Tko žrtvuje u neokatekumenskoj zajednici?
Gdje je Isus Krist u Neokatekumenskom putu?
Prepuštamo riječ Micheli i Strl
Nitko ne dovodi u sumnju vjeru neokatekumena, niti ono u što oni vjeruju, (zaista, ako ono u što oni vjeruju ima veze s ketehezama koje poznamo i koje ipak još nisu objavljene, stvari koje nisu u skladu s katoličkim identitetom, koje nažalost – radi krivog shvaćanja «duha koncila» – danas čak mnogi biskupi i svećenici ne znaju što je!) a to zna također papa koji je molio sa vama 10. siječnja, dajući vam upute koje ne slijedite.
Problem je drugi, a to je ovaj koji vi odbijate razumjeti.
Tkogod sudjeluje na neokatekumenskoj euharistiji uvjeri se da je neokatekumenska zajednica subjekt slavlja:
– zajednica je ta koja prinosi
– zajednica je ta koja žrtvuje (i preko odjeka, postoji uvijek netko koji pripovijeda o svojoj žrtvi da ljubi bližnjega)
– zajednica je ta koja prisvaja Riječ i tumači je.
Dakle pravi problem je: gdje je završio Isus Krist?
Sve se zbiva u rastu emocija, radi čega je na početku klima malo mračna, tu se osjeća malo žrtve i malo bolji od drugih koji uživaju više ili manje dopušteno subotu uvečer. Završava se u klimi euforije potpomognuti od pjevača koji su uvijek u ritmu i koji zavijaju.
A gdje je Isus Krist?
Susreo sam ga zaista, ili sam samo vjerovao da sam ga susreo u svojoj radosti, ili u riječima nekog brata?
I budući da me ovaj «Isus Krist» učinio nijemim duhom, mogu komunicirati samo sa braćom moje zajednice, jer me drugi vjernici ne razumiju.
Zašto vidim progonitelje svuda, vidim braću u vjeri koja me mrze, zašto ne razumijem ono što mi govore?
Zašto nisam slobodan pripovijedati kako napreduje moj put vjere, zašto se osjećam dužnim uvijek braniti Put, također i onda kada griješi?
Gdje je sloboda koja mi je bila obećana na početku kateheza? Vidim neprijatelje svuda, dobro sam samo sa braćom iz zajednice, samo me oni shvaćaju.
Svako malo ispliva neki bijes koji ne znam opravdati. Zašto moji grijesi ostaju uvijek isti?
Draga braćo u vjeri i braćo neokatekumeni, gdje je Isus Krist u svemu ovome?
……………………
Strl: Govorimo samo o činjenicama i nećemo se upuštati u polemike koje stvaraju samo konfuziju. Ono što mi najviše smeta je da se uvijek u putu traži da se negiraju problemi, često sa idiotskim izgovorom da se ne sablazne maleni… Na kraju ne govori se ništa niti onima koji su završili Put koji, prema istim propisima, jesu odrasli kršćani i stoga su sve drugo samo ne maleni u vjeri. Osim činjenice da se ne govori ništa, niti da se korigira ikad išta, dopušta se da uvijek napreduje rak dok se ne rasprsne i zatim se ponovo pojavi na drugoj strani. Vrijeme je da se završi sa marketingom! Vrijeme je da se prestane prodavati Put kao daje proizvod! Ne srami li se itko tko to zna? Ako bi odgovorni bili ozbiljni, osim što pripovijedaju o takozvanim dobrim stvarima, morali bi govoriti također i o odvratnostima koje se događaju! Nemojte pustiti da budu iznesene na blogu, a zatim dopustiti sebi, zapravo negirati kao da se nisu dogodile! Ovdje se radi o životu osobe! Na velikim susretima se ne vlada kao da ste bili na teleshopingu! Kao što se prodaju lonci, tako se prodaju životi osoba!
Započnite govoriti istinu ako imate malo straha Božjega ili više-manje poštovanja prema drugim osobama!
…………………………
Ja na kraju dodajem: Kako tu smještamo energično izlaganje Pape svećenicima na zadnjoj audijenciji u srijedu?
„I doista, upravo promatrajući to dvoje: identitet i poslanje, svaki svećenik može bolje zamijetiti nužnost toga sve većeg poistovjećivanja s Kristom koje mu jamči vjernost i plodnost evanđeoskog svjedočanstva. Samo geslo Svećeničke godine – Kristova vjernost, svećenikova vjernost – jasno pokazuje da dar Božje milosti prethodi svakom mogućem ljudskom odgovoru i pastoralnom pothvatu, i tako su, u svećenikovu životu, misijski navještaj i obred uvijek nerazdvojni, kao što se nikada ne mogu odvajati ni ontološko-sakramentski identitet i evangelizacijsko poslanje. Uz to, cilj je poslanja svakog prezbitera, mogli bismo reći, “kulturni”: da se svi ljudi prinose Bogu kao živa, sveta i njemu mila hostija (usp. Rim 12, 1), primajući iz toga onu ljubav koju su pozvani obilno razdjeljivati jedni drugima.“
Kako povezati ove Papine riječi sa kultom Neokatekumenskog puta i sa njegovim svećenicima koji žive totalno podjarmljeni katehistima i, koji prolaze formaciju Puta i tu upijaju sve iskrivljenosti?
