Svjedočanstva

11 thoughts on “Svjedočanstva

  • May 22, 2015 at 8:18 pm
    Permalink

    Kao prvo želim zahvaliti onomu tko je pokrenuo ovu stranicu i kome je u interesu kao i meni da se istina sazna. Već više od deset godina čekam da javnost napokon bude upoznata sa činjenicom tko su zapravo neokatekumeni i neokatekumenski ‘put’, a sad mi je drago da se to napokon počelo ostvarivati. Svaka čast ekipa, samo tako nastavite i neka bude što više svjedočanstava jer će na taj način i drugi ljudi biti potaknuti iznijeti vlastito iskustvo.

  • May 24, 2015 at 5:40 pm
    Permalink

    BILA SAM NEOKATEKUMEN…

    ( svjedočanstvo, 2. dio )

    Sve je počelo ’90-tih godina kad je moju majku i mene jedna njezina, nazovimo, prijateljica pozvala na kateheze. Čudilo me da je majka pristala jer iako su ona i ta navodna prijateljica išle zajedno u osnovnu školu, nikad nisu bile pretjerano bliske. Kažem ‘navodna’ jer tek danas znam: da je željela dobro mojoj majci i njezinom djetetu, tj. meni, nikad nas ne bi pozvala na takvo što. I tako smo majka i ja krenule na kateheze, a onda ušle u zajednicu. Prvih mjeseci je bilo kao u snu, svi smo bili nekako euforični, kao na kakvim drogama, ali na moje čuđenje, nije se konzumiralo ništa što bi odavalo takvo ponašanje. Po prirodi intuitivna, odlučila sam pričekati da vidim što će se idućih mjeseci događati, no nisam trebala predugo čekati; nedugo nakon ‘sna’ i ‘idile’, nastupio je doslovno teror o kojem sam svojevremeno vodila dnevnike u kojima sam do u detalje opisivala počinjene zločine; od maltretiranja katehista, do omalovažavanja ostale braće i sestara iz zajednice. Obzirom na to da sam bila jako mlada, odlučila sam im dati šansu, misleći da će se tokom vremena promijeniti ponašanje tih osoba i da će napokon zavladati mir i ljubav kao što bi to Krist želio, ali sve je ostalo samo na željama. Takvo što se nikad nije dogodilo. Često bi majka dolazila u situaciju da me brani od njihovih napada što su oni tumačili kao odvjetnikovanje od strane nje. Kao ono, opet se javio moj ‘odvjetnik’. Mjeseci su prolazili, stanje ne da se nije popravljalo, nego se iz dana u dan sve više pogoršavalo. Kad sam napokon donijela odluku o odlasku iz zajednice i napuštanju svega toga, dečko mi je strogo zabranio odlazak, misleći da je moj gospodar (kako zajednica naučava) i da ima pravo gospodariti mnome. Bilo mi je stalo do njega, pa sam odlučila trpjeti, ali nakon dvije godine više ni to nisam mogla pa sam ga napustila kao i zajednicu, a dnevnike uništila jer nisam htjela da me išta podsjeća na tu sektu. Ni do dana današnjeg se nisam pokajala zbog toga, kao što su me pokušali uvjeriti. ‘Bit će ti žao!’, govorili su mi, ali ja bi im se samo osmjehnula u prolazu. Vrijeme koje sam provela tamo smatram izgubljenim vremenom jer nikad nisam vidjela toliko licemjerja na jednom mjestu. Jedne subote za euharistiju odjenula sam staru dugu crnu suknju i sasvim običnu majicu, a jedna osoba iz zajednice mi je prezrivo dobacila: ‘Buržujka’. To se trebalo odnositi na moju odjeću, kao ono, skockala sam se i želim bit u centru pažnje. Hm, pomislih u sebi, tko je ona da mi odjeću osuđuje. Nedugo nakon toga, ta ista osoba se hvalila jednoj sestri iz zajednice riječima: ‘Pogledaj, kupila sam nove cipele, jesu mi dobre?’. Nisam mogla vjerovati što to čujem; mene osuđuje zbog stare suknje, a ona se hvali novim cipelama. Odlučim to prešutjeti. Shvatila sam da se u zajednici čini ama baš sve kako bi se ljudi osjećali loše, a ja jednostavno nisam bila spremna prihvatiti to kao nešto normalno i pritom aplaudirati takvima. Nerijetko su tražili pljesak za svoje govorancije. Zbilja je gadljivo bilo vidjeti na jednom hodočašću kada se jedan dečko ustao za duhovna zvanja ne zbog prirode zanimanja nego jer je bio-zaručen. Svi normalni su ostali zgroženi, a njegova zaručnica je briznula u plač, ustala, ošamarila ga i udaljila se s mjesta događanja. Ti koje smatram normalnima, podarili su joj jedan dugotrajan aplauz da ni Kiku nije bilo jasno što se događa. Do dan-danas smatram da se neokatekumeni rugaju sa pozivom na brak i pozivom na duhovna zvanja jer kako možeš osjećati u isti tren i jedno i drugo?? Ili si za jedno ili za drugo, ne možeš oboje. Sakrament ženidbe i sakrament svetog reda su dva odvojena sakramenta i ne mogu se oboje primiti; samo jedan. Znači, tu već vidimo omalovažavanje Crkve kao Kristove zaručnice i Hrama Božjega. Osim toga, nije mi jasno, kako može na kraju NP biti ponovno pokrštavanje onih koji su već primili sakrament krštenja kao djeca? Koliko je meni poznato, isti sakrament dvaput primljen poništava učinak istog. Meni osobno je jedan svećenik rekao da kad bi čovjek bio kršten kao dijete, to je u redu, ali kad bi ponovno bio kršten, to bi bilo poništenje sakramenta. Nijedan sakrament se ne smije primiti dva puta osim bolesničkog pomazanja. Ono je dopušteno nebrojeno mnogo puta zbog prirode samog sakramenta. Neokatekumeni su ‘crkva u crkvi’ i nitko mi neće reći da to nije istina. Oni su ‘paralelna crkva’. Njih zapravo nitko ni ne treba. Oni su se sami nametnuli. Nisu dobrodošli, ali ne razumiju to jer im to nitko nije rekao ovako otvoreno. Da nastavim, nikad nisam razumjela tu količinu prijezira, hladnoće i cinizma. Rugali su se svima, a onda govorili da to kroz njih progovara Isus Krist i da su oni Božji poslanici. Ne sjećam se da se Krist ikad ikome rugao. Možda griješim, ali koliko znam, u Bibliji ne piše ništa takvo. Put u Svetu zemlju je bio krajnje ponižavajuć. Osim što smo bili gladni, žedni, prljavi, morali smo spavati u šatorima koji su bili natopljeni od kiše. Imala sam mjesečnicu, a ispod vreće za spavanje vodu. Odvojeno su bili muškarci, čak muževi odvojeno od žena, što me dovelo do krajnjeg zgražanja. Tko su ti ‘sektaši’ da odvajaju bračne parove?? Sve to me beskrajno ljutilo, ali bila sam bespomoćna u svemu tome kao i svi ostali. Na svako pitanje bi dobili odgovor da nismo u poslušnosti i da nas sotona vara. Muški šator je imao zaštitu od poplave, naš ženski nije, tako da smo spavali, praktički, u vodi. Za obroke smo dobivali nešto neidentificirano, a za piće tek pola litre vode za – cijeli dan. Dani su bili iznimno vrući, a noći ledene. Jutro kad se išlo na Papu, susret je kasnio bez objašnjenja čak tri sata, ali zato je susret sa Kikom počeo na vrijeme i to u sekund kako je bilo najavljeno. Za vrijeme Papinog govora, svi su pričali, urlali, smijali se, a za vrijeme Kikovog govora, kad bi netko progovorio, ušutkali bi ga govoreći toj osobi: ‘Sotono, ušuti!!!’