Sretan izvan neokatekumenske zajednice?!
Hvaljen Isus i Marija
Autor svjedočanstva je napisao da u NP crkvi (neokatekumenskom putu) ima ljudi koji su tamo stvarno sretni i zadovoljni sa svime.
Pozivam te “sretne i zadovoljne”, da napišu zašto su sretni i zadovoljni. Ne pozivam ih da ponavljaju fraze: “ja sam sretan i zadovoljan”, “svi su u neokatekumenima sretni i zadovoljni”, “oni koji su izašli iz NP crkve ne mogu biti sretni i zadovoljni u životu (kao ni oni koji jesu u NP crkvi ali ne čine put i nisu u poslušnosti katehistima)”, “dođi pa vidi”. Neka napišu konkretne činjenice.
Postoje tisuće i tisuće konkretnih svjedočanstava, bivših i sadašnjih sljedbenika NP crkve koji govore o problemima u vezi neokatekumenskog puta i s sljedbenicima neokatekumenskog puta. I to posvud gdje su sljedbenici NP crkve. Postoje i knjige napisane o tome. I preko 90 posto laika i klerika RKC koji su došli u kontakt s NP crkvom i njenim sljedbenicima, također iznose probleme. A zašto to spominjem?
Zato jer nema svjedočanstava onih neokatekumena koji su sretni i zadovoljni, o tome zašto su sretni i zadovoljni. Pa ih još jednom pozivam da u svojim svjedočanstvima konkretno napišu zašto su sretni i zadovoljni na neokatekumenskom putu, odnosno zašto su sretni i zadovoljni s neokatekumenskim putom, katehistima… Zašto ne bi bili sretni i zadovoljni da nisu na neokatekumenskom putu?
Također, pozivam ih, ako im to ne predstavlja neki problem, da napišu zašto oni, odnosno zašto se u neokatekumenima tvrdi da “oni koji napuste neokatekumenski put ne mogu biti sretni i zadovoljni u životu”. I ne samo oni, nego i svi oni koji nisu na neokatekumenskom putu.
Ponoviti ću svjedočanstvo. Na neokatekumenskoj misi, u homiliji, jedan svećenik RKC (sljedbenik NP crkve preko 15 godina, član ekipe katehista i preobraćenik na neokatekumenizam, odnosno neokatekumensku vjeru), ispričao je slijedeću priču (homiliju): Danas sam danas sreo jednog koji je izašao iz zajednice (neokatekumenske) prije par godina. I pitam ga ja: “Kako si?” A on meni odgovara: “Dobro sam”. Laže, laže! Laže da je dobro! Nitko ne može biti dobro tko je otišao s puta (napomena: iz NP crkve)! Kažem vam, ako sretnete nekog tko je otišao s puta i taj vam kaže da je dobro, nemojte mu vjerovati da je dobro. Taj vas laže. Nitko nije dobro prošao u životu tko je otišao iz zajednice (napomena: iz NP crkve). I taj isti “preobraćeni svećenik”, te i slične priče, u raznim prigodama, priča već 15 godina. I ne staje, nego je i sve žešći i žešći.
Mt 23,15 “Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.”
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Poštovani mali kekec, žao mi je što nisam prije uočio vaš odgovor.
No pratio sam vaše ostale upise – da se malo našalim – izgleda da ste počeli volontirati i ovdje na pax tibi. (Nadam se da vas i to ispunja, ali i da ste slobodni i da niste ničim uvjetovani. )
Nego, kako je došlo do toga da ste počeli (baš) u toj zajednici volontirali? Što je to nešto što ste dobivali, što vas je ispunjalo? Jeste li tada bili sretni unutar zajednice?
” izgleda da ste počeli volontirati i ovdje na pax tibi. ”
hahahahahah
“Nego, kako je došlo do toga da ste počeli (baš) u toj zajednici volontirali? Što je to nešto što ste dobivali, što vas je ispunjalo? Jeste li tada bili sretni unutar zajednice?”
Počeo sam volontirati baš u toj Crkvi jer mi je poznanica tamo radila to isto. Počeo sam volontirati jer sam mislio da bi bilo u redu da kao kršćanin napravim nešto za druge.
Ono što dobivam tamo jest: Osjećam se korisno, radim nešto važno za druge, dopriosim , učim za buduće zvanje, ima ljepih cura, ljudi su dragi i dobro raspoloženi. U biti tamo imam osjećaj svrhe i dobra je atmosfera.
Kada bih otišao od tamo osjećao bih da sam propustio nešto važno u životu.
Poštovani kekec, pa možemo se malo našaliti mada se radi o ozbiljnim stvarima. Jako je lijepo i hvale vrijedno to što ste napisali. Ali izgleda da nisam bio dovoljno precizan u postavljanju pitanja. Pitah za vaše volontiranje u NEOKATEKUMENSKOJ zajednici u vrijeme DOK STE BILI sretni i zadovoljni u njoj, dakle PRIJE negoli ste htjeli otići iz nje i prije negoli vas je tištalo sve ovo o čemu inače pišete u upisima.
