, u ovoj situaciji moja supruga i dvoje od naše troje djece (koji me ne priznaju ocem) primaju pričest, a žive s mržnjom! To je dvoličnost!

A katehisti, «gospodari njihovih savjesti», na to ih potiču! Možda zato što neokatekumeni pričest smatraju samo bezbrižnom «zajedničkom večericom» a ne «euharistijskom žrtvom

No sve je to možda račun što ga katolici moraju platiti za eventualno buduće sjedinjavanje s protestantima?

Kad biste se Vi o svemu izjasnili, spriječili biste štete!

Ali i na ovo pismo nitko neće odgovoriti!

S poštovanjem,

(potpisano pismo)

70. DOISTA DVIJE PARALELNE CRKVE?

Neokatekumeni: put koji je težak za one koji njime ne idu

(Iz pastoralnih smjernica, članak Piera Gorigia Liveranija)

Dragi ravnatelju,

Bio sam u iskušenju da ovo pismo datiram tako kao da je poslano iz Korinta. Činjenica je da je početkom prošle godine, kad se na jednom skupu Katoličke akcije predstavljao Svjetski dan mladih u Denveru, predstavnik organizacijskog odbora jasno i glasno rekao da će iz Italije doći sedam tisuća mladih Talijana te neokatekumeni. I da neokatekumeni zapravo imaju svoja prijevozna sredstva, posebni program puta i program sudjelovanja, koji se razlikuje od onoga za druge Talijane.

Za Svjetski susret obitelji prošlog listopada hodočasnici koji su došli iz cijelog svijeta skupili su se u raznim rimskim crkvama i bazilikama ovisno o jezicima koje su govorili. Tako su se Talijani okupili u rimskoj katedrali S. Giovanni in Laterano, a neokatekumeni u San Lorenzo izvan zidina. Moram odmah reći da mi se baš ovo «izvan zidina» učinilo prikladno.

Kako da zbog onoga što ću ti uskoro ispričati ne pomislimo na poslanicu sv. Pavla Korinćanima? Rekli su mi, braćo, da među Vama vlada nesloga. Govorim o tomu kako neki govore Ja sam Pavlov. Ili Ja sam Apolonov, Ja sam Kefin, ili pak Ja sam Kikov. Je li Krist možda podijeljen? (1,11-13). Kikov dolazak, ti ćeš to shvatiti, svakako je izazivački, kao i cijelo pismo koje slijedi, a kojim, ako je to moguće, želim otvoriti diskusiju.

Moram ti također reći s divljenjem, ali možda i s trunčicom kršćanske zavisti da sam na brojnim putovanjima s Papom primijetio kako je u različitim situacijama bilo uvijek onih koji su na neki način željeli istaknuti to da pripadaju nečemu što ih razlikuje od drugih. Govorim o tomu da su jedini transparenti na talijanskom koji su se dizali npr. na singapurskom stadionu, na aerodromu Trömso na samom sjeveru Norveške ili u nekoj afričkoj državi bili oni neokatekumenskih skupina. To je nesumnjivo znak velike i neobične snage u misionarskom radu, ali i pokazatelj želje da se bude «poseban», tj. da se bude izvan stada, ili barem da se istodobno bude u zajedništvu s drugima i da se ističe u odnosu na druge.

Kako ne bih nepotrebno izazvao ikakvu sumnju odmah bih želio naglasiti da način kateheze, evangelizacije i preobraćenja Puta ima posebnu privlačnu snagu. Ako se stablo sudi po plodovima, odmah moram reći da je riječ o stablu visoke kakvoće. To bi s jedne strane zlonamjerne kritičare i klerike trebalo odvratiti od toga da donose smiješne predrasude te da okončaju neutemeljene i klevetničke kampanje protiv neokatekumena, a s druge stane, po mojem mišljenju, upravo to povećava oprez u odnosu na eklezijalnu dimenziju Puta i na njegovo ponašanje.

Zapravo se pitam: Ako su plodovi tako obilni i utješni, nije li onda neprihvatljivo to da se Put odvaja od preostale zajednice i je li prihvatljiva podjela koju Put izaziva te patnja koja se zbog toga, gotovo neizbježno, izaziva kod drugih vjernika?

Ovdje ne želim suditi o Putu kao takvom, o njegovoj metodologiji i njegovim sadržajima. Već sam rekao da mi se duhovni plodovi doimaju veliki i pravom Božjom milošću (dok mi se njihov svjetovni angažman ne čini toliko vrijednim). Govorim o vanjštini Puta te s ograničenjima uvjetovanim ovakvim okolnostima, a osim toga nemam nikakve ovlasti da se u cijelu stvar umiješam onako kako bi to mogli naši biskupi (od kojih međutim ne čujem ni glasa). Stoga ću se ograničiti na to da upozorim na vanjske znakove nepodudarnosti i patnje koju sam i ja, kao i mnogi drugi, mogao promatrati i iskusiti.

Činjenica je, dragi ravnatelju, da se nepodudarnosti koje sam ti opisao uklapaju u sliku onoga što se događa u nekim – možda ne u svim – župama čiji je odabir, kao što kažu, bio neokatekumenski, što mi se već samo po sebi čini nepodudarnošću. U tim župama kao da postoje dvije sasvim različite kršćanske zajednice: jedna, koju neki uporno žele nazvati zajednicom druge kategorije, i u kojoj su «obični» vjernici, vjernici poput mene, koji, iako pripadaju raznim udrugama, sv. Pavlu ne bi radili nikakve probleme, te druga, koja je zajednica prve kategorije, a to su razne skupine Neokatekumenskog puta, o kojima se prezbiteri posebno brinu i koje su na svom putu preobraćenja, naravno (kažem to bez imalo ironije), puno naprednije od mene, a čini se, i od drugih, pa samim time i u svojoj vjeri, iako mi se – kao što sam već rekao – čine poput Korinćana.

Napisao sam neokatekumenske zajednice, ali sam bio u iskušenju (ovdje je ipak prevladala ironija) da kažem «katakombske zajednice ». To su, hvala Bogu, naša sve brojnija braća po župama, iako su velikim dijelom naši «usvojeni» župljani, budući da dolaze iz drugih župa. Već i ova pometnja teritorijalnog principa podjele župa (koji nisu zanemarivi) izaziva probleme.

Brojni su, kao što sam već rekao, ali vrlo se rijetko vide, osim u posebnim prigodama. Cijele godine pohađaju dvaput tjedno večernje kateheze u prostorijama u kojima održavaju i misno slavlje. I to ne nedjeljom, nego, tko zna zašto, subotom, čime po mojem mišljenju ističu posebno značenje večernjeg misnog bdijenja.

Posljedica toga je da su crkve nedjeljom ujutro poluprazne, pa i ondje gdje su zahvaljujući neokatekumenima mise na blagdane dobro posjećene. Pitam se nije li blagdanska misa slavlje namijenjeno svima i znak vidljive prisutnosti za druge vjernike, a ne samo za opću zajednicu.

Napisao sam misa, ali trebao sam napisati mise, jer se na neokatekumenskim skupovima u odvojenim prostorijama istovremeno slavi ne znam koliko misa – što je traćenje euharistije i svećenika koji predvode misu. Nisu li i naši biskupi upozorili na to da se broj nedjeljnih misa nepotrebno ne povećava, te da se ne povećava broj subotnjih misa na blagdane (Dan Gospodnji, Pastoralna nota Talijanske biskupske konferencije, 15. srpnja 1998., broj 32)?

Biskupi su napisali da «bez obzira na dobre namjere» praksa «konkurentskih misa», a možda i «misa koje se održavaju istovremeno» u velikoj mjeri šteti pastoralnom radu.

Postavio sam pitanje zašto se te mise slave posebno i odgovorili su mi da su razlozi pedagoške i katehetske prirode. No je li ispravno misu upotrijebiti u pedagoške svrhe? Neokatekumeni kažu da tako rade samo u prvom razdoblju. Ali najstarije zajednice tako rade već više od dvadeset godina: zar se ne razvijaju?

U istoj Pastoralnoj noti (br. 33) biskupi su napisali: «Mise za posebne skupine trebaju se slaviti nedjeljom, a ako je moguće i radnim danom. U svakom slučaju misna slavlja na kojima sudjeluju pristalice nekih crkvenih pokreta nisu takva da bi trebala biti nedostupna preostaloj kršćanskoj zajednici.” Slični koncept predložen je u Knjizi rimske sinode, koju je odobrila skupština, ali koja je nakon toga nestala.

Čini se da te neokatekumenske mise posebno obiluju gestama i priopćenjima, koja baš nisu razumljiva preostalim vjernicima, koje, kako mi se čini, neokatekumeni ne prihvaćaju najbolje. Ne znam točno gdje, ali mislim da su Papa i naši biskupi negdje napisali da “oni čiji je stol bogatiji podijele ono što je na njemu s onima čiji je stol siromašniji”. Ne bi li to mogli učiniti neokatekumeni prema onima koji nisu na njihovu putu?

Taj dio dragocjenog ali neobičnog Božjeg naroda (zato što u sebi, kao što sam rekao, krije goleme mogućnosti preobraženja i misijske djelatnosti ad intra i ad extra) svako toliko se pojavljuje, da tako kažemo, površno, na nekim slavljima koja upriličuje njihov put (npr. “redditio”, kad neki s propovjedaonice pred drugima ispovijedaju put svoga preobraćenja). Ili na primjer Cvjetnica.

Tako se na Cvjetnicu može vidjeti kako u procesiji palminu grančicu nose samo neokatekumeni, dok drugi vjernici nose skromniju maslinovu grančicu. Ili pak kako neokatekumeni ulaze u prostor iza oltara, dok drugi ostaju tri stube ispod njih, kako bi ondje prvi izmolili Vjerovanje, ali ne s drugima, nego ispred njih, naravno uz pozitivan efekt duševne okrepe. Ili kako đakon ili ministrant na dva različita načina tamjanom kade vjernike koji se doimaju kao da su dva različita Božja naroda, od kojih prvi ne poznaje pjesme onoga drugoga (koji usprkos tomu pjeva svoje pjesme). I na Uskrs se pojavljuje taj neokatekumenski narod. Župljani idu na vazmeno bdijenje koje počinje oko 21 sat i završava nešto iza ponoći, nakon što crkvena zvonjava najavi Uskrsnuće. U župama u kojima postoji Put, vazmeno bdijenje mora završiti do 23,45 kako bi se crkva na brzinu ispraznila za pravo bdijenje (koje traje od ponoći sata do 6 ujutro). Iako ga eufemistički zovu “drugo bdjenje” s drugim po redu “novim plamenom” i drugim postupnim paljenjem svjetla te drugim uskrsnim euharistijskim slavljem.

Svi smo mi zahvalni na ovakvim dokazima vjere koji su nam dani. Ali, bili bismo još zahvalniji kad bismo nedjeljnu misu mogli slaviti zajedno, bez razlika među vjernicima. Ili, ima li misa koje su samo za neke? Bili bismo još zahvalniji kada bismo vidjeli da mladi iz Italije ne kreću u Denver podijeljeni na Talijane i na neokatekumene. I kada bismo obiteljski dan mogli proslaviti svi zajedno, bez obzira na pripadnost nekom posebnom pokretu, organizaciji, savezu, bratstvu ili putu.

Zar Kršćani nisu – bili oni slobodni ili robovi, muški ili ženski, Grci ili Rimljani – jedna velika obitelj?

Dragi ravnatelju, mogao bih ti pripovijedati i o drugim važnim aspektima ovog problema, ali postavit ću samo pitanje o neobičnom odvajanju sjemeništa “Redemptoris mater” koji su istovremeno župski i neokatekumenski. Postavljam to pitanje i zato što su ta sjemeništa za razliku od običnih sjemeništa na sreću uvijek puna prezbitera koji se pripremaju za svoj budući poziv. No ovdje bih se već dotakao teme koja je za mene, laika, suviše crkvena.

Dopusti mi i posljednju primjedbu. To odvajanje koje utječe i na jezik, na gestikulaciju, oblikovanje molitve pa i na liturgiju, dakle, ta podjela Božjeg naroda na dva različita puta izaziva patnje u zajednici koja se – iako to nije namjera neokatekumena – osjeća zapostavljena i marginalizirana, a ne shvaća zašto. U stručnim sam krugovima (npr. na sastanku župnog pastoralnog vijeća) bio svjedokom neugodnih i nimalo bratskih svađa, koje su očiti plod nedostatnog zajedništva. Entuzijazam novih pristaša često stvara i osjećaj nadmoćnosti i isključivosti. Navest ću samo jedan primjer: na jednom sastanku župnog pastoralnog vijeća na Siciliji jedan neokatekumen kojega su službeno zamolili da s drugima iznese svoja iskustva s Putom, izričito je (dok su prisutni predstavnici crkve za to vrijeme šutjeli) isključio kao mogući put spasenja druga dobro provjerena i od Učiteljstva blagoslovljena vjerska iskustva kao npr. Katoličku akciju i Agesci: “extra iter null salus”?

Zbog svega toga među onima koji su se svojedobno smatrali prvorođencima, a sada se osjećaju marginaliziranima nastaju podijeljeni osjećaji. Takvo je duševno stanje netko nazvao “kompleksom izgubljenog sina”. To je žalosno, ali zar se sinu koji pati, pa bilo to i neispravno, ne bi trebalo posvetiti više pažnje, više ga saslušati i čuti njegova objašnjenja? Umjesto toga, uobičajeni i jedini odgovor, uostalom i logičan glasi, Uđi i ti u Put.

Unatoč svemu što sam rekao svi smo svjedoci ponekad gotovo čudesnih rezultata koje neokatekumeni postižu: ljudi koji godinama nisu bili u crkvi iz temelja se mijenjaju, pronalaze vjeru, nadu i milost. Mlaki postaju entuzijasti. U odnosu na ravnodušnost prema novoj evangelizaciji, Neokatekumenski put kadar je izazvati kod ljudi entuzijazam, angažiranost, odazivanje pozivu. Sveto pismo koje je sve udaljenije od prakse, postaje nešto što se svakodnevno čita i živi. A tu je i spremnost na solidarnost, služenje i žrtvovanje vlastitih dobara. Cijele obitelji spremne su napustiti sve da bi poput misionara krenule u poganske ili dekristijanizirane zemlje. Zar to možemo zanemariti?

Upravo je u tomu problem: čini se da se o tim problemima ne bi smjelo ni moglo govoriti. Da se izbjegavaju pitanja. Doima se kao da se o tomu ne bi smjelo govoriti jer je to tabu. Hoće li biti moguće u ime zajedništva i u duhu bratstva početi razbijati tabue vezane uz tuđa iskustva te tako opovrgnuti riječi sv. Pavla?

Pitam te to, dragi ravnatelju, u nadi da ću čuti i druge glasove koji će me barem pokušati razuvjeriti i dokazati da nisam u pravu.

Bilješka: Divim se iskrenosti i otvorenosti autora kad potanko nabraja razlike između neokatekumenske liturgije i uobičajene liturgije, jasno ističući različit mentalitet koji dobre kršćane razdvaja od Kikovih sljedbenika. To je laik koji objektivno i uglađeno opisuje sve ono što su drugi primijetili i što ih boli. Ali primjedbe P.G.L., koliko god su argumentirane i oštroumne, dotiču samo površinu fenomena koji je puno ozbiljniji od onoga o čemu on govori, i to zato što je riječ o istinitosti vjere. Čini se da on ne obraća pozornost na to – kao i mnogi biskupi i župnici – da je dogmatska osnova Neokatekumenskog puta u suprotnosti s “duhom” kršćanstva, a to je Kristovo trpljenje koje je otkupilo svijet i koje spašava sve koji slijede milost pokajanja zasluženog snagom žrtve. Kakvoća “plodova” neokatekumenskog stabla koju hvalim, iako je izvorna, mora se temeljiti na jedinstvu vjere koju naučava Učiteljstvo Katoličke crkve, a ne na Kikovoj karizmi.

71. KRITIKA NEOKATEKUMENSKOG PUTA; PRAVI VIHOR POGREŠAKA

Grad (…), bez datuma

Pretpostavka

Moja razmišljanja temelje se isključivo na osobnom iskustvu koje sam stekao pohađajući dva mjeseca uvodnu katehezu o “neokatekumenskom putu”, koja je bila organizirana u župi sv. Leona u Firenci u listopadu 1992.

Prije svega ću pokušati kronološki poredati teme o kojima govorim, počevši s danom kad je župnik na skupštini vjernika predstavio skupinu katehista koji su trebali preuzeti katehezu.

1. Želim započeti s danom “službenog predstavljanja” koje se dogodilo tijekom euharistijskog slavlja u nedjelju, budući da sam se začudio ponašanju neokatekumena u trenutku pretvorbe. Dok su svi vjernici klečali kao i obično i kao što je to propisano u listiću o misnom slavlju, oni su se svi samo poklonili laganim saginjanjem glave. Odmah se moglo vidjeti da nemaju običaj kleknuti.

Zašto?

2. Kao drugo želim svratiti pozornost na činjenicu da katehezu nisu držali prezbiteri nego laici. Samo po sebi to ne bi bilo ništa posebno da se te osobe nisu predstavile kao “Božji anđeli” poslani radi općeg spasenja.

Bez imalo takta i drskim govorom su najavili svoj nastup kao da dotad o vjeri nikad nitko ništa nije čuo. Prošlost naše župe potpuno su odbacili, jer te osobe nisu znale ništa o našim iskustvima s fratrima koji u našoj župi djeluju sto godina.

Mogao se steći dojam da su ti “katehisti” jedini “čuvari” vjere i jedini koji imaju Duha Svetoga (kao da se Duh Sveti može zauzdati!). Tu prvu večer, a zatim i kasnije tijekom tečaja ponavljali su MI smo Gospodinovi anđeli, pazite, ne kao anđeli nego anđeli, pri čemu su možda zaboravili ili nisu znali da su anđeli Božja stvorenja, sasvim drugačija od ljudi.

Možda bi bilo bolje, ali još uvijek s velikom mjerom preuzetnosti, da su se nazvali “prorocima”, pa bi tako ostali barem s jednom nogom na zemlji.

3. Predstavljena nam je tzv. “rascijepljena župa”, u kojoj se svake godine rađa “zajednica” u kojoj je najviše 50 osoba koje se okupljaju oko ne znam čega, budući da je veći dio vjernika župe koji nije krenuo Putem zanemaren u svakom smislu. Čini se da te skupine žive izolirano jedne od drugih s ciljem da zaozbiljno provode ljubav, a ne površno (kako su oni rekli), a kao što to rade ostali kršćani.

Mislim da bi se ovakve izjave koje su strašno površne trebale kritički sagledati:

Prije svega ne bi smjeli sebi dopustiti donositi sudove takve vrste o drugim osobama, jer nemoguće je ući u dušu drugih osoba i procijeniti vrstu odnosa koji među njima vladaju. Što neokatekumeni znaju o beskrajnim, malim i velikim žrtvama i ljubavi koju svi mi iskazujemo svojoj braći? Možda, budući da je riječ o anđelima imamo posla s vidovitima…

4. Između ostalog tvrdili su i nešto što se po mom mišljenju vrlo jasno suprotstavlja tradicionalnom učenju Katoličke crkve, a što je u skladu s protestantskom doktrinom:

Čovjek ništa ne može učiniti da bi postigao vječni život

Bog napravi sve, a da se ti uopće ne moraš potruditi, naprotiv, svaki je trud beskoristan.