. Sve to me užasnulo, ali i dalje sam trpjela, misleći kako sa mnom nešto nije u redu. Tamo ljudima isperu mozak do te mjere da više ne znaju ni put do wc-a (s oproštenjem), a da ne pitaju katehiste. Jedan muž nije odveo ženu na medeni mjesec jer mu je katehist tako naredio. Žena mora bit poslušna i slijepo slušati muža. Hm, to je meni dečko govorio, pa je tako i skončao – sam. Ovo nije 13. stoljeće, danas žena zna koliko vrijedi, a zaslužuje muža da joj to svakog dana daje do znanja i da je drži kao kapljicu vode i ružinu laticu na dlanu. Da se vratim na glavnu temu, neokatekumeni?..Hm… Tko bi s njima ikad više nakon svega viđenog htio imati posla, taj bi bio luđi od njih. I istina je da su ljude proklinjali i plašili kojekakvim stvarima, od bolesti ( raka ), pa do pogibije bliskih članova obitelji, do gubitka novca i ostalog. Sve najgore su prizivali na bivše članove, toliko da više nisam mogla slušati. Mnoga braća i sestre su počinila samoubojstvo, a mnoga meni poznata su pokušali i nisu uspjeli, ali su završili na psihijatriji pod teškim lijekovima i opservacijom. Oni koji to ipak nisu, zapali su u tešku depresiju iz koje se do dana današnjeg nisu izvukli. A neki su već došli na NP sa psihičkim poremećajima, od kojih su se neki izvrsno uklopili dok su drugi napustili NP i prešli u druge molitvene zajednice. Ja sam bila prisiljena napustiti pjevački zbor poradi neokatekumena. A zabranjivao nam se i put u Međugorje i svako drugo hodočašće koje se nije ticalo NP jer je to prema njihovim riječima ‘druga karizma’. Govorili su nam da nije bitno ako smo u sukobu s obitelji i rodbinom kao ni to ako su nam prijatelji okrenuli leđa jer očito nam i nisu bili pravi prijatelji kad nisu došli za nama na NP i kad nas nisu prihvatili nanovo rođene i buduće preobraćenike. Osobno sam izgubila dvije prijateljice od kojih je jedna još uvijek u zajednici, a druga nije ni htjela ući. Što više reći, mislim da je sve jasno. Zdravom čovjeku više nije potrebna nikakva informacija glede tog nakaznog puta jer sve je i više nego očito. Mama i ja smo se često svađale zbog tih sektaša jer kad je ona bila na njihovoj strani, ja nisam i obrnuto. Nije se znalo koja je bila više naivna; ona ili ja. Kako god, drago mi je da ovdje mogu iznijeti vlastito iskustvo koje želim podijeliti sa svima onima koji su prošli isto ili slično zlostavljanje od strane onih koji su umislili da su veći od Boga, a nama pričali o oholosti i egu, dok je njihov ego bio toliko velik da katkad ne bi mogli ući u prostoriju bez brojnih uzdaha samo da ih se primijeti. Žao mi je djece koju rađaju jer ta djeca neće nikad osjetiti roditeljsku ljubav već će biti iskorištena za njihove prljave ciljeve. Nikad neće imati ništa svoje i na kraju neće znati ni tko su, osim imena. Ne znam da li je itko ikad išta postigao na NP, dobio, ali znam da su ljudi gubili vlastiti identitet što se umalo i meni samoj dogodilo. Moj bivši dečko-neokatekumen je nakon samo dva tjedna veze imao isplaniran cijeli naš život, preciznije moj život. Odlučio je da ćemo imati 10 djece, da ću ja raditi sve kućanske poslove od početka do kraja, kupovati cvijeće za euharistiju jer to nije muški posao i njega slušati slijepo u svemu, a on neće uskočiti djetetu ni pelenu promijeniti jer to također nije muški posao. Znači, trebala sam postati stroj za rađanje djece i sluškinja, kao u 7. stoljeću. PRESTRAŠNO!!!
    Nisam se vidjela kao takva, pa sam dala petama vjetra dok ne bude prekasno. Nakon nekoliko godina od tog nemilog događaja upoznala sam čovjeka, svog današnjeg supruga, sa kojim ponosno koračam ulicama, a sektaši nas ljubomorno promatraju i svašta dobacuju. Meni bi znali nasamo reći: ‘Vidjet ćemo koliko će ti trajat brak?! Muž ti može sutra poginit, pa ćeš se pokunjena vratit u zajednicu…’ i sl.. Što reći na to? – čudovišta, a ne ljudi. Tvrdili su da meni nije muka od njih nego od mojih grijeha. Ta kakve sam ja mogla imati grijehe kao 19-godišnjakinja, a oni kao 30-godišnjaci i stariji ne?? U zajednici su, kako već rekoh, na prijelazima neki čak izmišljali grijehe da im se ne bi reklo kako su farizeji. Ipak, većih farizeja od samih katehista i jednom riječju neokatekumena, još nisam vidjela. Moj tadašnji dečko je meni zabranio ići na jedan neokatekumenski pir samo zato jer je mlada ostala trudna PRIJE braka. Hm, a to je straaaaašan grijeh za neokatekumene. Grozota! A sam Krist je rekao: ‘Ne sudite da ne budete suđeni’ ili ‘mjera kojom mjerite, mjerit će vam se’.. Eto, dragi moji, da završim, iz prve ruke sam mogla saznati brojne informacije kao i one što se tiču NK brakova, a to je krajnja katrastrofa. Neokatekumeni se hvale brojem brakova, brojem djece, kao da su to čokoladice ili bomboni. A nisu rekli za koliko razvoda su oni krivi ili koliko uništenih veza momaka i djevojaka je proizašlo od njih kao i koliko spontanih pobačaja njihove žene doživljavaju. Toliko mnogo brakova na NP je sklopljeno zbog pritisaka katehista i prisile. Nakon manje od 1 godine hodanja prisiljavaju parove da se žene ovim riječima: ‘Zajedno ćete brže sazrijeti’. Užas! Pa tko bi htio stranca pored sebe?! Par se mora upoznati, a za to je potrebno vrijeme; upravo to vrijeme koje oni ljudima uskraćuju. A da ne govorim da ti muževi ne uspijevaju zadržati posao (ako ga uopće traže), a žene su stalno na porodiljnima. Nemaju novca za prehraniti sebe, a kamoli pustu djecu i onda prosjače od crkve, caritasa, NP i sl. Iz prve ruke sam saznala vrlo zanimljivu činjenicu. Jedan bračni par je bio na NP i katehisti su ih nagovarali da (uz dobro poznatu staru izreku: ‘Budu otvoreni životu ), imaju još jedno dijete, pa još jedno, pa još jedno i tako dalje. Kad su ih stvorili 9-ero, svi su bili gladni, bosi i goli. Jednog dana su došli tim istim katehistima po pomoć na vrata (nakon što su ih njihova djeca ‘otpremila’ telefonski), tražiti pomoć u novcu ili da im pomognu pronaći drugo rješenje da mogu uzdržavati toliko djece. Katehisti su im samo hladno odgovorili: TKO VAS JE TJERAO?!. Nisam mogla vjerovati da postoji tolika beskrajna ljudska zloća i to će proći potpuno nekažnjeno. Primijetila sam da svi na ovom portalu pišu o događajima, ali nitko ne iznosi imena odgovornih za te iste zločine. Ne moraju se znati imena članova NP jer oni su uvijek u manjoj ili većoj mjeri žrtve, ali imena katehista bi trebalo navoditi. Neću prva početi, ali ako netko hoće, zašto ne? Ovo je slobodna zemlja u kojoj se (bar mislim) ne kažnjava izreći vlastito mišljenje. Ne još, što ne znači da neće. Kako god, eto, sad se barem zna što je NP. Sad je to sasvim jasno. Štoviše, može se reći, kristalno jasno. Te žrtve nikad neće dobiti satisfakciju za svu proživljenu bol i patnju na NP, ali već bi im dovoljno bilo da se javno objave imena počinitelja. Ako su kazneno gonjeni scijentologija i druge neke sekte, zašto i NP ne bi bio? U čemu je on to bolji od drugih?? Ah, da, reći će: ‘Papa nas je priznao.’ Ma da, kako nije, a kladim se da ni njemu samome nisu ostavili izbor. Benedikt VI, koliko mi je poznato, nije bio za taj NP, ali kad je vidio da nema izbora, nastojao je neke ključne stvari preinačiti, konkretno, kod euharistije. Neokatekumeni otpočetka krivo naučavaju svoje članove. Kažu: ‘Krist je za vas već zaslužio raj.’ Drugim riječima, mi se ne trebamo truditi jer smo takvi kakvi jesmo – grešnici, pa nema veze. Krist bi baš htio da se svatko od nas potrudi u životu. Nije sramota past ( ta i Krist je padao pod križem triput), sramota je ne ustat. NP ima sva obilježja kulta i sekte istodobno, a ni protestantskih običaja ne nedostaje. Samo tko se malo bolje razumije u religije i razliku između svetog i profanog, znat će o čemu govorim. Ne mogu vjerovati da su postavili laike iznad svećenika, pa čak i da dijele pričest. S tim se nisam slagala. No dobro, barem nisam maltretirala druge kao što su oni to činili. I za kraj, lijepi pozdrav administratoru i čitateljima, a moja poruka glasi: ŠIRITE RADOST I LJUBAV I NEKA VAM OSMIJEH BUDE SVAKOG DANA NA USNAMA 🙂

