Mons. Ivan Mustać

 

 

  Mons. Ivan Mustać komentirao korizmenu poslanicu zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđe – AUDIO

“Kršćanima je mjesto na ulici, da govore”

 

 

Intervju s generalnim vikarom Zadarske nadbiskupije mons. Ivanom Mustaćem u emisiji „Četvrtkom u sridu“ na radiju 057, od 12. 3. 2009. godine.

Razgovarala: Ivana Zrilić

 

 

 


„Evo, drago mi je da ste nam stigli u studio, u vremenu smo korizme, također početkom ovog tjedna Nadbiskup je uputio korizmeno pismo, možda najbolje da krenemo od toga, puno je aktualnosti o kojima ćemo u idućih pola sata razgovarati, ali evo.

Korizmeno pismo, možda bi bilo najbolje da izdvojimo naglaske, možda da krenete Vi, svakako ćemo se naravno osvrnuti i na neokatekumene, jedna tema koja je u posljednje vrijeme prilično puno pozornosti izazvala u javnosti, no naravno da to nije jedina tema o kojoj se govori u pismu, pa evo da čujemo vaše kratke naglaske.“

Mons. Ivica Mustać: „Pa, pred nama je Nadbiskupovo korizmeno pismo, on je možda bolji sugovornik za to, ali svakako ovo pismo nosi naslov, „Duhovni pokreti i zajednice u Crkvi dio su nove evangelizacije“. Sjetimo se prije 5 godina kad je papa Ivan Pavao II. bio u Zadru. On je apostrofirao da mu je poznato da ova naša mjesna Crkva, naša Nadbiskupija u Zadru se upravo gaji laička duhovnost i on je pohvalio i potaknuo taj rad. I njegov je izraz, izraz Ivana Pavla II. „Nova evangelizacija“, on je stalno govorio o toj novoj evangelizaciji. I ako se malo vratimo natrag, na taj susret s Ivanom Pavlom II. velikim evangelizatorom 20-og stoljeća onda ćemo vidjeti da su upravo članovi župnih vijeća, ekonomskih, pastoralnih, naši zborovi, suradnici, vjeroučitelji, pokreti, zajednice, udruge, oni su bili pokretači onog ambijenta s Papom, ono skandiranje, onaj žar, one emocije, po kojem to poznajemo, tako da ova poslanica je sama po sebi dostupna, pa je naši slušatelji mogu čitati. Što ova poslanica za mene znači? Ona je jedan poticaj da se nastavi evo nakon jednog vremena, imamo potrebu, biskup je imao potrebu, potaknuti da u našoj Nadbiskupiji imamo 20 različitih pokreta, udruga, zajednica, da se oni potaknu na svoje djelovanje, na svoj rad.“

„Evo ja bih se usudila reći da je zapravo priča oko neokatekumena podigla dosta prašine, možda je stvar u tome da je zapravo malo poznato kako ste rekli da djeluje 20 pokreta samo u Zadarskoj nadbiskupiji, u Katoličkoj Crkvi općenito ih je dakako puno više. No je li se moglo možda ranije reagirati i možda na neki način uputiti i informirati ljude, neki su čak govorili da je možda riječ o nekoj sekti, dakle čini mi se da je u pitanju zaista neinformiranost?