Čovjek može prekrižiti ruke, jer sve ionako učini Bog.

Ti ne možeš izbjeći zlo i nemoguće je da sam učiniš dobro.

Ti nisi odgovoran za svoj grijeh.

Bog te voli onakvog kakav jesi i ne trebaš ništa činiti da bi postigao spasenje.

Dovoljno je priznati da si griješio da bi postigao spasenje.

U ovim tvrdnjama potpuno se negira slobodna čovjekova volja u odbiru onoga što čovjek čini te se netko podruguje djelima milosrđa kao osobnom stjecanju zasluga, kao da je riječ o iskaznici u kojoj skupljamo bodove za ulazak u raj.

Te su tvrdnje u potpunoj suprotnosti s novim Katekizmom Katoličke crkve koji je nedavno objavljen i koji kršćane poziva na neprestanu askezu radi usavršavanja vlastite osobe, i to uz pomoć Božje milosti i zahvaljujući vlastitim odlučnim naporima.

“Sve je predodređeno” kažu.

Pitam se nije li i ta tvrdnja zapravo ista kao i tvrdnje Martina Luthera i Calvina.

Psihološka posljedica izazvana gore navedenim tvrdnjama je laksizam i poticanje na odbacivanje bilo kojeg oblika truda i osobne askeze. Podsjeća na kvijetizam koji je Katolička crkva već osudila. Iz svega navedenoga proizlazi da čovjek više nalikuje marioneti što je Bog pomiče s pomoću končića. No ja vjerujem da je čovjek nešto sasvim drugo, a ne marioneta (učinio si nas nešto manjima od anđela… ), stoji u Svetom pismu.

Grijeh dakle postoji, ali ne može se izbjeći, tvrdili su. Isto tako se negiraju razlike u težini grijeha s obzirom na to tko je grijeh počinio, zanemarujući pritom ono na što se pojedinac Bogu osobno obvezao. Tako se npr. tvrdilo da je veza sa ženom jednaki grijeh za laika i za svećenika (a zašto onda ne i za Papu, pitam ja?), kad su nas dosad učili da ne samo da je veći grijeh koji je počinio svećenik, nego da je takav grijeh najveći, ako ga je počinio fratar, i to zbog zavjeta čistoće koji je puno jača obveza od obećanja čistoće.

Koncept predodređenosti vrlo je čest, iako ne uvijek jasno izrečen, kao npr. kad se kaže da nisu svi predodređeni da budu kršćani. Pa i među onima koji su primili poruku, samo su neki odabrani za usud; to je interpretacija koja se temelji na rečenici “mnogo je pozvanih, ali malo ih je odabranih.”

Ova interpretacija potvrđuje srž ideje po kojoj nisam ja, čovjek, onaj tko svojim rasuđivanjem i slobodnom voljom odlučujem biti kršćanin, nego je Bog taj koji me odabire da to budem.

Isus je rekao da “je malo njih odabrano” jer je u svom znanju predvidio da će mnogi odbiti Božji poziv, ali opet samo svojom voljom, a ne zato što je to tako predodređeno.

Ako predodređenost postoji, a postoji, onda je to da smo svi predodređeni za vječni život, ali to se ne događa bez čovjekove suradnje.

5. Tvrdili su: Nema hrama, nema oltara, nema svećenika.

Uzmemo li u obzir sve ono o čemu se govorilo od početka do kraja kateheze, shvatio sam da to nije u skladu s propisima, dogmama, hijerarhijom i drugim, budući da su, po njihovu mišljenju, oni odgovorni za to da se Duh Sveti ne širi sam po sebi.

Ja mislim da je takvo ponašanje, koje je Crkva osudila (poslušnost Učiteljstvu i hijerarhiji nije pitanje izbora, već je preduvjet za spasenje), vrlo opasno za nekoga tko je krenuo putem vjere.

To bi mogao – što je upitno – biti cilj za nekoga tko je doista živio asketski i tko je doživio autentičan susret s Bogom i to samo takav cilj koji je Bogu drag. Ali ako takvom cilju težimo od samog početka i ako smo bez svega toga, tada je to naučavanje na neposlušnost utemeljenoj Crkvi.

6. Na jednom su crtežu prikazali povijest spasenja i na njemu obilježili najvažnija razdoblja. Potpuno je nejasna tvrdnja da je u povijesti spasenja bilo i razdoblja neke vrste suspenzije i to od Konstantinova edikta pa sve do Drugog vatikanskog sabora, kao da se u tom dugom razdoblju nije dogodilo ništa važno. Jednostavno su na neobjašnjiv način uklonili razdoblje duže od 1000 godina.

7. Ako je kršćanstvo ili pak težiti dobru i sreći drugih prije nego vlastitoj sreći, gorko, u prva dva uvodna mjeseca “puta”, primijetio sam da je cilj koji treba postići osobna sreća: drugi, bližnji, nikad se nisu spominjali.

8. Više mi se puta učinilo da jedino Put ima isključivo pravo na spasenje.

Zapravo su osobe koje je Bog pozvao da budu “znak” članovi “neokatekumenskih zajednica”, kao da osobe koje su “znak” ne mogu biti posvuda.

9. Prikazali su nam sljedeću shemu:

u središtu je SOL (zajednica)

uokolo su ONI KOJI SADRŽE TU SOL,

a izvana su Jude.

Pitam se: zar je onaj koji ne teži neokatekumenskoj skupini Juda? Izdajnik? Izdajnik koga? Možda Isusa Krista?

Zar bi to onda značilo da je Put jedini koji vodi spasenju?

10. Tvrdili su da je potrebno izravno doživjeti Boga ili ga iskusiti u vlastitom životu na opipljiv način.

Sve dakle polazi od toga i na tomu se treba temeljiti tvoja vjera; ako nisi izravno iskusio Boga tvoja vjera nije vrijedna, lažna je. Vjera, dakle, treba biti potvrđena izravnim iskustvom Boga u tvom životu.

Nikad nisam čuo tvrdnju koja se toliko protivi konceptu vjere. Isus kaže Tomi “blago onima koji vjeruju, a da nisu vidjeli” i na određeni ga način prekorava jer je želio staviti dlan u ranu na Isusovim prsima.

Vjerovati da bi bilo previše očekivati od Boga da dopusti da ga dotakneš vlastitim rukama, pa možda čak i onda kad ga uopće nisi tražio.

Takve su se stvari rijetko događale, i to samo posebnim osobama u povijesti s kojima je Bog obilježio najvažnija razdoblja povijesti spasenja.

I tebi, običnom vjerniku, to se može dogoditi, ali osim u nekoliko posebnih slučajeva sveci nam govore da je takvo iskustvo moguće samo nakon mnogo vremena najstrože askeze i samo onda ako je to Bogu milo. Iskustvo Boga ne može se toliko banalizirati da se doima kao da su to iskustvo stekli baš svi oni (katehisti).

Želi li nam Bog dati konkretni dokaz svoga postojanja? Vjerojatno da, zapravo, sasvim sigurno želi, ali to je moguće putem rasuđivanja, kao što to kaže Dei Verbum: Bog se može spoznati u stvarima koje je stvorio.

Dakle svijet koji nas okružuje i koji nam govori o Bogu i mudrom čovjeku, slobodnom od predrasuda, možemo upoznati na tom putu, a ne osobnom i izravnom objavom, zapravo čudom.

11. Rekli su da se dobro sjeme prepoznaje po plodovima. Točno.

U svjetlu te tvrdnje katehisti su tvrdili da iskustvo Puta mijenja život.

Može biti, ali jedan od njih je izjavio da se sa suprugom još uvijek grozno svađa, do te mjere “da se gotovo tuku”, te da te svađe završavaju pomirenjem.

Pitam se tko se od nas ne svađa, ali se s partnerom ipak ne potuče, a nije član Puta?

Kako god da stvari izgledale, ali ako je odnos između supružnika i nakon “promijenjena života” još uvijek na razini “svađa” na granici fizičkog obračuna, pitam se u čemu je onda ta promjena? Možda su prije toga letjeli stolci.

I kakav je to primjer za susjede na istom katu?

12. Još je jedna njihova tvrdnja vrlo neobična: čovjek je zarobljen u “krugu smrtnosti” zbog čega ne može voljeti druge, nije kadar za to.

Možda je katehist zaboravio Isusovu zapovijed: “Ljubite jedni druge”. Ako je to zapovijed, to znači da nije samo moguće, nego i da ovisi o jasnom činu volje koji podupire Bog.

13. Kršćanstvo nije religija, govorili su, i nije jedna vrsta morala!

A što je onda? Odgovor je bio: događanje!

Zašto, pitam se?

Budući da se o kršćanstvu uvijek govori kao o “dijalogu s drugim religijama”, to je dokaz da je i kršćanstvo religija. I u školi postoji predmet “vjeronauk”.

Religija ili svećenik je ono što čovjeka dovodi u odnos s Bogom i usmjerava ga prema Bogu. Ako se želimo ograničiti samo na golu definiciju “religije”, nije jasno zašto kršćanstvo ne bi bila jedna od religija. Religija se zapravo definira kao skup istina, molitava, obreda, dogmi i djela milosrđa. Pitam se koji od ovih elemenata nedostaje kršćanstvu da bi se moglo tvrditi da ono nije religija? Otkuda dakle takva tvrdnja?

Jer kršćanstvo općenito, a posebno katoličanstvo imaju moral, pa ako se negira odgovornost čovjeka u odnosu na grijeh (nemoguće je činiti dobro, nemoguće je izbjeći zlo, jer smo zarobljeni u krugu smrtnosti), jasno je da po njihovu mišljenju za čovjeka ne postoji moralna dilema odabira između dobra i zla, ili tzv. slobodna čovjekova volja.

Sve ono što sačinjava religiju uteg je koji zauzdava Duha Svetoga pa iz toga proizlazi zaključak da kršćanstvo nije religija.

14. Što bi se moglo reći na ovu čudnu tvrdnju:

“Boga ne možemo uvrijediti grijesima!!

Po svaku cijenu želi se privući pažnja slušatelja zato da se usmjeri u određenom smjeru. Ili ta izjava možda sadrži i neke doktrinarne postavke?

Ja vjerujem da je posrijedi i jedno i drugo, samo što spomenuta doktrina nije katolička. Jer u sakramentu pomirenja Katolička crkva poziva pokajnika da nakon priznanja grijeha moli molitvu pokajanja “jer sam uvrijedio tebe…” te “obećavam da više neću griješiti…”. Pa kako se onda Bog ne može uvrijediti?

Njihovo je objašnjenje bilo: Bog se ne može uvrijediti, jer pred njim se ništa ne može zatajiti? Tko je ikad tvrdio suprotno? Bog će nesumnjivo i dalje ostati neokaljani Bog, iako mi griješimo protiv njega (“protiv tebe sam zgriješio”), te iako moramo iskreno priznati da jednu stvar uvijek uskraćujemo Bogu: ljubav i poštovanje na koje ima pravo.

I zašto onda neokatekumeni tvrde da se Boga ne može uvrijediti? Mislim da je taj problem u vezi s tvrdnjom pod brojem 4, jer ovaj niz čudnih tvrdnji u potpunoj je suprotnosti s onim što naučava Katolička crkva. Neokatekumeni žele reći: Ako nisam odgovoran za svoje grijehe, onda ne mogu ni uvrijediti, jer bi to impliciralo moju sposobnost odlučivanja koju nemam.

Iz svega ovoga proizlazi da ako nekoga nisam uvrijedio, nemam ni obvezu pokajanja ni ispravljanja pogreške.

Zadatak koji su nam zadali na jednom od večernjih susreta jasno pokazuje da skup vjernika ima vrlo važnu ulogu u odrješenju grijeha, gotovo jednaku kao i svećenik. Ne sjećam se točno na koji je način formulirano pitanje u tom upitniku, ali pitanje je bilo ima li pravo na odrješenje od grijeha svećenik ili zajednica, i u kojoj mjeri.

Možda je moja mašta prebujna, ali kad to pitanje povežem s izjavom pod brojem 5 gdje se kaže da nema svećenika, možda moje objašnjenje nailazi na opravdanje!

15. Izrugivali su se onima koji su studirali, tvrdeći da je to nepotrebno i da je ozbiljno profesionalno usavršavanje i trud oko toga gubljenje vremena. “Roditelji su ti rekli da učiš kako bi postao inženjer. Kao da je to važno!”

Što je dakle njima važno? Kad se pojedinac ne trudi ni oko čega i kad čeka dar s neba?

Nisu mogli shvatiti važnost učenja i osobnog truda u učenju, važnost stjecanja znanja, koje posljednji dokumenti Katoličke crkve toliko ističu!

Zar je moguće da ono što naučava Učiteljstvo mnogi osakaćuju i opovrgavaju i da u ovom slučaju ne razumiju da svaki čovjek ima svoj zadatak koji mora izvršiti u društvu, i to po Božjem planu te da su npr. za to potrebni i inženjeri?

Jasno je da smisao života nekog inženjera nije u tomu što je inženjer, nego u tomu što će pokušati biti u skladu s Bogom preko svog posla kojim će po volji Božjoj služiti ljudima u njihovim potrebama.

16. Ne želim komentirati posljednju tvrdnju koju je osobno izgovorio svećenik koji je pratio katehiste kao “netko tko će jamčiti” katoličku pravovjernost”: “Svećenici možete postati i bez vjere.” Prepuštam čitateljima da sami protumače ovu rečenicu!

17. Također bih spomenuo da su se kateheze odvijale jednosmjerno. Osim u rijetkim prilikama, nikad niste mogli komentirati ono što su govorili. To su opravdavali činjenicom da smo tek u “fazi slušanja”. A kad se pojavila i najmanja mogućnost da se nešto kaže i pita u vezi s tvrdnjama, koje po mojem mišljenju odstupaju od katoličkog naučavanja, odgovor bi bio Stablo se prepoznaje po plodovima.

To je točno, ali ne možemo se ograničiti na to da gledamo samo ono što se događa u vlastitoj kući. Plodovi su i oni koji sazrijevaju na cijelom stablu Crkve i kad neka skupina, bilo kojeg usmjerenja, uništava sve oko sebe, izaziva zavist, nerazumijevanje, razdor (kao što se to događa u svim župama gdje je neokatekumenski pokret), kad ta skupina izaziva sumnje koje nitko ne želi obrazložiti, tada ta skupina ne može biti zdravo stablo.

Zaključak

Završit ću sa svojim izlaganjem o dvomjesečnom uvodnom seminaru u neokatekumenski pokret o kojem sam stekao samo negativno iskustvo, koje me odvratilo od toga da nastavim tim smjerom.

Smatram da doktrina koju izlažu sadrži neke tvrdnje koje bi trebalo ispitati iz perspektive katoličkog pravovjerja. Jasno je i da ovaj pokret izaziva odobravanje mnogih biskupa, i samog Pape, zbog čega mi se čini da ne razumijem o čemu je riječ. No budući da mislim da sam shvatio dosta toga, trenutačno ne mogu objasniti si takve reakcije.

Pred Bogom izjavljujem da sam na tim sastancima sudjelovao bez ikakvih predrasuda i sasvim otvoren za prihvaćanje dobroga, ali moje prethodno katoličko obrazovanje, i to pod utjecajem franjevaca, stvorilo je u meni instinktivnu barijeru, koja je s odmicanjem seminara postajala sve veća.

72. “SVE ŠTO PIŠETE ISTINA JE”

15. 10. 1995.

Poštovani oče Zoffoli,

Pažljivo pratim i čitam Vaše tekstove u kojima pišete o nevjerojatnim stvarima, o neokatekumenima. Ja sam dvije godine bila član te zajednice, te je i meni osobno upalo u oči njihovo ponašanje, zbog čega sam istupila iz zajednice.

Sve što pišete istina je. Dopustite mi da Vam nešto predložim. Papa ne može znati što se događa s hereticima. Kiko bezobrazno dolazi u Vatikan i ondje se susreće s Papom. Predložila bih da se osnuje skupina čiji bi članovi bili katolici iz različitih regija te župnici koji prate taj Put , budući da su u njemu luterani, protestanti i heretici, te da se zatraži audijencija kod Pape.

Oče Zoffoli, treba nešto poduzeti, inače će se neokatekumeni proširiti još više i djelovati bez imalo milosti prema vjeri. Oni znaju jako dobro sjediti na dvije stolice i biti dvolični. Mi praktični katolici ne smijemo prekriženih ruku promatrati kako nas podjarmljuju. Kao što hrabri vojnik brani svoju domovinu, tako i mi Kristovi vojnici moramo braniti svoju vjeru.

Neću dužiti, no cijenjeni oče, moram Vam reći koliko mi katolici patimo kad vidimo da nas okružuju heretici koji su uvjereni da će pobijediti vjeru. Zanima me Vaš komentar ovoga što sam napisala. Također bih još nešto pitala. Zašto moramo ići čak u Udine po knjige koje pišu o dvoličnom Neokatekumenskom pokretu, a ne možemo te knjige kupiti u Trstu u knjižari kod Pavlinka?

Ispričavam se oče Zoffoli, ali ne možemo samo gledati što se događa. Primite izraze moga poštovanja.

Vaša …

(potpisano pismo)

73. KRITIKA I TUŽALJKA JEDNE MAJKE

Grad, (…), bez datuma

Majka sam jedne djevojke koja pohađa neokatekumensku skupinu u župi (…).

Željela bih da uzmete u obzir sve ono što se događa u vezi s Neokatekumenskim putom.

Mislim da Crkva sve zna, ali da zatvara pred tim oči i iz ekonomskog interesa.

U ponašanju svoje kćerke mogu vidjeti ushićenost i fanatizam tog Puta; nema nikakve razlike između njihova ponašanja i ponašanja članova drugih sekti. Riječ je o istim psihološkim mučenjima, istom udaljavanju od stvarnosti, istim pritiscima.

Štete i zbunjenost prevažu nad dobrim stranama pa se pitam tko će moju kćerku ponovno uvesti u (…) nakon što je bila podvrgnuta ovakvom pranju mozga.

Vi morate nešto poduzeti u vezi s tim problemom. Crkva treba pomoći da se ne navedu na krivi put ranjive osobe koje traže pomoć i koje žele javno propovijedati Isusovu riječ.

Kako namjeravate dovesti u red katehezu koja se vodi u Kristovo ime?

Kako možete dopustiti da osobe koje su nitko i ništa i koje osjećaju da su konačno postale netko i nešto uzdižu sebe same do apostola Crkve, a da prije toga nisu prošle ni dana teološke izobrazbe?

I to u ime vjere koja na takav način postaje slijepa.

U našoj župi (na misi) se mogu vidjeti samo starice i djeca. Uravnotežene osobe bježe od takve vrste Crkve koja je ekstremna i mediokritetska.

I ja osobno odlazim u drugu župu gdje se Božju riječ ne shvaća kao inkvizitora čovjekovih grijeha.

Crkva je kriva što o tomu ne govori mladima koji se naivno okreću takvoj riječi.

Neka Bog prosvijetli Crkvu i očisti je od lošega kao što se je to dogodilo u politici.

(potpisano pismo)

74. “SVE MI SE TO GADI”

Grad (…), 22. 10. 1991.

Poštovani oče Enrico Zoffoli,

S velikim sam zanimanjem doznao da ste objavili knjigu Hereze neokatekumenskog pokreta, i to 4. izdanje, koja će razotkriti istinu o toliko hvaljenom pokretu.