  • June 11, 2015 at 2:12 pm
    Permalink

    KIKIJANSKE PJESME ILI KAKO JE KIKO ‘PREPJEVAO’ PSALME

    ( svjedočanstvo, 3. dio )

    Bila sam kantor u svojoj zajednici punih pet godina.
    ‘Odabrali’ su me ( čitaj: prisilili ) jer nitko drugi nije ‘znao’ pjevati iako se nikad nisam htjela isticati; najradije bih bila došla, sjela u zadnje redove i ništa radila baš onako kako su nam katehisti predočavali NP – “braćo, vi ne morate ništa raditi; samo imate doći, sjesti i slušati.
    Ne morate se truditi oko ničega jer je Krist već za vas zaslužio raj.”
    Hm, zvučalo je predobro da bi bilo istinito.
    I tako sam postala jedini kantor u svojoj zajednici. Ne moram ni naglašavati koliko puta sam bolesna dolazila svirati i koliko puta sam doslovce trčala iz škole, ‘bacila’ torbu s knjigama u kuću, pokupila gitaru i pjesmaricu, te došla u zajednicu.
    Mislite li da su to cijenili?
    NIKAD!!!
    Kad sam bila ‘u krizi’, nazovimo to neoskim riječnikom, odnosno, kad sam razočarana svime prestala dolaziti na pola godine u zajednicu, zvali bi samo da pitaju hoću li doći svirati, a nije ih uopće zanimalo kako sam i kako živim, općenito, kako se osjećam.
    Zgadilo me sve to tako da se poslije više nisam ni javljala kad bi zvali.
    I naravno, kako to obično biva na NP, smjela sam svirati samo za službu riječi, nikad za euharistiju, a kamoli vazmeno bdjenje ili ne daj Bože nekome na vjenčanju. Tada je bilo više kantora pa su uvijek birali starije, a mene računali kao balavicu koja ‘nije potrebna’, ali koja je ( opaska: nije da se hvalim! ) svirala i pjevala bolje od gotovo većine. Još jedna cura i ja smo praktički bile najbolje kantorice. Njoj su dopuštali svirati na svim ‘prigodama’ jer je bila starija. Hm… Baš pravedno!!
    Inače ne volim ljude koji se hvale, tako da nastojim ne hvaliti se, ali kad su u pitanju sluh i boja glasa, ta cura i ja smo imale daleko bolje od ostalih. Jedan muškarac se još mogao mjeriti s nama, ali nitko više. Ostali su zvučali kao ptice kreštalice ili uškopljeni bikovi. Da nastavim, kasnije sam dobila priliku pjevati na nekoliko vjenčanja i to SAMO ZATO JER SU MLADENCI ZAHTIJEVALI DA IM JA SVIRAM. Katehistima se to nije sviđalo, ali oni su ionako za to saznali tek poslije vjenčanja tih osoba. Da su znali prije za njihove želje da im ja sviram, sigurno bi ih odgovorili od toga pod izlikom da ‘eto, oni nemaju ništa protiv nikoga, ali da sam ja jednostavno premlada.’
    A što reći na ovo?
    Zar onda nisam premlada da sviram u svojoj zajednici??
    Mnogo je na NP bilo nepravilnosti, ali naravno, kao i uvijek, nitko za to nije snosio odgovornost.
    Nerijetko su na vjenčanju komentirali raspored stolica ako nije bio u obliku slova ‘U’ nego bi pokoja stolica zalutala malo više udesno ili ulijevo. Prestrašno!!
    A da ne govorim kako su crkvene pučke pjesme koje se pjevaju na sv. misi u pratnji orgulja, nazivali posprdno ‘Vrapci i komarci’ – Minein hit iz ne znam već koje godine. UŽAS!!!
    Toliko sam se šokirala da sam jednoj kantorici rekla:
    “Kako te nije sram tako pogrdno nazivati pjesme koje časna svira na orguljama?!”, na što mi je ona sva ozarena, smiješeći se, odgovorila: “Vidim da još nisi prosvijetljena, ali pitaj katehiste, pa ćeš čuti što će oni reći; ta i oni tako nazivaju te pjesmuljke!”
    Ostala sam bez teksta. Nisam znala što bih joj tog trena više rekla. Bila sam u šoku, blago rečeno.
    Zanijemila sam na nekoliko trenutaka.
    Na vazmenom bdjenju NIKAD, ALI AMA BAŠ NIKAD nisam svirala. Jednostavno, nisu mi dopustili to. Danas žalim jedino za tim što sam ih molila i ponizila se pred tim shizofreničarima i fanaticima, naivno misleći da će mi dopustiti da sviram. Vazmeni hvalospjev mi je bio najdraža pjesma, a nikad nisam dobila priliku da ga odsviram i otpjevam u javnosti.
    Kako tužno! Ni moja majka nije mogla vjerovati da su tako bezdušni, ali bila je jednako tako bespomoćna kao i ja.
    Govorili su da tražim svoju slavu, ne vidjevši pritom da su ONI bili ti koji su je tražili jer su oholo sami svirali i pjevali cijelu noć vazmenog bdjenja, a meni niti jednu jedinu pjesmu nisu dali da odsviram. Uredili su se u odijela i kravate, te za ambonom oholo svirali, a ja sam se opet sjetila stare izreke: ‘odijelo NE čini čovjeka’.
    Bili su samo izgledom ljudi, ali iznutra potpuno prazni, nalik na ljušturu neke školjke što je more izbaci na obalu.
    I tako sam vazmeni hvalospjev uvijek svirala kući u svoja četiri zida, ‘za dušu’ kako bi rekli u našem narodu.
    Sad dolazi glavna tema ovog svjedočanstva:
    KIKIJANSKE PJESME – ILI KAKO JE KIKO ‘PREPJEVAO’ PSALME…
    Dakle, kako već rekoh, punih pet godina sam svirala Kikove pjesme i mislila, dakako, kako bi psalme trebala znati napamet. Slušajući na sv. misi nedjeljom svećenika ili nekog laika kad bi čitao psalme, shvatih da to uopće nije to, ali brate, ono,
    TO STVARNO NISU ISTI PSALMI!!!
    Bila sam zgrožena jer dok bi osoba čitala psalme, ja bih u sebi recitirala onako kako sam pjevala na NP i uvidjela da ne samo da nije isti poredak riječi nego osim što su neke riječi potpuno iskrivljene, pola toga je dodano, a pola oduzeto.
    S kojim namjerama?!?
    Očito je Kiko namjerno želio iskriviti psalme tako kad uzmete bibliju i pjesmaricu NP, otvorite na poglavlje ‘psalmi’, možete opaziti da to uopće nije isto. Najgore je opjevana ‘pjesma nad pjesmama’ kojoj pola Kikovog teksta nisam uspjela pronaći u bibliji. Dobro, promislih u sebi, možda mi je promaklo..
    Ali iz desetog puta sam morala vidjeti.. a nisam.
    ‘Predivno!’ – osim što sam godinama svirala psalme koji to faktički uopće nisu bili, još sam se osramotila pred samom sobom jer je svećenik čitao originalne psalme, a ja u sebi recitirala Kikove psalme. Katastrofa!!!
    Papa očito nije upućen u Kikovu pjesmaricu jer bi vidio isto što i ja i NE VJERUJEM da bi mu se svidjelo to što bi primijetio.
    Dugo mi je trebalo da ispravim samu sebe u slijedećem:
    Na nedjeljnoj sv. misi riječi idu ovako: “Tvoju smrt Gospodine naviještamo….” , a kod neoske euharistije se pjeva: “Tvoju smrt naviještamo Gospodine, tvoje uskrsnuće slavimo, maranatha..”
    Netko se tu gadno poigrava ljudskim umom, a sve u svrhu zbunjivanja, odnosno, raskola unutar crkve. Pa čovječe, tko je Kiko da mijenja Kristove riječi ili Bibliju ili sv. misu?!?
    Samo da se zna, svijet je postojao i prije Kika i NP, ljudi su molili, išli na sv. misu, ispovijedali se i pričešćivali, a Kiko Shizofreniko i njegovi sljedbenici nas sada žele uvjeriti da ti isti ljudi gore u paklu jer njima Bog ‘nije dao milost da budu na NP’, a ‘tebi je evoo brate daje, pa budi ponizan i prihvati u poslušnosti prema katehistima.’
    Mislim ono, KOJE SU TO BOLEŠTINE?!
    Sad ispada da se bez NP nitko ne može spasiti.
    Nije li Krist rekao: “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.”
    Ali ‘bez brige brate’, jer Kiko kaže:’ nitko ne dolazi Ocu osim po meni (Kiku). Svašta si ti ljudi danas dopuštaju. A to smo sve mi krivi jer im dopuštamo da nas gaze.
    I tako, uvidjela sam da Kikova pjesmarica i sv. Biblija nemaju previše zajedničkog, ali Kika Shizofrenika bi trebalo podsjetiti na one riječi: “Sve ima svoje doba, svaki čin ima svoj čas pod nebom.. Ništa se ne može dodati, ništa oduzeti jer tko bi ovom što dodao, njemu bi se na njegove grijehe nadodalo, a tko bi što ovom oduzeo, tomu bi se oduzelo od Kraljevstva Božjeg”
    Hm, osim ako Kiko ne misli da je on bog, pa onda smije i dodavati i oduzimati od Kristovih riječi kako mu se prohtije.
    Stvarno žalosno!
    I tako zgrožena, još dan-danas nastojim u potpunosti zaboraviti kikijanske pjesme jer psalmi u bibliji su puno duhovnije prožeti i na čovjeku ostavljaju trag čistog duha, duha mira, što se za kikove ‘budnice’ ne može reći.
    Jednom mi se jedna časna požalila, čuvši neosko tamburanje i bubnjanje da kako mogu biti tu, da se vidi da mi nije mjesto tu jer sam mirna i odgojena te uvijek primjerenog ponašanja. Naravno, tada sam u njoj vidjela sotonu kako me zajednica naučavala, pa sam joj bijesno odgovorila da je bolje i njoj da dođe na NP ako se želi spasiti.
    Pobjegla je od mene i tek danas znam: sa punim pravom.
    Čovjek na NP ne može i nije u stanju trezveno razmišljati jer ti isperu mozak do te mjere da u svakome tko nije na NP vidiš sotonu i neprijatelja br. 1., a to stvarno nije kršćanski i nije po Božjim zapovjedima. Kršćani moraju slušati Božje, a ne kikijanske zapovjedi. Isto vrijedi i za pjesme.
    Sad uživam pjevati pučke crkvene pjesme koje neosi nazivaju ‘vrapci i komarci’, a prije sam ih se užasavala te bih htjela svugdje pjevati neosko – kikijanske, ali onda sam čula od istih kako to nije dopušteno i kako nije prema ‘karizmi puta’ da drugi čuju te pjesme, nego ako žele čuti, da moraju doći na kateheze.
    Hm, uvijek isto klasično ispiranje uma i potpirivanje vatre u srcima ionako jadnih ljudi koji nisu krivi nizašto već su iz neznanih razloga dospjeli u tu zločinačku organizaciju pod vodstvom Kika Shizofrenika i stare ružne babe Carmen.
    A ni onome Pezziju nisu sve na broju.
    Eto, sad se sve zna, a to sam i htjela – probuditi uspavane duše da ‘mućnu’ vlastitom glavom, a ne da im glava-kosa služi samo za ukras.
    Varaju vas jednako kako su i mene varali. Ne dajte da vas varaju i probudite se već jednom dok ne bude prekasno i dok ne dospijete na put bez povratka jer onda će biti kasno za kajanje/plakanje.
    Nekoliko stvari vam je zajamčeno dolaskom na NP, a to su:
    – ostat ćete bez prijatelja i podrške rodbine ( oni sagledaju sve to neutralno i upozorit će vas na potencijalne opasnosti, a vi, podučeni NP ćete ih ignorirati )
    – ostat ćete bez novca, nekretnina, ali u pravom smislu riječi bez krova nad glavom ( sve ćete podijeliti gramzivim vođama kulta zvanog NP )
    – ostat ćete normalni samo malim dijelom jer prevelik broj djece ne dopušta nimalo odmora dnevno ( svaki čovjek treba san više nego hranu i vodu )
    – ostat ćete zaboravljeni od sviju i ono najbitnije za kraj, ukoliko prije ne umrete od umora i psihičkog stresa ili ne završite na psihijatriji …
    – ostat ćete BEZ IDENTITETA

