“Kultna fikcija” 20 godina kasnije, 1. dio
“Kultna fikcija” 20 godina kasnije, 1. dio
Prije dvadeset godina Graham Moorhouse objavio je “Cult Fiction: The Protestant Cuckoo in the Catholic Nest”. Ovo kratko djelo, čiji je puni PDF povezan na našoj početnoj stranici pod “Druga korisna mjesta”, bilo je apsolutno ključno u mom obrazovanju o Neokatekumenskom putu. Bila je to uznemirujuća sličnost između Moorhouseova višegodišnjeg i kontinentalnog iskustva i mog vlastitog što me natjeralo da shvatim istinu o svemu tome. Od tada je postalo
jedna od prvih stvari koje preporučujem ljudima da pročitajukada se raspituje o Putu.
Mislim da je često faktor “godina starosti” ono što mnoge ljude odbija od izvora informacija. “Oh, ovo je objavljeno kada? Mora da je do sada potpuno zastarjelo i nevažno.” Uz našu modernu prenatrpanost informacijama i činjenicama koje se naizgled svakodnevno mijenjaju, to je svakako razumljivo.
Dakle, budući da je ovo bio tako temeljni dokument za mene, i budući da je sada star dva desetljeća, mislio sam da bi bilo korisno napraviti malu “retrospektivnu raščlambu/kompendij” Moorhouseova rada da vidim kako izdržao je test vremena. Iako se članci možda ne prikazuju svi uzastopno, moj je plan pokrenuti seriju u 9 dijelova o ovoj temi.
Moorhouse počinje epigrafom iz (unaprijed odobrenog, nelektoriranog) Katehetskog imenika. Njegov prijevod je sažet i šokantno izravan:
Tradicionalno kršćanstvo, s krštenjem, prvom pričešću, nedjeljnom misom, Božjim zapovijedima, nije bilo kršćanstvo. Bila je to prljavština. Bili smo predkršćani. (…) Bog nas je sada pozvao da utemeljimo katekumenski pokret okrenut ponovnom rođenju (pravog kršćanstva).
Ne znam je li ovo bio doslovni tekst koji je sjedio ispred Moorhousea ili je on sam uredio radi učinka. Međutim, na temelju nelektoriranog talijanskog izdanja koje posjedujem, tekst glasi ovako:
…duboko u sebi osjećamo da smo ljudi cijepljeni tradicionalnim kršćanstvom, i vjerujemo da smo svi djeca Božja, da smo svi kršćani jer smo kršteni i prvopričešćeni, nedjeljom idemo na misu, ne krademo i ne ubijamo, tako da je sve u redu. Hvala Bogu da se danas srećom stvari mijenjaju: ima marksista koji se ne izjašnjavaju kršćanima jerništa se dobro nije postiglo s tim kršćanstvom…
Važno je, braćo, da se nešto stvarno mijenja:nismo bili kršćani, mi nismo ništa znali o kršćanstvu, mi smo pretkršćani… nismo donijeli ploda inaše kršćanstvo je bilo odvratno…
Bog nas je pozvao da zajedno započnemo katekumenat, odnosno hod prema ovom susretu, premapreporod. (str. 283)
Gotovo identična verzija ovog odlomka (prigodno izostavljen dio o “odvratnom kršćanstvu”) može se pronaći na stranici 304 engleskog izdanja koje je odobrio Vatikan. Dolazi iz opomene rano navečer prve noći početnog uvjerenja.
Dakle, dok Moorhouse predstavlja vrlo sažetu i malo uređenu verziju Kikovih riječi, poruka ostaje u biti ista: ono što većina ljudi vjeruje da je kršćanstvo zapravo je odvratna besmislica koja ljude pretvara u marksističke ateiste, a sada, hvala Bogu, Put je stigao da vodi ljude do ponovnog rođenja pravog kršćanstva.
Nisam od onih tradicionalnih katolika koji vjeruju da sve s čime se ne slažem treba potisnuti. Međutim, strastveno vjerujem da je dostojanstvo mojih bližnjih takvo da kada netko traži od ljudi ili skupina da donesu važne odluke o svojim životima, osobito o svojim duhovnim životima,čovjek ima obvezu biti pošten, sve otvoreno i otvoreno, sa svim kartama na stolu. ( Kultna fikcija , str. 1)
Apsolutno se slažem s ovim osjećajem. (Iako sam osobno sklon odbacivanju oznake “trad” u korist “pravovjernog”.) Moja početna iskustva s Neokatekumenskim putem nisu mi dala apsolutno nikakvu zabludu o tome da su oni “na otvorenom”, što mi je svakako smetalo, ali sam bio barem spremni dati im prednost sumnje. Mnogi ljudi, uključujući možda i vas koji ovo čitate, imaju slične reakcije. To je veliki dio razloga zašto ovaj blog postoji:naivnost je opasna.
[Put ima] pokrovitelje na visokim položajima, uključujući Svetog Oca, a Rim im je nedavno dao službeno odobrenje… Međutim,vjernicima se može oprostiti u ovim zbunjujućim vremenima što takvo crkveno odobravanje uzimaju s velikom rezervom… Ovo priznanje njihova pokreta od strane Rima jebesramno iskorištavanod strane apologeta Neokatekumenata… Njihova je svrha usaditi u vašu podsvijest misao daako ovo dolazi od pape mora da je u redu. ( Kultna fikcija , str. 1)
Prstohvat soli zaista. Moorhouse uključuje primjer Marie-Paule Giguère i Marijine vojske , koju je Crkva osudila kao heretičku nakon što je prethodno dobila formalno odobrenje. (Možete pročitati Doktrinalnu bilješku Kanadske biskupske konferencije iz 2001. o tom pokretu ( Ovdje možete pročitati Doktrinalnu bilješku Kanadske biskupske konferencije iz 2001. o tom pokretu . Posebno mi se sviđa dio završne riječi koji glasi: . Posebno mi se sviđa dio završne riječi koji glasi: “Trebalo bi biti očito da se skupina više ne može predstavljati kao istinski katolička kada njezini vođe naučavaju nauk koji je u suprotnosti s onom Katoličke crkve.”Doista.)
U naše vrijeme, naravno, vidimo kako se poganske božice raširenih ruku dočekuju u Vatikanu, a njemačkim biskupima je naizgled dopušteno djelovati u otvorenom preziru Majke Crkve bez ikakvih znakova nadolazećeg formalnog ispravljanja. Ako Neocats obavljaju svoje različite aktivnosti uz odobrenje Crkve, to se svakako čini da znači vrlo malo u pogledu njihove privrženosti ortodoksiji, unatoč njihovim nejasnim i neutemeljenim tvrdnjama o suprotnom.
Najveća poteškoća u donošenju uravnoteženog mišljenja o Putu je njihova institucionalizirana tajnovitost. Ništa nije zapisano za javnu upotrebu. Njihovi apologeti izbjegavaju. Javna pitanja onih koji prisustvuju njihovom uvodnom sastanku nisu pozvana. Pitanja se skreću… Nema pravog dijaloga s pitačima. Od vas se većinom očekuje da samo sjedite i slušate. ( Kultna fikcija , str. 1)
Sve 100% istina.
Jedini način da saznate mnogo o Neokatekumenskom putu je ispitati ljude koji su izašli iz pokreta… Jedini drugi izvor informacija je onaj od visoko pozicioniranih krtica unutar pokreta. Srećom, određeni broj takvih ljudi posljednjih je godina bio spreman fotostatirati i odavati kopije Kikovih i Carmeninih učenja… Glavni među tim procurjelim dokumentima je Neokatekumenatski orijentacijski vodič… koji je njihov tečaj za njihove vođe. Ovaj razotkrivajući dokument inače ne bi vidio ni obični član, a kamoli šira javnost. ( Kultna fikcija , str. 2)
Mi ovdje na ovom blogu s ponosom predstavljamo obojebivši Neocat u scenarističkom timu, kao ivišestruka izdanja na više jezika spomenutog katehetskog vodičaza referenciranje primarnog izvora. Kad sam prvi put čitao Moorhousea, naravno, nisam imao pristup nijednom i samo sam mu vjerovao na riječ. Ali oslanjanje na oba ova izvora u kasnijim godinama pokazalo se neprocjenjivim.
“Sales pitch” koji će vas navesti da uđete… vrlo je neuvredljiv i čak privlačan za ortodoksne katolike – mnogo o ljubavi prema Bogu i provedbi reforme Drugog vatikanskog sabora. Zavarat će vas mnoga osobna svjedočanstva iskrenih ljudi poput: “Moj je život bio potpuni nered sve dok Put nije preokrenuo moj život i vratio me Bogu i Crkvi i vječnoj radosti.” ( Kultna fikcija , str. 2)
Također sve 100% točno. Ne mogu vam reći mnogo puta da sam čuo neke varijacije tog točnog svjedočanstva. Ali to me također učinilo sumnjičavim – zašto se čini da svi imajupotpuno isto svjedočenje? Kako to da se čini da Krist djeluje u životima ovih ljudi na potpuno iste načine za potpuno iste probleme?
Ovog “pravovjernog katolika” to, doduše, nikad nije privlačilo. Bez obzira na to ili ne, tajnovitost i nedostatak javno dostupnih materijala smetali su mi od početka.
Mnogi od njih su dobri i ozbiljni ljudiCrkva svakako očajnički treba neku vrstu radikalnog ponovnog opredjeljenja za Krista, vjere Njegove Crkve i pravovjerjada se isprva čini da propovijedaju, jerbez toga neće biti i ne može biti nove evangelizacije. ( Kultna fikcija , str. 2)
Da apsolutno. Ovaj blog ima samo prezir prema vodstvu Puta , od Kika pa sve do njegovih brutalnih i narcisoidnih kateheta u lokalnim župama, bili oni laici ili klerici. Ali sami članovi su često vrlo dobri ljudi koji istinski žele voljeti i dublje služiti našem Gospodinu. To što vodstvo to iskorištava samo potiče naš prijezir.
Ovaj kratki odlomak također predstavlja savršenu sliku zašto mnogi inače dobri, pobožni prelati prihvaćaju i promiču Put naizgled neupitno i bez oklijevanja (Skloni smo koristiti Pella , Aquilu i Chaputa kao najčešće primjere na ovoj stranici, ali postoji svakako su mnogi drugi – posebno dva pokojna pape Benedikt i sv. Ivan Pavao).
Gordon Urquhart, bivši član Fokolara (još jedan od modernih pokreta) napisao je knjigu pod naslovom Papina armada. Ova knjiga je postala “Biblija” protivnika Puta. Međutim, Gordon Urquhart je samopriznati homoseksualac koji je također napustio ženu i troje djece. Takvi su svjedoci očito radikalno nezadovoljni i imaju velik broj velikih sjekira za mljevenje, pa se s njima treba postupati sa značajnim stupnjem opreza. ( Kultna fikcija , str. 3)
Do danas nisam pročitao Urquhartovu knjigu (doduše, možete je pronaći ovdje ), niti znam ikoga tko jest. U svim mojim istraživanjima, nikad (svjesno) nisam vidio da se citira, citira, spominje ili čak preporučuje. Tako da je možda izgubio značajan stupanj naklonosti u posljednjih dvadeset godina – jer su se njegove pristranosti pokazale previše nepouzdanima ili iz drugih razloga.
Biskup Mervyn Alexander slavno je zabranio Put u svojoj biskupiji Clifton [Engleska] i uspostavio neku vrstu savjetovališta za one oštećene Putem. Međutim, biskupa Mervyna Alexandera mnogi katolici smatraju modernistom koji je protestantizirao svoju Cliftonsku biskupiju uz pomoć svojih liberalnih podređenih. Njegov nasljednik, biskup Declan Lang, pravi čistokrvni modernist… zadržao je ove mjere… Ipak, da budemo pošteni prema obojici biskupa, podjele, nevolje i doista rašireni bijes uzrokovan u tri župe u biskupiji Clifton od strane Neokatekumenat su dobro dokumentirane stvari javnog zapisa. ( Kultna fikcija , str. 3)
Zaista cijenim ono što Moorhouse govori svojim točkama o Urquhartu i liberalnim Cliftonovim biskupima.
S Urquhartom, poanta je da samo zato što netko dijeli vaše kritičko stajalište ne znači da su njegove informacije (ili njihova procjena tih informacija) dobre.Uvijek bismo trebali nastojati izbjeći pristranost potvrde u našem istraživanju. Na primjer, u svoje sam vrijeme naišao na brojne nelaskave članke o Putu. Jedan je blog čak iznio neke podla insinuacije o Kiku. Međutim, autor tog bloga pokazao se u velikoj mjeri u kategoriji “sjekira za mljevenje” (o katolicizmu šire, ne konkretno o Putu) i gotovo je sigurno pisao sadržaje zagonetnih tračeva za klikove, umjesto da radi bilo kakvu vrstu pravog izvještavanja. Možda ćete pronaći taj članak ili njegov sadržaj ponovno objavljen negdje drugdje, ali ga nikada nećete vidjeti ovdje.
Obrnuto, samo zato što neka informacija dolazi od nekoga koga bismo mogli smatrati “ideološkim protivnikom” ne znači automatski da je to loša informacija. Urquhart možda ima neopisiv broj zamjerki i može biti užasan moralni primjer, ali ako je istina ono što on govori o Putu, to što je on kao osoba ne čini tu informaciju ništa manje istinitom. Biskupi Alexander i Lang mogu biti flagrantni modernisti, alitnjegovo im ne onemogućuje vršenje istinske pastoralne službe(kao što je protjerivanje Puta i nuđenje savjetovanja onima koje je traumatizirao). Kredit gdje kredit dospijeva.
Naposljetku, Moorhouse ističe da su mnogi protivnici Puta u vrijeme njegova pisanja izgleda uglavnom dolazili s crkvene ideološke ljevice. Ovo nije pojava koju sam naširoko primijetio u današnjoj Crkvi. Mislim da nikada nisam čuo Jimmyja Martina ili Thomasa Reesea ili Austena Ivereigha ili bilo koga drugog da kaže riječ jednu o Putu, dobrom, lošem ili ravnodušnom. Zapravo, sve više je upravo suprotno:to su konzervativci i tradicionalisti koji govore, poput biskupa Athanasiusa Schneidera. A naši prijatelji iz The Thoughtful Catholic i Osservatorija sigurno nisu modernisti, sudeći po njihovom sadržaju. Vaša kilometraža može varirati, ali mislim da je ovo obećavajući pomak, ako je doista stvaran pomak, a ne samo nekoliko izoliranih opažanja.