U posljednje vrijeme i meni je svega dosta kad čujem što se govori i piše o svemu tome, te se trudim da o tomu saznam što više. Sve u vezi s vjerom i običajima negdje je više, a negdje manje jasno. Mislim da je vrijeme da crkvene vlasti više kontroliraju što se događa te da se posluže pravim sredstvima kako bi riješile tu situaciju.

Budući da mi je važno upoznati taj program i njihov život, molim Vas da mi pošaljete ….

(potpisano pismo)

75. KRATKA AUTOBIOGRAFIJA

Grad (…), 11. 12. 1991.

Poštovani oče Zoffoli,

Nakon 18 godina braka s divnim muškarcem u ljubavi prema kojemu sam iskusila beskrajnu Božju ljubav, 20. studenoga 1985. Gospodin je moga supruga pozvao k sebi.

U tri vrlo kratka mjeseca njegove bolesti nisam imala vremena pripremiti se na iznenadni rastanak s njime i potpuno otupjela, nisam se mogla suočiti sa svojom novom stvarnošću. No pomogla mi je vjera koju mi je Gospodin dao i dvoje divne djece koja su tada bila u dobi od 12 i 17 godina. Meni je tada bilo 40.

Početkom veljače 1986. započela je neokatekumenska kateheza u mojoj župi … i ja i moja djeca počeli smo dvaput tjedno pohađati ta okupljanja. Sastanci su trajali do kasno navečer, ali mene je silno privukao način na koji se pristupalo Božjoj riječi, i da budem iskrena, prvi put su mi Božju riječ objasnili tako zorno i pjesmama koje su se pjevale s puno vjere i u duhu zajedništva.

Na kraju tog prvog djela tečaja koji traje mjesec dana uslijedila je prva “konvivencija” u samostanu (…). Sudjelovala sam na toj konvivenciji s oboje djece. Bilo je tu i nekoliko lijepih obreda, ali ono što me je posebno pogodilo bila je činjenica da se zadnji, treći dan, sve trebalo platiti časnim sestrama, i među nama okupljenima u molitvi počela je kružiti vrećica za smeće u koju je svatko ubacio svoj “velikodušni prilog, u skladu s mogućnostima i imajući na umu i braću koja nisu mogla platiti.”

Nakon prvog kruga nismo skupili potrebni iznos. Vrećica je krenula u krug i drugi put, i naša katehistica rekla nam je da se dogodilo nešto nevjerojatno… Ne samo da smo skupili potreban iznos, nego i više od toga! Cijela stvar dobila je dimenziju čarobnog. Bila sam iznenađena kako je netko od nas bio toliko darežljiv! No vratit ću se na tu zgodu.

Kad smo dakle prošli prvi stupanj, osnovala se naša “Zajednica”, budući da je prije nje jedna već postojala tri-četiri godine. Naša je zajednica bila organizirana tako da su odabrane četiri osobe koje su bile odgovorne: ja (učiteljica sam), jedna moja kolegica, i dvoje studenata. Sastajali smo se redovito tijekom tjedna: jednom da bismo pripremili tekstove koje ćemo čitati u vezi s “Riječju” koja nam je dana. Jednom radi slavljenja Riječi kojem je prisustvovao i nas župnik i jednom radi misnog slavlja i to subotom navečer.

Sve me to snažno povuklo, ali bilo je izuzetno naporno, jer bi ti sastanci završavali nešto prije ponoći, ili čak nakon ponoći. Poslije sam shvatila da je cilj toga i bio da se osoba umori i da joj se oslabi volja. Ja kao osoba odgovorna za zajednicu sudjelovala sam i na konvivencijama na kojima su sudjelovali i drugi odgovorni, to je bilo ili u hotelu “Ergrife” u Rimu ili u Arcinazzu. Sudjelovanje na tim skupovima bilo je vrlo naporno, jer sam svoje dvoje djece morala ostaviti same kod kuće (kad bih ih povela sa sobom, tvrdili su oni, to bi mi samo bilo dodatno financijsko opterećenje), budući da sam se brinula o svekru i svekrvi, kojima sam bila jedina snaha.

U međuvremenu je naš župnik obolio na srce i morao je prepustiti župu drugom svećeniku, dobroj i poštenoj osobi, ali ne toliko odlučnoj kao naš župnik, koji je bio umišljen …., i koji je bio vođa skupine što je došla u Rim da za nas organizira katehezu.

Taj gospodin (…) bio je katehist prve skupine, a to znači da s nama, s drugom skupinom nije trebao imati nikakve veze.

Ja imam buntovničku narav i nisam tako jednostavno prihvatila ono što su mi nametali, tj. nisam željela naučiti frazeologiju koja je bila uvijek ista i ponavljala se na misnim slavljima. Uvijek sam govorila ono što sam naučila dotad, neprestano se uzdajući u Gospodinovo milosrđe i gledajući sve oko sebe s ljubavlju. Zato sam se silno iznenadila kad je supruga od (…), hladna i zajedljiva žena, koja se nikad nije nasmijala, u jednoj propovijedi koju je držao njezin muž, nekoliko puta ponovila “tko ne mrzi svog brata, a riječ mrziti u grčkom jeziku baš znači mrziti, nije Me vrijedan”. Ja sam na te njene riječi odgovorila pozivajući se na Ivanovo evanđelje i prvu poslanicu, ali nisam postigla ništa drugo osim što sam kod nje izazvala trajnu antipatiju. Na jednoj drugoj konvivenciji tijekom tzv. međusobne razmjene iskustava jedna mi je djevojka predbacila da nisam gostoljubiva, jer sam, tvrdila je, dajući na raspolaganje svoju kuću zajednici da ondje proslavi uskršnju večeru, ugostila pijanice koje su pjevale ne znam kakve pjesme.

Nikad se nitko od moje subraće nije upitao kako mi je kao udovici čiji je ritam života i navike pomalo “starinski”. Ali stvari su se zakomplicirale krajem godine u kojoj sam krenula neokatekumenskim putem.

U praksi je predviđeno da se nakon dvije godine puta prijeđe dalje, na ne znam ni sama što. Bio je kraj siječnja, moj svekar, kojemu je 82 godine, teško se razbolio na grlo i morao je na operaciju i ja sam bila jedina koja se o njemu mogla brinuti. Bio je i kraj tromjesečja u školi u kojoj sam imala mnogo obveza, a baš se tih dana trebalo ići u …na konvivenciju radi spomenutog “prijelaza”. Budući da je mjesto … udaljeno nekoliko kilometara, katehistima sam objasnila svoju situaciju, predloživši im da ću sudjelovati na konvivenciji tako da preko dana budem u …. a da se navečer, jer mi to nalaže moralna odgovornost, vraćam kući. Rekli su mi da se obratim …. Njega sam susrela 17. siječnja, kad se kod nas slavi Sv. Antun. Saslušao me s važnim izrazom lica i rekao mi je da ako neću spavati u …., Gospodin neće svratiti do mene, i da, ako želim mogu putovati svaki dan kući. No pritom mi je dao na znanje da ću ionako morati putovati. S još tri osobe petak, subotu i nedjelju nakon sastanaka bih putovala kući.

U nedjelju je bila ta ceremonija “prijelaza”. Donijela sam cvijeće za blagovaonicu, ali su ga bacili jer nije mirisalo, budući da je to bio bademov cvijet. Zato sam donijela bočicu parfema Opijum koji se djelomice koristio i za ulje i slatkiše koji su se trebali poslužiti na gozbi nakon ceremonije. Rekli su mi da budem gore u 15,00. Kad smo stigle već je sve bilo gotovo u refektoriju samostana sestara Klarisa. Za postavljenim i cvijećem ukrašenim stolom sjedilo je pedesetak osoba.

Sjeli smo i mi. Giovanni je uletio u dvoranu i odlučno zamahnuo prema nama: Ti, ti i ti, dođite sa mnom. S nelagodom smo ustali i krenuli za njim u neki sobičak gdje je bio svećenik koji je zamijenio našeg starog župnika te neki don …., svećenik niskog rasta, bez ikakve važnosti u Giannijevom prisustvu. Grubo su nam rekli da mi ne možemo “prijeći” dalje jer nismo spavali u (…) , te da nas Gospodin (slava mu) nije mogao obići. Ja sam im se usprotivila riječima da Bog ne prolazi ovim ili onim dijelom svijeta, nego da prolazi ljudskim životima te sam prizvala u pomoć sv. Bosca čiji je blagdan bio tog dana. Prezirno mi je odgovorio: … tko je taj sv. Bosco?

Ponižene i izvrijeđane napustile smo skup i otišle u (…) k našem bolesnom župniku koji je s nama o svemu razgovarao i umirio nas. Nakon tjedna dana koji su nam bili prava muka ja i dvije moje prijateljice na subotnjem misnom slavlju ponovno smo se susrele s našom subraćom koja su doživjela taj famozni “prijelaz”. Jedan od subraće, osoba koju poznajem, uzela je riječ za “ambijentalni uvod” koji prethodi bogoslužju. Sav bijesan govorio je o prisutnosti demona u krilu naše zajednice, i to je na različite načine ponovio nekoliko puta tako da sam se osjećala vrlo neugodno. Sve tri smo se osjetile prozvane kao netko tko nije “prešao” dalje.

Ostale smo na tom misnom slavlju i nastavile pohađati i druge liturgije Riječi. Na jednoj od tih liturgija osoba koja je prije govorila o prisutnosti demona u zajednici, pozvala nas je na stranu i zamolila da skupimo novac za jednu drugu zajednicu, možda onu iz …, koja se upravo spremala na taj prijelaz. Ponovit ću njegove riječi: “Moramo učiniti kao i obično, moramo skupiti veliki iznos, ako neće biti dovoljan onaj iz prvog kruga skupljanja.”

Ono što sam čula za mene je bilo gore od udarca. Shvatila sam da su i za nas isto tako skupljali novac. I nama su pomogli drugi. To je, dakle, bila ta providnost, ali zašto to nisu otvoreno rekli, nego su sve obavijali velom čuda i čarolija kako bi ostavili na nas dojam.

Ispričala sam to jednom svećeniku, a on mi je odgovorio da nije na meni da sudim! Nakon toga više nisam išla u zajednicu.

Nakon nekog vremena jedna prijateljica mi je rekla da ako se želim vratiti u skupinu, da mogu ići na tečaj za taj famozni “prijelaz”, gdje svima moram javno ispričati svoj “križ”. Rekla mi je da se mogu pridružiti jednoj drugoj zajednici u Rimu i da mogu ići u Arcinazzo. Odbila sam. Nakon godinu dana osobe iz moje skupine s kojima sam provela tri godine išle su u Arcinazzo radi “sheme”. Pitala sam mogu li im se pridružiti kao “vanjski član”, jer sam se ondje željela sabrati u molitvi. Odgovorili su mi da moram razgovarati s katehistom, s Giovannijem.

To mi se nije svidjelo i odmah sam odgovorila da to neću učiniti. Nekoliko dana prije blagdana svetog Antuna, svećenik koji je zamijenio našeg bolesnog župnika pozvao me i rekao da Giovanni sa mnom želi razgovarati. Odgovorila sam mu da s njim nemam ni o čemu razgovarati i da ga ne želim vidjeti, a on mi je odgovorio neka poslušam ,… te sam se, iako nerado, odazvala pozivu.

Pozvali su me u župu (…) u 20,30, 17. siječnja 1989. Mislila sam da sam jedina s kojom je željela razgovarati skupina katehista koja je došla iz zajednice Kanadskih mučenika iz Rima. No odmah sam shvatila da je za mene i još petero subraće sazvana neka vrsta suda. Sjedili smo stisnuti jedan do drugoga uza zid, a pred nama ispitivači: Gianni, njegova supruga, neka gospođica od svojih četrdesetak godina čije ime nikad nisam saznala, župnik iz (…) i jedan neokatekumen koji je godinama živio u Indiji pa je izgledao poput Indijca.

Započelo je ispitivanje osoba prije mene i dok sam ih slušala kako tihim glasom odgovaraju i ispričavaju se, obuzimao me osjećaj zbunjenosti i zaprepaštenja. Nikad ne bih bila očekivala da ću doživjeti nešto slično. Već nestrpljiva, rekla sam im da mi odmah kažu što je posrijedi ili da ću otići.

Tada me je Giovanni, praveći se da je uvrijeđen i da je umanjen njegov autoritet, počeo ispitivati jesam li “prešla dalje”. Odgovorila sam da nisam i da Gospodin sasvim sigurno zna kad će za to biti pravi trenutak. Nato mi ništa nije odgovorio. Pitao me želim li išta, a ja sam rekla da želim (na svoj trošak) pridružiti se subraći u Arcinazzu u zajedničkoj molitvi. Odgovorio mi je da to nikako ne može dopustiti prije nego što prijeđem na sljedeći stupanj. Pitala sam ga postoji li neko Evanđelje koje brani nekome da bude s drugima.

Također sam dodala da i Papa neprestano ponavlja “otvorite vrata Kristu”, u smislu da primimo Krista i drugu braću u nevolji…

Giovanni mi je odgovorio: Moraš slušati i dosta. Jer, željela ti to ili ne, mi smo Bog!

Učinilo mi se da sanjam. Nitko se nato nije umiješao i on je nadodao: “Ako baš i nismo Bog, onda smo njegovi anđeli.”

Opet nitko ništa nije rekao. Očekivala sam da će svećenik ili netko od prisutnih nešto reći… ali ništa! Zgrabila sam torbicu, ustala i zauvijek napustila skupinu.

Nitko od subraće nikad me više nije potražio, osim jedne moje drage prijateljice i rođakinje koja je poslije također izašla iz pokreta. No ta se moja prijateljica nakon neprestanog pritiska koji su na nju vršili te stalnih poziva da se vrati ipak vratila u zajednicu. Nastavnica je kao i ja, ali budući da nije udana, ima više vremena i novca za njih. Neokatekumenskih skupina u našoj župi više nema, preselile su se u drugu župu.

To je bilo moje iskustvo s njima. Bilo mi je teško, ali uz pomoć Gospodina i osoba koje me vole izašla sam iz pokreta. Moram međutim napomenuti da su prve dvije godine neokatekumenskog puta dobre. To je jedina zajednica koja naučava približavanje Svetom pismu, iako doslovno interpretira Stari zavjet te koja, budući da je vode inteligentni svećenici, jedina organizira katehezu za odrasle. No takve bi zajednice trebale biti neka vrsta škole, sredstvo koje bi ljudi slobodno odabrali i koje bi im pomoglo da spoznaju i vole Boga, prihvativši Njegovo veliko Otajstvo. Ako neokatekumenske skupine trebaju postati redovi, onda neka tako i bude, ali neka odgovorni utvrde pravila, pa bi osobe koje bi slijedile taj pokret odmah znale u što se upuštaju.

76. POZIV NA PONOVNU RASPRAVU

Grad, …, 23. 1. 1992.

Monsinjor Cordes,

Bili bismo Vam zahvalni kad biste se javno izjasnili podržavate li hereze Kika Argüillea i Carmen Hernandez.

Ako se ne budete javno izjasnili, to će značiti da ni Vi ne vjerujete u prisutnost Isusa Krista u Euharistiji.

O tomu se mora javno raspraviti, a Argüellove i Hernandezine hereze moraju se poništiti.

Vaš je posao u tome da odgovarate na Papina pisma tako da hvalite Put, ali trebali biste javno izjaviti da se ne slažete s neokatekumenskim herezama.

Inače ćete i Vi odgovarati za te hereze.

Pozdravljam Vas u Kristu,

(potpisano pismo)

77. ČINE SVE DA VJERNIKE UDALJE OD EUHARISTIJE I MAJKE BOŽJE

Grad, (…) 29. 5. 1992.

Poštovani oče Zoffoli,

Od srca Vam zahvaljujem na hrabrim tekstovima koje ste objavili, a ponajviše na knjizi Hereze neokatekumenskog puta. Knjigu sam pročitao dvaput, a zatim sam je proslijedio dvojici svećenika u našoj župi, koji su također vrlo nenaklonjeni Neokatekumenskom putu.

Sve što pišete u knjizi istina je, ali ja bih Vam željela ispričati svoje iskustvo. Pokušat ću biti kratka jer je previše toga što bih željela ispričati.

Jednostavna sam kućanica (kažem jednostavna, jer nisam obrazovana, nemam novca, nemam previše vjere) i borim se sa životom uzdajući se u Boga.

54 mi je godine, udana sam, imam dvoje djece: Luisu, 23, koja je udana i Francesca, 22, studenta fizike. Ne zadaju nam probleme, ozbiljni su, smireni, uravnoteženi, idu u crkvu i primaju sakramente.

Moj je brak prava katastrofa, a Neokatekumenski pokret nam nimalo nije pomogao da poboljšamo naš odnos. Vjenčali smo se nezreli, iako smo već bili blizu tridesetih. Vjenčali smo se odmah nakon kratkih zaruka. On je pet godina bio brat laik u jednoj vjerskoj ustanovi, a nakon toga je deset godina vodio bezbrižan život samca u Milanu šezdesetih godina.

Ja sam u životu mnogo patila: od emocionalnog siromaštva, oskudice, poniženja, proganjanja, uroka… Spasilo me, odnosno spasilo nas je (jer nekoliko nas je sestara) što smo išle u crkvu i što nas je oblikovalo dugogodišnje članstvo u Katoličkoj akciji.

Osnovna pogreška našeg braka je bila ta što moj suprug ni o čemu nikad nije želio razgovarati. Ja ga ne zanimam, a kršćanski brak za njega nema nikakve važnosti. Rijetko podigne glas ili ima kakav ispad ili mi ne ukazuje poštovanje. No od obitelji uzima samo ono što mu život čini lagodnim … a zatim van iz kuće! Vrlo je aktivan, sve bi dao za zajednicu, za bližnjega, politiku, susjedstvo. Svi ga cijene jer je odličan organizator i nema nikoga tko radi kao on a da nikad ništa ne traži zauzvrat. Samo Gospodin zna kolike godine samoće i očaja su iza mene. Bojala sam se da ne poludim. Nisam imala snage reagirati u prvim godinama braka, jer nisam bila zdrava, a i stalo mi je da djeca rastu u smirenoj obiteljskoj situaciji. Istina je, djeca nisu mogla niti mogu razumjeti moju osobnu dramu. No zahvaljujem Gospodinu na njima: oni su slatka realnost u mojem mukotrpnom životu.

Prije pet godina otišla sam u Međugorje i molila sam Gospodina i Majku Božju za sve, a nadasve za svoju župu. Kad sam se vratila moj nam je župnik najavio početak rada neokatekumena u župi. Učinilo mi se da je to dobra vijest, jer i moj se suprug zainteresirao za tu inicijativu (on koji je uvijek prezirao bilo kakve pokrete, skupine ili udruge). Moja župa je samo naizgled na mjestu; u njoj se puno toga događa, puno je članova zbora, puno je skauta itd., ali nema religioznog obrazovanja, nema euharistijskog života, nema ozbiljnog unutarnjeg života. Koliko sam samo očekivala od tog pokreta za svoju obiteljsku situaciju.

Započeo je s radom Put i kao odgovorne osobe izabrani smo ja i suprug. Katehisti su me pitali je li u redu što je moj suprug izabran za odgovornoga u zajednici. I ne znajući u što se upuštam rekla sam da se slažem. Katehist se tada okrenuo prema svima i ledenim glasom rekao “sjeti se sestro da si supruga osobe koja je odgovorna za zajednicu, da nisi ti ona koja je odgovorna.”

