Kiko i Čistilište
Pogledajmo što Kiko Arguello kaže u ovoj katehezi koja se nalazi u prvom dijelu Katehetskog direktorija Neokatekumenskog puta:
“Za osobu koja vjeruje u Isusa Krista, smrt je kao utonuće u san. Idete u krevet i zaspete bez da znate kada ste zaspali. Na takav način ćete i umrijeti, kao utonuće u san. Zato Crkva naziva mrtve “onima koji su usnuli u Gospodinu”. Umrete kao da ste usnuli i probudite se u uskrsnuću. U jedan hip prijeđete s ovoga svijeta u slavu, bez obzira na to jesu li ili nisu prošli milijuni godina. Zbog toga mi kršćani ne oplakujemo naše mrtve kao što čine pogani, jer naša braća i sestre koji su umrli su živi.” (p. 277)
Dopušta li ovakav opis posljednjih stvari ikakvo mjesto za posljednje očišćenje (čistilište) za kršćane? Ne. Prema Kikovom tumačenju, kršćani umiru i u isti čas prelaze s ovoga svijeta u slavu (raj). To je, ustvari, ono što mnogi oko nas vjeruju, uključujući najpobožnije protestante. Crkva, međutim, naučava nešto drugo. Dok neki ljudi ne trebaju pročišćenje nakon smrti i idu direktno u raj, mnogima je potrebna milost pročišćenja. Nema načina kako biste pojam čistilišta progurali u Kikov opis posljednjih stvari.
Katekizam nas uči, “Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni u svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem.“ [KKK 1030-1031]
To konačno čišćenje je Božje primjenjivanje Svoga spasenja na nama. To je milost, i to je izvanredna radosna vijest. To znači da će naša svetost biti STVARNA, ne lažna, i ne pridodana, kad prispijemo pred vrata nebeska. Zapravo, to nije samo radosna vijest, nego to je velika vijest! Bilo koji opis posljednjih stvari u navještaju ne bi smio izravno ili neizravno isključiti mogućnost Čistilišta, ali Kikova kerigma to jasno čini.
Zašto Kiko isključuje mogućnost Čistilišta? Upitajte vašeg neokatekumenskog katehistu?
piše Chuck White