Aha i mislio sam da je to pitanje ali nisam bio siguran.
U zajednicu sam došao na nagovor jedne prijateljice koja je u zajednicu ušla neposredno prije mene. Na njoj sam primjetio pozitivne promjene pa mi je to bio jedan od argumenata korisnosti zajednice. Na katehezama su me katehisti impresionirali (nesjećam se točno sa čim konkretno) ali stvari koje su pričali su mi imale razumskog smisla i emocionalno su mi rezonirale. Na katehezama su govorili o problemima sa kojima sam se mogao poistovjetiti. Izgledalo je da imaju odgovor na sve. Bio sam u jednom razdoblju krize i osjećao sam se izgubljen. Katehisti su pričajući priče dali svima do znanja da će se u našim životima desiti bajne stvari i da će ih Bog učiniti ukoliko mi krenemo na Put. Bili smo prvu godinu dana u euforiji zbog tih priča.
Uglavnom. Prve 2-3 godine su prošle lagano jer se od nas ništa puno nije zahtjevalo. Dolaziš u zajednicu, sjediš i slušaš, sitnica. Tu i tamo imaš nekakve pripreme, zajednica u startu ima puno ljudi pa nisu stalno isti ljudi na pripremama. Nije pritisak.
Ono što sam dobivao jest spoznaja. Što god rekao o katehistima nemože se poreći da su to mudri ljudi koji imaju nekakvo životno iskustvo i znanje. Mnogo sam naučio o ljudima i o sebi. U zajednici sam imao priliku promatrati ljude iz raznih životnih klasa i vidjeti nekakve zajedničke crte. Ovo mi je jednostavno bilo interesantno i jako korisno.
Sjećam se da sam nakon službe riječi ili euharistije bio jako zamišljen svime što je bilo rečeno. Zbog nekih životnih lekcija koje sam naučio skoro da mi se isplatila sva muka i bol. Skoro :D.
Ono što sam očekivao da ću dobiti jest bolji život. Ovo sam opravdano očekivao gledajući neke ljude oko sebe kojima se život poboljšavao. Ovo nažalost nisam dobio. Dobar dio vremena sam proveo u zajednici nekako na kredit jednostavno isčekujući stvari koje nikada nisu došle.
Tako da nešto jesam dobivao, ali sam tamo bio i radi stvari za koje sam mislio da ću ih dobiti.
Također sam imao nekakav osjećaj pripadnosti. Razvio sam kršćanski identitet. Nakon nekog vremena sam stekao ideju da se u zajednicu jednostavno mora ići jer vani zapravo ne postoji prava šansa za sreću.
Mislio sam da ljudi vani žive nekakve blijede živote bez prave srži u njima. Ove ideje sam razvio zbog načina na koji se priča o zajednici i o vanjskom svijetu.
Ja tamo nikada zapravo nisam bio ispunjen na način na koji se reklamiralo na početku. Ja jesam dobivao neke stvari ali jači razlog zbog kojeg sam bio tamo je bio to što sam bio uvjeren da ću dobiti veće i bolje stvari.
Za mene je zajednica bila isčekivanje. Nažalost isčekivanje stvari koje ne dolaze.
U zajednici se zapravo ne volontira, u zajednicu se ide. Ti tamo ostavljaš jedan dio svog vremena, jedan dio sebe nadajući se da će ti se to jednog dana isplatiti. Nakon nekog vremena to postane dio tebe. Na mjestu na kojem sada volontiram ljudi dođu, ostanu par mjeseci ili godina i nastave dalje. U zajednicu jednom kad uđeš… to je to. Ona uđe u tebe…
Koji put budem depresivan ili tužan zbog propuštenih prilika u životu. Onda se sjetim da sam se makao sa tog mjesta koje je gušilo moj život i vidim koliko sam sretan sa ovim što imam.
Poštovani mali kekec, hvala i molim vas da pogledate tekst na ovoj poveznici:
http://www.velecasnisudac.com/rijec/propovijedi/trpi-manje-trpeci-bolje
Imam slično iskustvo vašemu, doduše ne sa neokatekumenskom već sa jednom drugom zajednicom. Ako bude prilike možda ću nešto reći o tome nekom drugom zgodom.
Kako je meni ova propovijed vlč. Sudca od velike koristi, vjerujem da će biti i vama puno više nego bilo kakav moj upis.
To što se događa na Putu događa se zbog psihosocijalnih mehanizama i ako su u nekim drugim zajednicama na isti način postavljene stvari da isti mehanizmi dolaze do izražaja dogoditi će se iste traume.
Zato vjerujem da je ovo šta se događalo u mojoj zajednici protežno kroz sve zajednice jer u svim zajednicama vladaju isti mehanizmi.
Rado bih čuo vaše iskustvo. Kada nađem vremena detaljnije ću možda na svom blogu opisati sve mehanizme i njihovu psihologiju u detalje.
Što se tiče moga iskustva, doista je slično vašemu. Ja sam se osjetio uvrijeđenim od strane dosta poznatoga svećenika kojeg sam izuzetno cijenio (i cijenim), duhovnika zajednice u kojoj sam bio.
Trebalo mi je desetak godina da čovjeku oprostim (isključivo uz Božju pomoć – sam nisam mogao, a probao jesam više puta). Velika je radost moći oprostiti – to je sreća. Vidjeti Božju pomoć i djelovanje u vlastitom životu – i tako konkretno iskusiti da Bog postoji.
Nadam se da vama neće trebati toliko vremena da iskusite sličan „duhovni mehanizam“. Napisali ste u jednom upisu: „Ne mogu opisati koliko sam sretan što sam se ovoga (neokatekumske zajednice) riješio“. Volio bih da se varam, ali čini se da niti ste sretni niti ste se riješili. Ja ponudim izvrstan tekst, a vi Put pa Put…
Svejedno napišite koji vam je blog pa ću sa zanimanjem pogledati, no moram spomenuti da u usporedbi s „mehanizmom“ koji sam gore spominjao, ti vaši pusti detalji „psihosocijalnih mehanizama“ baš i nisu previše bitni. A mogu vam biti kontraproduktivni i štetni. No možda ne možete drugačije nego ih ispisivati, pa sretno.
Propovijed vlč. Sudca sigurno može znatno pomoći.
Pogledao sam propovjed koju ste mi dali. Nisam baš uvudio vezu , ima par zanimljivih stvari ali nije mi previše rezonirala.
Da ,radost je imati mir i moći oprostiti ili zaboraviti na traumu.
” Volio bih da se varam, ali čini se da niti ste sretni niti ste se riješili. Ja ponudim izvrstan tekst, a vi Put pa Put…”
Da , može tako izgledati. Možda sam trebao reći da sam sretniji a ne da sam sretan. Ono čega sam se riješio je utjecaj katehista u svojoj glavi i zbog ovog sam sretan. No razmišljanja o Putu me i dalje mnogo konzumiraju. Nisam siguran da ću se toga rješiti tako skoro. Vi kažete da ste oprostili pa dobili mir. Ja ću svoje tjeskobne osjećaje pokušati staviti na papir umjesto da ih zaboravim.
Zasada osjećam da bi obezvrijedio svoje boli ako bih pokušao oprostiti šta mi je učinjeno. Kao da bih rekao ” u redu je , nije bitno što ste me obezvrijedili, nije važno”. važno je. Nemogu to napraviti , i nije u redu. Ono što me najviše dira je što se to i dalje događa drugim ljudima a katehisti prolaze nekažnjeno. Nemože tako.
Nemogu reći ne tiče me se.
Pisanje mi pomaže. Pogotovo oko detalja. Osjećam da time mogu reći nešto o Putu šta nije rečeno. Dati smisla i točno objasniti zašto se nešto događa. O Putu se dosta već zna, ali smatram da mnogo ljudi koji su prošli Put imaju traume sa Puta a neznaju zašto ih imaju. Pisanje mi je puno pomoglo jer sam razumio svoje boli i odkud dolaze. To mi je dalo mir do jedne mjere.
Ja samo o Putu… Možda jesam malo opsesivan. Neke stvari još uvijek proživljavam kao da su bile jučer. Iskoristiti ću tu svoju fiksaciju da bi upozorio druge i objasnio onima koji su traumu preživjeli šta se točno desilo.
Odkad sam počeo pisati na ovom forumu manje razmišljam o Putu. Nekako mi se čini da je moja svrha da napišem taj Blog ili knjigu i da će tada moja fiksacija Putom prestati.
U kom smislu smatrate da bi detalji mogli biti kontraproduktivni?
Ako hoćete mogu prokomentirati i propovjed velečasnog suca. Na šta ste točno mislili kada ste mi to poslali.
Hvaljen Isus i Marija
Uključio bih se u dijalog između volontera i malog kekeca, te volonterovog pozivanja na Sudca.
I pitao bih volontera što zapravo misli reći i na što cilja.
Početi ću od njegove izjave: “Trebalo mi je desetak godina da čovjeku oprostim (isključivo uz Božju pomoć – sam nisam mogao, a probao jesam više puta). Velika je radost moći oprostiti – to je sreća. Vidjeti Božju pomoć i djelovanje u vlastitom životu – i tako konkretno iskusiti da Bog postoji.”
Za lakše razumijevanje, predložio bih volonteru slijedeće.
Volonteru, za početak me trebaš izabrati za svog duhovnog vođu a i životnog vođu. Moraš mi dozvoliti upliv i u svoj privatni život i u život svoje obitelji i šire. Moraš me slušati sve što ti kažem i vjerovati mi da ti to ne govorim ja nego da ti to Bog govori preko mene. Odnosno, sve što ti ja govorim da je to božja volja. Pri tome moraš isključiti i bilo koji drugi duhovni i životni upliv, samo moj.
Moraš isključiti sve u svom životu pa i vlastiti razum ukoliko se kosi s onim što ti ja govorim. Ako dođeš u situaciju da nešto drugo misliš ili da nešto drugo želiš napraviti ili slično, moraš prihvatiti da te to đavao vara, da te to đavao želi prevariti. Ako dođeš u situaciju da ti se čini da Riječ Božja nešto drugo zahtijeva od tebe, moraš prihvatiti da je moje tumačenje Riječi ispravno a ne tvoje. Tako i u ostalim situacijama do kojih može doći.
Da bi izbjegao doticaj s đavlom koji te stalno vreba i želi te proždrijeti predlažem ti da što manje imaš doticaja s vanjskim svijetom. Doticaj s vanjskim svijetom ograničiti ćeš samo na mene i tebe i na ono gdje ti ja dozvolim ili gdje te pošaljem.
To su preduvjeti koje moraš prihvatiti. A ja ti obećavam da će se u tebi roditi Krist, da ćeš imati iskustvo Boga, da ćeš se obratiti, da ćeš vidjeti djelovanje Boga u sebi i svom životu.
Taj postupak će trajati jedno 20-30 godina. I reći ću ti odmah kako će teći, neću ti skrivati. Neću ti reći da moraš doći do te etape kad ti ja to mogu tek tada reći.
Dakle, kako ćemo to izvesti. Za početak ću ti odsjeći lijevu ruku. Pa ću te ponižavati i vrijeđati. Pa ću ti, ako imaš, uzeti jedno dijete i prodati ga u roblje. Pa ću te posvađati s svima u tvojoj okolini. Pa ću te stalno tjerati da mi daješ novaca koje ću ja trošiti u svoje privatne svrhe. Ti ćeš živjeti u siromaštvu a ja na tvoj račun u bogatstvu i raskoši. Pa ću učiniti da dobiješ otkaz na poslu a ja ću nekog svog zaposliti na to mjesto. I još mnogo toga. Nadam se da iz tih par primjera razumiješ što ću ti sve raditi i kako se ponašati prema tebi.
A ti ćeš mi cijelo vrijeme opraštati – to je sreća. Time ćeš vidjeti Božju pomoć i djelovanje u vlastitom životu – i tako konkretno iskusiti da Bog postoji.
Kako rekoh, taj postupak će trajati 20-30 godina. I kad tretman završi, u tebi će živjeti Krist a ne više ti. No, to nije kraj. Nakon toga ćeš i ti naći nekog učenika kojeg ćeš narednih 20-30 godina obučavati na isti način da tebi oprašta, kako sam i opisao.
Volonter, slažeš li se s prijedlogom? Da li si to mislio reći?
Blagoslovio nas svemogući Bog, sačuvao nas od svakoga zla i doveo u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Isusovog milosrđa.
Zanimljivo! A baš su se rugali ustašama. Ha, ha!!!
Poanta u tome je da čovjek može biti sretan bilo gdje osim na NP. To je tako jasno jer sam se u to osobno uvjerila.
Nisam za nikakve stranke ni udruge ni pripadnost bilo kome ili čemu, ali smatram da ljudi mogu mnogo korisnije utrošiti svoje vrijeme nego što ga trate po tim zajednicama koje osim što iskazuju nenormalnu količinu mržnje u odnosu ljudi jednih prema drugima, tjeraju te da im daš do posljednjeg novčića.
Pitam se, da li je i Krist tražio novac??
Ne bih rekla, ali znam tko jest.. Juda!!!
Prodao je Isusa za 30 srebrnjaka i kad je shvatio što je učinio, objesio se.
Krist je, naprotiv, rekao: ‘Dođite na izvor i zahvatite vode života zabadava.’
Znači, zaključak je da je Juda Iškariotski novog vremena upravo Kiko Idiotski.
Nikad mu dosta novca i hrane u obliku ljudske međusobne mržnje koju su posijali njegovi podanici. Prestrašno!!!
Za takve vrijedi ona Kristova:
‘Dok si mlad, opasivat ćeš samog sebe i hoditi kamo hoćeš, ali kad ostariš, drugi će te opasivati i voditi te kamo nećeš.
Ondje će biti plač i škrgut zuba.’
Tko ima uši, neka čuje..