    Sad razmislite da li se ovo isplati i tko bere uspjeh u svemu ovome? – Vođe kulta su se ‘nakesali’ vašeg novca, a vaša duševna bol im je najslađa hrana kojom se hrane dok su vaša djeca samo sredstvo za širenje tog ekstra bolesnog, psihopatskog, zločinačkog i umobolnog pokreta zvanog NP

    Razmislite i odgovorite sami sebi ( meni ne morate ) na slijedeće pitanje:
    DA LI STVARNO ŽELITE OVO U VAŠEM ŽIVOTU??!!

    Ako odgovorite potvrdno, savjetujem odlazak egzorcistu, ako odgovorite negativno, znači da još ima nade za vas.
    Upamtite, zajedno možemo SVE, a oni igraju na ‘kartu podijeljenog mišljenja’, po onoj staroj dobro poznatoj izreci: ZAVADI PA VLADAJ.
    Kad su mišljenja razdijeljena, tada je lako upravljati pojedincima. Sjetite se mojih riječi jer iz osobnog iskustva znam da NITKO tko je došao na NP i iz bilo kojeg razloga otišao s istog, nije ostao netaknut u psihičkom smislu.
    Na svima je ostavilo traga, u manjoj ili većoj mjeri.
    Meni je ovo izvrsna prilika da upozorim ljude, mada sam to i prije činila, ali ova stranica je odlična za to i uvijek ću biti zahvalna onome tko ju je pokrenuo. Ljudi imaju pravo znati istinu, pa ako netko usprkos svemu ovdje navedenom želi postati članom NP, onda je to na njegovu vlastitu odgovornost. Mi smo svoje odradili. Poslije taj neće moći reći da nije znao i da ga nitko nije upozorio.
    Neokatekumeni žestoko napadaju ovu stranicu jer istina boli više od ičeg drugog, a meni je žao tih ljudi jer u velikoj mjeri su to ljudi koje je život osakatio na bilo koji način pa odlučiše potražiti utjehu ondje iako je na NP moguće dobiti sve osim ljubavi, utjehe i tople riječi.
    To kažem jer se osobno uvjerih u to.
    Jedini tko tu točno zna što radi je Kiko Shizofreniko, luda baba Carmen i ‘opaljeni’ Pezzi, kao i katehisti na regionalnoj razini, a drugo su sve ‘sitne ribe’ koje su govorni automati i robovi gore navedenih. Poznajem mnogo ljudi koje je NP iskvario, a nekad su bili dobri i osjećajni. Toliko o ‘duhovnom napretku’ i ‘rastu na NP’ u koje nas pošto-poto žele uvjeriti.
    Ne znam za vas, ali ja više ne pjevam kikijanske pjesme već nastojim što više čitati bibliju i učiti ‘nove’ psalme koji su zapravo stari – originalni psalmi u izvornom obliku napisani, tako da ne bude zabune koju sotona želi izazvati preko NP.
    Kad govorimo nešto o bibliji i citatima koji se nalaze unutar nje, treba govoriti TOČNO ONAKO KAKO JE NAPISANO jer sve ostalo je dodavanje/oduzimanje Božje riječi, a to neće proći bez posljedica na božjem sudu jednog dana.
    Svatko je osobno odgovoran za svoje grijehe.
    Kako bilo, dobro je znati da Kiko namjerno iskrivljava tekstove pjesama, tzv. ‘psalme’ jer to nisu psalmi, to su dorađene izmišljotine. Psalam bi se trebao ispjevati kako je napisano u bibliji, a ne izmišljati svoje riječi. Biblija ne trpi pjesničko-umjetničku slobodu, kao ni svete slike ( Kikov autoportret ). JEZIVO!!!
    To me podsjeća kao kad sotonisti idu izrugati našu sv. misu pa čitaju molitve obrnutim slijedom ( naopako ) i iskrivljavaju riječi. Ima netko gore tko vidi SVE.
    To što Kiko Shizofreniko radi, neće proći samo tako.
    Biblije su prevedene na brojne jezike i postoje brojna izdanja, ali psalmi su uvijek psalmi, njih se ne može ‘prepjevati’, ako me razumijete. Nije to ‘svjetovna’ pjesma pa ćete ubaciti svoj tekst, NE!, to mora biti originalno!!!
    Isus i Bog su originalni, a nisu falsifikati, ako me razumijete što želim reći.
    Nikad se nitko od kantora nije žalio na te pjesme, ali isto tako moram primijetiti da mnogi prije NP nisu uopće išli u crkvu ili su djeca ateista, iz čega mogu zaključiti da bibliju nisu ni pročitali, a tada ne mogu ni znati o čemu se tu zapravo radi.
    Doista sam sretna što više ne pripadam NP i nadam se da će još ljudi shvatiti što je uistinu NP.
    Ja nastojim iznijeti što više činjenica, ali pritom ostati umjerena u pisanju jer preduge tekstove ni ja ne volim čitati, tako da se ispričavam ako je ovo bilo predugo, no to je bilo zbog potrebe da se istina što prije sazna u što lakšem obliku i na jeziku kojeg svi mogu razumjeti. Nisam pisala kompliciranim riječnikom (barem smatram 🙂 )
    Kako god, nikome ne bih savjetovala NP. Radije promjenu religije jer sve je manje zlo od ovoga. Druge religije poštuju obitelj, ova nadri-neo-kiko-katekumenska NE!
    Jedno je raditi nešto zbog običaja/tradicije, a nešto sasvim drugo je raditi nešto jer te netko ucijenio, natjerao, prisilio ili nagovorio da to učiniš. Tužno je vidjeti za koje sve licemjerne ciljeve koriste vlastitu djecu, a kad se razbole, niti ne brinu o njima. A ‘najdraže’ mi je kad netko tko nikad nije bio član NP pametuje po ovom portalu, misleći kako sve zna, a ne da ne zna, nego bih se na njegovu mjestu poklopila po ušima i ušutila jer to bi bilo isto kao da ja kažem da znam kako je na mjesecu, a nikad nisam nogom kročila na mjesec. Ma, nebuloze!
    Za kraj ću jedino nadodati da mi je stvarno drago što sam s vama, dragi moji čitatelji, podijelila još jedno iskustvo i nadam se da će vas ono ohrabriti da i vi bez straha iznosite svoja svjedočanstva kojih je još uvijek nekako premalo.
    Mislim da su tu talijani i španjolci hrabriji od vas.
    A isto tako mislim da će sve manje ljudi pristupati NP jer nitko nije lud, a i tko bi svjesno želio biti žrtva?
    Razmislite i zapitajte se, koliko života ćemo zajedno spasiti, ali SAMO AKO u ovome ustrajemo DO KRAJA…