Mons. Ivica Mustać: „Pa, vidite pokreti u Crkvi kojih je od 120 do 150 definiranih pokreta, koji su plod, njihov nastanak je plod II. vatikanskog koncila koji je širom otvorio vrata, jer se Crkva na II. vatikanskom koncilu definirala kao zajednica vjernika. Tako, ovi svi pokreti nastali su, da tako kažem u bazi, osnivači su laici. To je jedna karizma, znači nadahnuće Duha Svetoga. Sve skupa, nije lako definirati, ja ću vam samo spomenuti u 20. stoljeću velike ljude koji su bili veliki karizmatici, spomenuo sam Ivana Pavla II., onaj odnos njega i mladih. Ja sam bio na Tor Vergati 2000. godine u Rimi kad je on okupio oko sebe 2 milijuna mladih s kojim je, s kojima je on komunicirao, Majka Terezija, brat Roger, koji je pokrenuo među mladima pokret ekumenizma u Taizeu, Chiara Lubich koja je umrla prije godinu dana, koja je osnivačica fokolarina, blaženi, ili već sveti Jose Maria Escriva de Balaguer koji je osnivao Opus Dei. Pokojni Giusani koji je umro lani, preklani, Comunione e Liberazione, Andrea Ricardi, koji je još živ, San Egidio u Italiji, vrlo važan pokret, Kiko Arguello, koji je osnivač Neokatekumenskog puta, (Jean Vanier je). Sigurno svi ovi pokreti u Crkvi sa sobom nose jedna određena pitanja i dileme. Zašto? Jer to je nešto novo u odnosu na tradiciju Crkve, ali uvijek je bilo takvih pokušaja u srednjem vijeku. Nijedan građanin grada Zadra nije bio da nije bio u nekoj tzv. bratovštini. Sa svakim ovim pokretom o kojima sam ja govorio, ima neka pitanja. Što se tiče Neokatekumenskog puta ovdje se postavljaju neka pitanja, mislim i dobronamjerna pitanja, pitanje inkulturacije, pitanje pjesama koje se pjevaju. Zašto? Jer uz svaki ovi novi pokret vezana je i nova estetika.

Ja sam najprije upoznao u svojemu životu već 1976. godine karizmatsku obnovu. I ta karizmatska obnovu je bila malo amerikanizirana, ljudi su dolazeći na seminare, bili malo frapirani, začuđeni. Mi smo slavenska neka duša koja više voli možda meditaciju… na način da su se pjevale pjesme dizajući ruke u velikoj jednoj radosti. Ove pjesme koje dolaze iz fokolarina, imaju neki talijanski imidž, pjesme Neokatekumenskog puta imaju neki andaluzijski melos pomiješan sa srednjoistočnim, semitsko-arapskim nekim elementima. Ovdje se postavlja pitanje onda zašto euharistija subotom, mi vidimo to mladima pomaže da ne izlaze i tako, pitanje je zašto su zajednice pomalo zatvorene. Vidite vi na neku ozbiljnu probu jednog kazališta, ne možete ući. Tako zajednica ima jedan svoj život. Glavno pitanje koje se postavlja za sve nove pokrete u Crkvi je: kako jedan Crkveni pokret uklopiti u župnu zajednicu, župnu strukturu. Ono što vidimo poslije II. vatikanskog koncila, da se župa mijenja na način da se mijenjaju strukture župe, tz., mi sada župu jednu kao župa sv. Stošije, župa Bezgrešnog začeća, župa Uznesenja BDM, sv. Josipa, sv. Ante, Arbanasi, sv. Ivana, evo mi sad župu definiramo kao zajednicu zajednica, evo ne kao neku amorfnu masu, bezličnu masu gdje niko nikoga ne poznaje. Vidimo da danas naše župe izvrsno funkcioniraju ukoliko su u njima pojedine zajednice, koje imaju do 50 članova koji se međusobno poznaju.“

Evo govorili smo dakle o laicima. Vi ste naveli brojne primjere, no ja bi se vrlo kratko vratila na korizmeno pismo Zadarskog nadbiskupa u kojem on uz ostalo kaže: „Župnicima upućujem poziv da budu zauzeti u svom radu u trajnoj obnovi svojih župa. Ako osjete da im zajednice i pokreti mogu pomoći, neka izaberu ono što drže najprikladnijim za svoje župe. Dakle na koji način župnici ovdje zapravo sudjeluju, upućuju, što koja je njihova uloga u ovoj priči?

Mons. Ivica Mustać: „Pa svaki župnik je otac, jedan otac može savjetovati, nikoga se ne može na ništa natjerati. Jedan nam otac savjetuje što je najbolje za njega, on ne može natjerati, on savjetuje što je najbolje za dijete, ako dijete hoće biti pilot, a otac kaže da on bude liječnik, onda nikad neće ovaj moći naći zajednički jezik, zajednički jezik. Ali ako otac shvati da njegovo dijete ima dar da bude pilot, onda se mora s time složiti, s time složiti… mi živimo u jednome vremenu gdje ljudi uistinu traže, jer traže Boga na jedan način. Vrlo je važno da za vrijeme studija naši bogoslovi koji, da upoznaju neke stvari u Crkvi, nije ista situacija u Hrvatskoj ni u Zadru kao prije 50 godina, nisu iste situacije. Mi živimo u situaciji, mi živimo u jednom sekulariziranom svijetu. Poruka evanđelja je uvijek ista, Isus Krist je uvijek isti. Ali nova evangelizacija pretpostavlja jedan novi način, jedan novi žar, doći suvremenom čovjeku u njegovoj situaciji u kojoj on živi. Tako da će župnik znati dobro možda nekome preporučiti. Ako se netko tu nađe, nađe, ako se ne nađe, ne nađe.

Ali ono što je važnije od svega je da Crkva danas u suvremenom svijetu treba evangelizirati, treba naviještati, to je naj, najvažnije. Hoće li se neko priključiti nekom određenom pokretu ili ne to je sporedno, to je drugotni jedan cilj. Prvotni cilj je uvoditi odraslog čovjeka u vjeru.“

„Evo možda je jedan od spornih dijelova priče o neokatekumenima i evanđelje koje je nekako rezervirano, čini mi se na neki način možda nekako za Crkvu, možda je upravi to sporno, da se, da o takvim stvarima priča i razgovara ne znam u hotelu, u bilo kojem drugom prostoru u kojem naši vjernici zaista nisu navikli.“

Mons. Ivica Mustać: „Pa, ja mislim da je pitanje, uvijek to povezujem sa Ivanom Pavlom II. Kad bi vam postavio pitanje, zašto Ivan Pavao II nije dobio Nobelovu nagradu za mir, a bio jedna po meni, jedna od najvažnijih osoba 20 st. onda s jedne strane ćete vidjeti jednu nelogičnost, da su toliki ljudi njega prihvaćali, a kad je on ozbiljno govorio, kad je Papa ozbiljno govorio o problemu u Africi da se problem AIDS-a ne rješava na način na koji to ljudi rješavaju nego je govorio što je problem, njega su osuđivali. Mnogi su u Africi, kad je Papa govorio o zaštiti nerođenih, kad je Papa govorio protiv eutanazije, kad je Papa govorio o genetskoj manipulaciji, kad je Papa govorio o dostojanstvu braka i obitelji, onda ga ljudi nisu prihvaćali. Ja bi rekao da danas Crkvu, svijet, ajmo reći ovdje u Hrvatskoj u Zadru, Crkvu svijet prihvaća tako ukoliko Crkva ima jednu tradiciju, ukoliko je Crkva unutar sakristije, ukoliko se Crkva na jedna društvena događanja, e Crkva se bavi politikom, ukoliko Crkva govori mladima e nećemo to, tako da je sad izbačena edukacija, ovaj Grozd, jer su otkrili da ima nekih elemenata kršćanskih i tako. Međutim, kad Crkva danas, u ovome svijetu Crkva treba govoriti proročki, jednu proročku riječ. Jednu istinu, istinu treba govoriti, kad Crkva izlazi na ulice, kad Crkva ulazi među mlade, među alkoholizirane, među one koji uzimaju drogu. Mi smo ovih dana mlade iz župe slali na obalu, petkom navečer, subotom navečer među mlade koji tamo stoje, koji tamo su u nekom društvu, koji tamo žive jedan život. Ja mislim da u jednu ruku, oni da ti mladi koji se petkom nalaze na obali protestiraju, protestiraju protiv roditelja, protiv društva, pa i protiv Crkve. Mi smo slali mlade da s njima razgovaraju, da s njima razgovaraju, da govore nešto o Isusu Kristu da im govore da u Crkvi mogu naći smisao. Kad Crkva govori ozbiljno o braku, kad Crkva izlazi na ulicu, kad Crkva dira u konkretne probleme braka, obitelji, rađanja, odgajanja, smrti, bolesti, tek onda, onda ljudi govore da takva Crkva ne bi trebala, da bi se trebala vratiti. Mi mislimo da je kršćanima mjesto na ulici. Papa Ivan Pavao II. kojega ja toliko citiram, već 1993., godine u Denveru na susretu s mladima u Denveru je rekao da je došlo vrijeme da se evanđelje, znači poruka, poruka spasenja propovijeda sa krovova, a kad on kaže sa krovova tz. da se treba sve upotrijebiti, i medije, i direktnu komunikaciju ili mjesto izvan Crkve.“

