Ecclesia de Eucharistia

 

 

Enciklika

biskupima, prezbiterima i đakonima

te zavjetovanim osobama i svim vjernicima

laicima o odnosu euharistije i Crkve

 


10. … Nema sumnje da je koncilska liturgijska reforma donijela velike koristi u pogledu svjesnijega, aktivnijega i plodonosnijeg sudjelovanja vjernika na svetoj oltarskoj Žrtvi. Potom, na tolikim mjestima obavlja se svakodnevno klanjanje pred Presvetim Sakramentom te postaje neiscrpiv izvor svetosti. Pobožno sudjelovanje vjernika u euharistijskoj procesiji na svetkovinu Kristova Tijela i Krvi Gospodinova je milost koja svake godine radošću ispunja one koji u njoj sudjeluju. Mogli bi se spomenuti i drugi pozitivni znakovi vjere i ljubavi prema Euharistiji.

Nažalost, uz ova svjetla, ne nedostaju i sjene. Doista, postoje mjesta gdje se zamjećuje gotovo potpuno zapuštanje pobožnosti euharistijskog klanjanja. Tome se pridodaju, u jednomu ili drugom crkvenom okružju, zloporabe koje doprinose zamračenju ispravne vjere i katoličkog nauka o ovom divnom Sakramentu. Ponekad se susreće veoma suženo shvaćanje euharistijskog Otajstva. Lišen svoje žrtvene dimenzije, slavi se kao da ne nadilazi smisao i vrijednost bratske gozbe. Osim toga, nužnost ministerijalnog svećeništva, utemeljena na apostolskom naslijeđu, ponekad je potamnjena, a sakramentalnost Euharistije svedena na samu učinkovitost navještaja. Otuda također, tu i tamo, ekumenske inicijative koje, premda velikodušne u nakanama, popuštaju euharistijskoj praksi protivnoj disciplini u kojoj Crkva izražava svoju vjeru. Kako zbog svega toga ne iskazati duboku bol? Euharistija je prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvrjeđivanje.

Ufam se da će ova moja enciklika uspješno doprinijeti da se rasprše sjene neprihvatljivih nauka i običaja kako bi Euharistija nastavila svijetliti u svem sjaju svoga otajstva.

 


11. “Gospodin Isus, one noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), ustanovio je euharistijsku Žrtvu svoga tijela i svoje krvi. Riječi apostola Pavla vode nas do dramatičnih okolnosti u kojima je rođena Euharistija. Ona u sebi nosi neizbrisivo upisan događaj Gospodinove muke i smrti. No, nije mu samo prisjećanje, nego sakramentalno ponovno predstavljanje. Ona je žrtva Križa koja se ovjekovječuje kroz stoljeća.(9) Ovu istinu dobro izražavaju riječi kojima narod, na latinskom obredu, odgovara na svećenikovu objavu “tajne vjere”: “Tvoju smrt, Gospodine, navještamo!”Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen-čin smrti i uskrsnuća svoga Gospodina, ovaj je središnji događaj spasenja stvarno prisutan te se “vrši djelo našega otkupljenja”.(11) Ova je žrtva toliko odlučujuća za spasenje ljudskog roda da ju je Isus Krist izvršio te se je vratio Ocu tek nakon što nam je ostavio sredstvo po kojem ćemo u tome sudjelovati, kao kad bismo bili prisutni. Tako svaki vjernik može na njoj sudjelovati te iz nje trajno crpiti plodove. To je vjera od koje su stoljećima živjeli naraštaji kršćana. Tu je vjeru Crkveno učiteljstvo neprestano isticalo, u radosnoj zahvalnosti za neprocjenjiv dar.(12) Želim još jednom podsjetiti na ovu istinu stavljajući se zajedno s vama, predraga moja braćo i sestre, u stav klanjanja pred ovim Otajstvom: velikim Otajstvom, Otajstvom milosrđa. Što je Isus više mogao učiniti za nas? Uistinu, u Euharistiji nam pokazuje ljubav koja ide “do kraja” (usp. Iv 13,1), ljubav koja ne poznaje mjere.


12. Ovaj vid opće ljubavi euharistijskog Sakramenta utemeljen je na samim Spasiteljevim riječima. Ustanovljujući ga, nije se ograničio reći: “Ovo je moje tijelo”, “ovo je moja krv”, nego je dodao: “predano za vas… prolivena za vas” (Lk 22,19–20). Nije samo ustvrdio da je ono što im je davao blagovati i piti njegovo tijelo i njegova krv, nego je također tome pridodao žrtveni značaj, uprisutnjujući na sakramentalan način svoju žrtvu, koja će se nekoliko sati poslije ostvariti na Križu za spasenje svijeta. “Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvi Gospodnjom.”(13)

Crkva trajno crpi svoj život iz otkupiteljske žrtve kojoj pristupa ne samo po vjernu prisjećanju, nego i u stvarnom kontaktu budući da se ova žrtva uvijek iznova uprisutnjuje, sakramentalno se ovjekovječujući, u svakoj zajednici koja je prinosi po rukama posvećenog službenika. Na taj način Euharistija današnjim ljudima priopćava pomirenje koje je Krist jednom zauvijek postigao za ljude svih vremena. Uistinu, “Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva”.(14) Već je sv. Ivan Zlatousti to zgodno izrekao: “Mi prinosimo uvijek istoga Jaganjca, ne danas jednoga, a sutra drugoga, nego uvijek istoga. Stoga, žrtva je uvijek samo jedna… I sad mi prinosimo ovu žrtvu koja je tada bila prinesena i koja se nikada neće potrošiti.”(15)

Misa uprisutnjuje žrtvu Križa, ne pridodaje joj se niti je umnaža.(16) Ono što se ponavlja jest slavljenje spomen-čina, “pokazivanje spomen-čina” (memorialis demonstratio)(17) žrtve Križa, po čemu se jedincata i konačna Kristova otkupiteljska žrtva uvijek uprisutnjuje u vremenu. Žrtvena narav euharistijskog Otajstva ne može se stoga shvatiti kao nešto odijeljeno, neovisno o Križu ili samo neizravno povezano sa žrtvom na Kalvariji.

 


13. U snazi svoga intimnog odnosa sa žrtvom na Golgoti, Euharistija je žrtva u vlastitom smislu, ne samo na općenit način, kao da bi se radilo o jednostavnu prinosu Krista kao duhovne hrane vjernicima. Dar njegove ljubavi i poslušnosti sve do smrti (usp. Iv 10,17–18) jest u prvom redu dar njegovu Ocu. Zasigurno je dar u našu korist, štoviše, u korist čitavoga čovječanstva (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; Iv 10,15), ali je nadasve dar Ocu: “žrtva koju je Otac prihvatio, razmjenjujući ovo potpuno darivanje svoga Sina, koji je postao ‘poslušan do smrti’ (Fil 2,8), svojim očinskim darivanjem, tj. darom novoga, besmrtnoga života u uskrsnuću”.(18)

U darivanju svoje žrtve Crkvi Krist je također htio učiniti svojom duhovnu žrtvu Crkve, pozvanu da s Kristovom žrtvom prinese i samu sebe. O tome nas, s obzirom na sve vjernike, poučava Drugi vatikanski koncil: “Imaju dio u euharistijskoj Žrtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskog života, prinose Bogu božansku Žrtvu i sebe s njom.”(19)

 


15. … Tako je nanovo izložen uvijek vrijedeći nauk Tridentskog koncila: “S posvetom kruha i vina vrši se pretvorba cjelokupne supstancije kruha u supstanciju Tijela Kristova, našega Gospodina, a sva supstancija vina u supstanciju njegove Krvi. Katolička Crkva ovu promjenu na prikladan i zgodan način naziva transupstancijacija.” (23) Uistinu, Euharistija je mysterium fidei, otajstvo koje nadilazi naše misli te se može prihvatiti samo u vjeri, kako su to često podsjećale otačke kateheze o ovom božanskom Sakramentu. “Ne gledaj – poučava sv. Ćiril Jeruzalemski – u kruhu i vinu jednostavne i prirodne elemente, jer je Gospodin izričito rekao da su njegovo tijelo i njegova krv: vjera te u to uvjerava, makar ti osjetila drugačije sugerirala.” (24)

 


19. Eshatološka protegnutost koju izaziva Euharistija izražava i učvršćuje zajedništvo s nebeskom Crkvom. Nije slučajno da se u istočnim anaforama i latinskim euharistijskim molitvama s poštovanjem spominju vazda Djevica Marija, Majka našega Boga i Gospodina Isusa Krista, slavni mučenici i svi sveti. To je vid Euharistije koji zaslužuje posebnu pozornost: dok slavimo žrtvu Jaganjca, sjedinjujemo se s nebeskom liturgijom pridružujući se onom neizmjernom mnoštvu koje kliče: “Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!” (Otk 7,10). Euharistija je uistinu rastvaranje neba koje se otvara na zemlji. Ona je zraka slave nebeskog Jeruzalema koja prodire kroz oblake naše povijesti i osvjetljava naš hod.

 


DRUGO POGLAVLJE

EUHARISTIJA IZGRAÐUJE CRKVU


21. Drugi je vatikanski koncil podsjetio da je euharistijsko slavlje u središtu procesa rasta Crkve. Doista, nakon što je rekao da “Crkva ili Kristovo kraljevstvo već prisutno u misteriju, po Božjoj moći vidljivo raste u svijetu”,(35) gotovo želeći odgovoriti na pitanje: “Kako raste?”, dodaje: “Kad god se na oltaru obavlja žrtva križa, kojom ‘je bio žrtvovan Krist naše vazmeno janje’ (1 Kor 5,7), vrši se djelo našega otkupljenja. Ujedno se sakramentom euharistijskog kruha predočuje i izvršuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo u Kristu (usp. 1 Kor 10,17).”(36)

Uzročni utjecaj Euharistije prisutan je u samim izvorima Crkve. Evanđelisti preciziraju da su Dvanaestorica, Apostoli bili okupljeni oko Isusa na Posljednjoj večeri (usp. Mt 26,20; Mk 14,17; Lk 22,14). To je detalj od osobite važnosti jer Apostoli “postadoše klice novog Izraela, a ujedno i ishodište svete hijerarhije”.(37) Nudeći im kao hranu svoje tijelo i svoju krv, Krist ih je otajstveno uključio u žrtvu koja se je domalo imala dovršiti na Kalvariji. U analogiji sa Sinajskim savezom, zapečaćenim žrtvom i škropljenjem krvlju,(38) Isusove geste i riječi na Posljednjoj večeri postavile su temelje nove mesijanske zajednice, Naroda novoga Saveza.

Prihvaćajući u Cenakulumu Isusov poziv: “Uzmite i jedite… Pijte iz njega svi…” (Mt 26,26–27), Apostoli su prvi put unišli u sakramentalno zajedništvo s Njim. Od toga trenutka, sve do konca svijeta, Crkva se izgrađuje po sakramentalnom zajedništvu s Božjim Sinom žrtvovanim za nas: “Ovo činite meni na spomen… Ovo činite kad god pijete, meni na spomen” (1 Kor 11,24–25; usp. Lk 22,19).

 


22. Ucjepljenje u Krista, ostvareno po krštenju, neprestano se obnavlja i učvršćuje sudjelovanjem na euharistijskoj žrtvi, nadasve po potpunu sudjelovanju u sakramentalnoj pričesti. Možemo reći ne samo da svatko prima Krista, nego da i Krist prima svakoga od nas. S nama sklapa prijateljstvo: “Vi ste prijatelji moji” (Iv 15,14). Štoviše, mi živimo zahvaljujući Njemu: “Onaj koji mene blaguje živjet će po meni” (Iv 6,57). U euharistijskom se zajedništvu na najuzvišeniji način ostvaruje uzajamno “prebivanje” Krista i učenika: “Ostanite u meni i ja u vama” (Iv 15,4).

Sjedinjujući se s Kristom, narod novoga Saveza, ne zatvarajući se u sama sebe, postaje “sakrament” za čovječanstvo,(39) znak i instrument spasenja ostvarena po Kristu, svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5,13–16) za otkupljenje sviju.(40) Poslanje je Crkve u kontinuitetu s Kristovim: “Kao što je Otac poslao mene i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Iz ovjekovječenja žrtve Križa i zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju u Euharistiji, Crkva crpi potrebnu duhovnu snagu kako bi ispunila svoje poslanje. Tako se Euharistija pokazuje kao izvor te ujedno i vrhunac cjelokupne evangelizacije budući da je njen cilj zajedništvo ljudi s Kristom te po Njemu s Ocem i Duhom Svetim.(41)

 


23. Euharistijskim je zajedništvom Crkva također učvršćena u svome jedinstvu tijela Kristova. Sv. Pavao misli na ovu sjedinjujuću učinkovitost sudjelovanja na euharistijskoj gozbi kad piše Korinćanima: “Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,16–17). Točan je i dubok komentar sv. Ivana Zlatoustog: “Što je uistinu kruh? Tijelo Kristovo. Što postaju oni koji ga primaju? Tijelo Kristovo; ali ne mnoga tijela, nego jedno tijelo. Doista, kao što je kruh jedan, makar načinjen od mnogih zrna koja se, makar i ne želeći, nalaze u njemu, tako da njihova razlika nestaje zbog njihova savršenog sjedinjenja; na isti smo način i mi uzajamno sjedinjeni između sebe i svi zajedno s Kristom.”(42) Dokazivanje je uvjerljivo: naše sjedinjenje s Kristom, koje je dar i milost za svakoga, omogućuje nam da smo u Njemu također združeni u jedinstvo njegova tijela koje je Crkva. Euharistija učvršćuje ucjepljenje u Krista, ostvareno u krštenju po daru Duha (usp. 1 Kor 12,13.27).

Združeno i nerazdvojivo djelovanje Sina i Duha Svetoga, koje se nalazi u začetku Crkve, njena ustanovljenja i njene opstojnosti, djelatno je u Euharistiji. Toga je svjestan autor Liturgije sv. Jakova: u epiklezi anafore moli se Boga Oca da pošalje Duha Svetoga na vjernike i na darove kako bi Kristovo tijelo i krv “svima koji u njima sudjeluju poslužili… za posvećenje duše i tijela”.(43) Crkva je učvršćena božanskim Tješiteljem po euharistijskom posvećenju vjernika.

 


24. Dar Krista i njegova Duha, koje primamo u euharistijskom zajedništvu, preobilnom puninom ispunjaju čežnje za bratskim jedinstvom koje se nastanjuju u ljudskom srcu, a istodobno iskustvo bratstva, ostvarena u zajedničkom sudjelovanju za istim euharistijskim stolom, uzdiže na razinu koja je daleko iznad jednostavnog iskustva ljudske gozbe. Po zajedništvu s Kristovim tijelom Crkva sve dublje dostiže ono svoje biti “u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”.(44)

Klicama nejedinstva među ljudima, koje svakodnevno iskustvo očituje kao toliko ukorijenjene u čovještvu zbog grijeha, suprotstavlja se sjedinjujuća snaga Kristova tijela. Euharistija, izgrađujući Crkvu, izgrađuje i zajedništvo među ljudima.

 


25. Čašćenje Euharistije izvan Mise neprocjenjiv je dar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem euharistijske Žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon Mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina(45) – proizlazi iz slavljenja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj.(46) Na pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito izlaganje Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim pod euharistijskim prilikama.(47)

Ugodno se je zadržati s Njim te, poput ljubljenog učenika naslonivši glavu na njegove grudi (usp. Iv 13,25), biti dodirnuti neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po “umijeću molitve”,(48) kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duže vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć!

Ovu nam praksu, koju Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje,(49) svjedoče brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se je način u tome istaknuo sv. Alfonzo Marija de’ Liguori koji je zapisao: “Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdraža, a nama najkorisnija.”(50) Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo dok se slavi, nego također i moleći se pred njom izvan Mise omogućuje se pristup samom izvoru milosti. Kršćanska zajednica koja želi biti kadra kontemplirati Kristovo lice, u duhu kako sam ga predložio u apostolskim pismima Novo millennio ineunte te Rosarium Virginis Mariae, ne može ne razvijati ovaj vid euharistijskog štovanja u kojem se produžuju i umnažaju plodovi zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju.

 


29. Izraz koji često rabi Drugi vatikanski koncil, a po kojem “ministerijalni svećenik vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi”,(58) već je čvrsto ukorijenjen u papinskom naučavanju.(59) Kako sam već pojasnio nekom drugom prigodom, in persona Christi “želi se reći više nego ‘u ime’ ili ‘umjesto’ Krista. Kad se kaže ‘u Kristovoj osobi – in persona Christi’, želi se reći da je tu onaj pravi slavitelj – dakako, na poseban i sakramentalan način – sam ‘Veliki i vječni Svećenik’. Jer on je Začetnik-Autor i prvotni Djelatnik- -Aktor ove svoje žrtve i u tome ga nitko ne može zamijeniti”.(60) Služba svećenikâ, koji su primili sakrament Reda, u ekonomiji spasenja očituje da je Euharistija koju slave dar koji radikalno nadilazi ovlasti zajednice te je stoga nezamjenjiva u valjanu povezivanju euharistijske posvete sa žrtvom Križa i Posljednjom večerom.

Zajednici koja se okuplja na slavljenje Euharistije, kako bi uistinu bila euharistijska, apsolutno je potreban zaređeni svećenik koji je predvodi. S druge strane, zajednica nije u stanju sama si dati zaređena službenika. On je dar koji ona prima po biskupskom apostolskom nasljedstvu koje ide sve do Apostolâ. Biskup je onaj koji, po sakramentu reda, uspostavlja novog svećenika, dodjeljujući mu vlast da posveti Euharistiju. Stoga, “euharistijsko Otajstvo ne može slaviti nijedna zajednica osim po zaređenom službeniku, kako to naučava Četvrti lateranski koncil”.(61)

 


ČETVRTO POGLAVLJE

EUHARISTIJA I CRKVENO

ZAJEDNIŠTVO

 


34. Biskupska sinoda, na izvanrednom zasjedanju 1985., u “ekleziologiji zajedništva” prepoznala je središnju i temeljnu ideju dokumenata Drugoga vatikanskog koncila.(67) Dok se nalazi u stanju hodočašća ovdje na zemlji, Crkva je pozvana da uzdrži i promiče bilo zajedništvo s Presvetim Trojstvom, bilo zajedništvo među vjernicima. Kako bi ostvarila taj cilj, Crkva ima Riječ i Sakramente, osobito Euharistiju, po kojoj ona “neprekidno živi i raste”(68) te u kojoj istodobno izražava samu sebe. Nije slučajno pojam communio (pričest) postao jedno od osobitih imena ovoga uzvišenog Sakramenta.

Euharistija se predstavlja kao vrhunac svih Sakramenata u dovođenju do savršenstva zajedništva s Bogom Ocem, po istovjetnosti s Jedinorođenim Sinom i po djelu Duha Svetoga. Ovu je istinu s oštrinom vjere izrazio čuveni crkveni pisac bizantske tradicije: u Euharistiji, “za razliku od svih drugih sakramenata, otajstvo [zajedništva] je tako savršeno da dovodi do vrhunca sva dobra: ovdje je konačan uvir svake ljudske želje jer tu postižemo Boga, a Bog se s nama združuje u najsavršenijem jedinstvu”.(69) Upravo je stoga prikladno u duši gajiti trajnu želju za euharistijskim Sakramentom. Iz ovoga se je razvila praksa “duhovne pričesti” koja se je stoljećima sretno ustalila u Crkvi i koju sveti učitelji duhovnog života preporučuju. Sveta je Terezija od Isusa pisala: “Kad se ne pričestite i ne sudjelujete na misi, možete se duhovno pričestiti, što je veoma korisno… tako se u vas utiskuje mnogo ljubavi našega Gospodina.”(70)

 


35. Euharistijsko slavlje ipak ne može biti polazišna točka zajedništva, nego ga pretpostavlja kako bi ga učvrstilo te dovelo do savršenstva. Sakrament izražava tu svezu zajedništva bilo u njenoj nevidljivoj dimenziji koja nas, u Kristu, a po djelovanju Duha Svetoga, povezuje s Ocem i međusobno, bilo u njenoj vidljivoj dimenziji koja uključuje zajedništvo apostolskog nauka, sakramenata i hijerarhijskog reda. Intimni odnos koji postoji između nevidljivih i vidljivih elementa crkvenog zajedništva konstitutivan je za Crkvu kao sakrament spasenja.(71) Samo se u ovom kontekstu događa legitimno slavljenje Euharistije i istinsko sudjelovanje na njoj. Odatle proizlazi i zahtjev koji je intrinsečan Euharistiji da se slavi u zajedništvu te konkretno u cjelovitosti svojih sveza.

 


39. Osim toga, zbog samoga značaja crkvenoga zajedništva i njegova odnosa prema sakramentu Euharistije, treba podsjetiti da “euharistijska Žrtva, makar se uvijek slavila u nekoj posebnoj zajednici, nije nikada slavljena samo od te zajednice. Primajući Gospodinovu euharistijsku prisutnost, zajednica prima cjelokupan dar spasenja te se tako očituje, i u svojoj dugotrajnoj vidljivoj posebnosti, kao slika i istinska prisutnost jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve”.


(79) Iz ovoga proizlazi da se uistinu euharistijska zajednica ne može zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, nego se treba držati u sukladnosti sa svim drugim katoličkim zajednicama.


Crkveno zajedništvo euharistijskog zbora je zajedništvo s vlastitim biskupom te s Rimskim Prvosvećenikom. Biskup je vidljivo počelo i temelj jedinstva u svojoj mjesnoj Crkvi.(80) Stoga bi bilo veoma neumjesno kad bi se Euharistija, najizvrsniji Sakrament jedinstva Crkve, slavila bez istinskog zajedništva s biskupom. Sv. je Ignacije Antiohijski pisao: “Neka se valjanom smatra ona Euharistija koja se vrši pod biskupom ili onim koga on ovlasti.”(81) Isto tako, budući da je “Rimski Biskup kao Petrov nasljednik trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika”,(82) zajedništvo s njime je nutarnji zahtjev slavljenja euharistijske Žrtve. Odavde proizlazi velika istina koju Liturgija izražava na razne načine: “Svako je slavljenje Euharistije učinjeno u zajedništvu ne samo s vlastitim biskupom, nego i s Papom, te biskupskim redom, s čitavim klerom i s cijelim narodom Božjim. Svaka valjana Euharistija izražava ovo opće zajedništvo s Petrom i s čitavom Crkvom, ili objektivno na njega upućuje, kao u slučaju kršćanskih Crkava odijeljenih od Rima.”(83)


41. Ova osobita učinkovitost u promicanju zajedništva, a koja je Euharistiji vlastita, jest jedan od razloga važnosti nedjeljne Mise. O ovom i drugim razlozima zbog kojih je nedjeljna Misa od temeljne važnosti za život Crkve i pojedinih vjernika pisao sam u apostolskom pismu o posvećivanju nedjelje Dies Domini.(86) Podsjetio sam, između ostaloga, da je za vjernike sudjelovanje na nedjeljnoj Misi obveza, osim ako imaju tešku zapreku, a pastirima se nameće sukladna dužnost da svima ponude stvarnu mogućnost da izvrše ovu zapovijed.(87) Nedavno sam, u apostolskom pismu Novo milennio ineunte, u izlaganju pastoralnog hoda Crkve na početku trećeg tisućljeća, htio osobito istaknuti nedjeljnu Euharistiju naglašavajući njenu učinkovitost u izgradnji zajedništva: “Nedjeljna je Euharistija – napisao sam – povlašteno mjesto gdje je zajedništvo trajno naviještano i hranjeno. Upravo po euharistijskom sudjelovanju dan Gospodnji postaje također dan Crkve koja tako na učinkovit način može izvršiti svoju ulogu sakramenta jedinstva.”(88)

 


51. Ono što se je, na području sakralne umjetnosti i liturgijske discipline, ostvarilo u zemljama koje su u starini primile kršćanstvo, razvija se i na kontinentima na kojima je kršćanstvo mlađe. To je usmjerenje na koje je ukazao Drugi vatikanski koncil; naime, na potrebu zdrave i nužne “inkulturacije”. Na svojim brojnim pastoralnim putovanjima imao sam prigodu, na svim stranama svijeta, primijetiti koliku životnost u sebi ima euharistijsko slavlje u dodiru s oblicima, stilovima i osjetljivošću različitih kultura. Prilagođujući se promjenjivim uvjetima vremena i prostora, Euharistija nudi hranu ne samo pojedincima, nego čitavim narodima te oblikuje kulture kršćanskog nadahnuća.

Ipak je nužno da ovaj važan posao prilagodbe bude obavljen u trajnoj svijesti o neizrecivosti Otajstva u kojem se treba ogledati svaki naraštaj. “Blago” je odveć veliko i dragocjeno, a da bi se riskiralo njegovo osiromašenje ili ga se kompromitiralo različitim eksperimentima ili novim praksama koje ne bi, nakon pomna ispitivanja, odobrile nadležne crkvene vlasti. Središnje mjesto euharistijskog Otajstva jest takvo da zahtijeva da se spomenuto ispitivanje obavi u uskoj suradnji sa Svetom Stolicom. Kako sam zapisao u post-sinodalnoj apostolskoj pobudnici Ecclesia in Asia, “slična je suradnja bitna jer Sveta Liturgija izražava i slavi jedincatu vjeru koju svi ispovijedaju te, budući da je baština čitave Crkve, ne može biti određena mjesnim Crkvama izoliranima od opće Crkve”.(101)

 


52. Iz rečenoga, razumljiva je velika odgovornost koju, u euharistijskom slavlju, imaju nadasve svećenici na koje spada da joj predsjedaju in persona Christi, osiguravajući svjedočanstvo i službu zajedništva ne samo zajednici koja izravno sudjeluje na slavlju, nego i općoj Crkvi koja je uključena u svaku Euharistiju. Nažalost, potrebno je sa žalošću spomenuti da, osobito u godinama koje su uslijedile nakon koncilske liturgijske obnove, a zbog krivo shvaćene kreativnosti i prilagodbe, nije nedostajalo zloporaba koje su bile izvor trpljenja mnogima. Određena reakcija na “formalizam” navela je neke, osobito u nekim krajevima, da neobvezatnima smatraju “oblike” izabrane na temelju velike crkvene liturgijske tradicije i Učiteljstva te da uvedu novotarije, neodobrene i često potpuno neprikladne.

Stoga osjećam dužnost uputiti topao poziv kako bi se u euharistijskim slavljima liturgijski propisi obdržavali s velikom vjernošću. Oni su konkretan izričaj autentične crkvenosti Euharistije te je to njihov najdublji smisao. Liturgija nikada nije nečije privatno vlasništvo, ni slavitelja ni zajednice u kojoj se slave Otajstva. Apostol je Pavao morao uputiti žestoke riječi zajednici u Korintu zbog teških pogrešaka u njihovim euharistijskim slavljima koja su dovela do podjela (skismata) i do pojave strančarenja (haireseis) (usp. 1 Kor 11,17–34). I u naše bi vrijeme poslušnost liturgijskim propisima trebala biti nanovo otkrivena kao odraz i svjedočanstvo jedne i opće Crkve, prisutne u svakom slavljenu Euharistije. Svećenik koji vjerno slavi Misu po liturgijskim propisima i zajednica koja ih prihvaća, na tih, ali rječit način pokazuju svoju ljubav prema Crkvi. Upravo kako bih osnažio ovaj duboki smisao liturgijskih propisa, zatražio sam od nadležnih ureda Rimske kurije da priprave poseban dokument, uključujući i propise pravne naravi, o ovoj veoma važnoj materiji. Nikome nije dopušteno podcijeniti Otajstvo povjereno našim rukama: ono je previše veliko da bi si itko dopustio njime slobodno raspolagati, a da ne bi poštivao njegov sveti značaj i univerzalnost.

 

ŠESTO POGLAVLJE

U ŠKOLI MARIJE,

“EUHARISTIJSKE” ŽENE


53. Ako želimo otkriti sve bogatstvo intimnog odnosa koji veže Crkvu i Euharistiju, ne možemo zaboraviti Mariju, Majku i uzor Crkve. U apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae, ukazujući na Presvetu Djevicu kao Učiteljicu u promatranju Kristova lica, među otajstva svjetla uključio sam i ustanovu Euharistije.(102) Doista, Marija nas može voditi prema ovom Presvetom Sakramentu jer s njime ima odnos.

Na prvi pogled, Evanđelje šuti o ovoj temi. U izvještaju o ustanovljenju, u večeri Velikog četvrtka, ne govori se o Mariji. No, zna se da je bila prisutna među apostolima, “jednodušno postojanima u molitvi” (Dj 1,14), u prvoj zajednici okupljenoj nakon Uzašašća, u očekivanju Duhova. Ova njena prisutnost zasigurno nije mogla uzmanjkati i u euharistijskim slavljima među braćom prvih naraštaja kršćana, postojanima “u lomljenju kruha” (Dj 2,42).

No, bez obzira na njeno sudjelovanje na euharistijskoj Gozbi, Marijin odnos prema Euharistiji može se neizravno ocrtati polazeći od njena nutarnjeg stava. Marija je “euharistijska” žena čitavim svojim životom. Crkva, promatrajući Mariju kao svoj uzor, pozvana je nasljedovati je i u njenu odnosu s ovim presvetim Otajstvom.


54. Mysterium fidei! Ako je Euharistija tajna vjere, koja toliko nadilazi naš razum da nas poziva na najčišće predanje Božjoj riječi, nitko nam kao Marija “ne može biti potpora i vodič u stjecanju sličnog stava. Naše ponavaljanje Kristove geste na Posljednjoj večeri, kao ispunjenje njegove zapovijedi: “Ovo činite meni na spomen!”, istodobno postaje prihvaćanje Marijina poziva da ga bez oklijevanja poslušamo: “Učinite sve što vam kaže” (Iv 2,5). S brižnim majčinskim stavom na svadbi u Kani Marija kao da nam kaže: “Ne kolebajte se, uzdajte se u riječ moga Sina. On, koji je bio kadar pretvoriti vodu u vino, isto je tako kadar pretvoriti kruh i vino u svoje tijelo i svoju krv, predajući vjernicima u tom otajstvu živi spomen-čin svoje Pashe, postajući tako ‘kruhom života’.”


55. U određenom je smislu Marija živjela svoju euharistijsku vjeru i prije ustanovljenja Euharistije budući da je prinijela svoje djevičansko krilo za utjelovljenje Riječi Božje. Euharistija se, dok upućuje na muku i uskrsnuće, istodobno nalazi u kontinuitetu s utjelovljenjem. Marija je u Navještenju začela Sina Božjega u fizičkoj stvarnosti njegova tijela i krvi, anticipirajući u sebi ono što će u određenoj mjeri sakramentalno biti ostvareno u svakom vjerniku koji, pod prilikama kruha i vina, prima tijelo i krv Gospodnju.

Postoji stoga duboka analogija između fiat koji je Marija izgovorila na anđelove riječi i amen koji izgovara svaki vjernik kad prima tijelo Gospodnje. Od Marije se je tražilo da povjeruje da je onaj koga je začela “po djelovanju Duha Svetoga” “Sin Božji” (usp. Lk 1,30–35). U kontinuitetu s vjerom Djevice, u euharistijskom se Otajstvu od nas traži da povjerujemo da se isti Isus, Sin Božji i Sin Marijin, uprisutnjuje s čitavim svojim ljudsko-božanskim bićem pod prilikama kruha i vina.

“Blažena ti što povjerova” (Lk 1,45). Marija je, u otajstvu Utjelovljenja, anticipirala i euharistijsku vjeru Crkve. Kada, u Pohođenju, u krilu nosi Riječ koja je tijelom postala, ona je, na neki način, “svetohranište” – prvo “svetohranište” u povijesti – u kojem se Sin Božji, još nevidljiv ljudskim očima, izlaže na klanjanje Elizabeti, gotovo “zračeći” svoje svjetlo preko Marijinih očiju i glasa. Nije li Marijin pogled, zanesen promatranjem lica Krista, tek rođena i položena na njene ruke, nedostiživ uzor ljubavi na kojoj se i mi moramo nadahnuti svaki put kad primimo svetu pričest?


56. Marija je, cijelim svojim životom uz Krista, a ne samo na Kalvariji, svojom učinila žrtvenu dimenziju Euharistije. Kada je nosila dijete Isusa u hram u Jeruzalemu “kako bi ga prikazala Gospodinu” (Lk 2,22), čula je navještaj staroga Šimuna da će ono Dijete postati “znak osporavan”, a da će “mač” probosti njenu dušu (usp. Lk 2,34–35). Tako je unaprijed naviještena drama raspetoga Sina, a na neki je način predoznačen i “stabat Mater” Djevice uz podnožje Križa. Pripravljajući se iz dana u dan za Kalvariju, Marija živi jednu vrst “anticipirane Euharistije”, reklo bi se “duhovne pričesti” želje i prinosa koji će svoje ispunjenje imati u sjedinjenju sa Sinom u muci, a potom će se, u post-pashalno vrijeme, izraziti njenim sudjelovanjem u euharistijskom slavlju kojem će predsjedati apostoli, kao “spomen-činu” muke.

Što li je Marija osjećala dok je s usta Petra, Ivana, Jakova i ostalih apostola slušala riječi s Posljednje večere: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje” (Lk 22,19)? Ono tijelo, žrtvovano i nanovo predstavljeno u sakramentalnim znakovima, bijaše isto tijelo koje je začela u svojoj utrobi! Primiti Euharistiju za Mariju je moralo značiti kao da iznova u krilo prima ono srce koje je kucalo zajedno s njenim i oživljavanje onoga što je iskusila pod Križem.


57. “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). U “spomen-činu” Kalvarije prisutno je sve ono što je Krist izvršio u svojoj muci i smrti. Stoga je prisutno i ono što je Krist ispunio i prema Majci, a u našu korist. Njoj uistinu predaje ljubljenoga učenika, a u njemu predaje svakoga od nas: “Evo ti sina!” Isto kaže i svakome od nas: “Evo ti majke!” (usp. Iv 19,26–27).

U Euharistiji živjeti spomen-čin Kristove smrti znači također trajno primati ovaj dar. To znači, po Ivanovu primjeru, sa sobom uzeti onu koja nam je svaki put darovana kao Majka. Istodobno, to znači i zauzetost da se suobličimo Kristu dolazeći u Majčinu školu i dopuštajući joj da nas prati. Marija je, s Crkvom i kao Majka Crkve, prisutna u svakom našem euharistijskom slavlju. Ako su Crkva i Euharistija nerazdruživo povezani, to treba reći i za Mariju i Euharistiju. To je razlog zašto se već od najstarijih vremena u euharistijskim slavljima, u Crkvama Istoka i Zapada, uvijek spominje Marija.


58. U Euharistiji Crkva se potpuno sjedinjuje s Kristom i njegovom žrtvom, poprimajući Marijin duh. Ova se istina dublje može shvatiti iščitavajući Veliča pod euharistijskim vidom. Euharistija je uistinu, poput Marijine pjesme, prije svega hvala i zahvaljivanje. Kada Marija kliče: “Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju”, ona u krilu nosi Isusa. Hvali Oca “za” Isusa, ali ga hvali također “u” Isusu i “s” Isusom. Upravo je to istinski “euharistijski stav”.

Istodobno se Marija sjeća divnih djela koja je Bog učinio u povijesti spasenja, prema obećanju danu ocima (usp. Lk 1,55), navješćujući čudo koje sva druga nadvisuje, otkupiteljsko Utjelovljenje. U Veliča, naposljetku, prisutna je eshatološka protegnutost Euharistije. Svaki put kad se Sin Božji nama iznova predstavlja u “siromaštvu” sakramentalnih znakova, kruha i vina, u svijet je položeno sjeme one nove povijesti u kojoj su “silni oboreni s prijestolja”, a “uzvišeni ponizni” (usp. Lk 1,52). Marija pjeva o onom “novom nebu” i “novoj zemlji” koji su u Euharistiji našli svoju anticipaciju, a u određenom smislu i svoj plan i program. Ako Veliča izražava Marijinu duhovnost, ne postoji ništa veće od te duhovnosti što nam može pomoći u življenju euharistijskog Otajstva. Euharistija nam je dana kako bi sav naš život, poput Marijina, postao jedan Veliča.


ZAKLJUČAK


59. “Ave, verum corpus natum de Maria Virgine!” Prije nekoliko godina slavio sam pedesetu obljetnicu svoga svećeništva. Dar je milosti što mogu danas, na Veliki četvrtak, kad pada dvadeset i peta obljetnica moje petrovske službe, ponuditi Crkvi ovu encikliku o Euharistiji. To činim sa srcem prepunim zahvalnosti. Preko pola stoljeća, svaki dan, od onoga 2. studenoga 1946. kad sam slavio svoju prvu misu u kripti Sv. Leonarda u Wawel katedrali u Krakowu, moje oči počivaju na hostiji i kaležu, u kojima su se na neki način “saželi” vrijeme i prostor te u kojima je golgotska drama predstavljena uživo, otkrivajući svoju otajstvenu “istodobnost”. Svaki je dan moja vjera u kruhu i vinu iznova mogla prepoznati božanskog Putnika koji je jednoga dana stao uz bok dvojice učenika iz Emausa kako bi im oči otvorio svjetlu, a srca nadi (usp. Lk 24,13–35).

Dopustite, predraga moja braćo i sestre, da osobnim oduševljenjem, a kao potporu vašoj vjeri, posvjedočim svoju vjeru u Presvetu Euharistiju. “Ave, verum corpus natum de Maria Virgine, / vere passum, immolatum, in cruce pro homine!” Ovdje se nalazi blago Crkve, srce svijeta, zalog ispunjenja za kojim svaki čovjek, makar i nesvjesno, žudi. Otajstvo veliko, koje nas nadvisuje, a zasigurno i kuša sposobnosti našega razuma da ide iznad pojavnosti. Ovdje se naša osjetila varaju – “visus, tactus, gustus in te fallitur”, rečeno je u himnu Adoro te devoto (Klanjam ti se smjerno) – ali samo vjera, ukorijenjena u riječi Kristovoj, po apostolima predana, dostaje nam. Dopustite da poput Petra na koncu euharistijskog govora u Ivanovu Evanđelju, u ime čitave Crkve, u ime svakoga od vas, Kristu ponovim: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6,68).


60. U zoru ovoga trećeg tisućljeća svi smo mi, djeca Crkve, potaknuti da s obnovljenim zanosom hodimo u kršćanskom životu. Kako sam napisao u apostolskom pismu Novo millennio ineunte: “Nije, dakle, riječ o izmišljanju ‘novog programa’. Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u samome Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u njemu živio trojstveni život i s njime preobražavala povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu.”103 Izvršenje ovoga programa obnovljenoga zanosa u kršćanskom životu događa se po Euharistiji.

Svako zauzimanje za svetost, svako djelo usmjereno ostvarenju poslanja Crkve, svako izvršenje pastoralnih planova mora nužnu snagu crpsti iz euharistijskog Otajstva te se prema njemu usmjeriti kao prema svome vrhuncu. U Euharistiji imamo Isusa, imamo njegovu otkupiteljsku žrtvu, imamo njegovo uskrsnuće, imamo dar Duha Svetoga, imamo klanjanje, poslušnost i ljubav prema Ocu. Ako bismo zanemarili Euharistiju, kako bismo mogli naći lijeka našoj nedostatnosti?


61. Euharistijsko Otajstvo – žrtva, prisutnost, gozba – ne dopušta umanjenje ni instumentalizaciju. Treba ga živjeti u njegovoj cjelovitosti, bilo u liturgijskom slavlju, bilo u osobnom razgovoru s Isusom tek primljenim u pričesti, bilo u trenucima molitve za vrijeme euharistijskog klanjanja izvan mise. Tada se Crkva čvrsto izgrađuje te izražava ono što ona uistinu jest: jedna, sveta, katolička i apostolska; narod, hram i Božja obitelj; tijelo i zaručnica Krstova, Duhom Svetim oživljena; opći sakrament spasenja i zajedništvo hijerarhijski strukturirano.

Put koji Crkva prolazi ovih prvih godina trećeg tisućljeća također je put obnovljene ekumenske zauzetosti. Posljednja desetljeća drugog tisućljeća, koja su svoj vrhunac imala u Velikom jubileju, potaknuli su nas u tom smjeru, potičući sve krštenike da odgovore na Isusovu molitvu “ut unum sint – da budu jedno” (Iv 17,11). To je dug put pun zapreka koji nadilaze ljudske sposobnosti, ali imamo Euharistiju te pred njom u dubini srca možemo osjetiti one riječi koje je začuo prorok Ilija: “Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put” (1 Kr 19,7). Euharistijsko blago koje nam Gospodin stavlja na raspolaganje potiče nas prema cilju punog zajedništva sa svom braćom s kojima nas sjedinjuje isto krštenje. Kako ne bismo rasuli ovo blago, potrebno je pak poštovati zahtjeve koji proizlaze iz njegove naravi Sakramenta zajedništva u vjeri i u apostolskom nasljedstvu.

Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. Na to nas poziva i neprekinuta tradicija prema kojoj već od prvih stoljeća kršćanska zajednica bdije u čuvanju ovoga “blaga”. Potaknuta ljubavlju, Crkva nastoji sljedećim naraštajima kršćana prenijeti, a da ne izgubi nijedan djelić, vjeru i nauk o euharistijskom Otajstvu. Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se “u ovom Sakramentu sažima cjelokupno otajstvo našega spasenja”. 104

 

62. Uđimo, predraga moja braćo i sestre, u školu svetaca, velikih tumača istinske euharistijske pobožnosti. U njima teologija o Euharistiji poprima sav sjaj življene stvarnosti, postaje “zarazna” te, tako rekuć, “grije naša srca”. Nadasve, slušajmo Presvetu Mariju u kojoj se euharistijsko Otajstvo, više nego u bilo kome drugom, prikazuje kao otajstvo svjetla. Nju promatrajući spoznajemo kakvu preobražujuću snagu ima u sebi Euharistija. U njoj vidimo svijet obnovljen u ljubavi. Promatrajući nju uznesenu u nebo dušom i tijelom, vidimo otvoreno “novo nebo” i “novu zemlju” koja će se pokazati našim očima s drugim Kristovim dolaskom. Ovdje na zemlji Euharistija tvori njihov zalog te ih, na neki način, anticipira: “Veni, Domine Iesu!” (Otk 22,20).

U poniznom znaku kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i krv, Krist putuje s nama, kao naša snaga i naša popudbina te nas čini svjedocima nade. Ako pred ovim Otajstvom razum doživljava vlastite granice, srce prosvijetljeno milošću Duha Svetoga jasno naslućuje kako se postaviti, snizujući se u klanjanje te u bezgraničnu ljubav.

Usvojimo osjećaje sv. Tome Akvinskoga, izvrsna teologa, a ujedno i strastvena pjesnika euharistijskog Isusa, te dopustimo da se i naša duša otvori u nadi promatranja cilja kojemu žude naša srca, žedna radosti i mira:

“Bone pastor, panis vere,

Iesu, nostri miserere…”

“Dobri pastir, pravo jelo,

smiluj nam se, janje bijelo,

daj nam hranu, svoje Tijelo,

brani, vodi stado cijelo

k strani žića blaženog.

Silni Bože, što nam jesti

na zemaljskoj daješ cesti:

daj nam gore s tobom sjesti,

među svece ti nas smjesti

u nebu kod stola svog.”


Dano u Rimu, kod Sv. Petra, na Veliki četvrtak, 17. travnja 2003. godine, dvadeset i pete moga Pontifikata, Godine Krunice.


IOANNES PAULUS II

Leave a Reply