    “Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim… “

  • June 15, 2015 at 10:55 pm
    Permalink

    OSTAVITE SVE, UZMITE SVOJ KRIŽ I POĐITE ZA MNOM

    Ovo nije bio problem u Kristovo vrijeme jer ljudi su bili mnogo skromniji nego što su danas, ali zar mislimo da i danas ne postoje skromni ljudi?
    – Ako tako mislimo, varamo se neizrecivo.
    U svijetu je još uvijek moguće pronaći skromnog čovjeka – muškarca/ženu/dijete, ali na NP to jednostavno nije moguće.
    Rekli bi u našem narodu: ‘Izvana gladac, iznutra jadac!’.
    U onoj silnoj bujici osuđivanja nekog čovjeka koji se uredio za euharistiju, moglo se čuti kako se hvale novom odjećom, automobilom, pa čak i ponekim kućanskim aparatom.
    Ipak, mene sve to nije moglo zaobići jer na svoje uši sam čula sve to. Svaki put bi mi se poput trnja zabilo u srce, pa bih pomislila: ‘O Bože, gdje je ta skromnost o kojoj toliko pričaju? -Hoću li je ikad vidjeti, osjetiti??’
    Meni su se smijali kad sam rekla da večeram kruh, malo sira i jogurt, a oni su pričali o jastogu i kavijaru, misleći kako sam mentalno zaostala ili u najmanju ruku gluha.
    Zar sam Isus nije rekao: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta??’
    – I dalje sam pokušavala shvatiti njihovo ponašanje, ali .. nisam uspjela. Do dana današnjeg je ostalo nedoumica.
    Uvijek sam nastojala živjeti skromno, a onda dođem na NP i misleći da ću tamo to i doživjeti, te da ću moći živjeti tako u pravom smislu riječi, dogodilo se upravo suprotno.
    Toliko razbacivanje hrane poslije agapea na jednodnevnoj konvivenciji koja bi se obično održavala nedjeljom ujutro do poslijepodnevnih sati jer nedjeljom je bio cilj odvući nam pažnju kako slučajno ne bismo otišli na sv. Misu.
    Zar nisu mislili na gladne ljude, na sirotinju diljem svijeta??
    Podsjetilo me na prispodobu o Lazaru kad je jeo mrvice koje su padale s bogataševa stola, a kad su obojica umrli, Lazar se odmarao, dok se onaj drugi mučio u vječnim mukama i molio da se pošalje proroka njegovoj braći u kuću. Nisu vjerovali jednom proroku, a još će manje kad bi tko od mrtvih ustao…
    Sve to me pogađalo poput strijele u dušu…
    Nagovarajući ljude da rađaju toliku djecu, izvana se stjecao dojam da žele upravo to – SKROMNOST; ljude naučiti da ne žive samo za sebe nego da sve dijele sa vlastitom djecom koja također moraju sve dijeliti sa braćom i sestrama.
    Ali… sve bijaše privid jer djeca su trebala poslužiti samo kao sredstvo do cilja; ponajprije za širenje tog bolesnog pokreta/sekte/kulta, a onda za osiromašenje njihovih roditelja i njih samih, pa ipak, slijepci pored zdravih očiju ne vidješe da je jedino važno bilo pokazati Kiku što su i koliko postigli u njihovim malim, jadnim životima ili makar onom što je ostalo od njihovih života.
    Osjećala sam se kao u horor-filmu ili u najgoroj noćnoj mori iz koje se ne mogu probuditi.
    Stalno su ponavljali kako ne smijemo živjeti sebi ni umirati sebi i kako moramo vidjeti u njima Krista jer ako to nije tako, onda ionako ništa od svega toga nema smisla.
    Bila sam dovoljno stara da razumijem njihove riječi, ali ih nisam htjela razumjeti jer su zvučale prestrašno.
    Čak i moja majka se zamislila nad njihovim riječima.
    Dobra stara vjernica, znala je, Krist je samo jedan, a oni su onda tko? Što????
    Nismo razumjele jer još je sve bilo obavijeno velom tajne; još su se tajne NP dobro čuvale.
    Jednom je jednoj ‘sestri’ slučajno ‘izletjelo’ pa je izlanula kako je drugi prijelaz doista PRIJELAZ i kako poslije toga više NEMA ŠALE.
    Gledala sam je u čudu jer shvatih to kao prijetnju, a moje slutnje su se i obistinile kad sam saznala od ljudi iz drugih zajednica tj. drugih župa da se na tom prijelazu događa ‘nešto’ zbog čega se NE SMIJE OTIĆI IZ ZAJEDNICE.
    Eh, sad me već uhvatila panika. Ni mojoj majci se nije svidjelo što to čuje, ali ona je ionako već bila napustila NP, pa iako se to nje nije ticalo, bila je još zabrinutija zbog – mene.
    Tog dana sam znala da neću otići na drugi prijelaz.
    To je bila moja odluka i nitko me nije mogao razuvjeriti.
    Uvijek sam bila odlučna u svemu, pa tako i ovaj put.
    Definitivno tu noć nisam spavala jer spoznaja da bi me netko negdje zarobio pa makar i u duhovnom smislu, bila je jeziva.
    Često su me vrijeđali govoreći mi kako sam na NP došla tražiti dečka, a to je bila potpuna laž jer osim što sam bila premlada da bih stupala u bilo kakvu vrstu veze, bila sam u fazi kad sam htjela postati redovnica. Vjerojatno sam zato i čeznula za jednim dubljim odnosom s Bogom, pa ipak, nisam se zaredila; nisam otišla ni na duhovnu obnovu jer moji roditelji nisu bili za to da postanem časna sestra. Danas razmišljam o tome ovako: Da je Bog htio da mu služim, pozvao bi me u redovnice, ali nije jer Njemu uvijek ima tko služiti, a mom suprugu supruga mogu biti samo ja. Tim riječima me utješila jedna redovnica kad sam joj ispripovjedila svoju životnu priču.
    Nadalje, neokatekumeni su znali često pretjerivati kako u svemu tako i u molitvama. Za objedom su se molile Pohvale u njihovim obiteljskim kućama, tako da njihova djeca nisu smjela jesti dok se Pohvale ne bi privele kraju. Uvijek sam žalila tu djecu jer ili su preskočili ručak da ne bi kasnili u školu ili su pojeli na brzinu, pa bi im na putu do škole pozlilo.
    Najgore je nemati mjeru u ničemu, a neosi su jedni od takvih.
    Ni sama nisam mogla vjerovati koliko puta su ‘spali na niske grane’ kad bi nekoga vrijeđali, pa iako im je poslije taj čovjek dokazao da nisu u pravu jer bi katehisti tako rekli, važno je bilo samo posramiti tog jadnika.
    U pravilu, na NP se činilo doista sve kako bi se ljudi osjećali nevoljeno, neželjeno, neprihvaćeno, a još ako bi tko imao kakvu manu, otvoreno su mu se izrugivali i to tumačili kao nešto dobro za ego tog jadnog čovjeka kojemu bi se rugali; kao ono: ‘To je dobro za tvoj ego, da se ne uzoholiš.’
    Katastrofa!!!
    No jedno moram navesti: nisam primijetila da je IKAD na NP došao netko tko je bio nepokretan ili kome je nedostajao neki ud (ruka, noga). Dugo sam razmišljala zašto je tako, a Krist je uvijek oko sebe imao hrome, slijepe, gubave, opsjednute i liječio ih, ozdravljao i volio, a iznad svega prihvaćao.
    Volio je ljude, ali je mrzio grijeh jer kako nam je rečeno: ‘S Kristom jednaki u svemu osim u grijehu.’
    A onda sam dokučila…. njima ne trebaju nepokretni ili hendikepirani iz tako očitog razloga, a taj je – ne mogu iskoristiti takve ljude za njihove prljave ciljeve i poslove.
    Sve to me još više zgrozilo.
    Iz svega se dalo zaključiti da žele samo zdravo, mlado i jako roblje koje će im služiti, ako treba i život dati za njih, a oni će takvog čovjeka uvjeriti da daje život za Krista.
    Eh, vidite braćo moja, tu dolazimo do te uvijek iste klasične zablude – ne umire se za Krista; ne daje se život za onoga koji je DOBROVOLJNO dao svoj život za svakog od nas, nego se tu traži umiranje odnosno davanje života za Kika Shizofrenika i njegov izopačeni pokret.
    Tu sam prestala razmišljati što bih više mogla učiniti.
    Nisam imala više što tražiti na tom nazovimo putu.
    Odlučih krenuti u boj, pravedno i pošteno po pravici, pa kud me god odvelo. Pomislih, Bog mi je sidro i konop da ne zalutam i ne skrenem s puta u potrazi za pravdom i istinom nego da se uvijek imam za što uhvatiti kad osjetim da gubim tlo pod nogama kao Petar kad se počeo utapati, a Krist ga je spasio.
    Ipak, često puta mogla bih reći za sebe da sam nevjerni Toma jer ne vjerujem dok se ne uvjerim. Eto to je NP učinio od mene. Prije nisam bila takva. Kako god, još jednom bih uzela svoj križ i pošla za Isusom jer dok dišem, borit ću se za istinu i pravdu.
    Došavši na NP nisam tako zamišljala cjelokupnu situaciju.
    Mislila sam da ćemo se ondje voljeti i slagati koliko nam naši stavovi, različitosti i mišljenja budu dopuštali, a ako se i posvadimo, to će još istog dana biti zaboravljeno. Pjevat ćemo i slaviti Onoga koji je umro za naše grijehe, a ne hvaliti se sobom niti tražiti Njega u nekom nadređenom, pa čak ni svećeniku jer svećenici su također Božji sluge/poslanici.
    Primijetila sam da na NP odgovorni od neke zajednice vole naređivati ostalim članovima zajednice, pa govore: ‘Ti ćeš staviti stol, ti ćeš razvući tepih, ti ćeš donijeti posuđe, ti ćeš razvrstavati cvijeće, i sl.’
    Jednom sam jednome ‘spustila’ rekavši da ću učiniti to što traži od mene ako promijeni ton i ako me zamoli.
    Za divno čudo, učinio je to i ja sam poslušala.
    Odgojena sam da mnogo u životu znače one četiri kratke riječi: MOLIM – HVALA – IZVOLI – OPROSTI i da lijepa riječ i ‘željezna vrata’ otvara.
    Neka me netko ispravi ako griješim, ali stekla sam dojam da u zajednici ima previše neodgojenih ljudi ili im status nekog tamo ‘odgovornog’ daje pravo da budu bahati i neotesani, ne znam, ali činjenica je da nikad nigdje nisam vidjela toliko neodgoja na jednom mjestu kao što je to tamo.
    Nije važno koliko tko ima godina, sa svima se mora biti na ‘ti’. Bilo me tako sram davati staroj ženi ‘ti’, a po godinama mi je mogla biti baka.
    Osjećala sam se primorano i prisiljeno ponašati tako, a kad ne bi htjela, naravno, po x-ti, y-ti, q-ti i n-ti put bi čula da nisam u poslušnosti i da ne želim biti ponizna, te da će biti pritužbe katehistima.
    Nisam razumjela zašto za sve moraju prijetiti i zašto nas jednostavno ne puste da budemo pristojni i kulturni ako smo već imali čast imati fine roditelje koji će nas naučiti pristojnosti.
    Previše je tu nejasnoća koje do dana današnjeg nitko nije razjasnio. A da ne govorim o pokorničkom bogoslužju gdje kad pjesma utihne, drugi čuju tvoje grijehe.
    Srećom, nisam se često ispovijedala na takav način jer kao kantor nisam ni mogla; netko je trebao svirati, a nije nas – kantora bilo previše.
    Dobila bih opasku od odgovornih kad se ne bih ispovijedila, te su me optuživali da zasigurno masturbiram, pa da se zato ne želim ispovjediti, a istini za volju, nisam pravo ni znala što ta riječ znači jer sam odgojena strogo tradicionalno i u mojoj kući se o seksu nikad nije govorilo.
    A što da kažem više….
    Činjenice dovoljno govore same za sebe.
    Pitala sam se, mogu li se ljudi poput njih još više srozati u silnoj želji da osramote sve i svakoga, zgaze i satru i ono malo čovjekove dobre volje i želje za pokajanjem i promjenom?
    Ljudima su nadjevali grijehe koje nikad nisu počinili, a sve u svrhu ‘obraćenja’.
    MA O KAKVOM OBRAĆENJU ONI GOVORE??, pomislih u sebi. Tko su oni da si dopuštaju takva monstruozna pitanja i situacije u koje gurnu ljude, a onda ih puste da ‘tresnu o zemlju bez padobrana’?!?
    Što je doista grijeh, sad se postavlja pitanje?
    Grijeh je ono što Bog kaže da je grijeh, a nije grijeh ako nisi došao u zajednicu jer si bolestan ili radiš kod poslodavca prekovremeno u strahu da ti ne da otkaz jer neće ti katehisti plaćati struju i vodu, samo će ti zahvaljujući njima isključiti iste.
    Došla sam do zaključka da je vrijeme čovjekovog oporavka proporcionalno vremenu provedenom na NP i to dvostruko.
    Ako je čovjek proveo 5 godina, treba mu minimalno deset godina da se oporavi, ovisno o intenzitetu zlostavljanja i psihičkoj jakosti pojedinca. Ja sam provela pet godina, a tek nakon deset godina mogu reći da sam došla sebi i da sam mirnija. Nadam se da će se svi uspjeti otrgnuti iz ništavila u koje ih je bacio NP odnosno, svi ti likovi tamo.
    Sve riječi neće biti dovoljne da bih opisala zgražanje koje sam doživjela u vezi NP jer trebali smo se voljeti, međusobno poštivati i potpomagati u svemu, a ne vrijeđati, mrziti, omalovažavati i ponižavati kao i prednjačiti u grubostima (ovdje mislim na odgovorne pojedinih zajednica).
    Svi smo samo ljudi i svima nam je zajedničko jedno – grijeh, ali svi ćemo se spasiti samo i jedino po Isusu Kristu koji nije Kiko Shizofreniko i ne znam tko sve.

    “Ako se grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će se spasiti?… Al’ u Tebe je praštanje, u Tebe je ljubav…”

    Eto, braćo moja, nadam se da je barem nešto od svega ovog imalo smisla i da je barem nešto od ovoga ostavilo traga na vašoj duši, tek toliko da znam da moja borba nije uzaludna.

    Blagoslovio vas i čuvao dragi Bog!

  • June 28, 2015 at 3:19 pm
    Permalink

    DADILJA? – MOŽE, NEMA PROBLEMA, ALI… MORA BITI NA NP

    Da su se sekte poslije rata namnožile kao gljive poslije kiše, to već i ptice na granama znaju, ali da ću ostati nemalo iznenađena u predvečerje predivnog zimskog dana u predvorju hotela gdje se trebala održati NK euharistija, to nisam mogla znati.
    Naime, bilo je tek nekolicina ljudi u atriju hotela, sve je bilo spremno za početak predavanja u sklopu kojeg se trebala održati i euharistija što nam je najavljeno kao ‘nešto posebno’ i ‘nešto što nikad nismo doživjeli’, a onda iznenada začuh glas već pomalo ljutitog katehista koji se obraća ženskoj osobi i kaže: “To dijete ne možeš povesti na ovaj posebni događaj, trebala si naći dadilju!”
    Djevojka, sad već pomalo zbunjena, odgovara:
    “Nemam kome ostaviti dijete, a nemam novca da platim dadilju.”
    Katehist nastavlja: “O malovjerna!!!! Ti samo nemaš vjere, i hajde, nemamo vremena za ovo, svečanost mora početi!!!”
    U taj čas je došao drugi katehist i nastavio mantru:
    “Znaš, djevojko, djeca se ostavljaju roditeljima ili dadilji ali uvjet ti je da dadilja bude također član NP jer u protivnom bi se netko mogao sablazniti. A znaš kako Krist kaže: ‘Tko sablazni jednog od mojih najmanjih…. ”
    Djevojka već na rubu suza, stane se opravdavati kako nema mogućnosti, na što joj ovaj odgovori:
    “Da nemaš vjere, to vidim, ali aj, aj, kad već nema druge, povedi ‘to’ dijete, ali samo da znaš za ubuduće… ”

    Ostala sam zgrožena i nisam mogla vjerovati svojim ušima što sam to upravo čula…
    Dvoumila sam se da li ući na ‘svečanost’ ili sjesti na prvi autobus i odvesti se kući.
    Barem bih se tati mogla izjadati koji luđaci i sektaši su to, ali ipak, odlučim ostati da vidim hoće li biti još nemilih događaja.
    Kako bilo, za jednu večer mi je bilo i više nego dosta.
    Iako je u hotelskim sobama strogo zabranjeno korištenje el.uređaja, glačalo se fina odijela dok bi netko od prisutnih ‘čuvao stražu’ da ne naiđe sobarica.
    Govorilo nam se da ponesemo fina odijela jer ćemo prisustvovati nečemu što još nikad nismo vidjeli ni osjetili i da ćemo poslije toga biti primljeni u sve to te preporođeni.
    JEZIVO!!!
    I tako sam, nažalost, ostala te večeri misleći da ću vidjeti nešto predivno, kad ono… euharistija.
    Pitala sam se u sebi kako ih nije sram omalovažavati sv. misu koja se održava nedjeljom u svim crkvama, a nerijetko su nam davali epitete ‘katolici nedjelje’.
    Ovdje želim naglasiti:
    LJUDI MOJI, NEDJELJA JE SVETI DAN – BRANITE JE OD SOTONE!!!
    Često su prigovarali ženama kad ne bi imale novca za dadilje nego bi htjele dovesti nekog od rodbine.
    Prvo pitanje bi bilo:
    Je li dotični/dotična na NP?!
    Kao da je to najvažnija stvar na svijetu!?
    PRESTRAŠNO!
    Primijetila sam da je upravo to svojstveno svim sektama – svaka misli da je samo njezin put ‘onaj pravi put’.
    Brdo licemjerja na jednom mjestu, nije me ostavljalo ravnodušnom jer malo nakon toga sam vidjela ženu onog istog katehista kako u naručju drži malu bebu.
    Hm, zar ona nije mogla naći dadilju?!?
    Došlo mi je da im oči iskopam.
    Ako išta mrzim, to je nepravda.
    Zašto se ‘famozna’ pravila NP ne primjenjuju na svima nego je jedino važno maltretirati ljude i činiti sve da se isti osjećaju loše.
    Pamtim kao da je sada, jedna cura ( čitaj: poslušna ovčica NP ) je za vrijeme glačanja haljine u hotelskoj sobi, počela svoju mantru kako je primijetila da parovi sa NP imaju zdraviju djecu od onih koji su van NP.
    U smislu, nemaju Downov sindrom ili nešto slično.
    Gledala sam je u šutnji i nisam znala što bih joj rekla; ne zato što imam siromašan riječnik već zato što sam od prvotnog šoka zanijemila.
    Poslije sam je htjela pitati da li to isto smatra za nakazna imena koja sektaši daju toj jadnoj djeci čiji su roditelji samo igrom zle kobi, ali sve mi se previše gadilo pa se nisam htjela upuštati u nikakve razgovore. Vidjela sam da nismo na istoj umnoj razini.
    Danas postoje ovce u ljudskom obličju, ali doslovno.
    Ljudi u sektama kao da nemaju mozga nego slijepo slušaju sve što katehisti kažu. U protivnom ih se šalje biskupu.
    Mog bivšeg dečka nije zaboljelo što je 2001. srušen WTC tj. tornjevi – blizanci, ni to što su brojni ljudi poginuli, već samo to što je poginuo neokatekumen – otac 12 djece.
    Nije bilo pitanje: ‘Kako će žena i djeca bez njega?’, nego
    ‘Kako će djeca bez njega… Gospodin će im dati snage da nastave na NP..’
    Pomislih u sebi, KAKO PATETIČNO!!!!

    ZAR ŽENE NEMAJU NIKAKVA PRAVA?!
    ZAR MOGU I SMIJU POSTOJATI SAMO VRAŽJI SEKTAŠI?!

    Ne, dragi moji ljudi!!!
    Definitivno, NE!!!
    Netko tome mora stati na kraj već jednom, dok ne bude prekasno i dok se nevina krv ne počne prolijevati.
    Želim vidjeti više ovakvih boraca poput sebe.
    Zajedno možemo učiniti više!
    Jedan sam čovjek može učiniti puno, ali više ljudi može učiniti nevjerojatne stvari.
    Bog je Bog ljubavi, a ne bog terora.
    Ako se ja negdje osjećam loše, dajem petama vjetra.
    Nijedan sektaš ne može opravdati svoje ponašanje jer nema dokaza koji to mogu potkrijepiti.
    Jedan luđak i ubojica može reći zašto je ubio npr. petero ljudi, ali ne može naći nijedan valjani argument za vlastitu obranu.
    Imala sam vrlo težak život, ali nikoga nisam ubila; nije da nisam imala razlog za to, već smatram da time ne bih ništa postigla osim uprljala vlastite ruke nekim tko toga nije bio vrijedan.
    Uvijek treba misliti na sljedeće:
    NIJE BITNO ŠTO SE GOVORI I MISLI, NEGO TKO GOVORI I MISLI!
    Ako je to osoba čiste reputacije, vrijedna i marljiva, čiste duše i misli, onda se zapitaj tko si ti, a ukoliko je to sektaš ili pokvarenjak, ne bi ti trebalo biti važno što kaže i misli.
    Pred Bogom smo svi jednaki; sektaši ili ‘svjetovnjaci’, pa ipak, sekte su najčešće vođene krivim duhom i u krivom smjeru što ih odaje po tome da žele vladati cijelim svijetom i svim ljudima.
    Sve sekte čekaju kraj svijeta i misle da su jedini pravi odabir za ‘grešne duše’, a pritom zgrću nevjerojatne sume novca upravo iz džepova tih istih ‘grešnika’, uvjeravajući ih da će ih novac odvesti u pakao.
    Hm, a njih, kao neće?!
    Vrlo zanimljivo!
    Danas je toliko sekta na cijelom svijetu da ih je nemoguće izbrojiti, a ni imena svih sekta se ne znaju.
    Uglavnom, sve imaju samo jedno zajedničko: čekaju kraj svijeta i vide đavla u novcu, ali ga zato uporno traže.
    Sve pokušavaju prikazati kao da rade u ime Boga.
    Hm, ali….. kojega Boga?
    To ostaje vječita tajna.
    Sve sekte su protumačile sv. Pismo na svoj način, a sve je objašnjeno potpuno pogrešno.
    Ili će netko smatrati normalnim ovo:
    Ako ja dam novac sirotinji, a onda kad meni nedostaje istog za platiti režije, Bog mi ne proviđa, onda gdje je to o čemu oni govore. Ili kako bi rekli u našem narodu:
    “Čuvaj svoj novac jer kad tebi bude falilo, nitko ti neće dat”
    Mislim da sve to ima svoj smisao.
    I da priči ovdje ne bude kraj, poslije navedenog događaja s početka ovog teksta, redovno sam sudjelovala u prepucavanjima između katehista i mladih parova koji nisu bili u mogućnosti plaćati dadilju; što su imali više djece, to je bilo manje novca, a djeca još nisu bila toliko odrasla da mogu čuvati sasvim malu bebu jer su dolazila godišnje – jedno iza drugog kako već ta sekta naučava.
    Što da kažem, toliko toga mi se zgadilo da sam ponekad poželjela da me zemlja proguta, samo da više ne gledam sve to.
    Još ni danas ne znam s kojim pravom su ljude tretirali kao stoku i tko im je to dopustio..
    Sad će netko reći: “Pa tko je tjerao te iste ljude da budu članovi NP?!”
    Da, doista, nitko ih nije tjerao, već su vjerovali u lažna obećanja dana na katehezama.
    Vjerovali su da će njihovom bogu – Kiku oni biti jako posebni i da će svi na kraju biti kao jedna velika obitelj.
    Ne bih, hvala!
    Važno je bilo samo iživljavati se na ljudima, a nije bilo bitno tko odakle dolazi, tko je zdrav, a tko bolestan; tko je sit, a tko gladan; tko je žedan, a tko napojen…
    UŽAS!!!!
    Maltretirali su sve ljude podjednako kao da ih kazna nikad neće stići. Ali… to ne ide baš tako.
    Mnoge organizacije su prestale s radom jer su vođe uhićene i odvedene pred sud, a ovdje kod nas je administracija/birokracija malo previše spora.
    Ništa zato, nadajmo se da će doći i ovi sektaši na red kad-tad.
    Znači, ako sam dobro shvatila, uzeli su sami sebi za pravo da od ljudi stvaraju sirotinju, jer kako drugačije protumačiti ogroman broj djece, a sav novac ide vražjoj sekti..
    Kako čujem, poslije neke etape 10 % svih prihoda.
    Smatraju normalnim da obitelj gladuje, a sav novac koje članovi NP daju, odlazi na školovanje prezbitera u svetu zemlju.
    Hm, pa nisu baš skromni. Zašto se prezbiteri ne mogu školovati ovdje kod nas??
    S jedne strane vidimo ogromno razbacivanje novca kojeg, da naglasim, nisu sami zaradili, a s druge, golemo siromaštvo NK obitelji.
    Valjda te jadne obitelji misle da će gorjeti u paklu ako nemaju deset djece. KATASTROFALNO!!!
    Neki si, fakat, svašta dopuštaju, ali postavlja se ono staro, uvijek isto pitanje: S KOJIM PRAVOM?!?
    S kojim pravom rađaju i stvaraju sirotinju?
    Djeci zakidaju i otkidaju doslovce od usta da bi davali nekoj prljavoj sekti?!?
    Ma, ne, ljudi, nije valjda da su spali na tako niske grane? – sad bi netko rekao..
    ALI JESU!!! I više od toga.
    Kako god, ne bih bila u koži te jadne djece koja imaju sve osim normalnog djetinjstva. Ondje je zabranjeno odlaziti na igru kod školskog prijatelja jer je jedini prijatelj Isus Krist.
    Djeci se objasni da će samo smetati roditeljima tog drugog djeteta kod kojeg ode.
    Savršen plan kako dijete pretvoriti u robota bez osjećaja i vlastitih misli.
    Uz drugo dijete, koje možda nije na NP, bi možda shvatilo da su tata i mama vjerski fanatici, a možda bi trpjelo do 18 godine, a onda odselilo u drugu državu bez prethodne najave i oproštaja s roditeljima. Tamo bi se zaposlilo i oženilo onoga koga ONO želi, a ne pod svaku cijenu nekog sa NP tko mu se zapravo i ne bi sviđao. A usput bi vjerojatno promijenilo i ime, npr. sa Polikarp na Mate ili Ante, ovisi što bi mu se svidjelo.
    Strane zemlje su stroge po tom pitanju; i ovdje treba dati valjani razlog za promjenu imena, ali uvijek može reći da je roditelje prisilila vjersko-fanatična sekta na odabir takvog imena.
    Mislim da bi se time izvrsno opravdao taj čin.
    Vidite, dragi moji ljudi, argumenti pobijaju sve riječi, a posebice sektaške indoktrinacije koje i nemaju neke veze sa stvarnošću i stvarnim svijetom. Sektaši misle da sakrament krštenja primljen nakon rođenja nije valjan i da zato treba ponovno pokrštavanje u odrasloj dobi..
    Hm, a zašto onda dijete ne bi u odrasloj dobi moglo odabrati vlastito ime, pogotovo ako se zove Polikarp ili Ezav??
    Mislim da je Mate ili Ante daleko ljepše ime, jer konkretno, u našem narodu se oba imena vežu uz tradiciju.
    Znam da je danas normalno davati imena poput Stefano ili Marino, što uzgred budi rečeno, nisu domaća već strana imena, ali kako bilo, roditeljima na odabir…
    Eh, sad, dadilja ili ne?!
    Pustimo mi sektaše mislit…. još će tu krvi poteći jer u ljudskoj prirodi je da se čovjek brani pogotovo od tako očitih nasrtaja, ali ne đavla kako oni to pokušavaju prikazati, nego od njih samih.
    I naravno da bi se normalan čovjek, u ovom slučaju, dadilja sablaznili kad bi vidjeli i čuli onakvo što, kakvo je njihovo mantranje i indoktriniranje..
    Pobjegli bi glavom bez obzira i to s punim pravom.
    Naviknuti na sv. misu nedjeljom, uz predivnu glazbu orgulja, sad bi čuli neku novu nadri-neo-kiko-katekumensku nazovimo ‘misu’ koja sadrži sve bitne elemente protestantske vjere.
    MA STRAŠNO!!!
    Tko bi takvo što ikad pomislio da će netko poput te sekte nastaniti NAŠE crkve na NAŠIM prostorima.
    Rusija im to nikad ne bi dozvolila, baš kao ni parade homoseksualaca.
    U mnogočemu su bolja zemlja od nas.
    Mi ovdje primamo svaki otpad.
    Sad se pomalo bojim reći da sam katolik jer me odmah svrstavaju s neosima, a nisu li papa Ivan XXIII i papa Pavao VI izjavili kako je otpad ušao u crkvu i kako će u dogledno vrijeme zagospodariti crkvama diljem svijeta..
    Mislim da je ovo upravo to što trenutno gledamo.
    Ako ovaj papa Franjo ne promijeni nešto, nitko neće.
    A mi bivši neosi ćemo se potruditi da istina dopre do što većeg broja ljudi, jer kako rekoh, LJUDI IMAJU PRAVO ZNATI!!!
    Nitko nije toliki svetac, ni toliki grešnik da ga se mora osuditi na taj zločinački pokret zvan NP.
    Svatko ima pravo na drugu priliku. Da je Bog tako strogi sudac kao sektaši, svi ljudi bi jednom gorili u paklu.
    Vjerojatno su sektaši baš zato i bijesni; željeli bi glumiti Boga, ali On je samo jedan.
    Bilo mi je uistinu žao mladih parova na NP jer sam nerijetko bila svjedok brojnih maltretiranja kroz koja su prolazili.
    Neki su postavljali pitanja dok su drugi smatrali sve najnormalnijim, pa nisu ništa ni pitali. Ovce nad ovcama!, tada pomislim.
    I što reći za kraj…. ne preostaje mi drugo nego čekati da vidim daljnji tijek događanja ili će ljudi samo pustiti da ih netko pljačka i satire pod nogom autoriteta kojeg su sami sebi priskrbili, onako bespravno, bez trunke srca i osjećaja za ikoga osim za same sebe…

  • July 8, 2015 at 7:39 pm
    Permalink

    Sada sjedim pred svojim računalom i imam jedan te isti problem koji me mučio na Putu. Ali za razliku od onda sada imam optimizam i nadu da ću problem riješiti.

    Zbog svega što ti se govori na Putu neki pojedinci kao da izgube nadu u budućnost, kao da ne smiju maštati, kao da se ne smiju nadati. Zašto? Zato jer što god da oni maštaju a da nije “Božja volja” bolje da o tome ne maštaju jer će im Bog pokvariti planove ili ih neće blagosloviti.
    Ako ti misliš da ti možeš nešto svojim snagama uvjeri te se da je to oholo. Zbog ovoga neki ljudi gube vjeru u svoje snove.

    Sada sjedim kao što sam već rekao sa skoro istim problemima ali imam optimizam da ću ih riješiti jer sada smijem sanjati, sada to nije oholo. Sada smijem vjerovati u sebe. Prije, na Putu mi je to nekako bilo jednostavno krivo, jer Bog je taj koji čini stvari a ne ja.

  • July 10, 2015 at 12:10 pm
    Permalink

    Možda sam dosadna, ali opet ću ti ponoviti:
    Kako bih voljela upoznati te… Šteta što si tako daleko.

    I znaš li što? – smiješ sanjati i maštati koliko god želiš jer i ja to radim. Nije bitno na kojem polju; želje, posao, ljubav i sve ostalo.
    Kažu da je sve samo iluzija i to sotonska iluzija, ali to je samo izlika kako bi se ljude učinilo krajnje nesretnima jer upravo je tako kako kažeš – ili će ti ‘bog’ pokvariti planove ili ih neće blagosloviti, ali čovjeku bude masu lakše kad shvati da je NK ‘bog’ zapravo Kiko, a ne stvarni Bog, naš Trojedini.
    Čovjek ima pravo živjeti kako želi sve dokle god ne ugrožava drugoga i ne čini drugima zlo. Tako su živjeli naši stari; jeli, pili, radili, molili i voljeli. Upravo onako kako je to lijepo opisao sv. Ignacije: Radi, moli i voli.

    Svaka čast, mali kekec, stvarno si vrijedan divljenja.

  • July 12, 2015 at 12:01 pm
    Permalink

    Hvala Neokatekumenka , cijenim tvoje komentare samo što se ne volim hvatat previše za komplimente jer isto kao i kritike oni opisuju tek jedan mali dio čovjeka.

    Dok si na Putu cijelo vrijeme ti se govori da ništa ne moraš ali cijelo vrijeme imaš nekakav osjećaj da jednostavno moraš. I mnogi ga nemogu opisati. Nisu svjesni manipulacije koja im se događa. Nisu svjesni da ih upravo katehisti moraliziraju cijelo vrijeme sa strahom od gubitka i patnje. Oni su zapravo zbunjeni sa parolama poput “Bog ti daje slobodu i ako odlučiš iskoristiti tu svoju slobodu on će ti dopustiti i dignut će ruku sa tebe”. Svakome normalnom ovo je manipulacija , ali zbog toga što su neokatekumeni indoktrinirani oni imaju jednu tjeskobu nakon nečeg ovakvog, mislim da se to zove kognitivna disonancija. Jer im se cijelo vrijeme ponavlja da su slobodni dok se u isto vrijeme na njih vrši pritisak i uvjetuje ih se strahom. Sa jedne strane uho sluša “slobodan si” a sa druge srce osjeća okov. Moje je mišljenje da je prosječni neokatekumen zapravo zbunjen jer su cijelo vrijeme bombardirani kontradiktornim informacijama.

    Bio sam u jednoj situaciji gdje sam mogao taj dan učiti za sutrašnji ispit ili sam mogao ići u zajednicu. ja sam se praktički znojio šta da odaberem jer “mora se ići u zajednicu”. Imao sam strah od osude svoje braće što zajednicu ne stavljam na prvo mjesto. Samo bi mi rekli što nisi učio prije. Toliko sam bio opterećen nečim što uopće nije bilo bitno u mom životu — dolascima u zajednicu. Kad kažem da nije bilo bitno mislim na to da zajednica uopće nije moj život unaprijedila na nikakav način.

    Onda sam jednog dana odlučio napraviti pauzu od zajednice. Pauzu koja je trajala nekoliko mjeseci dok se nisam suočio sa katehistima i napokon izišao.

    Prvo što sam primjetio je koliko više vremena imam jer nisam morao biti opterećen dolascima 2-3 puta tjedno koji bi mi uzeli cijelu večer.
    Drugo što sam primjetio jest da se bolje osjećam , da sam manje nervozan i da ništa nisam izgubio.
    Ne samo to nego sam i dobio — svoju slobodu.

    Želim reći da sam toliko bio opterećen i fokusiran i tjeskoban zbog dolazaka u zajednicu kao da će se moj svijet srušiti ako ja ne idem tamo.
    Nije se desilo ništa od toga.

    Nevjerojatno je do koje mjere oni u pojedinca usade strah koji nema ama baš nikakve veze sa ničim stvarnim.

  • July 13, 2015 at 10:23 am
    Permalink

    Koliko mogu primijetiti, osjećao si isto što i ja… potpuno isto – identično. Sve što si ovdje naveo je ŽIVA ISTINA!!!
    Oni su vrhunski manipulatori, ali dobro je vidjeti da ima ovakvih kao ti i ja, pa da ih konačno raskrinkamo.
    Ako netko želi usprkos svemu ovdje navedenom ipak ući u zajednicu ili ostati na NP, njegova stvar; značit će to samo jedno, a to je da je taj potpuno slijep.
    Vjeruj mi, nema većeg slijepca od onog koji ne želi vidjeti…

  • February 16, 2016 at 12:28 pm
    Permalink

    Postoji li neki podatak ili saznanje koliko je bivših neokatekumena u Hrvatskoj?

  • February 24, 2017 at 9:08 pm
    Permalink

    Dođeš u zajednicu, sjediš na konvivenciji, katehisti su ti već rekli priče o obećanjima i divnim stvarima koje će ti se desiti na ovom Putu. Daju ti ideju da ti ništa ne moraš i da ti ništa nemožeš svojim snagama i da sve ovisi o Bogu. Sjediš s ljudima koji su isto poput tebe povjerovali u božansko djelovanje koje se događa na Putu. Svi su u dobrom raspoloženju i otvoreni jedni prema drugima… otprilike prvu godinu dana provedete u euforiji zbog stvari koje mislite da dolaze….

    6 godina poslje….

    Nakon što ti je umrlo 4 člana familije… nakon što si proživljavao depresiju i samoću zadnjih par godina… nakon što nikakvu pomoć ni od Boga ni od svoje zajednice nisi dobio…. nakon što si išao na hodočašće na drugi kraj svijeta iz očaja da bi pokazao Bogu da si vjeran i predan cilju….

    Nakon svega toga ti ti isti katehisti kažu:
    Da nisi dovoljno išao u zajednicu iako oni nakon sveg tog vremena o tebi uopće neznaju ništa osim tvog imena zato jer oni ne žive sa zajednicom u kojoj si ti.
    Da si sjeme koje je palo u trnje i da ideš na kateheze kao da u zajednici nisi nikada bio.
    Da te je prevario đavao … jer je čini se to bio božji plan o kojem su ti pričali na početku?
    Da ti nisi dovoljno “činio stvari” jer si ti ispada trebao činiti stvari a ne Bog kako su ti rekli na početku.
    Isti ti ljudi koji su godinama bili “tvoja braća” stanu na stranu katehista jer im je toliko opran mozak idejom da su katehisti uvijek u pravu čak i kada demonstriraju da su zapravo cijelo vrijeme trošili tvoje vrijeme.
    Katehisti će uvijek kriviti tebe ili đavla, najbliže što prenesu odgovornost na Boga je da kažu da je nešto božja volja. Ali oni nikada neće preuzeti odgovornost za to što su ti pričali. Uvijek je netko drugi problem. Naravno nikada se ne priča o tome što konkretno ti nisi dovljno napravio ili koliko je uopće dovoljno, zato jer u kultovima činjenice nisu bitne.

    Ovo je Neokatekumenski Put.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *