Ne preko 5 godina i ne preko drugog prijelaza ili koliko tamo dupli oporavak

OSTAVITE SVE, UZMITE SVOJ KRIŽ I POĐITE ZA MNOM

Ovo nije bio problem u Kristovo vrijeme jer ljudi su bili mnogo skromniji nego što su danas, ali zar mislimo da i danas ne postoje skromni ljudi?
– Ako tako mislimo, varamo se neizrecivo.
U svijetu je još uvijek moguće pronaći skromnog čovjeka – muškarca/ženu/dijete, ali na NP to jednostavno nije moguće.
Rekli bi u našem narodu: ‘Izvana gladac, iznutra jadac!’.
U onoj silnoj bujici osuđivanja nekog čovjeka koji se uredio za euharistiju, moglo se čuti kako se hvale novom odjećom, automobilom, pa čak i ponekim kućanskim aparatom.
Ipak, mene sve to nije moglo zaobići jer na svoje uši sam čula sve to. Svaki put bi mi se poput trnja zabilo u srce, pa bih pomislila: ‘O Bože, gdje je ta skromnost o kojoj toliko pričaju? -Hoću li je ikad vidjeti, osjetiti??’
Meni su se smijali kad sam rekla da večeram kruh, malo sira i jogurt, a oni su pričali o jastogu i kavijaru, misleći kako sam mentalno zaostala ili u najmanju ruku gluha.
Zar sam Isus nije rekao: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta??’
– I dalje sam pokušavala shvatiti njihovo ponašanje, ali .. nisam uspjela. Do dana današnjeg je ostalo nedoumica.
Uvijek sam nastojala živjeti skromno, a onda dođem na NP i misleći da ću tamo to i doživjeti, te da ću moći živjeti tako u pravom smislu riječi, dogodilo se upravo suprotno.
Toliko razbacivanje hrane poslije agapea na jednodnevnoj konvivenciji koja bi se obično održavala nedjeljom ujutro do poslijepodnevnih sati jer nedjeljom je bio cilj odvući nam pažnju kako slučajno ne bismo otišli na sv. Misu.
Zar nisu mislili na gladne ljude, na sirotinju diljem svijeta??
Podsjetilo me na prispodobu o Lazaru kad je jeo mrvice koje su padale s bogataševa stola, a kad su obojica umrli, Lazar se odmarao, dok se onaj drugi mučio u vječnim mukama i molio da se pošalje proroka njegovoj braći u kuću. Nisu vjerovali jednom proroku, a još će manje kad bi tko od mrtvih ustao…
Sve to me pogađalo poput strijele u dušu…
Nagovarajući ljude da rađaju toliku djecu, izvana se stjecao dojam da žele upravo to – SKROMNOST; ljude naučiti da ne žive samo za sebe nego da sve dijele sa vlastitom djecom koja također moraju sve dijeliti sa braćom i sestrama.
Ali… sve bijaše privid jer djeca su trebala poslužiti samo kao sredstvo do cilja; ponajprije za širenje tog bolesnog pokreta/sekte/kulta, a onda za osiromašenje njihovih roditelja i njih samih, pa ipak, slijepci pored zdravih očiju ne vidješe da je jedino važno bilo pokazati Kiku što su i koliko postigli u njihovim malim, jadnim životima ili makar onom što je ostalo od njihovih života.
Osjećala sam se kao u horor-filmu ili u najgoroj noćnoj mori iz koje se ne mogu probuditi.
Stalno su ponavljali kako ne smijemo živjeti sebi ni umirati sebi i kako moramo vidjeti u njima Krista jer ako to nije tako, onda ionako ništa od svega toga nema smisla.
Bila sam dovoljno stara da razumijem njihove riječi, ali ih nisam htjela razumjeti jer su zvučale prestrašno.
Čak i moja majka se zamislila nad njihovim riječima.
Dobra stara vjernica, znala je, Krist je samo jedan, a oni su onda tko? Što????
Nismo razumjele jer još je sve bilo obavijeno velom tajne; još su se tajne NP dobro čuvale.
Jednom je jednoj ‘sestri’ slučajno ‘izletjelo’ pa je izlanula kako je drugi prijelaz doista PRIJELAZ i kako poslije toga više NEMA ŠALE.
Gledala sam je u čudu jer shvatih to kao prijetnju, a moje slutnje su se i obistinile kad sam saznala od ljudi iz drugih zajednica tj. drugih župa da se na tom prijelazu događa ‘nešto’ zbog čega se NE SMIJE OTIĆI IZ ZAJEDNICE.
Eh, sad me već uhvatila panika. Ni mojoj majci se nije svidjelo što to čuje, ali ona je ionako već bila napustila NP, pa iako se to nje nije ticalo, bila je još zabrinutija zbog – mene.
Tog dana sam znala da neću otići na drugi prijelaz.
To je bila moja odluka i nitko me nije mogao razuvjeriti.
Uvijek sam bila odlučna u svemu, pa tako i ovaj put.
Definitivno tu noć nisam spavala jer spoznaja da bi me netko negdje zarobio pa makar i u duhovnom smislu, bila je jeziva.
Često su me vrijeđali govoreći mi kako sam na NP došla tražiti dečka, a to je bila potpuna laž jer osim što sam bila premlada da bih stupala u bilo kakvu vrstu veze, bila sam u fazi kad sam htjela postati redovnica. Vjerojatno sam zato i čeznula za jednim dubljim odnosom s Bogom, pa ipak, nisam se zaredila; nisam otišla ni na duhovnu obnovu jer moji roditelji nisu bili za to da postanem časna sestra. Danas razmišljam o tome ovako: Da je Bog htio da mu služim, pozvao bi me u redovnice, ali nije jer Njemu uvijek ima tko služiti, a mom suprugu supruga mogu biti samo ja. Tim riječima me utješila jedna redovnica kad sam joj ispripovjedila svoju životnu priču.
Nadalje, neokatekumeni su znali često pretjerivati kako u svemu tako i u molitvama. Za objedom su se molile Pohvale u njihovim obiteljskim kućama, tako da njihova djeca nisu smjela jesti dok se Pohvale ne bi privele kraju. Uvijek sam žalila tu djecu jer ili su preskočili ručak da ne bi kasnili u školu ili su pojeli na brzinu, pa bi im na putu do škole pozlilo.
Najgore je nemati mjeru u ničemu, a neosi su jedni od takvih.
Ni sama nisam mogla vjerovati koliko puta su ‘spali na niske grane’ kad bi nekoga vrijeđali, pa iako im je poslije taj čovjek dokazao da nisu u pravu jer bi katehisti tako rekli, važno je bilo samo posramiti tog jadnika.
U pravilu, na NP se činilo doista sve kako bi se ljudi osjećali nevoljeno, neželjeno, neprihvaćeno, a još ako bi tko imao kakvu manu, otvoreno su mu se izrugivali i to tumačili kao nešto dobro za ego tog jadnog čovjeka kojemu bi se rugali; kao ono: ‘To je dobro za tvoj ego, da se ne uzoholiš.’
Katastrofa!!!
No jedno moram navesti: nisam primijetila da je IKAD na NP došao netko tko je bio nepokretan ili kome je nedostajao neki ud (ruka, noga). Dugo sam razmišljala zašto je tako, a Krist je uvijek oko sebe imao hrome, slijepe, gubave, opsjednute i liječio ih, ozdravljao i volio, a iznad svega prihvaćao.
Volio je ljude, ali je mrzio grijeh jer kako nam je rečeno: ‘S Kristom jednaki u svemu osim u grijehu.’
A onda sam dokučila…. njima ne trebaju nepokretni ili hendikepirani iz tako očitog razloga, a taj je – ne mogu iskoristiti takve ljude za njihove prljave ciljeve i poslove.
Sve to me još više zgrozilo.
Iz svega se dalo zaključiti da žele samo zdravo, mlado i jako roblje koje će im služiti, ako treba i život dati za njih, a oni će takvog čovjeka uvjeriti da daje život za Krista.
Eh, vidite braćo moja, tu dolazimo do te uvijek iste klasične zablude – ne umire se za Krista; ne daje se život za onoga koji je DOBROVOLJNO dao svoj život za svakog od nas, nego se tu traži umiranje odnosno davanje života za Kika Shizofrenika i njegov izopačeni pokret.
Tu sam prestala razmišljati što bih više mogla učiniti.
Nisam imala više što tražiti na tom nazovimo putu.
Odlučih krenuti u boj, pravedno i pošteno po pravici, pa kud me god odvelo. Pomislih, Bog mi je sidro i konop da ne zalutam i ne skrenem s puta u potrazi za pravdom i istinom nego da se uvijek imam za što uhvatiti kad osjetim da gubim tlo pod nogama kao Petar kad se počeo utapati, a Krist ga je spasio.
Ipak, često puta mogla bih reći za sebe da sam nevjerni Toma jer ne vjerujem dok se ne uvjerim. Eto to je NP učinio od mene. Prije nisam bila takva. Kako god, još jednom bih uzela svoj križ i pošla za Isusom jer dok dišem, borit ću se za istinu i pravdu.
Došavši na NP nisam tako zamišljala cjelokupnu situaciju.
Mislila sam da ćemo se ondje voljeti i slagati koliko nam naši stavovi, različitosti i mišljenja budu dopuštali, a ako se i posvadimo, to će još istog dana biti zaboravljeno. Pjevat ćemo i slaviti Onoga koji je umro za naše grijehe, a ne hvaliti se sobom niti tražiti Njega u nekom nadređenom, pa čak ni svećeniku jer svećenici su također Božji sluge/poslanici.
Primijetila sam da na NP odgovorni od neke zajednice vole naređivati ostalim članovima zajednice, pa govore: ‘Ti ćeš staviti stol, ti ćeš razvući tepih, ti ćeš donijeti posuđe, ti ćeš razvrstavati cvijeće, i sl.’
Jednom sam jednome ‘spustila’ rekavši da ću učiniti to što traži od mene ako promijeni ton i ako me zamoli.
Za divno čudo, učinio je to i ja sam poslušala.
Odgojena sam da mnogo u životu znače one četiri kratke riječi: MOLIM – HVALA – IZVOLI – OPROSTI i da lijepa riječ i ‘željezna vrata’ otvara.
Neka me netko ispravi ako griješim, ali stekla sam dojam da u zajednici ima previše neodgojenih ljudi ili im status nekog tamo ‘odgovornog’ daje pravo da budu bahati i neotesani, ne znam, ali činjenica je da nikad nigdje nisam vidjela toliko neodgoja na jednom mjestu kao što je to tamo.
Nije važno koliko tko ima godina, sa svima se mora biti na ‘ti’. Bilo me tako sram davati staroj ženi ‘ti’, a po godinama mi je mogla biti baka.
Osjećala sam se primorano i prisiljeno ponašati tako, a kad ne bi htjela, naravno, po x-ti, y-ti, q-ti i n-ti put bi čula da nisam u poslušnosti i da ne želim biti ponizna, te da će biti pritužbe katehistima.
Nisam razumjela zašto za sve moraju prijetiti i zašto nas jednostavno ne puste da budemo pristojni i kulturni ako smo već imali čast imati fine roditelje koji će nas naučiti pristojnosti.
Previše je tu nejasnoća koje do dana današnjeg nitko nije razjasnio. A da ne govorim o pokorničkom bogoslužju gdje kad pjesma utihne, drugi čuju tvoje grijehe.
Srećom, nisam se često ispovijedala na takav način jer kao kantor nisam ni mogla; netko je trebao svirati, a nije nas – kantora bilo previše.
Dobila bih opasku od odgovornih kad se ne bih ispovijedila, te su me optuživali da zasigurno masturbiram, pa da se zato ne želim ispovjediti, a istini za volju, nisam pravo ni znala što ta riječ znači jer sam odgojena strogo tradicionalno i u mojoj kući se o seksu nikad nije govorilo.
A što da kažem više….
Činjenice dovoljno govore same za sebe.
Pitala sam se, mogu li se ljudi poput njih još više srozati u silnoj želji da osramote sve i svakoga, zgaze i satru i ono malo čovjekove dobre volje i želje za pokajanjem i promjenom?
Ljudima su nadjevali grijehe koje nikad nisu počinili, a sve u svrhu ‘obraćenja’.
MA O KAKVOM OBRAĆENJU ONI GOVORE??, pomislih u sebi. Tko su oni da si dopuštaju takva monstruozna pitanja i situacije u koje gurnu ljude, a onda ih puste da ‘tresnu o zemlju bez padobrana’?!?
Što je doista grijeh, sad se postavlja pitanje?
Grijeh je ono što Bog kaže da je grijeh, a nije grijeh ako nisi došao u zajednicu jer si bolestan ili radiš kod poslodavca prekovremeno u strahu da ti ne da otkaz jer neće ti katehisti plaćati struju i vodu, samo će ti zahvaljujući njima isključiti iste.
Došla sam do zaključka da je vrijeme čovjekovog oporavka proporcionalno vremenu provedenom na NP i to dvostruko.
Ako je čovjek proveo 5 godina, treba mu minimalno deset godina da se oporavi, ovisno o intenzitetu zlostavljanja i psihičkoj jakosti pojedinca. Ja sam provela pet godina, a tek nakon deset godina mogu reći da sam došla sebi i da sam mirnija. Nadam se da će se svi uspjeti otrgnuti iz ništavila u koje ih je bacio NP odnosno, svi ti likovi tamo.
Sve riječi neće biti dovoljne da bih opisala zgražanje koje sam doživjela u vezi NP jer trebali smo se voljeti, međusobno poštivati i potpomagati u svemu, a ne vrijeđati, mrziti, omalovažavati i ponižavati kao i prednjačiti u grubostima (ovdje mislim na odgovorne pojedinih zajednica).
Svi smo samo ljudi i svima nam je zajedničko jedno – grijeh, ali svi ćemo se spasiti samo i jedino po Isusu Kristu koji nije Kiko Shizofreniko i ne znam tko sve.

“Ako se grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će se spasiti?… Al’ u Tebe je praštanje, u Tebe je ljubav…”

Eto, braćo moja, nadam se da je barem nešto od svega ovog imalo smisla i da je barem nešto od ovoga ostavilo traga na vašoj duši, tek toliko da znam da moja borba nije uzaludna.

Blagoslovio vas i čuvao dragi Bog!

admin

Svaki čovjek ima pravo na svoje mišljenje usmjereno prema istini, a kad spozna Istinu dužan je promijeniti svoje mišljenje ukoliko nije u skladu s Istinom. To je prava demokracija.

10 thoughts on “Ne preko 5 godina i ne preko drugog prijelaza ili koliko tamo dupli oporavak

  • June 17, 2015 at 8:44 pm
    Permalink

    ” slijepci pored zdravih očiju ne vidješe da je jedino važno bilo pokazati Kiku što su i koliko postigli u njihovim malim, jadnim životima ili makar onom što je ostalo od njihovih života.”

    U mojoj je zajednici bio jedan brat koji se na neki način samokažnjavao govoreći svoje grijehe iako je svima toga zapravo bilo dosta. To je činio tako revno kao da daje žrtvu onom starozavjetnom Bogu, kao da na neki način zarađuje božju ljubav.
    I ovo me na to podsjeća, sve se čini da se nabroje bodovi , brakovi, djeca , da se prinesu žrtve da bi Bog Kiko mogao biti sretan. To ljudi ne rade radi sebe nego radi nekog drugog. I da li su oni sretni u tim brakovima i kakva su ta djeca nije bitno, pretpostavlja se da je sve super samim time jer je u zajednici.

    “Osjećala sam se kao u horor-filmu ili u najgoroj noćnoj mori iz koje se ne mogu probuditi.
    Stalno su ponavljali kako ne smijemo živjeti sebi ni umirati sebi i kako moramo vidjeti u njima Krista jer ako to nije tako, onda ionako ništa od svega toga nema smisla.”

    Jer je jedini smisao nečijeg bivanja tamo da se zadovolje psihološke potrebe katehista i da se njima dive. Da oni sami sebi mogu reći da su nešto napravili u svojem životu.

    Fantastično je što se tamo čovjeka praktički zlostavlja da bi on bio ponizan i kranji rezultat toga je katehist koji za sebe misli da kroz njega govori Bog i to smatra poniznim.
    Ja bi za sebe rekao da sam iskren, ali ponizan više baš nisam. Možda bi mi mogli reći i da sam ohol, u najmanju ruku ponosan. Međutim gdje je ta moja oholost i ponos u usporedbi sa ljudima koji misle da su Isus. Koliko god da sam ponosan, ne pada mi napamet da nekom drugom govorim da ja govorim u ime Gospodina i da bi ta osoba trebala mene slušati.
    Koji je to EGO TRIP.

    “Bila sam dovoljno stara da razumijem njihove riječi, ali ih nisam htjela razumjeti jer su zvučale prestrašno.”

    Haha, sjećam se dok je moj neo svećenik govorio neke stvari dok je bio ljut i kada je stvarno pokazao koja je svrha hodanja u zajednicu — zajednica sama. Međutim dok sam slušao te riječi NISAM HTIO VJEROVATI DA JE TO ISTINA, htio sam vjerovati ono što su mi govorili na početku.

    Nisu problem katehisti koliko je problem očaj ljudi zaljubljenih u priču o zajednici koja postoji samo u pričama.
    I nakon 6 godina stalno sam slušao o pričama o nekakvoj ljubavi u zajednici i gledam oko sebe i pitam se di je to?

  • June 18, 2015 at 11:43 am
    Permalink

    Mali kekec, ti si koliko vidim i više nego iskren, ali neka..
    TAKO TREBA. 🙂
    Di si ti bio prije desetak godina? Tada sam još bila slobodna djevojka.. 🙂
    Volim tvoj ponos jer sam i sama takva – ponosna, ali pritom ne mislim za sebe da sam Isus ili sam Bog Gospod.
    Neka Bog pomogne takvima koji to misle za same sebe da jesu.
    Imam još jedno svjedočanstvo na umu, to ću napisat prvom prilikom kad uhvatim malo više vremena.

    P. s. Koliko mogu primijetit, iza tvojih riječi se krije veliki čovjek, bolje reći, čovjek velikog srca.
    Pa dobro onda, kad ću ja tebe upoznat? 🙂

  • June 18, 2015 at 8:17 pm
    Permalink

    U mojoj je zajednici bio jedan brat koji se na neki način samokažnjavao govoreći svoje grijehe iako je svima toga zapravo bilo dosta. To je činio tako revno kao da daje žrtvu onom starozavjetnom Bogu, kao da na neki način zarađuje božju ljubav.

    DA, UPRAVO TAKO KEKEC!

  • June 18, 2015 at 9:17 pm
    Permalink

    Meni se čini da ova “bivša neokatekumenka” glumi u namjeri da sazna tko je “pehar”, “mali kekec”…

  • June 18, 2015 at 11:23 pm
    Permalink

    “Pa dobro onda, kad ću ja tebe upoznat? :-)”

    Znam kako je lijepo kada nađeš nekog tko te razumije.
    U nekim drugim okolnostima bi se možda i našli.
    Ali sa obzirom da smo u drugim gradovima i sa obzirom da ti imaš muža a ja curu koju jako volim možda je bolje da našu komunikaciju ograničimo na ovaj forum 🙂

    A i mislim da je bolje da bivši neokatekumeni ne provode previše vremena zajedno osim u terapeutske svrhe. Zato jer kad se god nađem sa nekim pričamo samo o Putu i iz nas izlazi gorčina kao posljedica toga. Činjenica jest da htjeli mi to priznati ili ne , Put je stvar prošlosti koja nas može povrijediti samo onoliko koliko joj se vraćamo.

    Sjećam se da sam se vratio na Put da pokušam ljude nekako probuditi iz tog sna, i par puta sam ušao sa katehistima u konflikt. Nakon toga bi tjedan dana razmišljao samo o tome kakve su gluposti oni rekli ili napravili , potpuno paralizirajući sam sebe za bilo kakve druge aktivnosti. Vidio sam da je to psihički preskupo za mene i da me previše košta.
    Jednom sam vikao na njih iz petnih žila, skoro smo se potukli.
    Jedan brat kojem su praktički zabili nož u leđa mi je nakon toga rekao da im treba vadit mast. Osjećao je zadovoljštinu što sam im vratio milo za drago barem na trenutak , jer on nije imao tu priliku. I htio sam im vadit mast radit na svakoj euharistiji, ali je jednostavno to za mene bilo previše psihički, pa sam odustao.

    Cilj mi je napraviti još neke stvari , naprimjer svoj blog ili možda napisati knjigu ali kada to napravim više nikada o ovom ne misliti i zaboraviti sve to jer zapravo svaki trenutak dok razmišljam o njima bez da to bude produktivno, je još jedan trenutak , još jedan dio mene koji mi oni uzimaju i gomilanje gorčine koja mi zapravo nikakvo dobro ne čini.
    Mi izađemo iz zajednice, ali ona ne izlazi iz nas.

    Možda bi trebali osnovati nekakav forum na kojem bi bivši neosi mogli davati svoja iskustva u terapeutske svrhe jer ovaj forum baš nema tu funkciju nego više da razotkrije što je Put.

  • June 19, 2015 at 12:15 pm
    Permalink

    Marijane… a meni se činilo na trenutak da si ti ozbiljan, ali sad vidim da nisi. Čovjek može glumiti puno toga, ali gorčinu nikad, a mi bivši smo upravo to – ogorčeni.
    Mali kekec, imaš pravo za sve, ali ama baš SVE što si napisao.
    I ja razmišljam o tome da se povučem s ovog portala jer koliko god mi pisali istinu, neosi to smatraju širenjem mržnje.
    Ta i Krista su razapeli jer se ‘usudio’ govoriti istinu.
    Kasno shvatiš da ljudima nije do istine nego do laži.
    Oduvijek su više ljubili tminu nego svjetlost.
    I da, slažem se, trebali bi osnovati neki forum jer ovako je prejavno.
    Svidjelo mi se ono tvoje: ‘mi izađemo iz zajednice, ali ona ne izlazi iz nas…’
    Pa, otprilike, tako nekako.
    Vidiš, nikad se nisam sjetila da napišem knjigu; mislim da bi mi to bilo ‘to much’, ali ovdje mislim napisati još jedno svjedočanstvo i otprilike se zadržati na tome.
    Nadam se da se tvoja cura neće naljutit na mene, ja sam uvijek iskrena i kažem što mislim.
    Možda baš zato i jesam ovako prošla.
    Da je netko drugi bio na mom mjestu, vjerojatno se ne bi dao tako ‘preveslati’ od strane NP, a ja sam uvijek bila naivna.
    To mi i muž kaže.
    Kako god, sviđa mi se ta tvoja borbenost – kažeš da si se skoro potukao sa tim tipom iz zajednice??
    Tooo, legendo! 🙂
    Nisam ni mislila nikako drugačije nego druženje u terapeutske svrhe jer jedno mi nećeš poreći, a to je da ovaj NP stvarno ostavlja posljedice na čovjeku.
    Nama ne bi mogli pomoći ni psihijatri ni egzorcisti jer nisu prošli kroz to. Možemo pomoći samo mi jedni drugima.
    Ne znam da li dopiru do tvog srca pojedini zlonamjerni komentari, ali ja ih nastojim ignorirati.
    Mislim da je tako najbolje. A osim toga, vrijeme će pokazati tko je bio u pravu. Možda neosi jednom i shvate kao što smo mi shvatili, a možda i ne.
    Najgore od svega je što sebe smatraju ‘izabranima’, a nas odbačenima od Boga.
    Preoholo!!!

  • June 19, 2015 at 4:50 pm
    Permalink

    “Ne znam da li dopiru do tvog srca pojedini zlonamjerni komentari, ali ja ih nastojim ignorirati.”

    Dopiru u mjeri u kojoj oni imaju istinu.
    A nemaju tako da…

    Dok sam mislio da katehisti imaju apsolutnu istinu pogađalo me direktno u srce sve što kažu, kada sam vidio da lažu sebi i drugima prestali su imati bilo kakav kredibilitet.

    U početku me je diralo, sada više ne jer sam vidio da nemaju šta reći.

    Jedan savjet, kad ti netko kaže kritiku na tvoj račun u ovom kontekstu on to ne misli dobronamjerno nego tako da te slomi, ili je jednostavno glup pa nije svjestan šta govori. I vrati mu milo za drago, samo okreni. Tako oni rade. Kad ih nešto pitaš počnu pričat o tebi i o tvojim grijesima bez da imaju pojima o tebi.

    Važno je da se poznaješ, da znaš šta istina zaista jest. Važno je da znaš da nisi savršena i ne moraš bit ali i da nisi smeće. Kad jednom znaš šta je istina laži ti nemogu ništa. Ljudima zapravo smetaju kritike oko stvari oko kojih nisu sigurni šta je istina.
    Mene više ne diraju njihove gluposti jer znam da su bullshit.

    Kada oni kažu optužbu na moj račun, npr da sam ohol, razmisli šta to znači. Mislim do jedne mjere jesam ohol, svatko je. I kad ovo vidiš i prihvatiš kad budeš na miru sa tim, samo okreni da je tvoja oholost neusporediva sa ohološću ljudi koji misle da su Bog. I još dodaj da ne samo da su oholi nego su i licemjeri jer brvo u svom oku ne vide a tebi vade trun.

    Kužiš samo okreneš, to ti je ko boks, dobiš jedan vratiš dva.

    Sarkazam je prilično dobra obrana. Kad kažu glupost samo pokaži kolika je glupost. Npr:
    Da, ja sam ohol, ja sam smeće iznad smeća, ubojica , evo jučer sam rekao sirotinji da im nedam kunu, kakvo sam smeće. Ali to što vi radite, da lažete, obmanjujete, prešućujete istinu, ispirete ljudima mozak, šikanirate ljude od kojih ste tražili njihov cijeli život… to je sve ok vi ste sol i svjetlo svijeta.

    Kužiš , bitno je da na kraju interakcije sa njima ostaviš u sebi nekakav pozitivan osjećaj. Mislim to oni rade. Cilj osobe koja je u svađi sa tobom jest da u tebe ubaci negativan osjećaj jer na taj način stječe moć nad tobom. Oni stalno govore ljudima njihove grijehe, krive ih za sve iako su im u startu rekli da ljudi ionako nemogu napraviti stvari svojim snagama. Zašto , zato jer krivnja slama čovjeka i tako nad njim dobiju moć.

    Ja idem više intelektualnom stranom i argumentom, pobijam njihove gradim svoje argumente, tako da mogu svi mislit da sam budala ali u mojoj glavi ja sam u pravu jer sam njihov argument pobio. I tada svi drugi koji govore da sam budala jer koriste pobijeni argument … postaju budale u mojoj glavi i više mi nemogu ništa. Njihove riječi više nemaju utjecaj na moje osjećaje.

    Ako te previše dira što kažu bolje da ne ulaziš sa njima u konflikt. Jako je stresno slušati od budala kojima otvaraš svoje rane da se te rane nisu desile. Ovo stvara post traumatski stres.

    O ovom ću još negdje pisat al problem sa traumama koje imaš zbog onog što govore je taj što:
    -Neznaš istinu o sebi pa ti drugi stvaraju tu istinu. Ovo korigiraš da upoznaš sebe.
    -Ono što se događa u stvarnosti u tvojoj glavi nije moguće pa onda gubiš živce što se to uopće događa. Ovo radiš tako da korigiraš svoj svjetonazor opažanjima i prihvatiš ga.
    – Očekuješ da će priznati da su u krivu pa se šokiraš kada opravdavaju boleštine. Očekuj najgore.

    Sažeto bitno je:
    Poznavanje i prihvaćanje sebe, percepcija stvarnosti i tvoja očekivanja.

    Makar je možda najbolje rješenje fokus preusmjeriti nekamo drugamo i ne misliti o tim stvarima.

  • June 19, 2015 at 11:54 pm
    Permalink

    Mali kekec, ovo je predivno napisano.
    Nemam što dodati niti oduzeti od svega navedenog.
    Sad sam još više uvjerena da si psiholog ili nešto slično.
    Ti kao da znaš šta trebaš reć kako bih se bolje osjećala, a to je upravo ono što mi treba.
    Nakon što su napravili od mene duhovnu ruševinu, isisali iz mene zadnji atom snage, dala sam im najbolje godine života, sad mi treba netko poput tebe s ovakvim otvorenim pristupom.
    Hvala ti anđele 🙂

    ( oprosti na iskrenosti – valjda ovaj kompliment nije bio previše… Anđele među ljudima je vrlo teško pronać.
    Mislim da ću noćas mirnije spavat ) 😉

  • June 20, 2015 at 10:45 am
    Permalink

    dragi Kekec,jako dobro pišeš i analiziraš, mogu samo reći, visoka inteligencija.Hvala od srca. ” Da, ja sam ohol, ja sam smeće iznad smeća, ubojica , evo jučer sam rekao sirotinji da im nedam kunu, kakvo sam smeće. Ali to što vi radite, da lažete, obmanjujete, prešućujete istinu, ispirete ljudima mozak, šikanirate ljude od kojih ste tražili njihov cijeli život… to je sve ok vi ste sol i svjetlo svijeta.” ” TO JE SVE OK VI STE SOL I SVJETLO SVIJETA”

  • June 20, 2015 at 7:33 pm
    Permalink

    Draga Karla, neosi su prije ona obljutavljena sol nego ono što je Krist doista mislio.
    Vjerujem u ono što je On rekao o tome kako će na izmaku vremena doći mnogi lažni proroci i tvrditi da dolaze u Njegovo ime i da su On.
    Možda sam slijepa pored zdravih očiju, ne znam, ali to je jedino što ja trenutno vidim.
    Neosi nisu ni svjesni koliko zla nanose drugima pogotovo tko se usudi reći istinu odnosno nešto što njima ne odgovara čuti.
    Tada su spremni doslovno zgaziti čovjeka u duhovnom smislu.
    Ponekad mi se činilo da se međusobno takmiče tko će koga više povrijediti. NP na koncu ispada kakva utakmica gdje svatko svakoga gazi bez obzira na sve.
    Kadri su i pljuvati po sebi samo da dokažu kako su oni navodno bolji od ostatka svijeta.
    E, pa ja se ponosim što spadam u taj ‘ostatak’ svijeta.

Comments are closed.