Već sam na toj prvoj konvivenciji vidjela da se tu nešto jako kosi s katoličkom doktrinom. Gotovo da su prezirali Isusovu prisutnost u tabernakulu, nije bilo pravih pobožnosti Majci Božjoj, nije bilo molitve prije ručka itd.

Sve sam se neugodnije osjećala u Putu, iako braća i sestre to nisu primijetila i voljela su me. U nadi da ću popraviti svoj brak, prilagodila sam se mnogim stvarima. Kako bih mogla stići izvršiti sve obveze iz Puta morala sam zanemariti svoje obveze: kućanstvo, šivanje, djecu, rođake, starije u nevolji koje sam prije posjećivala…

Zanemarila sam i molitve, a u beskrajnim liturgijama koje smo pripremali nikad se nisam osjećala sabrano i zadovoljno. Što da se kaže o slobodnim tumačenjima Biblije na koja su nas poticali? Svi po redu morali smo čitati i tumačiti Sveto pismo. Isto smo radili i kad nije bilo svećenika. Nije se jednom dogodilo da netko od prisutnih izbrblja kakvu herezu, i to pred svećenikom koji ga ne bi ispravio, a svi ostali su slušali s poštovanjem, kao da je nešto rekla posebno nadahnuta osoba.

Kiko Argüello i Carmen su lukave osobe, znaju što moraju raditi da bi ih ljudi prihvatili. Ili ukratko: glupim i originalnim argumentacijama pokušavaju poništiti pravu crkvenu doktrinu. Mnoge su osobe ondje u dobroj vjeri. Ja sam odolijevala tri duge godine i kajem se što prije nisam izašla iz skupine. Sv. Bosco je rekao da će se u teškim vremenima Crkva spasiti zahvaljujući Euharistiji i pobožnosti prema Majci Božjoj. Naši sjajni teolozi Kiko i Carmen poduzimaju sve kako bi se ljudi udaljili od Euharistije i Majke Božje. Ali tu je još jedna velika opasnost, opasnost od uništavanja pravog kršćanskog obiteljskog života. Danas je i u drugim pokretima raširena jedna pogreška: ne govori se više o svetosti braka koji se treba pravilno živjeti, govori se o drugim stvarima, članove obitelji potiče se da izlaze iz obitelji, da se zanimaju za druge, a taj opći bijeg iz obitelji plaćaju djeca, koja su posvuda. Više se ne živi život kod kuće, i sada vrijedi moto: sve se mora promijeniti. Ni u Crkvi nije bolje. U ime Sabora mnogi teolozi, stručnjaci za liturgiju, šarlatani šire među narodom silne pogreške. Nas vjernike često samo dezorijentiraju noviteti koji nam ne donose uvijek dobro.

Moj suprug i zajednica optužuju me da ne slušam Papu i govore “Papa odobrava naš rad, Papa je s nama”. A ja odgovaram da treba biti poslušan samo onda kad je riječ o vjerskim istinama.

Hvala Vam što ste me saslušali. Sjetite me se u svojim molitvama.

S poštovanjem.

(potpisano pismo)

78. DUBOKO SAM OGORČEN

Grad (…), 4. 6. 1992.

Poštovani oče Zoffoli,

Uzimam si tu slobodu da Vam se obratim ovim pismom, budući da su mi rekli da ste osoba koja je dobro “potkovana” u ovoj problematici koja mi je na srcu, te budući da što prije trebam odgovore na neka goruća pitanja. Pritom mislim na ponašanje neokatekumenskih skupina, ponašanje koje ja i mnogi drugi smatramo nečuvenim.

Rođen sam u Perugi, gdje sam živio do prije 18 mjeseci, kad sam se zbog posla preselio u Milano. Uključio sam se u skupinu skauta u jednoj župi čiji su župnici žestoki pobornici Neokatekumenskog pokreta, a, ruku na srce, vidio sam ih svakakvih. Bilo je tu i svećenika koji su prisiljavali (da, prisiljavali u doslovnom smislu riječi) djecu da pohađaju katehezu i mise iza zatvorenih vrata, bilo je tu i djece prepuštene same sebi, jer ionako će se “Bog pobrinuti”. Mogao bih o tome napisati knjigu. Osjetio sam kako ismijavaju mene i moje prijatelje skaute kad bismo u slobodno vrijeme pomagali starijima, bolesnima, hendikepiranima, te su uz sarkastične osmijehe govorili Djela su dobra, ali samo jedna stvar spašava, vjera! Zar taj problem nije riješen prije nekoliko stoljeća? Ne zvuči li takva izjava poput teze Martina Luther? Dapače: Katehisti tog pokreta zvali su se Papinima, da Papinima, ne misleći pritom na neki igru riječi. Mojim prijateljima i meni rekli su da su karizmatici, fokolarini, skauti, Katolička akcija itd. dobre inicijative, ali da onaj tko želi biti pravi kršćanin mora postati član Neokatekumenskog puta!” Te ako se ja usprotivim tom pokretu, da ću se odreći Boga, da ću pobjeći od svoje povijesti te da sam u tom slučaju sasvim sigurno ateist. Doslovce to!

Zamislite da u Tuoro sul Trasimeno (Perugia) nisu željeli čestitati Uskrs i Božić onima koji nisu bili članovi neokatekumenske zajednice.

Imao sam vrlo dragog prijatelja kojega je slomilo – odgovorno to tvrdim – ono što je ta sekta izvodila. Da sekta, jer taj pokret ima sve karakteristike sekte. Mučili su ga toliko da taj čovjek više ne vjeruje vlastitim očima. Iako sam mu ja naveo dokaze, dokumente, koji očito i neoborivo pokazuju da je ono što neokatekumeni govore besramna glupost (npr. da kršćanin ne smije štrajkati, jer se tako suprotstavlja povijesti koju mu je Bog odredio!!), on se nije pomakao s mjesta. Štoviše se hvali da je, iako su moje tvrdnje u njemu pobudile sumnju, spreman ići do dna i snositi posljedice toga. Kao da poput heroja odolijeva nekom demonskom iskušenju. Zar je moguće nešto takvo? Ja sam za njega “netko tko sije razdor” i lažljivac zaslijepljen predrasudama. Ništa ne pomaže što ja dokazujem svoje tvrdnje, jer njegovim se katehistima mora vjerovati svaka riječ? Oni su “mudrijaši” bez ikakve važnosti! Što vi mislite, hoće li moj prijatelj opet biti kakav je bio? Postoji li nada da otvori oči? Mogu li ja nešto učiniti, osim moliti, da se to dogodi?

Imam još jedno pitanje na koje ne znam sam sebi odgovoriti.

Za Crkvu nedjelja počinje u 18,00 u subotu. “Zajednice” koje ja poznajem slave “svoju” misu unutar te satnice. Iako dva dokumenta Talijanske biskupske konferencije (br. 96. i 105. “Zajednička euharistija i zajednica” i “Gospodinov dan”) određuju da članovi rijetkih crkvenih pokreta slave misu radnim danom kako među vjernicima ne bi izazvali podjele. To potvrđuje jedan dokument umbrijskog episkopata, ali s djelomičnim ograničenjem za neokatekumenski pokret do sljedećeg razmatranja.

Kao objašnjenje toga citira se dokument Eucharisticum Mysterium (br. 26-27). Ipak, nadbiskup iz (…) dopušta da neokatekumeni održavaju svoje nedjeljne mise (dakle iza 18,00 sati subotom), i to nakon drugog, trećeg, četvrtog razmatranja tog problema… drugim riječima u bilo koje doba!

Gore citirani dokumenti Talijanske biskupske konferencije određuju da “pristalice raznih crkvenih pokreta slave svoje mise tako da te mise ne budu zatvorene za druge vjernike u župi te da se u zajedničkoj euharistiji … svatko treba osjećati prihvaćen kao brat i kao član velike obitelji…”

No ima li biskup toliki autoritet? Može li jedan crkvi dostojanstvenik mirne duše ne obazirati se na dokument Crkvenog sabora i na dokumente nacionalnog i regionalnog episkopata? Ima li prema crkvenom pravu doista toliku moć? Ako i ima, kolika je onda vrijednost dokumenata Učiteljstva, ako se nekom običnom smrtniku može živo fućkati za te dokumente?

Kako je moguće da Sveti Otac o tomu šuti, štoviše, tu sektu potiče i hvali?

Sektu koja prezire svako iskustvo koje je drukčije od njezinog i koja to javno kaže?

Zar je moguće da ništa ne zna o takvim golemim zastranjenjima (ono što ja znam su samo neka zastranjenja, a tko zna koliko ih je još). I ta su zastranjenja poznata u cijelom svijetu. Možda ih podupire jer njihov proizvod kupuju oni koji su skloni tomu da im razne sekte nameću mišljenje? Divnog li marketinškog poteza! Žele sektaštvo? Onda im ga dajmo! Pod uvjetom da ga mi kontroliramo. Ja sam oduvijek vjerovao da Papu mogu smatrati osobom koja je drukčija od jednog Berlusconija ili Lee Iacocca. Zar sam pogriješio? Kako izgleda, jesam. Ako jesam, što je onda istina? Je li sve privid? Ako jest, što je onda istina? Molim Vas, recite mi Vi.

Želio bih Vam ispričati jednu priču kojom bih Vam predočio svoje duševno stanje. Zamislite brojnu obitelj u kojoj jednog dana jedan od sinova kaže braći da su oni djeca nepoznatog oca, i da je on jedini pravi i dobar, i čim naraste, da će ih izbaciti iz kuće.

Zamislimo da taj sin kaže da ga otac i majka najviše vole i da njemu pripada najbolji dio, da ima pravo igrati se tuđim igračkama i razbiti ih, dok svoje skriva i čuva. Taj simpatični vragolan bi vrlo brzo među svojom braćom izazvao bijes, agresiju i da ne bi dobio svoje, pobjegao bi mamici i tatici. Zamislimo da mamica i tatica, iako znaju za sjajne poteze svog potomka, štite to svoje dijete i umjesto da ga isprave i ako je potrebno, daju mu po turu, oni ga maze i dapače hrabre. Njegova se braća s vremenom doista počinju osjećati kao djeca nepoznatog oca i počinju se ozbiljno baviti mišlju da napuste takvu “obitelj’” jer ona zapravo i ne postoji.

Nadam se da su sličnosti jasne.

Ja se doista osjećam kao sin nepoznate majke u obitelji Crkvi. Što da o svemu tome mislim i što da napravim?

12. rujna, ako će to Bog htjeti, oženit ću se djevojkom koju volim. Zar da se vjenčam u općini?

Oprostite mi na ogorčenosti koja me obuzela i na pokojem zlobnom komentaru, ali doista sam pun gorčine. Sve mora imati svoje granice, posebno nečija uobraženost.

Bio bih Vam zahvalan kad biste mi usprkos svojim brojnim obvezama rekli svoje mišljenje o ovim pitanjima. Hvala Vam na pozornosti i kako bismo mi skauti rekli, sretno.

79. ZASTRAŠUJUĊA DUHOVNA KRIZA

Grad (…), 28. 6. 1992.

Poštovani oče Zoffoli,

Preko (…) došao sam do Vaše odlične i vrlo zanimljive brošure Načela filozofije.

Od srca Vam zahvaljujem za dobro koje sam doživio čitajući Vaše divne knjige: Vrijeme i vječnost, Zašto vjerujem, Smrt…

Moja je duša utažila žeđ izdašnim, svježim, točnim riječima o životu koji nam Vi opisujete s tolikom mudrošću, znanjem i na jednostavan način. ..

Nekatekumenski put koji sam slijedio osam mjeseci i koji sam zahvaljujući Bogu napustio u mojem je (…) prouzročio prazninu, gorčinu i osjećaj izgubljenosti, što traje već godinama i od čega još uvijek nisam ozdravio.

Oprostite mi oče, što sa Vam oduzeo vrijeme da bih Vam jezgrovito opisao ono što mislim te svoju strašnu duševnu krizu koju su u meni izazvali neki kršćanski katehisti i lakoumnici, bivša subraća, od kojih ću se, nadam se, zauvijek odvojiti uz Vašu dragocjenu pomoć i Božju pomoć. Blagoslovite me oče i molite se za mene.

(potpisano pismo)

80. POKRETI POPUT OVIH U MENI IZAZIVAJU NEMIR

Grad (…), 5. 7. 1992.

Dragi oče Enrico Zoffoli,

pišem Vam ovo pismo, iako se ne poznajemo i nikad se nismo vidjeli. 25 godina mi je i uključen sam u rad jedne župe u pratskoj biskupiji.

Upoznao sam Vaš rad Hereze neokatekumenskog puta koje mi je dala jedna vjernica iz Vicenze godinu dana nakon što sam sa sestrom bio u Poljskoj na susretu s Papom u Ceztokowoj. Ondje je bilo svakojakih neokatekumena (od vragova do svetaca).

U mojoj biskupiji zahvaljujući našoj ljubljenoj Majci i revnim biskupima neokatekumeni nisu bili značajno prisutni.

Ne želim skrivati svoje ogorčenje onime što sam pročitao u Vašoj knjizi. Posebno me međutim pogodilo i zaboljelo to što Kiko odbija euharistiju, odbija Boga. Govori se da je on preobraćenik, ali ja Vas pitam: Preobraćenik na što, ako Isusovo tijelo smatra “mrvicama”.

Ja sam jednostavni vjernik, ne znam ništa o teologiji, ali volim Isusa i Euharistiju. Njegova realna prisutnost među nama najuzvišenija je stvar na svijetu, jer je tako Isus baš preda mnom, Isus koji se ponizuje da bi me posjetio.

To ne potvrđuju samo dokumenti Crkvenog sabora nego i male stvari, poput života novijih ili pak suvremenih svetaca kao npr. sv. Ivana Bosca, poniznih Gospodinovih slugu kao npr. Pier Girogia Frassatija ili život toliko osporavane osobe, koju ja jako volim, don Lorenza Milanija.

Danas živimo u svijetu licemjera, medijskih vračeva; čak i u obližnjoj biskupiji u Pistoji množe se sekte.

Ali vratimo se na Neokatekumenski pokret. Primijetio sam da u nekim zajednicama Kikov katekizam nije u potpunosti (?), možda po preporuci samog proroka?

Pokreti poput ovoga uznemiruju me, zato što ih zamišljam poput tumora koji se prvo privikne na ljudsko tijelo, a zatim se odjednom pojave metastaze.

Ispričavam se ako Vam oduzimam vrijeme dok čitate ovo pismo koje se možda čini djetinjastim, ali volim Crkvu jer je ona otajstveno Tijelo i volim Učitelja koji me svakog dana pridiže na mom životnom putu.

Molim Vas da mi odgovorite, ako možete. Ne uspijete li, i dalje Vas cijeni i srdačno pozdravlja.

(potpisano pismo)

P. S. Čestitam Vam imendan koji je kao i moj 13.7.

81. NE PREOSTAJE NAM NIŠTA DRUGO NEGO DA PLAČEMO I MOLIMO

Grad, (…), 10. 10. 1992.

Poštovani prof. dr. oče Enrico Zoffoli,

U knjižari Matteo Ricci u (…) kupio sam Vašu knjigu Hereze neokatekumenskog puta i čitam je s velikim zanimanjem.

Primite moje čestitke na takvom djelu koje je nadahnuto Duhom Svetim i učenim Ocima koji su – često naštetivši svojem položaju – branili vjeru.

Razgovarao sam o Vašoj knjizi s jednim predstavnikom tog pokreta i on mi je odgovorio da je zbog te publikacije kardinal prefekt Ratzinger izvršio na Vas pritisak i da Vas je pozvao k sebi da bi Vam prenio istu takvu osudu koja dolazi iz još viših krugova.

Poštovani profesore, je li to istina?

Zbog toga i zbog drugih problema s pravovjerjem možemo samo plakati i moliti. Sve je u rukama Svemogućega i predrage Djevice Marije koja je bedem protiv svake hereze. No u (…) neokatekumeni su napravili i jednu dobru stvar: zatvorili su crkvu Svete Marije Tješiteljice u samom centru (koja je služila kao obična dvorana), dokazavši tako da je Napoleon prije 200 godina imao pravo kad je uzalud pokušavao zatvoriti tu crkvu. Ali tada je narod prosvjedovao…

Sjetite me se u svojim molitvama.

(potpisano pismo)

Bilješka

Nikad nisam prestao pisati i slati svoje knjige članovima katoličke Hijerarhije, kardinalu Ratzingeru pa i Papi, koji me nikad nisu ni ukorili ni osudili, nego su se ponašali kao da ne postojim i kao da nikad ništa nisam napisao protiv neokatekumenskih hereza. Laž, osim tajnovitosti i korupcije, jedno je od najjačih oružja Puta.

82. SVEĊENIČKI POZIV? PONAŠANJE HIJERARHIJE I SPREMNOST NA RAZGOVOR

Grad (…) 30. 10. 1992.

Poštovani oče Zoffoli,

pročitao sam zadnje izdanje Vaše knjige Hereze neokatekumenskog puta i drago mi je da ste uzeli u obzir i moja svjedočenja.

Nadam se da će sve to nekomu koristiti iako već počinjem vjerovati da je prekasno kao što to kaže nadbiskup kojega i Vi citirate. Želio bih progovoriti o još jednoj važnoj stvari vezanoj uz neokatekumenski pokret, o kojoj se i ne govori, a koja je alarmantna jednako kao i preostale. Riječ je o načinu na koji neoprezno i bez imalo takta “otkrivaju” da su njihovi novi pristaše “pozvani “ da im se pridruže.

Činjenica da im donose “svećenike” (a ja dodajem i novac) razlog je zbog kojega monsinjor Antonelli, nadbiskup Perugie opravdava svoju blagonaklonost (po mišljenju nekih, pretjeranu) prema neokatekumenima. Monsinjor ne uviđa činjenicu da mnogi mladići i djevojke nisu stupili u samostan nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja i nakon molitve ili savjetovanja s drugima nego u ushićenju i uz tuđu sugestiju. Na kraju svojih predavanja Kiko običava pitati tko se osjeća “pozvanim” da stupi na pozornicu. Osobe koje nikad nisu ozbiljno razmišljale o tomu da stupe u neki crkveni red osjećaju se pozvane od Duha Svetoga i viču da su konačno shvatile koji je njihov put. Tako naglo?

Mogu Vam navesti najmanje nekoliko mladića koje sam osobno upoznala i koji su na takav barbarski način osjetili poziv te su se uputili u samostan ostavivši studij, obitelji, veze itd.

Nakon nekoliko mjeseci, kao što se moglo i očekivati, shvatili su da su pogriješili i vratili se kući s dobrim izgledima da će život morati graditi ispočetka. Nepotrebno je spominjati u kojoj je mjeri obitelj zahvalna Crkvi što je sve to dopustila!

Jedan obojeni mladić, student u Perugi, sav je slomljen napustio neokatekumensku zajednicu, koju sam i ja pohađala, kad su mu naredili da se u kratko vrijeme odluči ili za brak ili ulazak u samostan!!! Čini se da neokatekumeni ne razmišljaju o vokaciji koja bi proizlazila iz ovakve dvije opcije!?

Kiko je takve performanse izvodio i za posjeta Poljskoj, na zadnjem Papinom putovanju (koji o svemu tomu ništa ne zna?)

Sve su to dokumentirale i TV kamere.

Bilo bi zanimljivo sve to istražiti, kao i činjenicu je li legalno ostaviti djecu baki i djedu da bi se moglo putovati uokolo i propagirati tu sektu, kao što to rade pristaše Neokatekumenskog puta.

Uz svo dužno poštovanje, Sveti Otac o tomu ne smije više šutjeti. Ako se, kao što Vi kažete, boji da bi svojom intervencijom naštetio vjernicima koji su u Putu u dobroj veri, svojom šutnjom izaziva puno veće štete, a ni Neokatekumenskom putu time ne čini uslugu. Kao što kaže poslovica: “ Put do pakla popločan je …”

I uz najbolju volju, teško je vjerovati u ono što je nejasno i opskurno. Zatvorenost, sektaštvo Neokatekumenskog puta otvoreno je napao kardinal Lorscheider na svjetskoj biskupskoj sinodi o laicima. Biskupi iz Milana, Brescie, Trsta, episkopat Umbrije kritizirali su Neokatekumenski pokret. Čak su se i u laičkom tisku (Espresso) pojavili kritički članci o neokatekumenskim zajednicama. I Vi ste svoje tekstove poslali Svetom Ocu.

Sve se više osjećam “sinom nepoznatoga” u Majci Crkvi, kao što sam rekao u prvom pismu. Ako oni (neokatekumeni) nastave tvrditi da su oni “jedini kršćani”, da su normalne župske mise “razvodnjene” te da su oni koji sumnjaju (na osnovi poznavanja Učiteljstva) u takve njihove izjave, “vragom opsjednuti”, a da se nato ne javi nitko od odgovornih, jednog, ne tako dalekog dana, ući ću u crkvu samo kao turist.

(potpisano pismo)

83. ŽRTVE PREVARE

Grad (…), 25. 9. 1992.

Poštovani oče,

Prava je sreća sto sam naišao na Vašu knjigu. Pravo je oslobođenje bilo pročitati je. Otkad je prije deset godina u našu župu došao Neokatekumenski put, bio sam strašno frustriran, ali se u meni sve pobunilo kad sam vidio i čuo što se oko mene događa. Uzrok tomu su s jedne strane bila očita proturječja unutar Pokreta (o tomu kasnije) i iritantno ponašanje njegovih predstavnika, a s druge strane svijest da je riječ o gorućoj stvari, suviše gorućoj da bi joj se mogli suprotstaviti sami, i to zbog naravi i važnosti vrijednosti koje su dovedene u pitanje te zbog toga što je taj fenomen koji se, kao što smo znali, nije pojavio samo u našoj župi, bio prisutan posvuda, a najviše zbog toga što su same crkvene vlasti priznale i cijenile taj pokret.

Zar je moguće da će sve to uzeti maha? Takva uvjerenja, takvo ponašanje, život sam?

Zbog te situacije raspoloženje u župi postajalo je sve napetije. I najbeznačajniji događaj bio bi povod za vatrene i žestoke diskusije. Zavladalo je neraspoloženje, opća kriza identiteta, a nadasve jasan lom, razdor koji je nastao između dvije suprotstavljene strane. Baš tako! Poput pravog svetog rata.

A još teže je bilo to da je onaj koji je trebao biti iznad svega toga i pokušati nas pomiriti, nije to mogao. Jer je bio pristran. Vihor novosti ga je zaslijepio i oborio, promijenivši mu narav i cijelu njegovu osobu, osobu koju smo poznavali 40 godina, koliko je vršio svoju svećeničku misiju.

Zar sam ja, koji sam cijeli život proveo u župi mogao ne primijetiti takvu radikalnu promjenu? Odrastao sam s njim, koji me poučavao vjeri od prvog razreda osnovne škole, kao vjerni ministrant, kao uostalom i mnogi drugi, pomažući u raznim vjerskim poslovima, ja član Vojujuće Crkve, Katoličke akcije, ja koji sam bio uvijek spreman surađivati?

Zbog svega toga osjećali smo se žrtvama prijevare. Osjećali smo se kao da su nam uzeli nešto što je naše. Teško je bilo osjećati se i dalje članom župe. Članom Crkve, kao hrama, nije nam se više činila našom, dijelom nas, dijelom naše povijesti, naslijeđem naših otaca.

Usprkos tomu nismo se predali. Pokušali smo usmjeriti svu snagu na to da premostimo taj jaz u diskusijama, u dijalogu, ali uzalud. Pristaše Neokatekumenskog pokreta nisu se nimalo zabrinuli zbog te podjele i zbog te neugodne situacije. Dapače, po njihovu mišljenju problema uopće nije bilo!

Baš to njihovo uvjerenje i takvo ponašanje nas je podržavalo u sumnjama u valjanost i ciljeve Neokatekumenskog pokreta, osim kad bismo bili odbacili sva učenja Evanđelja. Upravo smo zbog toga ustrajali i na dijalektičkom se planu nastavili boriti, i to naravno ne s ciljem da nešto uništimo ili da posijemo razdor, kao što su nam predbacivali.

Naposljetku smo uspjeli organizirati susret s našim župnikom i nekoliko predstavnika neokatekumenske zajednice, među kojima je bio i naš sugrađanin, student na jednoj rimskoj bogosloviji, koji je osjetio “poziv” zahvaljujući Putu, pa ga je župnik zbog toga cijenio. Na tom sastanku usprkos našem ograničenom teološkom znanju, uspjeli smo više ili manje pobiti neke njihove tvrdnje, o kojima i Vi pišete u svojoj knjizi. Zamislite, dakle, moje zadovoljstvo, kad sam nakon nekog vremena mogao potvrditi ono što smo mi uočili kao problem i tako pogodili srž problema!

Možda su upravo zbog toga bili toliko ljuti, žestoki i napadački raspoloženi. To je vidljiv znak površnosti, i dopustite, nedostatnog poznavanja problematike s kojom su nas suočili.

Osim toga naše je vjersko iskustvo bilo puno duže, i nije se moglo tek tako poništiti jednim udarcem; to su godine provedene u Katoličkoj akciji, godine primanja sakramenata, proučavanja Evanđelja i Biblije.

Zapravo smo pokušali osvijestiti ih:

1) da sve priredbe Neokatekumenskog puta koje su se održavale u večernjim satima, u crkvenoj kapelici te u obližnjoj dvorani, i to iza zatvorenih vrata, razdvajaju i diskriminiraju, umjesto da okupljaju i ujedinjuju zajednicu. Mislili smo pritom na krštenje “uranjanjem” na koje su imali pravo samo članovi pokreta, posebni obred vjenčanja, a posebno ispovijed i pokorničko bogoslužje, koji su se odvijali javno, a ne prema tradicionalnom crkvenom zakonu.

2) da većina neokatekumena sustavno izbjegava sve župne dužnosti.

3) da su u svetoj misi zamijenili smisao “žrtve” pojmom “gozbe” te da su zbog toga napustili oltar kako bi se zajednica vjernika ujedinila za “stolom” te da se to doima kao jasna želja da se iznevjere i zaniječu godine povijesti Crkve, ali nadasve jedna vjerska istina.

4) da zbog svega toga nam se činilo da je našem župniku dano previše važnosti i autoriteta. Bio je otvoren za svaki prijedlog neokatekumenske skupine, dok je prema onima koji nisu bili pristaše pokreta bio hladan i distanciran, te bi odmah odbrusio svakom tko bi se polemičkim tonom usudio progovoriti o nekome od neokatekumena.

Kad bi netko od njih župnika nazvao imenom ili nekim imenom odmila, za većinu vjernika, koje su vjerski odgojili salezijanci, to nije bilo, istina, skandalozno, ali je bio jasan znak potpunog pomanjkanja poštovanja.

Isto tako je bilo jasno da su mu mnoge odluke i inicijative “sugerirali” neokatekumeni, te da ih je on bez ikakvih kriterija odmah prihvaćao, budući da je u pokret i u neokatekumene imao bezgranično povjerenje.

5) da se uopće ne zanimaju za svakodnevni i socijalni život župe, što je u današnje vrijeme nepojmljivo i nipošto nije u skladu s vremenom.

Shvatili smo da su u velikoj neprilici kad su se morali suočiti s ovim argumentacijama. Prvo su pokušali poreći da je tomu tako i uvjeriti nas da je sve to samo dojam koji smo stekli. A zatim su se počeli posipati pepelom, govoreći da su “obični grješnici” i “duše na svom putu”, ističući da su priče koje kruže o njima i njihovim aktivnostima (sastanci s pjevanjem i plesovima, raskošni ručkovi, ne baš zgodni detalji koji su bili vidljivi iz nekih “skrutinija” obične glasine i klevete “bjegunaca”.

Naposljetku, zbog napetosti ili možda umora, naša se rasprava pretvorila u prave verbalne okršaje, počele su padati grube riječi i neugodne osude nekih osoba. Došlo je do toga da su župniku rekli kako se u nama jasno vidi da je vrag na djelu!

U tom trenutku nisam mogao učiniti ništa drugo nego napustiti dvoranu u uvjerenju da je sada nestala svaka nada da ćemo moći uspostaviti dijalog. A kamoli da ćemo se uspjeti zbližiti!

Tako smo se vratili na početak, svatko na svojem stajalištu, kao da se ništa nije dogodilo.

I eto, odjednom, Vaša knjiga, zatim kratak telefonski razgovor i predivno otkriće da nismo više sami!

Ne mogu vjerovati da sam uspio izgovoriti sve ono što nosim u sebi već dugo vremena niti da ću to uspjeti izraziti dovoljno jasno i točno. Ali Vi ćete me shvatiti, kao i moje duševno stanje te i razlog zašto sam zadovoljan. Isto su tako zadovoljni i svi drugi koji su prošli ono što sam opisao. Za nas je to bilo veliko olakšanje!

Priznajemo međutim i naše granice kao npr. da nismo imali dovoljno hrabrosti, da smo se zadovoljili time da budem “kršćani samo nedjeljom” te da smo vjerovali da je biti katolik moguće uz minimalne napore!

Želio bih da sve to, uz Vašu pomoć i uz Božju pomoć i blagoslov, bude prekretnica i duhovno obnavljanje.

Također se nadam da ću nastaviti dijalog s Vama te Vas u očekivanju Vaše nove knjige i Vašeg savjeta u vezi s izloženom situacijom, srdačno pozdravljam.

(potpisano pismo)

84. BISKUPIMA, ŽUPNICIMA, SVEĊENICIMA, REDOVNICIMA, ČASNIM SESTRAMA; NEKA BUDU UZ NAS I MOLE ZA NAS

Centar za socijalni, obrazovni i sanitarni rad “Madonnina del Grappa”

11. veljače 1995.

Predragi,

Prijatelji, dopustite mi ovu digresiju: svjedoci smo raspadanja župa, otuđenja savjesti… Riječ je o pravom, apsurdnom pastoralnom radu, koji smeta sustavu, a kojim se kardinal Ratzinger, koji je suviše zabavljen “teologijom oslobođenja”, ne bavi. Kršenje liturgijskih, biblijskih i dogmatskih odredaba, gomila novca, o kojem ne postoje računi, ujedinjene – nažalost – i na međunarodnoj razini te Pokrete i Putove ne čini nečime što Crkva iščekuje, nego što joj naprotiv stvara brige, pogotovo kod onih koji vole čistoću i pročišćenost Kristove zaručnice. Neokatekumeni, nesumnjivo najneprirodniji i najpodmukliji hvale se, što je vrlo nekorektno, simpatijama koje prema njima gaji Papa Wojtyla. Ali Kiko, pravi šampion prijetvornosti, trebao bi smoći snage da javno progovori o svojim katehezama, o svojem mišljenju o euharistiji, pristupu Bibliji, psihološkom mučenju ljudi, golemom novcu koji dobiva psihološkim pritiskom, i to pravim freudovskim metodama, o svom tajnom tekstu (sve je njihovo obavijeno tajnom i samo za inicirane), trebao bi progovoriti o svojim pričama da je njega i slavnu, uvijek egzaltiranu Carmen Papa pozvao na ručak.

Uvjeren sam da će Sveti Otac shvatiti što je taj Put koji se služi lažima kao da su žvakaća guma. Naravno, kultura Pape Wojtyle – za razliku od Pavla VI. – je ta da Crkvu doživljava kao opkoljenu tvrđavicu potrebitu apologije, a ne kao kvasac koji se stavlja u ljudsku hranu, i koji se prosipa po cijelom svijetu i stapa s njime. Da, oprostite mi, prijatelji, na ovoj digresiji, ali kad biste samo znali koliko je teško osigurati rad Djela don Facibenija izvan tog neprirodnog braka s neokatekumenima. U Riferidiu se već govori o sobici za Kika Argüuella…, i već smo pred raskolom. I to danas, kad su se neke stvari konačno razjasnile, ističu se ovakve razlike, da tako kažemo, na firentinski način.

Ti glupani misle da smo svi mi glupi i da smo začarani (oprostite na ovoj kakofoniji) Kikovom gitarom i njegovim pseudo piskaranjem. Ovo međutim nije digresija. Mislim tu na sve vas kojima su neokatekumeni dosađivali svojim prijedlozima. Prava masturbacija, što Bog ne želi, vikao bi don Milani. Mislim na župnike kojima su oduzeli najangažiranije članove župe, mislim na očeve obitelji koji su morali svoje obveze kod kuće prilagoditi onima u zajednici i koji su morali vrebati na svaki dostupni novčić kako bi se mogle financirati lude ideje koje su neokatekumeni ljudima utuvili u glavu. Mislim na biskupe, i to one koji su se odrekli samih sebe i svojih obveza da budu svjetlo koje usmjerava svoj prezbiterij i svoju mjesnu crkvu, budući da nisu znali zauzeti pravi stav prema neokatekumenima i općenito prema crkvenim pokretima… Mislim na inicijative u Scandicciju – San Bartolo ili na gori Tabor u Palesitini. U Scandicciju se namjerava izgraditi jedan centar za neokatekumenske aktivnosti (pod izgovorom da će to biti pomoćna služba u župi). U toj crkvi, nagrđenoj Kikovim freskama, već se je održavalo istovremeno u različitim prostorijama osam misnih slavlja, pri čemu se ismijalo sve liturgijske odredbe te odredbe nadbiskupa. Unutarnje uređenje crkve je također vrlo neobično, jer je prilagođeno neokatekumenskom obredu. Neokatekumeni, između ostalog, nikad nemaju klanjanje pred Presvetim. Kiko je već dao 700 milijuna lira za tu groznu željeznu konstrukciju i želi taj iznos prikazati kao … milodar vjernika ili priloge dobročinitelja… U Palestini na gori Tabor Neokatekumenski put želi izgraditi (i za to njegovi pristaše daju 20 tisuća lira po osobi) međunarodni neokatekumenski centar. A gora Tabor je u Palestini vrlo osjetljivo područje i za Arape, budući da u podnožju te predivne gore žive Druzi…Jesu li to aktivnosti kakve priliče mjesnoj i općoj Crkvi? Utvrdimo pravila, kažu mudraci, kad neke stvari postanu stare… kao što kažu Katari (…).

(potpisano pismo)

85. UNIŠTAVAJU NAŠU VJERU U ISUSA KRISTA RASPETOGA

Grad (…), 28. srpnja 1995.

Poštovani oče Zoffoli,

Prije godinu dana poslali ste mi poštom Vašu predivnu knjigu i nekoliko Vaših brošura kako biste razotkrili neokatekumenske laži koje uništavaju našu vjeru u Isusa Krista i vjeru Raspetoga.

Već Vam neko vrijeme želim na tomu zahvaliti, ali lijen sam za pisanje, a onda opet zaboravim ili pak odgodim pisanje tog pisma. Oprostite mi. Hereza o kojoj govorite zarobila je župu u kojoj idem u crkvu. Župnik pripada Misionarskom redu… Crkva je kao vojna uprava: nitko ne smije kleknuti u trenutku pretvorbe, nema pobožnosti prema svecima.

Dapače, njihove se slike miču iz crkve. Nema Križnog puta na zidovima. Samo pjesme. Ljudi ne znaju niti razmišljaju o tomu što se događa.

Cijenjeni oče, budite i Vi kao sv. Antun “čekić za heretike”.

S poštovanjem

(potpisano pismo)

86. VAŠ RAD JE POTREBAN ZA SPAS MNOGIH DUŠA

Belgija, grad (…), 19. 4. 1995.

Poštovani oče,

primio sam od gospodina (…) kopiju vaših triju knjiga: Neokatekumenska kateheza, To je misa, a ne nešto drugo, Euharistija i ekumenizam. Zahvaljujem Vam na tomu.

Već sam počeo čitati prvu knjigu koja mi je potvrdila koliko je Vaš rad potreban za spas mnogih duša.

Knjige će mi itekako koristiti za apostolat.

Želim da Vam Bog da snagu i milosti da nastavite svoj toliko važan apostolat.

Hvaljena Majko Božja, presveta Marijo, blagoslovi naša djela za obranu vjere i Crkve.

Vaš odani…

(potpisano pismo)

Grad (…), 17. 7. 1995.

Hvala Vam na fotokopijama i na Vašoj ljubaznosti. Sistematiziram sve pogreške neokatekumenskog pokreta: to je kaotična hrpa starih i novih pogrešaka, pravi vulkan proturječnosti…

(poznati pisac najpoznatijeg svećeničkog reda u sjevernoj Italiji)

87. ĐAVOLSKI SABOR

Grad (…), 16. 7. 1995.

Vrlo poštovani oče Zoffoli,

1978. na savjet i poticaj jednog redovnika (rekao je da je krunica brbljanje stare, jako pobožne gospođe) primio sam jednu neokatekumensku skupinu. Radili smo zajedno oko osam mjeseci. Tada je organizirana konvivencija s javnom ispovijedi (tu su bili katehisti iz zajednice, pomoćni zidarski radnici i zidari). Ja nisam imao ništa ispovjediti.

No jedan me “savjesni” brat optužio da sam rekao ….- Bila je to kleveta kako bi se napao prezbiter. Cijela je zajednica (svi su se složili) odmah ustala protiv prezbitera. Oh, da bar nisam bio na tom đavolskom skupu!

Izvrijeđan, oklevetan, ponižen, prezren, zlostavljan …. Vika, prijetnje… A zato? Pitao sam se.

Dva dana nakon toga razgovarao sam o tomu sa svojim duhovnim savjetnikom u sjemeništu koji mi je savjetovao da se obratim biskupu. Ja, još uvijek gajeći iluzije, nisam to učinio i nastavio sam raditi s njima još 15 mjeseci. Na kraju sam rekao: Dosta! Sve je to izgubljeno vrijeme. Vrijeme je da prestanem.

Katehisti iz centra, koje sam o tomu obavijestio, odmah su došli u župu. Izvršili su na mene silan pritisak ne bih li odustao od te namjere; trajalo je to oko 4 sata. Ali ja sam ostao nepokolebljiv. Oni su bili sve drugo nego zajednica.

Prošle mi je godine moj vikar, kad me je vidio kako čitam Vašu knjigu Papino učiteljstvo i … rekao: Tako Vi dakle podrezujete krila Duhu Svetome. Duhovit mladić! Trebao sam mu odgovoriti: A vi tako rastužujete Duha Svetoga!

Što će se dogoditi kad ću zbog starosti morati napustiti župu? Ne znam.

Hvala Vam oče što ste pročitali moje pismo. Sjetite se da naš rad neće ostati nenagrađen.

P.S. Od srca Vam hvala na knjigama!

88. SKANDALOZNI REZULTATI

Rim, 30. 5. 1990.

Poštovani oče Zoffoli,

Dopustite mi da Vam zahvalim na svemu što ste napisali o slučaju Kiko kojega neizravno poznajem, jer je jedna neokatekumenska skupina pustila korijenje i u mojoj župi i to pet godina sa skandaloznim rezultatima, zbog kojih ih je prethodni župnik, nakon što je dugo trpio njihove pseudokatoličke tajne sastanke, udaljio iz župe… Ovo što Vi otkrivate novo mi je, jer nisam znao za “tajne” koje ste Vi uspjeli otkriti i svima reći…

(pismo je potpisao jedan od profesora biskupijskog fakulteta)

89. PRAVA BANDA

Grad (…) 19. 2. 1994.

Dolje potpisana vjeruje da ima pravo iznijeti sljedeće tvrdnje o neokatekumenskom pokretu:

1. moj je suprug donio kući kruh što je ostao nakon euharistije i dao ga kao hranu pticama.

2. Jedan neokatekumen mi je rekao da je kruh koji je ostao nakon misnog slavlja pojeo s bijelom kavom.

(potpisano pismo)

90. OSKVRNUĊE EUHARISTIJE I APSURDNE DOGME

Rim, 19. svibnja 1993.

Dolje potpisana želi reći sljedeće:

U utorak 19. 5. 1993. u 13,00 primila sam telefonski poziv od jedne neokatekumenke iz jedne rimske četvrti.

Što se tiče oca Zoffolija rekla sam joj da on samo brani Presvetu Euharistiju.

Oče, postupno sam saznavala da su se tijekom neokatekumenskih misa događala zlorabljenja i oskvrnuća, kao što ste Vi to opisali u knjizi Neokatekumeni: tko su, kakva je njihova vjera, i što misliti o tomu? od 21. listopada 1992., str.10.

Ja sam zapravo osobno nekoliko puta bila prisutna u trenutku pričesti u crkvi S. Giovanni in Laterano u Rimu prilikom zaređivanja đakona i svećenika i vidjela sam kako se rasipaju komadići i mrvice euharistije. Štoviše, te mrvice i komadiće okupljeni su vjernici tijekom plesa gazili, a poslije su ih čistačice pomele.

Na moje golemo čuđenje ta mi je gospođa odgovorila da ni ja ni otac Zoffoli ne znamo da su te mrvice i komadiće euharistije što padnu na pod blagoslovili neokatekumenski “ostiari” i popratili posebnom molitvom. Ostiari su, kako je ona rekla, oni koji se brinu o svetim posudama.

Kad sam se silno razljutila zbog takvih laži i hereza, zamolila sam je da mi to ponovi jer sam mislila da sam sve krivo shvatila, toliko je bilo grozno to što mi je rekla. Kad mi je potvrdila, pitala sam je: Tko vam je to dopustio? Sasvim sigurno ne Crkva? Zatim sam nadodala da se iz njezina odgovora vidi da ne vjeruju u Isusovu prisutnost u posvećenom kruhu, jer Crkva preporuča da se pazi da ni jedan komadić euharistije ne padne na pod. I rekla sam joj neka pročita Pričest, izdanje Pavlinke (…)

Naposljetku sam se toliko zbunila da nisam mogla više progovoriti ni riječi. Ta je gospođa prešla na drugu temu i završile smo naš telefonski razgovor.

Pozdravljam Vas u vjeri…

(potpisano pismo)

91. PRIJEPORNO PONAŠANJE JEDNOG ŽUPNIKA

Grad (…), 7. 12. 1992.

Vrlo poštovani oče Zoffoli,

Kao što sam Vam to telefonski najavio, šaljem Vam kopiju pisma koje sam Vam poslao, ali koje očito niste primili, a u kojem Vam iznosim svoje dojmove o neokatekumenima.

U međuvremenu sam, kao što sam Vam već rekao, započeo dijeliti Vaše tekstove, izazvavši zanimanje onih, koji su kao i ja umiješani u cijelu stvar te koji uviđaju potrebu da prodube znanje o toj pojavi i to radi toga, kao što svi priželjkujemo, da bi pobijedila istina.

Nažalost, bilo je tu i neuspjeha, i vidi ti to, baš kod mog župnika, od kojega bih bio sve očekivao samo ne da će tako kategorički odbiti ne samo izjasniti se o jasnim optužbama koje Vi kao mjerodavna osoba iznosite protiv Neokatekumenskog pokreta, nego da neće knjigu htjeti ni pogledati. Isto tako ne bih nikad očekivao, što bi bilo logično, potpuno nezanimanje da se o nečemu informira.

Neću prešutjeti svoje razočaranje činjenicom da je tako i u preostalom dijelu Crkve, te shvaćam koliko je Vaše vjere, ljubavi za Crkvu i hrabrosti bilo podareno Vašoj duši i osobi kako biste nastavili vršiti tako plemenit, ali i težak zadatak, ako je istina da je šutnja bio jedini odgovor crkvene hijerarhije na obilje Vaših publikacija.

Volio bih biti siguran, uvjeren i hrabar kao i Vi kako bih trgnuo iz ravnodušnosti sve one koji su poslušno prihvatili ovu radikalnu promjenu i koji su se povukli u svoje živote zadovoljivši se nedjeljnom misom, i kako bih srušio te neprobojne ograde koje su članovi neokatekumenske zajednice podigli oko sebe ne bi li u potpunosti izvršili ono što su naumili i što im je drago, a što međutim nitko od nas ne želi dovesti u pitanje.

Stoga vjerujem Vama i Vašem djelu te se nadam da ćete imati dovoljno vremena kako bismo nastavili ovaj naš dijalog koji bi trebao urodi plodom kojem i Vi težite.

Srdačno Vas pozdravljam i želim Vam sretan Božić i sretnu novu godinu.

(potpisano pismo)

92. NIKADA NEĆU PRIHVATITI TAKVU CRKVU

Grad (…), 28. 1. ’93

Poštovani,

Vaše pismo mi je veoma dragocjeno posebno zato što se u njemu nalaze vijesti o pateru Zoffoliju i o njegovu važnom i nadahnutom poslu. Osim toga, zahvaljujući njegovu neprestanom vjerničkom svjedočenju osjećam da nisam osamljen sa svojim idejama koje se ne slažu sa suvremenim pomodarstvom. Kad sam započeo studij teologije, profesori moralne i dogmatske teologije govorili su mi da nije dobro što nemam povjerenja u Neokatekumenski pokret, jer, po njihovu mišljenju – (a bili su u dobroj vjeri) – oni bi trebali biti promicatelji nove evangelizacije koja se sastoji u življenju vjere, a ne samo u njezinu propovijedanju.

Uz sve to tvrde da je njihovo Vjerovanje potpuno pravovjerno i to obično ističu na ovaj način: „Kako se usuđuješ govoriti loše o ovakvom pokretu kad ga u najvećoj mjeri prihvaća Sveti Otac, tvoj Biskup i gotovo svi svećenici u tvojoj biskupiji? Župe su osuđene na izumiranje kao i određeni oblici tradicionalnog načina vjerovanja. (N. K.) Spasit će i obnoviti Crkvu kao što je u svoje vrijeme učinio sv. Franjo sa svojom braćom“!

U meni su se počele pojavljivati sumnje i tjeskobe jedna za drugom! Pitao sam se, kako će izgledati Crkva koju će nanovo preoblikovati ovi novi egzegeti? Bez pobožnosti, bez katoličkih obilježja koji su uvijek karakterizirali naše ispovijedanje vjere i našu civilizaciju. Nešto mi govori, oprosti moju preuzetnost, da NIKADA neću moći pripadati takvoj Crkvi: nikako!

Ukratko, ako će to biti sudbina koja će obilježiti stvarnost u kojoj živim, tj. ako će se pobožnosti mističnog karaktera nadomjestiti euharistijskim okupljanjima i slavljima (na neokatekumenski način), pa čak i uz papinski i biskupski blagoslov, moje će mjesto biti drugdje, gdje se naviješta katolička, apostolska, rimska i tridentinska vjera! Tu nema ni najmanje sumnje, jer je riječ o usklađenosti s mojim obećanjima koja proizlaze iz krštenja i krizme!

(potpisano pismo)

93. METODA

Grad (…), 2. 7. 1993.

Poštovani Oče, zahvaljujući zauzetosti gđe (…) nedavno sam primio Vaše spise koji se odnose na „neokatekumenski pokret“. Bio sam (hvala Bogu samo nekoliko mjeseci) odgovoran za jednu neokatekumensku zajednicu, te stoga mogu ispričati svoje iskustvo o tome. Uz doktrinarne zablude, koje ste Vi izvrsno izložili, nikako nisam mogao prihvatiti prozelitizam kojega je zastupao ovaj pokret. Neokatekumeni su uvijek tvrdili da oni koji žele sudjelovati na ”njihovoj Euharistiji”, nužno moraju proći proces katehizacije, jer u protivnom bi se mogli sablazniti.

Nakon katehizacije, održane na mojoj župi, ulazi se u zajednicu i put je prihvatilo deset osoba, broj nedovoljan za formiranje zajednice. Katehisti su me zadužili da pozovem osobe koje su sudjelovale na katehezama, ali nisu ušle u zajednicu. Katehizacija članova je nužna za one koji žele sudjelovati na slavljenju ”njihove” Euharistije u župi i to zato da se ne bi sablaznili.

Da bi zajednicu trajno održavali na životu, spajali su skupinu koja bi započinjala put s onom koja je već godinu dana na tom putu, a zastupali su mišljenje (što mi je bilo očito u razdvojenim slavljima) da prva skupina ne može biti zajedno s trećom.

I konačno, barem u mojoj župi, kateheze pohađaju oni koji su trebali primiti sakrament potvrde ili vjenčati, itd. U protivnom na katehezama ne bi bilo nikoga. Prema tome nije riječ o slobodnom i spontanom izboru, a zatim kad se jedanput pristupi u zajednicu, zna se kako će slučaj završiti. Očekujemo da se što prije poduzmu određene mjere i donesu odredbe za ovu ”sektu”, dok ne bude prekasno.

S posebnim poštovanjem

(potpisano pismo)

94. BOLNO SAM RAZOČARAN!

Grad (…), 23. 7. ’93

Poštovani P. Zoffoli,

Već duže vremena nemam nikakve vijesti o Neokatekumenskom pokretu. Prijatelj o kojem sam vam pisao u svom prvom pismu, koje je poslije objavljeno, smatra me lažljivcem i ”sijačem razdora“, da se poslužim njegovim riječima i čini mi se da predstavnici u Katoličkoj crkvi nisu odlučili ozbiljno promišljati o Vašim hrabrim izjavama.

Čitao sam u jednom dijecezanskom časopisu (Cammino u biskupiji Siracusa) da je, po mišljenju dopredsjednika Papinske Komisije za laike, Vama poznato privatno pismo pape Ivan Pavla II., u kojem on odobrava i prihvaća Neokatekumenski pokret, zapravo očito kanonsko priznavanje Neokatekumenskog pokreta. Osim toga, objavljeni su razgovori između pape Pavla VI. i Ivana Pavla II. o Neokatekumenima, koje je uredio K. Argüello i objavio u izdavačkoj kući Pavlinke. On je još uvjeren da Papa ne zna za to. Ne mislite li i Vi da bi Rimski Prvosvećenik trebao za to znati? U ovom slučaju bi Papa trebao biti daleko oprezniji u takvim prekomjernim pohvalama, zar ne?

Duboko sam razočaran i s teškom mukom odlazim na misu. Počeo sam vjerovati u Boga s određenim karakteristikama za kojeg sam bio uvjeren da je Bog u kojega se vjeruje u Katoličkoj crkvi. Međutim, članovi Neokatekumenskog pokreta vjeruju u boga (ne bez razloga s početnim malim slovom) koji ima potpuno i esencijalno suprotne i nespojive karakteristike s onim Bogom u kojega sam dosad vjerovao.

Ta dva boga traže od svojih vjernika oprečna ponašanja. Njihov bog dopušta da roditelji prepuste vlastitu djecu baki i djedu kako bi mogli naokolo lutati i širiti sektu. Moj Bog to ne dopušta. Njihov dopušta da se izvlače novci naivnim ljudima, dok moj to ne dopušta. Njihov bog misli da je čovjek ”govno” (služim se blagim terminom) koji nije sposoban činiti dobro i niti je obdaren sposobnostima da se spasi.

Štovatelji takvog boga bezpridržajno proklamiraju da su oni jedini i pravi kršćani. Još više, smatraju da bi jedino njihov bog trebao biti onaj u koga se vjeruje u Katoličkoj crkvi! I najgore je što dvojica vatikanskih predstavnika kažu: Hrabro, čestitamo, samo tako nastavite!!!

Prema tome, Bog u kojega sam vjerovao, bio je moj izum! Budući da sam se čvrsto odupro tomu da vjerujem u njihova boga, pitam se u što vjerujem? U Boga kojega sam sam izmislio? Zašto idem slaviti Misu, kakvog boga se tamo časti? Ako ih u vašim knjigama nepravedno osuđujete, zašto vas nitko ne kazni? A ako imate pravo, zašto ih nitko ne zaustavi (neokatekumene)? Ako imate vremena i volje, bit će mi drago ako mi odgovorite.

S poštovanjem.

(potpisano pismo)

95 . OPŠIRNO, DETALJNO I KRITIČKO TUMAČENJE

Grad (…), 15. 1. 94

Mnogopoštovana eminencijo,

Bila sam nazočna na kongresu u Firenci u prosincu ’93. godine na kojemu se raspravljalo o katekizmu, katehezi i evangelizaciji. Poslužila sam se vašim nadahnutim riječima koje su me ohrabrile da napišem ovo što slijedi.

Istupila sam iz Neokatekumenskog pokreta nakon što sam u njemu provela uzastopno oko četiri godine. S obzirom na prvu napomenu koja govori o odreknuću dobara, od 25.4.93., u odsutnosti svećenika i biskupova prelata, jedan od odgovornih katehista iz Toskane izgovorio je ove rečenice: ”Psalmi su važniji od mise… (kratki prekid) radnim danom. Što su u konačnici sveci? Riječ je o idolima”.

Imala sam jednu kratku ”raspravu” s tim katehistom u nazočnosti moga župnika koji je odgovoran za zajednicu. Što se tiče prve rečenice, htjela sam da razjasni kako bi i katehisti iz neokatekumenskog pokreta shvatili vrijednost svakodnevne mise i nadodala sam: ”Mi naprimjer i novakinjama savjetujemo da mogu biti nazočne kod svakodnevne mise”. Ostala sam zbunjena. Zar novakinje ne moraju slušati svoju Poglavaricu odbijajući svaki izvanjski utjecaj? Župnik nije dao nikakav odgovor (s prikladnim argumentima).

Kad sam htjela pitati o onome što se odnosi na svece-idole, katehist je nestao, ali ne znam zašto. Imajući na pameti sve ono što sam do sada rekla, molim da se promisli i o drugim stvarima kao i o mojim zaključcima koje ću izložiti u više točaka.

Među neokatekumenima su i njihova djeca koja se uključuju na Put. Njih se od samoga početka odgaja u skladu s ideologijom Puta. Ne znamo da li su uspjeli upoznati Katekizam Katoličke crkve, ali se redovito uključuju među katehiste koji poučavaju djecu na župama. U mojoj župi, S. Angelo a Legnaia u Firenci, kći koja je član neokatekumenskog pokreta poučava djecu u župi od samoga početka. Kakav tip kateheza ona provodi ne znam, ali znam da je već kao dijete preuzela načine i poglede Neokatekumenskog pokreta.

1) Da bi se očuvalo pravovjerno naučavanje Katekizma Katoličke crkve, biskupi bi trebali na svim susretima provjeravati ispravnost onoga što naučavaju katehisti Neokatekumenskog pokreta. S obzirom na programe, metodu i kateheze koje oni provode postoji opasnost da se udalje od kršćanskog nauka i da preuzmu vrlo diskutabilnu životnu filozofiju.

2) U mojoj župi postoje stare i nove crkve. U staroj crkvi Euharistiju slave isključivo članovi Neokatekumenskog pokreta; u crkvama u kojima oni slave Euharistiju oltar je pokriven debelom tkaninom na kojoj se nalazi Kikova slika, utemeljitelja Puta. Svi kipovi (sv. Josip s Djetetom, sv. Antun s Djetetom, Gospa Lurdska, Isusova glava okrunjena trnjem) pokriveni su crkvenom tkaninom. U te prostorije župljani rijetko ulaze, osim kad roditelji imaju sastanak, kad se održavaju prigodni susreti s djecom, kad se održavaju prigodna klanjanja pred Presvetim Sakramentom i na Veliki Četvrtak. Pitam se kako je moguće objasniti župljanima, a naročito djeci gore spomenute razlike? Kako objasniti to zašto su svi kipovi u crkvi pokriveni platnom za razliku od Kikove koja je izložena na oltaru? Slike u crkvi izražavaju značajan dio povijesti same Crkve. Možda se izlaganjem Kikove slike na oltaru želi reformirati Crkvu?

3) U spomenutim katehezama razdoblje Crkve od Konstantina do početka Drugog vatikanskog koncila tumačilo se kao negativno i neautentično u odnosu na razdoblje od njezina početka do Konstantina.

Uzevši u obzir sve što je dosad spomenuto slijedi:

a) Svakako treba poštovati povijest Crkve, njezinu hijerarhiju, Učiteljstvo i Katekizam Katoličke crkve. U ovom slučaju očito je da to ne postoji.

b) Teško je kontrolirati razvoj neokatekumenskih kateheza upravo zato što postoji samo jedan jedini pisani trag, a taj tekst svaki propovjednik svojevoljno prilagođava.

c) Svećenik nije uvijek cijelo vrijeme nazočan susretima koje održavaju katehisti i katekumeni neokatekumenskog pokreta (ponekad traju i četiri dana i to do kasno u noć).

d) Svećenik, koji po svojoj službi sav pripada Kristu i njegovoj Crkvi, ne bi trebao umanjivati netočne izjave i nepažnje katehista niti prelaziti preko toga. Da bi izbjegao nesuglasice ili da bi spriječio jednostrane drastične zaključke kod slušatelja, svećenik bi morao dati uravnotežena razjašnjenja, ali i onda kad je svećenik prisutan, a to je rijetko, gotovo nikad ne uzme riječ.

e) Svećenici ne bi smjeli biti zaslijepljeni Putem. No to je moguće jer su zaslijepljeni time kad prisutni shvate da su „pozvani“ ili pak svećenici sami otkriju smisao života u svjetlu Uskrsnuća.

Iz istih činjenica proizlaze i drugi zaključci:

4) Razdijelivši beskvasni kruh na dva dijela, svećenik sjeda, a laik lomi drugi dio na toliko dijelova koliko ima vjernika i dijeli im. U zajednici kojoj sam pripadala, tu je ulogu vršio čovjek koji nije bio đakon, niti je bio izvanredni djelitelj Euharistije.

5) Euharistijska slavlja i drugi liturgijski čini obavljali su se u staroj crkvi i u sakristiji, premda je nova crkva bila slobodna.

6) Liturgijske predmete iznosili su izvan crkve i onamo gdje su se održavali susreti (čak i u hotele).

S obzirom na rečeno vidim određenu opasnost:

Umanjivanje svećeničkog autoriteta i prepuštanje buduće generacije mladih u određeni imanentizam koji se očituje prije svega u udaljavanju od crkvenih institucija i od svetoga Hrama. U svakom slučaju neprihvatljivo je udaljavanje katekumena od stvarne i žive Isusove prisutnosti u tabernakulu što je u suprotnosti s Vjerovanjem Pavla VI.

Katehisti naglašavaju važnost prostora u kojemu se okupljaju. Taj prostor ne smije biti prevelik zato da male neokatekumenske zajednice ne izgledaju premale. Budući da je trebalo oblikovati jedinstvo među braćom, trebalo je za to stvarati i prikladan ambijent.

Pri tome se zaboravlja na jednu važnu činjenicu: Tko može bolje od Isusa u tabernakulu stvoriti duhovno jedinstvo? U svakom slučaju, ako je Isus prisutan u određenom prostoru, zašto se moraju obavljati sva slavlja u nekoj drugoj prostoriji, osim u onoj gdje je on nazočan? On sam je odabrao mjesto svoga boravka u svome hramu. Zamislimo da idemo posjetiti prijatelja. Govorimo s njime čitavo vrijeme iz druge sobe ostavljajući ga samoga i propuštajući priliku da budemo u njegovoj blizini! To ne bismo učinili čak ni s nekim tko nam je nepoznat.

7) U različitim slavljima stvara se svečana atmosfera koja se zapaža u raskošnoj pripravi i posebnoj klimi koju stvara uzajamno bratsko povjerenje. Sve to pogoduje brbljarijama i rastresenosti kod nezrelih katekumena. Na primjer, pokorničko bogoslužje rijetko je popraćeno molitvenim raspoloženjem i atmosferom sabranosti, nego se uglavnom tijekom ispovijedanja pjevaju određene pjesme. Kad je riječ o ovom liturgijskom činu, teško je naći svećenike. U tom slučaju pokorničko bogoslužje rijetko se obavlja. Katekumeni mjesecima nemaju prilike koristiti se ovim sakramentom. Naglasak se stavlja na ono što je važno za Put, tj. ističe se važnost Riječi. U tom slučaju katekumeni početnici izlažu se opasnosti da zapostave važnost redovitoga služenja sakramentom ispovijedi. Katehisti nisu nikada podsjećali na to da je nužno ispovjediti se prije zajedničkog susreta, pa čak i onda ako je obavljen čin zajedničke ispovijedi.

8) U liturgijskim ambijentima gdje se slavi Euharistija redovito se ponavljaju sljedeći pojmovi: Svojim uskrsnućem Krist je uništio našu ”smrt”. Međutim, nedostaje kateheza o žrtvenom aspektu Mise, kad je svatko od nas pozvan da se sjedini s Kristom u njegovoj žrtvi na način da se angažira u ljubavi prema bližnjemu. Premda je Put prije svega usredotočen na sakrament krštenja, te stoga usmjeren na rad s krštenicima i krizmanicima, ipak je nužno naglasiti i žrtveni aspekt. Treba podsjetiti na to da poziv na Gospodnju večeru podrazumijeva poziv na predanje za Krista s Kristom i u Kristu kao ”živa žrtva koja je Bogu ugodna”.

9) Jako se inzistira na tomu da ne možemo svojim snagama uništiti ”starog čovjeka”. Nama je upućen poziv da srcem slušamo riječ, da joj se otvorimo, da se oraspoložimo za obraćenje pred Uskrslim.

10) Katehisti često naglašavaju da se Riječ u našem životu može utjeloviti. Na početnim katehezama govore o tome da su Židovi na poseban način vjerovali u snagu Božje Riječi, koja može postati život i konkretna stvarnost. Mi u Novom zavjetu znamo da ih je ta židovska vjera pripravila za Mesijin dolazak.

Uzevši u obzir točke 7, 8 i 10, postoji opasnost da sakramenti nemaju potpunu učinkovitost u životu katekumena, jer ih ne primaju s ispravnom spoznajom i nakanom. Osim toga postoji opasnost da se otuđe od biti sakramenta.

11) Riječ zauzima suviše važno mjesto u svim liturgijskim činima i često se naglašava da je po njoj upućena na poseban način poruka za nas koju trebamo čuti i prihvatiti.

12) Često se ističe Božje milosrđe koje nam oprašta grijehe koje priznajemo i da nas Bog ljubi takvima kakvi jesmo.

Imajući u vidu točke od 8-12, zapaža se određena opasnost: kod katekumena početnika stvara se stanje iščekivanja nečega što je nedefinirano, jer nedostaje kateheza o čovjekovoj dobroj volji. Ne spominje se da prosvjetljenje koje se prima po Duhu Svetomu kao i preko Riječi, te da milost Uskrsloga odsjeva tek u susretu s našom dobrom voljom, kad ozbiljno radimo na vlastitom obraćenju, kada se hrabro borimo s iskušenjima i kad izbjegavamo prigodu za grijeh. Riječ ”dobra volja” također je isključena iz Slave (koja se spominje jedino u svečanim prigodama tijekom slavljenja Euharistije).

Ovo su najvažniji rezultati kateheza: katehisti nerijetko kažu da zajednica počinje ”funkcionirati” tek onda kad se izbaci ono što u sebi nosimo protiv nekoga od subraće. Odbacivši vlastitu masku, postajemo svjesni vlastite grešnosti. Nezreo katekumen prije ili kasnije pokazuje svoju oholost tako što nije spreman priznati vlastiti grijeh, niti je spreman tražiti pomoć od Boga i od Zajednice kako bi pobijedio vlastiti grijeh, nego se iskaljuje na svom bližnjem. Oslobađa se dakle svoje maske tako da svoj bijes prebacuje na bližnjega. Pritom se zaboravlja da se u konačnici okupljamo u ime Presvetoga Trojstva, a znak njegove prisutnosti u zajednici su križ i Biblija koji se zazivaju na početku Susreta. Nikakvo čudo što etape na Neokatekumenskom putu traju u prosjeku 15/20 godina.

13a) Jedan od ciljeva Puta je evangelizacija. Tu se često podsjeća na nužnost spasenja duša ljudi koji su se darovali Bogu u svećeništvu, u redovništvu i na duše laika koji su se posvetili evangelizaciji. Imajući to na pameti kao i 11. točku, postoji opasnost da mladi zaključe da Bog njih ne treba. Treba također spomenuti i klimu sveopćeg entuzijazma i oduševljenja koje se iskazuje kroz pjesme i jako pljeskanje, kroz ples. U takav ambijent lako se uključuju sve osobe s emotivnim ranama. Nerijetko se, nakon susreta, mogu čuti komentari, pa čak i od svećenika, kao na primjer „Bilo je neopisivo“.

Trenuci za osobnu refleksiju bili su svedeni na minimum i bili su neučinkoviti s obzirom na atmosferu bratske otvorenosti i s obzirom na to da jednostavno nema prilike za osobni susret s Bogom u šutnji.

Znamo dobro da Bog govori u tišini. Radi toga, mladi bi mogli imati poteškoća, boraveći neprestano u buci, s obzirom na oblikovanje „vlastitog unutarnjeg shvaćanja stvarnosti“. Na primjer krivo je shvatio Riječi „učinit ću te zaručnicom“. Ponesen izvanjskim poticajima, pitanje je da li on može raspoznati Božju volju? Treba uzeti u obzir to da su se na važnim susretima ciljano birale Riječi iz Svetoga Pisma koje su pozivale slušatelje da se posvete Bogu za spas svijeta, a nerijetko se na tome i inzistiralo.

Činjenica je da i na ovome Putu postoje također izvorna zvanja i obraćenja, jer se Presveto Trojstvo ne uskraćuje onima koji su otvoreni djelovanju Duha Svetoga, i koji zaista traže Božju volju odričući se vlastite. Kad je riječ o vjeri na Putu, ona se temelji na Riječi „po plodovima se prepoznaje drvo“. S obzirom na ono što je prije rečeno, treba naglasiti da je susret s Kristom osoban.

13b) Više puta sam zapazio na susretima katehista da su svećenici uglavnom zbunjeni među katehistima. Protivno ovome, oni bi trebali zauzeti vodeće mjesto u vođenju kateheza. Katehisti bi ih trebali redovito pozivati, a oni to čine veoma rijetko s riječima „dođite, zauzmite vaše mjesto“. Kako to? Zar Neokatekumenski pokret nije prihvaćen od čitave Crkve? Zar njihova prikrivenost nije nesvjesni izričaj jednog velikog problema unutar Crkve? Ili je možda autoritet katehista svojom praksom otišao predaleko tako da svećenicima ne daju za pravo da budu s njima barem „al pari“? Ovo su samo neka od pitanja koja su nastala iz sličnih situacija. Čini mi se da svećenici u svakom slučaju moraju sačuvati prostor vlastitoga dostojanstva i prednosti koju im je Krist dio.

14). Katehisti na svojim katehezama savjetuju mlade da izbjegavaju sklapati brak s osobama koje ne pripadaju Putu, jer bi takva osoba mogla postati zapreka njegovu napretku. Zbog značajnih obveza u zajednici, pripadnici puta ne mogu se angažirati u životu župe niti mogu sudjelovati na drugim susretima s vjernicima u biskupiji. Imajući to u vidu, treba računati s time da postoji opasnost da se formira elitna skupina osoba koje su zaokupljene vlastitom slikom o sebi i koje su zatvorene u svoj način kultnog izražavanja i u sheme vlastite skupine i u vlastitu ideologiju. Ako bi se slučajno dogodilo da netko iziđe iz tih shema, a da pri tome nije informiran o životu same Crkve, može se osjetiti praznim i izgubljenim. Budući da vjernici u općoj Crkvi izražavaju i prakticiraju svoju vjeru na drukčiji način za razliku od onoga kako se to čini unutar Neokatekumenskog pokreta, oni koji iziđu iz toga pokreta redovito se osjećaju strancima među vjernicima. Na neki način mladi mogu doživjeti veoma teške posljedice.

Osim toga, među članovima Neokatekumenskog pokreta nema ni interesa ni želje da izbjegavaju poklapanja neokatekumenskih susreta sa susretima ostalih vjernika iz župe ili biskupije kako bi se izbjegle ove neželjene posljedice. Na primjer, 25. travnja predložen je određeni program za neke zajednice u Toscani, koji se podudarao s programom koji je pak predložio naš biskup Piovanelli za vjernike firentinske biskupije. U rujnu 1993. isti biskup pozvao ih je na hodočašće da se s ostalim vjernicima pomole za Marijinu zaštitu prigodom predstojećih promišljanja o boljoj organiziranosti radnika i župljana u životu župa i biskupije. A Neokatekumenski pokret baš je toga dana organizirao susret zajednice kojoj je pripadala i moja kćer. Jako se inzistira na tome da članovi sudjeluju na svim njihovim susretima, pa i u slučaju kad susreti traju više od jednoga dana, dok nikomu od katehista ni svećenika koji pripadaju zajednici, ni onima koji su odgovorni za vjernike u župi, ne pada na pamet da potiču svoje članove da sudjeluju na susretima koji se organiziraju na župskoj ili biskupijskoj razini, a kad se ti susreti poklapaju s njihovim programom, onda to nije dopušteno. Prigodom susreta s kardinalom Ratzingerom u Firenci, u mojoj župi organiziran je susret za naše katehiste. I oni su bili obvezni sudjelovati na tom susretu, ali to nisu učinili.

15) U mojoj župi jedan je katehist rekao nekoj osobi da ne dolazi na neokatekumensku misu. Ta je osoba pohađala kateheze za početnike, ali nije pristala na to da i službeno bude član Puta iz više osobnih i obiteljskih razloga, ali je htjela sudjelovati na njihovim misama i na mnogima je u početku redovito sudjelovala.

U mojoj župi na misi uskrsnog bdijenja dopuštali su da na njoj sudjeluje rođak jedne osobe koja je zauzimala važno mjesto u zajednici. Inače, svi katehisti odvraćaju sve one koji žele sudjelovati na Euharistiji da ne sudjeluju u njoj dok nisu prošli početne kateheze i dok nisu upisani u konačni registar onih koji mogu pristupiti Euharistiji.

No toj osobi kojoj su dopustili da prisustvuje misi vjera je bilo nešto strano (tako je rekao jedan katehist). Toj je osobi Tijelo Kristovo palo na pod i ona je podigla euharistiju i držala je u rukama sve do trenutka kad su i drugi trebali progutati hostiju.

Ja sam prišao toj osobi i rekao joj ako ne želi hostiju, da je dade meni. Sve sam to ispričao jednom katehisti, rekavši mu da sam krajičkom oka primijetio da je ta osoba hostiju ispustila. Te da sam 99 posto siguran u to. Osim toga nemoguće je da vam iz ruke isklizne poveći komad vlažnog kruha. Ta je osoba opet prisustvovala Euharistiji prilikom krštenja njezine kćerke.

Zapravo je teško shvatiti kriterije po kojima se nekomu dopušta da sudjeluje na neokatekumenskim misama, a drugoga se isključuje iz te privatne liturgije.

Ovo su znaci vremena:

Neki je laik položio ruke na Sveti Obrednik, područje koje isključivo pripada crkvenoj hijerarhiji, stvarajući način podjelu u Crkvi tako što je u ime Crkve rekao: „Ti možeš sudjelovati na misi. Ti ne možeš dolaziti više na misu. Ti možeš samo danas doći na misu.“ Na taj način Neokatekumenski si pokret autonomno i autoritarno uzima pravo odlučivati o duhovnom formiranju duša, zatvarajući pojedinca u određene ”stupnjeve” unutar svoje zajednice. Iznose pred svima ono što se odnosi na tajnu koja je vezana u savjesti, samostalno interpretiraju Sveto pismo navodeći tako na zaključak da Neokatekumenski pokret nije samo jedan od mnogih crkvenih pokreta među mnogima u Crkvi, nego Put novih katekumena, o čemu sam govorio u točki 3).

Kad je riječ o sigurnosti i čvrstoći unutar same Crkvi, treba računati s time da opasnosti mogu doći također iznutra. Najdestruktivniji grijeh sastoji su upravo u oholosti onih koji žele odlučivati prema vlastitoj volji, zaposjedajući na taj način područja koja im ne pripadaju. Bit crkvenog i kršćanskog duhovnog života očituje se u poniznosti, poslušnosti, u brižljivom prihvaćanju onoga što je crkvena hijerarhija izgradila kao nešto što posjeduje neprolazne vrednote, što pape i Crkveno učiteljstvo naučavaju i što se kroz stoljetnu povijest Crkve pokazalo sigurnim.

Zahvaljujem što ste primili ovo pismo, a ispričavam se zbog njegove duljine. Vjerujem da mi nećete uskratiti Vaš blagoslov. Iskazujem Vam poštovanje i cjelivam ruku onoj Službi koju je Bog odabrao kako bi proširio Svoje Kraljevstvo prema svojoj božanskoj volji.

(potpisano pismo)

96. MORAŠ IMATI POVJERENJA U NAS!

Grad (…), 27. 1. 94.

Poštovani oče,

U jednom dahu pročitao sam Vašu mudru kritiku koja se odnosi na Hereze neokatekumenskog pokreta. Da nešto nije u redu sa spomenutim pokretom, shvatio sam i prije, a naročito u prvoj točki vašega izlaganja, ali svjedočanstva koja ste iznijeli, a koja su, malo je reći zbunjujuća, potvrđuju nedvosmisleno da je riječ o sekti. Ovo su moji razlozi koji idu u prilog ovoj tezi.

U ulozi odgovornoga pitao sam prezbitera – jedini autoritet kojega priznajem – je li moguće posavjetovati se o Kikovu tekstu pod naslovom Smjernice radi provjere onoga što ste Vi iznijeli kao mudru kritiku. Ali naglašavam, ne zato da bih pokušao dovesti u sumnju Vaše tvrdnje, koje su između ostaloga potkrijepljene bezbrojnim svjedočanstvima, nego zbog metodologije.

MORAŠ SE POUZDATI U NAS, a knjiga koju od nas tražiš trenutno ti može naškoditi” tvrdili su mi katehisti.

Osim što se uzdam samo u Boga, a ne u vas, uzvratio sam, ne razumijem kako to da neka stvar, ako je po sebi dobra, može naškoditi. Na temelju različitih glupih uzrečica kojima se služe katehisti, shvatio sam da se taj put isključivo oslanja na autoritet KATEHISTA. Započeo sam put jer je ondje bio prezbiter, rekao sam im, jedini vođa kojega priznajem. Zato moraš SLUŠATI, odgovorili su. A ja sam odgovorio: Treba se pokoravati Bogu, a ne ljudima. Sigurno ste to čuli u Evanđelju.

Zaključak: nisu mi dali knjigu – krajnja budalaština – jer sam po njima još uvijek bio nezreo za to. Uzvratio sam: Smatrate da mogu čitati Katekizam Katoličke crkve, jer ste mi ga dali, a ne smatrate me zrelim da čitam Kikov katekizam? Moram priznati da za vas postoje dvije različite stvari: jedan spis koji mogu čitati svi, dok je drugi tajan. KRIST JE SVJETLO: „Svjetiljka se postavlja na svijećnjak da svima svijetli, a ne skriva se pod lonac“ piše u Evanđelju. KRIST JE ISTINA: žedna mi je duša istine, i ne mogu shvatiti one koji me žele spriječiti u mojim istraživanjima.

Zaključio sam da pod takvim uvjetima ne želim ostati. I sve sam napustio.

A da ne spominjem sve hereze, koje ste Vi stručno prikazali, a kojih bi trebali postati svjesni svi oni koji su putem Neokatekumenskog pokreta krenuli u dobroj vjeri.

Zahvaljujem, dakle, Duhu Svetomu koji me je prosvijetlio i koji mi je pomogao da, čitajući Vašu knjigu, razlikujem dobro od zla, a naročito da raspoznam istinu od laži.

(potpisano pismo)

97. U IME KRISTOVO ISPOVIJEDAJU VJERU BOGA MAMONA

Grad (…), 21. rujna 1987.

Časopis JUTRO od 9. ovog mjeseca donosi vijest da će se u Vatikanu održati Sinoda biskupa na svjetskoj razini o ulozi laika, a započet će 1. listopada idućeg mjeseca. Vi ste predstavljeni kao netko tko kritizira Neokatekumenski pokret koji je utemeljio Španjolac Kiko Argűello. Riječ je o pokretu koji je, kako NJ.E. dobro zna, prihvaćen jedino u slabim i zanemarenim župama, jer većina odbija te lažne misionare koji u Kristovo ime ispovijedaju vjeru boga Mamona. U Napulju od 292 župe prihvaćeni su jedino u devet župa.

I ja sam također kroz tri godine sudjelovao u tom pokretu i kad sam se udaljio iz njega, bio sam osamljen. Udaljio sam se iz toga pokreta jer sam zamjetio da su njihovi obredi potpuno poganski, a njihovi ciljevi išli su za tim da po metodi ispiranja mozga stvaraju fanatike.

Nažalost, moji su rođaci ostali zapleteni u paukovoj mreži u kojoj su se sve više zaplitali. Mnogi pokušaji da se razglasi istina o ovim lažnim misionarima sve do sada ostali su bezuspješni. Suviše su zaštićeni.

Ako bi NJ.E. htjela pregledati i prelistati jedan od mojih mnogih spisa, koje Vam prilažem u fotokopiji, i premda se u njima nalazi tek djelić stvarnosti, može se jasno zapaziti atmosfera koja vlada u kršćanskim obiteljima.

Smatram da je ovakav put riskantan, pogotovo zato što su u njega bila uključena i moja djeca. Posebno je ugroženo njihovo zdravlje zbog stresa kojemu su bezgranično izloženi zbog fanatizma neokatekumena. Naveliko se govori o religioznim sektama, a zašto se šuti o neokatekumenima koji imaju sve odlike jedne sekte?

Stvar koja najviše zbunjuje jest javna ispovijed i javno ispovijedanje intimnih i najskrovitijih stvari premda se zna da se takvi grijesi mogu očitovati jedino u tajnosti sakramentalne ispovijedi.

Vjeronauk u školama je postao objekt velikih diskusija i sukoba. U svom očaju pomišljam da o svemu tome obavijestim neke političke osobe, jasno iz ljevičarski krugova.

Očaj je uvijek loš savjetnik i ne znam da li ću ga uvijek uspjeti pobijediti. Molim Vas da mi oprostite što sam si dopustio toliko slobode. Vapim za Vašim blagoslovom, cjelivajući vam ruke u duhu pobožnosti.

(potpisano pismo)

98. ZAPLETEN U PAUKOVOJ NEOKATEKUMENSKOJ MREŽI

Njegova Ekselencija Jan Schotte, generalni tajnik Sinode

Grad Vatikan

Njegova Eminencija Anastasio Balestrero, sinodalni otac

Grad Vatikan

Njegova Eminencija Carlo Martini, sinodalni otac

Grad Vatikan

Njegova Eminencija Marco Ce, patrijarh Venecije

Njegova Eminencija Ugo Poletti, sinodalni otac

Grad Vatikan

Njegova Eminencija Aloisi Lorscheider, sinodalni otac

Grad Vatikan

U vjeri koja me često nadahnjuje, a koja je trenutno ugašena zbog razočarenja, odvažio sam se poslati spomenutim ocima ovo svoje pismo. Ono je vapaj jednog kršćanina koji, zbog izgubljenog mira u vlastitoj obitelji, vapi za pomoć.

Upoznat sam s time da je cilj aktualne biskupske Sinode promišljanje o stanju koje se odnosi na ”ateiste među katolicima”, tj. o onim kršćanima koji su kršteni, a koji su se udaljili od Crkve ili su čak izgubili vjeru. Riječ je dakle o veoma važnoj stvari.

Ali među njima je netko koji se smatra kršćaninom, a koji se zapleo u NEOKATEKUMENSKU paukovu mrežu. Zbog krivog pristupa vjeri, preobrazio se u pravog fanatika koji odbija svaku logiku i svaki razgovor. I ne htijući to, pritisak kojemu je kontinuirano bio izložen i koji se očigledno iz dana u dan negativno odražava i na njegovo fizičko stanje, u sebi kao ocu i suprugu više ne prepoznaje osobu koja je cijeli svoj život posvetila obitelji, nego naprotiv, stranca u kojega ta obitelj više nema povjerenja niti prema njemu nešto osjeća. Je li to moj grijeh? Nakon tri godine moga sudjelovanja u Putu ne mogu više s njima dijeliti njihovu apsurdnu i pogrešnu vjeru. Moja je obitelj žena i dvoje djece, fanatični sljedbenici bučnih trgovaca koji se nazivaju NEOKATEKUMENIMA.

Budući da sam s ovime upoznao prelate višega ranga, to ni Vama neće biti potpuna novost. Oni su mi ljubazno odgovorili i pri tome nisu sakrivali svoje neslaganje s pastoralnim djelovanjem ovih ”lažnih misionara”.

I ne može se osuditi onaj tko u Kristovoj Crkvi s gostoljubivim pristankom nekih od izgubljenih župnika, obavlja poganske obrede, kao na primjer, javnu ispovijed u kojoj se javno očituju najintimniji i najskrovitiji grijesi. Ti njihovi obredi, koji mogu značiti sve drugo samo ne nešto dobro, odvijaju se pred Križem. Crkva u Rimu se ne osvrće na to, iako je očito da se rađa Crkva s novim načinom ispovijedanja vjere. Kažem nova crkva zato što se članovima neokatekumenskog pokreta zabranjuje biti članom drugih katoličkih udruga, zajednica ili slično.

Kao što sam već rekao, velika većina visokih crkvenih dostojanstvenika otvoreno osuđuje djelovanje spomenutih ”ribara na iskrene duše”, kako ih neki definiraju ”đavolima zaogrnutima svjetlom”, te im zabranjuju svaki pristup i djelovanje u svojim župama i biskupijama.

U nekim mjestima prakticiraju mjesečne sastanke po četiri dana, uvijek daleko od očiju i ušiju drugih, jer takve im okolnosti naviše odgovaraju za njihove poganske obrede u kojima se događa konstantno ispiranje mozga, dok se novopridošlice ne podlože fanatizmu. Govor o mržnji prema svim zemaljskim dobrima je najučestaliji sadržaj njihova propovijedanja. Oni govore protiv svakog zemaljskog dobra. Kad se vjernik oslobodi tog materijalnog dobra, kažu oni, oslobodio se preteškoga grijeha koji je do toga trenutka nosio.

Ta dobra fanatični vjernik velikodušno i anonimno odlaže u košaricu koja skupljaju vješti ”učitelji”, te se služe njima za svoj ugodan hotelski život kao i za druge pogodnosti – kupovanje luksuznih automobila.

Poštenje mi ne dopušta da Vam priložim kopiju jedne od mojih zamolbi koje sam uputio Svetomu Ocu, na koju mi je jedanput odgovorio.

Eminencijo, moja borba je veoma teška i ne mogu izložiti sve što bih želio, ali se nadam da će aktivnosti prevaranata i bandita, koji danas djeluju u nekim župama, prestati jedino ako ih zaustavi sadašnja Sinoda. Klečeći molim za oprost i za blagoslov.

(potpisano pismo)

99. ISKUSTVO KOJEGA SE SJEĆAM S OGORČENJEM …

Grad (…), 9. prosinca 1987.

Veoma poštovani dr. (…),

Poziv koji je čitateljima upućen na televizijskim stranicama Osmijesi i pjesme, oslobodio me je straha i ohrabrio da svoj SLUČAJ ispričam Vama kako biste ga procijenili, s time da se nije dogodio samo meni nego i mnogim obiteljima koje kao i ja trpe zbog izgubljenog mira.

U jednoj od posljednjih emisija SLUČAJ željelo se pred gledateljima iznijeti postojanje jedne pseudoreligiozne sekte koja djeluje u Amsterdamu (mislim), kojoj sam kao njezin član, morao platiti veliki iznos od nekoliko milijuna.

Dr. Biagi, ne treba ići daleko želi li se naći slična sekta: iako imaju različita obilježja, one postoje i u našim kućama, i premda se čini nevjerojatnim, one djeluju u nekim župama gdje uz srdačnu gostoljubivost nekih župnika – teško je reći do koje su mjere nepristrani – obavljaju obrede koji su nespojivi s kršćanskom religijom. To je NEOKATEKUMENSKI POKRET koji s ”blagoslovom” Svetoga Oca ima potpunu slobodu djelovanja. Ovo moje uvjerenje detaljno je izložio Sandro Magister u članku koji je objavljen u tjedniku Espresso, te smatram da će biti od velike koristi da Vam pošaljem jednu kopiju.

Tijekom tri godine bio sam član Neokatekumenskog pokreta, iskustvo kojega se prisjećam s ogorčenjem zato što se u Kristovo ime održavaju i vrše sasvim poganski rituali: egzorcizmi, javna ispovijed i, ono što je najgore, kult boga Mammona, revno se propovijeda mržnja prema svakom zemaljskom dobru, tako da za vjernike – bolje reći za naivne duše – oslobađajući ih se, izgleda kao da su se rasteretile od preteškog grijeha. Materijalna dobra koja su posjedovali za njih su bila teški grijeh i teret sve do trenutka dok se toga nisu oslobodili. Tada ga s prezirom odbacuju u košaricu za otpad koja se nalazi u podnožju Križa i pritom izriču određene ritualne rečenice.

Sva odbačena zemaljska dobra, a često se radi o milijunskim vrijednostima – po završetku svake KONVIVENCIJE koja traje tri-četiri dana, skupljaju vješti ”učitelji” koji nakon obavljene otimačine mogu nastaviti komotan hotelski život s velikim i luksuznim autima, dok istovremeno govore da se sve to slijeva u isušeno i možda ugroženo vatikansko more.

Moja obitelj, koja je bila primjer sređenosti i vedrine, ljubavi i mira, upravo zbog toga što nisam bio dovoljno oprezan prema neokatekumenima, izgubila je svoju neobičnu skladnost koja svaku obitelj čini sretnom.

Udaljavao sam se od sekte, ali budući da sam bio uhvaćen u paukovu mrežu, ostao sam ondje naročito zbog svoje djece koja su se zahvaljujući katehistima sve više zaplitala u tu mrežu. Budući da nisu pridavali pažnju stresu kojem su bili izloženi, to se jako odrazilo na njihovo zdravlje.

Budući da sam se protivio takvoj krivoj vjeri, ja sam u vlastitoj obitelji postao neprijatelj i stranac koji ne zaslužuje povjerenje ni razgovor s vlastitom djecom. Bijesan, odlučio sam pisati na sve strane, tražeći pomoć da povratim prvotni sklad u svoju obitelj. Obraćao sam se biskupima, kardinalima, svećenicima i teolozima: svi su stali na moju stranu i svi su izrazili određenu zbunjenost, određeno suosjećanje, ali ništa više od toga!

Čitajući članak u tjedniku Espresso, mogao sam shvatiti, ali nažalost prekasno, razloge šutnje na moje vruće zamolbe koje sam uputio Papi. Što bi mi mogao reći on sam o sekti čiji je i sam zaštitnik u kojoj se s određenom drskošću govori o obraćenju?

Karol Wojtyla je doista Kristov namjesnik, prosvijetljen Duhom Svetim, ali je istovremeno i čovjek i kao takav podložan ljudskim slabostima, ranjivosti i prevari koja u ovom slučaju dolazi od posebnih ovlasti koje su dane Franciscu Kiku Argüellu, utemeljitelju Neokatekumenskog pokreta.

Svoj slučaj sam izložio šestorici kardinala koji su sudjelovali na zadnjem Koncilu i prijavio sam im da je nedopustivo djelovanje neokatekumenskog pokreta (prilažem vam kopiju), ali moj pokušaj je bio poput glasa u pustinji.

Činjenica je da se bojim kazati ili pomisliti na to da se moja djeca spremaju ići u misije u neku daleku zemlju. Takva pomisao u meni izaziva veliki nemir.

Moja rodbina zamjećuje moj unutarnji nemir, ali dobro znaju da sam nemoćan u toj borbi i zasigurno se tomu raduju. Ako bi slučajno u nekom časopisu izišlo moje ime s ciljem da me obilježe kao onoga koji se bori protiv njihova vjerovanja, svemu bi bio kraj.

Nadam se da ćete u jednoj od svojih narednih emisija obrađivati problematiku o ovoj sotonskoj sekti. Donijeli biste blagoslov mnogim obiteljima koje kao i ja trpe i strahuju od još gorih vremena.

S najdubljim poštovanjem želim Vam sve najbolje u budućem radu, te uz duboku ispriku što sam Vam smetao, izražavam Vam duboku poštovanje.

(potpisano pismo)

100. ISPIRANJE MOZGA…

Grad (…) 18. siječnja 1988.

Poštovani Oče (…),

Prateći kao dobar kršćanin rubriku GRANICE DUHA SVETOGA koju svaku nedjelju Vi poput pravog apostola vjere vodite, očaran Vašim golemim humanizmom i načinom izražavanja, odlučio sam obratiti Vam se ovim pismom. Najdublje Vam se ispričavam.

Slučaj koji Vam želim predočiti ne tiče se samo mene, nego također i mnogih obitelji koje kao i ja trpe zbog izgubljenog mira. U mojoj je obitelji vladao mir, sklad i ljubav.

Nakon što su se u našoj župi pojavila dvojica laika (otprilike prije dvanaest godina) koji su pripadali neokatekumenskom pokretu, taj čudesni mir je poremećen. Poput dvojice trgovaca koji bučno nude svoju robu, neobično riječiti, osposobljeni su oduševiti slušatelje kako bi prevarili i uhvatili u vlastitu mrežu one koji se oduvijek hrane kršćanskom vjerom, te baš stoga postaju njihov lagani plijen. I ja sam postao njihov uvjereni sljedbenik i iskreni pobornik njihova učenja.

Trebalo mi je tri godine da shvatim da ta dva „vraga odjevena u svjetlo“ (kako ih je nazvao jedan crkveni dostojanstvenik) nisu ništa drugo doli spretni trgovci koji ne služe Bogu, već kultu kojem su se zavjetovali, kultu boga Mammona.

Ogorčen svim tim napustio sam sektu (sekta mi je čak preslab izraz), ali u njihovoj vješto ispletenoj mreži ostali su uhvaćeni moja supruga i naše dvoje djece: psihološko manipuliranje od njih je napravilo prave fanatike. Tako je naša obitelj doživjela svoj kraj, i od tog trenutka za članove svoje obitelji postao sam, ako ne neprijatelj, onda stranac.

Moju djecu, mlade osobe čiste duše, velike inteligencije i opće kulture, podigli su na razinu katehista, a zbog njihova fanatična prianjanja apsurdnoj vjeri koja ih pokreće „dvojica spretnih vražjih slugu“ jako su ih cijenila.

Aktivnost takvih misionara u domovini znači sastanke koji se održavaju dvaput tjedno (iza zatvorenih vrata), gotovo svakodnevne pripreme (3-4 sata), mjesečne konvivencije, (kad ste 3-4 dana udaljeni od kuće i po 200 kilometara), putovanja, glasanja itd.

Takve se prigode koriste nadasve za pranje mozga, a ne za druge aktivnosti, pranje mozga koje onda dovodi do javnih ispovijedi. Ispovijedi najintimnijih i najskrovitijih stvari, ispovijedi koje se ogrešuju o sakramentalnu ispovijed.

I kao što svi psalmi završavaju slavljem, i njihove konvivencije završavaju skupljanjem novčanih priloga koji dosežu iznose i od nekoliko milijuna.

Gdje završava taj skupljeni novac ne zna se, sasvim sigurno ne u zaslužnom Djelu sv. Vinka.

Sustavno i stručno pranje mozga dvojice spretnih trgovaca posebice se temelji na mržnji prema zemaljskim dobrima, tako da ih se prostodušni vjernici oslobađaju u uvjerenju da su se oslobodili velikog grijeha koji su sa sobom nosili sve do tog trenutka. Ali to nije sve; svaki je vjernik obvezan u ruke tih spretnih majstora dati 10 % od svih svojih prihoda.

Dok je papa Leon X. prodavao crkvena dobra da bi dovršio hram sv. Petra, izazvavši tako bijes Martina Luthera, koji će kasnije postati utemeljitelj protestantizma, papa Karol Wojtyla blagoslivlja Kika Argüella, utemeljitelja neokatekumenizma čiji su se propovjednici pokazali vrlo vještima u tome da uzmu novac onima koje su uhvatili u svoju mrežu, da bi svom osoblju omogućili lagodan život i da bi mogli graditi zgrade u kojima će u potpunoj slobodi i miru izvoditi svoje „duhovne vježbe“.

Vjerujem da nisam jedini koji razotkriva aktivnosti tih lažnih propovjednika, odgovornih za to što su mnoge obitelji izgubile mir. Iako sam već mislio da je moj glas jedini, vidim da katolički, ali i laički tisak pokušava svratiti pozornost države na fenomen neokatekumena, fenomen koji je sve rasprostranjeniji.

Šaljem Vam i fotokopiju tjednika Espresso u kojem sam našao članak o tomu, a vjerujem i da vam nije promakao kolovoški broj časopisa Isus u kojem se naširoko piše o neokatekumenima.

Članovi moje obitelji vide da sam uzrujan i vide da neprestano pokušavam vratiti na pravi put one koji su se izgubili, ali ih nije briga jer znaju da ništa ne postižem.

Ako Vas ovo moje jadikovanje potakne da o tomu progovorite u svojoj rubrici, to bi bio blagoslov za mene i mnoge druge obitelji koje pate i koje se boje i puno gorega.

… blagoslovite me, oče, ako smatrate da sam toga vrijedan.

(potpisano pismo)

101. VRAGOVI ODJEVENI U SVJETLOST

Grad, (…) 18. siječnja 1988.

Poštovana ekscelencijo,

I ja sam bio u katedrali da poslušam Vašu propovijed koja je bila prvi Vaš nastup u službi pastira napuljske biskupije. Pristupio sam Vam u kršćanskom duhu, ali i zato da bih Vas upoznao kao čovjeka.

Imali ste samo riječi pohvale za crkvene pokrete koji rade za dobrobit Crkve, ali ni jednom riječju niste spomenuli pokret koji se zapravo smatra sektom: neokatekumene.

Vaše namjerno izostavljanje shvatio sam kao želju da radije šutite o rođacima koje je bolje ne spominjati.

Kad sam se uplašio, želio sam Vas uz dužno poštovanje nešto zamoliti u jednom pisamcu koje sam Vam uručio 1. 7. 1987. godine prilikom Vašeg pastoralnog posjeta bolnici L. Bianchi di Capodichino.

U toj sam Vam zamolbi izložio svu svoju brigu: gubitak mira u svojoj obitelji što se je dogodilo zahvaljujući tim lažnim prorocima, crna budućnost moje djece. Vjeru u kojoj smo ih odgojili, budući da su inteligentni i široke kulture uzdigli su ih na razinu katehista, pretvorili su u kult, u apsolutni fanatizam.

Nadao sam se da ću svojom molbom, makar i ne primio odgovor, postići to da barem te razbojnike u božanskoj Crkvi vidite kao “vragove odjevene u svjetlo (tako ih je nazvao Vaš prethodnik koji me dvaput primio). Bila je to nada koje sam postao svjestan kad ste naivno pogriješili. Članak u novinama Espresso pomogao mi je da shvatim ono u što sam sumnjao, a to je da Papa štiti neokatekumene. Tako ti zaštićeni ljudi u Kristovoj Crkvi mogu nastaviti s vršenjem svojih poganskih obreda (iza zatvorenih vrata), mogu nastaviti s pranjem mozga, mučenjem pristaša kako bi njihovu vjeru pretvorili u fanatizam i u javnu ispovijed. Svjesno propovijedaju da treba mrziti sva zemaljska dobara te se vjernik dobrovoljno odriče svega i daje im 10 % svojih prihoda. A ti spretni prodavači troše taj poklonjeni novac na svoj lagodan život i na to da izgrade skupe zgrade (u Rimu, Porto S. Giorgo), gdje slobodno i udobno mogu širiti svoju pohvalnu misiju.

Papa Leon X. prodavao je crkvena imanja da bi završio gradnju hrama sv. Petra, a Papa Ivan Pavao II. štiti neokatekumene koji, spretni u tomu da namaknu novac, grade hramove budućnosti.

I katolički tisak – a ne samo laički – zanima se za fenomen neokatekumena kao što to vidimo u kolovoškom broju mjesečnika Isus.

Oprostite mi što sam si uzeo slobodu obratiti Vam se i s molbom da me blagoslovite ljubim Vam ruku.

(potpisano pismo)


[1] E. Zoffoli, hereze neokatekumenskog Pokreta, Rim, 1990.

[2] Talijanska biskupska konferencija (op.pr.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *