Kiko o ministerijalnom svećeništvu
«Nemamo ni svećenika kao osobe koje razlikujemo od svih drugih jer u naše ime stupaju u kontakt s Bogom. Jer naš svećenik, koji moli za nas, Isus je Krist. A budući da smo mi njegovo tijelo, svi smo svećenici. Cijela je Crkva svećenička, jer moli za svijet. Istina je da svećeništvo postaje vidljivo u služenju te je nekolicina braće u svećeničkoj službi, poslužitelji su svećeništva. U Novom zavjetu riječ ’svećenik’ rabi se jedino kad se govori o Kristu, inače se spominju služitelji i prezbiteri …» (ibid., s 56 i dalje).
Kiko međutim ne razmišlja o tomu (i ne vjeruje u to) da je katolički svećenik služitelj svećeništva, jer u njemu živi Krist koji ima snagu posredovati kod Oca, zbog čega on u prvom licu (a ne vjernici ili zajednica vjernika) povezuje glagole koji izražavaju vršenje vlasti koja je svojstvena isključivo Kristu.
Nažalost, pouzdana svjedočanstva pojedinaca potvrđuju da u neokatekumenskim zajednicama nema ’svećenika’ (= prezbitera), nego su u tim zajednicama ‘katehisti’ (= laici) koji su na čelu zajednice na način da je potiču i osnažuju, da se za sve brinu i da svima zapovijedaju… A baš je Papa 9. prosinca 1985. našao za shodno reći svećenicima sljedeće: «… na tom je putu bitno djelo svećenika.» Oni su «vođe zajednice», te se stoga «nameće potreba da očuvaju svoj svećenički identitet».
«Zbog zaređenja u sveti red, vi ste obilježeni posebnim pečatom koji vas čini Kristovim svećenicima na način da možete djelovati u njegovo ime. Svetog služitelja valja prihvatiti ne samo kao brata koji je na istom putu kao i cijela njegova zajednica, nego prije svega kao nekoga tko, djelujući ‘u Kristovo ime’, preuzima na sebe nezamjenjivu odgovornost Učitelja, odgovornost onoga koji posvećuje i vodi duše, odgovornost koje se nikako ne smije odreći (…). Bilo bi krivo vjerovati da služite Evanđelju tako da širite svoju karizmu s krivo shvaćenom poniznošću ili na način krivog izražavanja bratimstva (…). Ne dajte se zavarati! Crkva od vas želi da budete svećenici, a laici koje susrećete OD VAS NE ŽELE NIŠTA DRUGO NEGO DA BUDETE SVEĆENICI. Nered među karizmama ne obogaćuje nego osiromašuje Crkvu.» (Govor od 9. 12. 1985.)
No to nije sve. Obraćajući se baš neokatekumenima, Papa je 10. veljače 1983. upozorio: «Praćenje metoda, uputa, smjernica, tekstova ponuđenih od biskupa kao i vršenje službe u zajedništvu i crkvenoj poslušnosti imajući u vidu biskupovu temeljnu službu, kao i službu svećenika koju su u zajedništvu s njime, bit će vam dragocjena pomoć u katehezi koju provodite na svim razinama…».
Nasuprot tomu neokatekumeni imaju svoje ‘kateheze’, koje koncipiraju i organiziraju na svoj način, ne prateći ni upute biskupa ni teme koje određuju. ‘Svećenik’ je u neokatekumenskim zajednicama samo obredni i sakramentalni predsjedavatelj; njegovo predsjedanje ne donosi mu učiteljsku vlast. Zajednicu predvodi odgovorna osoba, laik: «Velika opasnost za zajednicu je – po Kikovu mišljenju – da svećenici ubijaju, a da to i ne žele. Na ovom putu zajednica će imati na čelu laika… (ibid. s 371 i dalje.) Dakle: Te zajednice neće ići tim putem same, onako kako to žele. Te ćemo zajednice u biskupovo ime predvoditi mi. Naš je zadatak da vas dovedemo do zrele vjere, do krštenja. Stoga nema neokatekumenata bez poslušnosti autoritetu katehista…». Iz toga proizlazi da se župnik mora ograničiti na predsjedanje ‘mjesnoj crkvi’ (ibid., s 370), što se itekako razlikuje od ‘zajednice’.
Onoga koga izaberu za ‘katehistu’ mora znati da ga to ispunjava Duhom Svetim te da su od tog trenutka njegovi napuci i rečenice neprijeporne i nepogrešive… Ta osoba «ima karizmu da razlikuje duhove (ibid., s 188). Zapravo, bez poslušnosti katehisti nema puta…» (ibid., s 353).
No, ni biskup ni župnik ne biraju katehistu. Njima je samo povjeren zadatak da na svečanom obredu ‘dodijele mandat’. Taj obred određen je ritualom što ga je osmislio Put, a to je polaganje ruku na katehiste…Iz toga nastaje crkvena struktura služenja koja je paralelna s onom strukturom koja je utemeljena na svetom redu… Ivan Pavao II., iako pastirima daje ovlast da dodijele neke zadatke laicima, upozorava da «vršenje tih zadataka vjernika laika ne čini pastirom, zapravo se ne radi o tome da treba uspostaviti novu službu, umjesto sakramentalne službe.…» (Christifideles laici, 23).
Nažalost, katehist u neokatekumenskoj zajednici prisvaja si vlast koja nadilazi njegov status… Mnogobrojne su i česte pritužbe te prosvjedi vjernika koji su upali u njihovu mrežu…