“Voljela bi znati kakav je bio rezultat je li moguće pristupiti takvim mladima posebno u takvim trenutcima, to je ovako jedan prilično neobičan, ekstravagantan način“

Mons. Ivica Mustać: „Naši mladi su išli i u disko klubove, naši mladi su išli u kafiće, naši mladi su išli tamo gdje se mladi okupljaju i ovaj njihovi dojmovi sam ja slušao. Oni su rekli da je puno lakše s mladima komunicirati u kafiću u disko klubu i na obali puno lakše se dođe do dijaloga i puno se lakše iskrenije se govori, nego sa ljudima na našoj Kalelargi u odijelima, u lijepoj odjeći, ti ljudi ovaj subotom ujutro izlaze vani na kavu, da su ti ljudi puno puno otuđeniji, puno zatvoreniji, nego od mladih koji su u jednome traženju u jednom buntu s jedne strane. Ti mladi su znali reći: „Bjež od mene ja sam ateist!“, a onda ovaj mladi kaže: „I ja sam bio ateist!“, „Ma ja mrzim Crkvu!“, „I ja sam mrzio Crkvu prije, ali sad sam Crkvu upoznao.“ Prvi kršćani su govorili: „Kaže, nas ljudi mrze dok nas ne upoznaju, a kad nas ljudi upoznaju onda nam se pridružuju.“ Ti su mladi vrlo rado sa svojim vršnjacima ulazili u dijalog i govorili otvoreno o nekim problemima o kojima stariji ne žele govoriti.“

“Evo, smatralo se da se korizma, posebno pogodno vrijeme za katehezu, već smo se na neki način dotaknuli kateheza, možda da još jednom ovdje pojasnimo koji je smisao kateheza. Ove godine, možda je s jedne strane prednost, s druge možda je ispalo nezgodno bilo je dosta priče i o transparentu na zvoniku katedrale. Evo, čuli smo da je to zapravo bio način da crkva na zapravo jedan pomalo agresivniji način se zapravo nametne. Što nam možete reći o tome?

Mons. Ivica Mustać: „Ma, Crkva je pozvana katehizirati i zato je, korizmeno vrijeme uvijek bilo vrijeme katehiziranja odraslih. Uzmite naše otoke, uzmite naše župe od Pakoštana pa sve ovamo uz more, stari će vam reći da su kroz korizmu išli na tako zvanu dotrinu. Da su oni učili o vjeri na način da su kroz korizmu to činili. Crkva je danas pozvana katehizirati na bilo koji način, katehizirati, mi vidimo da odrasli čovjek nije uveden u vjeru. Što je danas važno? Crkva danas treba reći Radosnu vijest današnjem čovjeku o Božjoj ljubavi za siromahe, Božjoj ljubavi za grješnike, evo da Bog ljubi čovjeka onakav kakav on jest, evo da ljubi i mladog i starog. Evo čuti jednu riječ da je Isus Krist pobijedio grijeh, da je pobijedio smrt, evo da postoji vječni život, da postoji jedan smisao života, evo da da čovjek, nijedan čovjek kušajući grijeh ne uživa, da niko ne uživa kad čini zlo, nego da čovjek se osjeća dobro kad čini dobro. Evo i ti, ovaj…

Na naše kateheze ove godine, u katedrali, mi završavamo ovaj vikend, ja sam vrlo zadovoljan. Došli su ljudi izvan Crkve. Nisu to ljudi koji su u Crkvi, koji su crkveni miševi, koji su ovaj stalno u prvoj klupi u Crkvi koji, nego došli su ljudi izvan Crkve, pa evo imamo ne krštenih, ne vjenčanih, imamo ljudi koji su drugih konfesija, ateista, imamo ljudi koji nemaju, netko ih je doveo, netko ih je doveo, a jedan broj ljudi je došao baš na temelju transparenta koji je bio na zvoniku.“

Jako zanimljvo! Kako su, kako su poruke koje će takvi ljudi ponijeti, kakvo je iskustvo uopće u komunikaciji s njima, jesu li prepoznali da imaju nova saznanja, no možda ste i Vi kao Crkva dakako od njih dobili neka zanimljiva saznanja

Mons. Ivica Mustać: „Ma, znate, ljudi nekada misle ulazeći u crkvu, ima ljudi koji zaziru od crkvenih prostora, zato veliki seminari kad drži prof. Ivančić, Smiljan, prof. ovaj doktor Zvjedan, to se održavaju u raznim dvoranama, sportskim halama James Manckal. Tako da neki ljudi dolaze radije u neke civilne prostore, kao što su to dvorane. Ali, ali kad čovjek, koji su slušali kateheze oni su se najprije susreli s jednom toplinom koju Crkva ima za njih, jednu ljubav koju Crkva ima za njih. Oni su vidjeli da usprkos svojih slabosti, promašaja, grijeha, njihov život može biti drugačiji, evo, ja vidim da od jedne bezlične mase koja sluša kateheze, evo stvara se jedan narod koji ima doživljaj da je nešto taklo njihovo srce, da se ugrijalo njihovo srce i i da se čovjek tako malo po malo mijenja, da ima netko ko ga prihvaća, nije Crkvu doživio kao instituciju, nije Crkvu kao neku koja se drži nekih zakona samo… nego je doživio Crkvu kao majka i učiteljica. Majka koja ga prihvaća i onda kad je prljav i kad je pao i onda kada je tužan, evo i učiteljica koja ga uči. Današnji čovjek, današnja generacija ljudi ima potrebe ozbiljnog naviještaja, ozbiljne riječi, znate, nitko se ne zadovoljava da se malo zabavlja, da se malo rekreira. Današnji čovjek ima ozbiljne probleme u braku, u obitelji, u svome životu i treba ozbiljni lijek, evo i mi mislimo da Crkva ima taj ozbiljni lijek, Isus Krist je ozbiljan odgovor na probleme današnjega čovjeka.“

Uvriježeno je mišljenje da na kateheze uglavnom idu ljudi s velikim problemima, s druge strane, onda bi možda tu bili zakinuti obični ljudi koji jednostavno traže neki mir, neku duhovnost,! ovo o čemu ste sada govorili. Je li to istina, kakva je situacija, tko zapravo dolazi na kateheze?

Mons. Ivica Mustać: „Pa, mi uvijek na kateheze pozivamo sve one koji žive u bilo kakvom trpljenju. Rekao sam da sve više ljudi izvan Crkve, ljudi dolaze na razne načine. Vi znate da u povijesti Crkve, u povijesti života mnogih svetaca, mnogi sveci doživjeli su promjenu svojega života nakon nekih iskustava u životu ozbiljnih kriza u životu. Bilo je nešto ozbiljno ugroženo u njihovu životu, je li bila kriza vjere, ili kriza nekog života, ili je bio čovjek pred nekim važnim događajem i važnim pitanjima kad je život počeo shvaćati ozbiljno. I to je jedna prilika, da čovjek, ja imam jednog prijatelja koji kaže da nikad ne bi ušao u Crkvu da nije droga ušla u moju kuću. A droga je bila jedan nerješiv problem, moj sin je kaže upao u drogu, u pitanju je bio njegov život ili život ili smrt, evo ja sam vidio da Bog se poslužio tim problemom da bi ja, moja žena moja obitelj ušli u Crkvu, sad smo u Crkvi, sin je živ, zdrav, Crkva mu je pomogla, Bog mu je pomogo. Ja sam preko tih problema vidio, preko te krize vidio Božju ljubav, i na taj način sam došao u Crkvu, tako da u životu svetaca isto tako vidimo, tako da nekada krizne situacije života nisu nešto loše, nego su nekada jedan trenutak, jedan trenutak za nešto dobro za jedan novi početak.“

„Koliko god to bilo teško vjerovati! Evo pozvat ću naše slušatelje ukoliko se naši slušatelji žele uključiti… Kaže se da zadarska županija prednjači po raznim oblicima magija, gatanja, čaranja, u čemu je stvar, zašto je to tako?“

Mons. Ivica Mustać: „Pa, dobro, ja mislim da suvremeni svijet kaže ovako: „Bog postoji ali ti ne treba!“, kao tako, suvremeni svijet govori trebaju neke druge stvari, kako ovako nako, među to stvarima praznovjerje, gatanje čaranje,vračanje. Kažu da u Italiji ima 300, 400, 500 tisuća ovaj svih mogućih gatara, vračara. Ja ne znam, svakako u našemu narodu ima jako mnogo praznovjerja. Bio bi dobro vidjeti, ispitati koliko u narodu ima običaja, koliko vjere, koliko praznovjerja, evo koliko one istinske vjere. Tako da ima praznovjerja, ne znam da li je to tako, ali mi se čini da su ljudi sve više svjesni, ljudi s kojima ja dolazim u kontakt, sve više su svjesni što je dobro, što nije dobro. Ja ne bih išao u sve stvari, pa rekao da su sve stvari loše. Svakako u Starom zavjetu znamo za ove gatače, zapravo one koji su zazivali duhove, koji su se bavili spiritizmom da su ih udaljavali iz zajednica i tako, evo tako ali, ovaj ja ne vjerujem da svaki horoskop, da je neki grijeh, šta ja znam veliki grijeh, ali da praznovjerja ima, ljudi koji odlaze ljudima koji se bave i to je grijeh protiv prve zapovijedi koja kaže: „Ja sam Gospodin Bog tvoj!“ i to je grijeh idolatrije. To znači ne služiti Bogu, nego služiti nekim idolima.“

„Te stvari su i opasne, možda je to manje poznato, dakle bilo kakva gatanja.“

Mons. Ivica Mustać: „Ma, opasne su za psihičko i duhovno zdravlje, ali čini mi se da u mentalitetu nas na lako, na laki način riješiti neke svoje životne probleme. Radi toga ljudi dolaze i u Crkvu, Crkvu, nama svećenicima to je naš problem kad čovjek dođe i misli da ćemo mi u jednoj sekundi, jednom molitvom skinuti od svih njegovih problema, koje je nosio 20 godina on negdje sakrivao ali ja ponavljam i uvijek kažem nema kršćanskog života bez obraćenje i križa. Ne može se biti kršćanin ako se čovjek ne želi obratiti od svojih grijeha i ne prihvatiti svoj križ, križ svakodnevnog života, a Bog će onda pomoći.“

„Dakle, evo bliži se nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži, nekoliko riječi i o tome. Govorili smo o mladima koji danas često puta ne nalaze smisao ili ga nalaze u krivim stvarima, možda u porocima, nasilju, koliko mislite da ovaj susret mladeži može biti dobar primjer, dobra energija, pozitivna vibra?“

Mons. Ivica Mustać: „Opet se vraćamo na Papu pokojnoga koji je 80-ih godina, Papa je započeo svjetske susrete mladih, tako da 1993. su samo dvoje mladih usred rata su bili u Denveru na svjetskom susretu mladih. Ja sam ovo ljeto bio dvaest dana u Australiji s našim mladima gdje je bio ovaj papa Benedikt XVI. i to je nešto fascinantno. Biti na svjetskom susretu mladih, vidjeti mlade iz tolikih zajednica, kultura, nacija, i kažu u Australiji mediji su rekli da ljudi u Australiji njih ima samo 20% katolika nisu bili toliko dirnuti samo što Papa dolazi, evo bili su dirnuti videći tolike mlade, vidili su Crkvu koja je mlada, vidili su mlade koji pjevaju. Vidili su mlade koji govore o Bogu, koji sviraju, pjevaju, koji plešu, koji su radosni, to je bilo za ne vjerovati, onda je Papa predložio da se i nacionalni susreti odvijaju. Ovaj je susret u Zadru koji će biti sljedeće godine 2010., bit će 6. susret naše mladeži u Zadru, doći će mladi iz Hrvatske, doći će mladi iz Bosne, iz Vojvodine. Ja se nadam da će doći mladi i iz europskih zemalja, a imamo naznaka da dolaze bar male grupe iz Australije, Čilea, Argentine, Južne Amerike, njih ćemo primiti, naše obitelji će ugostiti te mlade.“

„Možete li nam samo malo nešto više reći kako će to biti? Jel se već zna ko kao će se skup odvijati?“

Mons. Ivica Mustać: „Pa taj susret je vikendom, bit će subotom i nedjeljom. Moto ovog susreta je: „Da vaša radost bude potpuna“. Danas je, danas je bila konferencija, danas je otišao ovaj natječaj za logo, za himnu i tekst himnu. Susret mladih mi ćemo mlade okupiti sigurno otprilike na poluotoku sve da vide naš grad, da vide našu jezgru, da vide kulturu, a onda ćemo s mladima i onim križem koji sad putuje po po biskupiji, krenuti na mjestu gdje će taj susret biti. Mi još razmišljamo ima Ravnice, Đil, Forum, Riva, Višnjik, s tim možda je Višnjik najljepše mjesto gdje će se mladi okupiti, gdje će biti jedan predprogram u poslijepodnevnim satima, svečana misa, spavanje po obiteljima i sutra dan po župama će mladi biti razmješteni, po svim župama naše Nadbiskupije, tamo od Kolana na Pagu do Draga i Pakoštana, sve do Benkovca, i Vira, Privlake. Imamo mi dosta kapaciteta turističkih i mislim da su naši ljudi gostoprimivi, da će primiti mlade u svoje obitelji.“

Moram vas još nešto pitati. Čini se da se već godinama povlači pitanje nekakve procjene, Crkva odnosno ljudi u Crkvi u vrijeme komunizma, mislim na vrijeme 70-ih, 80-ih, dakle ne ono najgore vrijeme i danas, dakle možete li usporediti ta dva vremenska razdoblja. Nekada su danas je toliko jednako dozvoljeno, danas to više …. Ljudi su išli na mise i tako dalje, možete li vi povući paralelu između ta dva razdoblja?

Mons. Ivica Mustać: „Pa, ja sam 1977. bio u vojsci, molio sam više nego u bogosloviji. Možda je to bila reakcija ovaj na tu represiju, tako da ja uvijek kažem, da je ta Crkva i to naš Biskup znade ovaj naglasiti, da smo mi tada igrali jednu defanzivnu, jedan defanzivni nogomet ako ćemo se sportskim izrazom. Evo očuvali smo ono što se moglo očuvati, i vjerujem da smo očuvali mnogo, evo s kardinalom Kuharićem, tadašnjim biskupima, svećenicima i narodom. Bilo je jedno jedinstvo, osjećali smo se ugroženim, nismo imali svoju slobodu, ja sam bio župnik i Benkovca i u tim krajevima sam bio.

1985. godine vodili smo mlade u Zagreb i ovdje su nam zadarska poduzeća otkazali autobuse, možete li to vjerovati. Mi smo išli nekim drugim linijama. Policiji koja nas je pratila, zastrašivala, presretala, u Zagrebu više od tri mladića ili djevojke nisu mogli ići skupa, možete vjerovati 1985. u Zagrebu tri mladića koji su došli na susret u Zagrebu nisu smjeli ići zajedno, ove šalove koje smo nosili morali smo ih nositi u džepu, evo. Ovu današnju demokraciju blagoslivljam i radujemo se.

Ali demokracija i europske integracije, moderne, ovaj nose moderne probleme, puno gore probleme, jel tako, materijalizam je opasniji od komunizma, materijalizam u kojem mi živimo. Mi ljudi se sve računa, profit, dobit, gdje se propagira, samo moraš biti mlad, zdrav, lijep, bogat, evo ga sve drugo je… evo tako da sada doživljavamo jedno raslojavanje sigurno i sada se ne može biti onakav vjernik kao prije samo, tradicija nije samo dovoljna, suvremeni problemi su puno veći, danas, puno više treba raditi, puno više na osobnoj vjeri pojedinca. A osobna vjera se živi u zajednici.“

Je li Crkva dovoljno u javnosti, jeste li Vi kao generalni vikar Zadarske nadbiskupije zadovoljni, pretpostavljam kako mediji prate definitivno sve što Vi radite u Nadbiskupiji, no mislite li Vi da Crkva može biti prisutnija? Evo maloprije smo razgovarali i o obrazovanju da tako kažem o zatvorenom razvoju Crkve!!? Par riječi i o tome?

Mons. Ivica Mustać: „Pa moj je dojam da je u medijima Crkva prisutna na način kad su neke proslave, kad su neke fešte, kad su neke procesije, kad su neki blagoslovi. Ja osobno ne volim kad sam pozvan negdje za neki blagoslov da se samo vidi. Unutarnji život. Međutim u ovo vrijeme demokracije, mi tek se sad učimo, ono što je Crkva prije imala puno veći i širi dio svoga djelovanja. Crkva je imala svoje vrtiće, Crkva je imala svoje škole, Crkva je imala svoja sveučilišta, Crkva je imala svoje bolnice, imala je svoje staračke domove. Mislim da mi polako, polako, polako idemo, govori se o tome da bi Crkva trebala imati svoj dnevnik, jedan katolički dnevnik, govori se o katoličkoj televiziji, kao što imamo Katolički radio. Ali vjerujem da će se sve to malo pomalo, malo po malo doći i mislim da ono što je kvalitetno, naš rad koji je kvalitetan uvijek da će uvijek biti prepoznatljiv i u medijima.“

Hvala vam lijepa, što ste našli vremena biti s nama u studiju, s obzirom da smo radio koje je i više okrenuto mladima nego drugi mediji i možda možemo povući paralelu što ste poslali mlade na rivu, pa posebno mi je drago što ste našli vremena za nas danas….

 

4 thoughts on “Mons. Ivan Mustać

  • May 16, 2009 at 10:10 am
    Permalink

    hvala Bogu na ovakvim ljudima u crkvi koji govore o životu i konkretni su

  • June 4, 2009 at 3:48 pm
    Permalink

    Mons Mustač, kad su tako otvoreni zašto se ne smije na njihovo slavljenje sv. Mise ako netko nije član zajednice? Isus nije rekao tko smije a tko ne smije slušati njegovu riječ. Možda je to po onoj Posljednje večere, samo odabrani i “pročišćeni”. Malo čudno, zar ne!

  • June 13, 2009 at 5:57 am
    Permalink

    mons.Mustaču ne osvrćite se na bogohulnike , hvala Bogu na Vama i samo tako dalje !! uživala sam čitajući sve što se rekli

  • June 24, 2009 at 7:31 pm
    Permalink

    teško nama sa ovakvima!!! samo vam još papa nedostaje da zapleše i zaplješće s vama oko “oltara” i židovskih svijećnjaka koje imate na svojim misama, a tvrdite da je sve u skladu s katoličkom crkvom. Mustaću, sramite se!!!

Leave a Reply