Neokateheze

 

 

 

 

 

 

Zadar, (IKA) – Zadarska stanica Gorske službe spašavanja (GSS) i Zadarska nadbiskupija još su jednom neuobičajenom “visinskom akcijom” potvrdili međusobnu podršku i otvorenost za suradnju. GSS-ovci, Davor Divković i Ivica Galac, uz nadzor i “nizinske upute” pročelnika stanice zadarskog GSS-a Nevena Zrilića, u ponedjeljak 5. siječnja spustili su se s vrha katedralnog zvonika Sv. Stošije visokog 56 m kako bi postavili transparent s informacijom o održavanju kateheza u zadarskoj katedrali Sv. Stošije od 21. siječnja.

“Želiš li da Isus uđe i u tvoju kuću? Dođi na kateheze, za mlade i odrasle, srijedom i nedjeljom u 20.15 u katedrali Sv. Stošije” piše na pozivnicama koju su priredili katedralni župnik mons. Ivan Mustać i katehisti, uz lik Isusa Krista koji je i na višemetarskom transparentu s pogledom na prolaznike Kalelarge. “Vidimo da nije dovoljno oglašavati samo u crkvi, treba činiti i više. To je obavijest za ljude o događanju u katedrali krajem siječnja. Gorska služba spašavanja svaku godinu čisti naš zvonik, tako smo povezani. Zamolili smo ih da stave transparent i to su vrlo rado učinili”, rekao je mons. Mustać.

Postavljanje transparenta izazvalo je veliko zanimanje i interes prolaznika, nenaviklih na tako veliko i uočljivo obavještavanje o crkvenom događaju. “Bolje da smo stavili to nego plakat za neki trgovački centar koji će čovjeku istresti iz džepa i ono malo što ima”, rekao je Divković, a mons. Mustać dodao: “Taj poziv može nekome spasiti život. Crkva je pozvana katehizirati. Navještaj Božje riječi spašava, a zajednica u tome pomaže i posreduje”. Uz dugogodišnje iskustvo u spašavanju i u visinskim radovima, GSS-ovci postavljaju plakate, saniraju oštećenja na sakralnim objektima, čiste ih i uređuju pročelja. Kako je bilo postavljati transparent duhovnog sadržaja? “Mi smo pozvani na to. Mi pod znakom križa i djelujemo. Mi nosimo znak križa. To nije samo simbolika, to je naše zvanje i uvjerenje. Spašavanje ljudskih života je naše uvjerenje – da se isplati riskirati vlastiti život da bi spasili drugi. Tako i postavljanje tog transparenta, to je sitnica u odnosu na ostalo”, rekao je pročelnik zadarskog GSS-a Neven Zrilić.

Na zadarskom području prošle godine GSS je intervenirao 45 puta, godine 2007. bilo je 43 akcije, a prije toga 33, 22. Trend je porasta akcija spašavanja. Neke potražne akcije traju i do 15 dana pa spašavatelj izdvoji i dva mjeseca godišnje da bi odradio te akcije, još uz školovanje, vježbe, tečajeve. Mi smo volonteri i želimo da tako i ostane. Nije problem jesmo li volonteri ili profesionalci, svugdje u svijetu GSS-ovci su volonteri. Ali trebalo bi financirati opremanje stanice GSS-a, po zakonu bi članovi za svaku aktivnost u GSS-u trebali biti refundirani za dnevnicu koju privređuju na svom radnom mjestu u matičnom poslu. Mi smo još uvijek daleko od toga. Čovjek koji radi visinske poslove na terenu izgubi dnevnicu u iznosu minimalno od 100 eura, to mu se ne vrati. Naša plaća je na nebu, u to jedino vjerujemo, kaže Neven Zrilić. To pokazuje kako je, ostavljajući redovito zaposlenje da bi se spasilo život i pomoglo potrebe društva, žrtva i plemenitost GSS-ovaca još i veća. “Već ste nam ovo platili predivnim božićnim koncertom u zadarskoj katedrali”, rekao je Divković mons. Mustaću. Nakon te akcije zadarski GSS-ovci su se uputili na Zagrebačku goru pomoći gledateljima sljemenske skijaške utrke koji su se zatekli u nevolji.


 

 

 

 

 

 

Zadar: Neuobičajena akcija Gorske službe spašavanja i nadbiskupije


Zadarska stanica Gorske službe spašavanja (GSS) i Zadarska nadbiskupija još su jednom neuobičajenom “visinskom akcijom” potvrdili međusobnu podršku i otvorenost za suradnju.

GSS-ovci Davor Divković i Ivica Galac, uz nadzor i “nizinske upute” pročelnika stanice zadarskog GSS-a Nevena Zrilića, spustili su se u ponedjeljak 5. siječnja s vrha katedralnog zvonika Sv. Stošije visokog 56 metara kako bi postavili transparent s informacijom o održavanju kateheza u zadarskoj katedrali Sv. Stošije od 21. siječnja.

“Želiš li da Isus uđe i u tvoju kuću? Dođi na kateheze, za mlade i odrasle, srijedom i nedjeljom u 20.15 u katedrali Sv. Stošije” piše na pozivnicama koju su priredili katedralni župnik mons. Ivan Mustać i katehisti, uz lik Isusa Krista koji je i na višemetarskom transparentu s pogledom na prolaznike Kalelarge.

“Vidimo da nije dovoljno oglašavati samo u crkvi, treba činiti i više. To je obavijest za ljude o događanju u katedrali krajem siječnja. Gorska služba spašavanja svaku godinu čisti naš zvonik, tako smo povezani. Zamolili smo ih da stave transparent i to su vrlo rado učinili”, rekao je mons. Mustać.

Postavljanje transparenta izazvalo je veliko zanimanje i interes prolaznika, nenaviklih na tako veliko i uočljivo obavještavanje o crkvenom događaju. “Bolje da smo stavili to nego plakat za neki trgovački centar koji će čovjeku istresti iz džepa i ono malo što ima”, rekao je Divković, a mons. Mustać dodao: “Taj poziv može nekome spasiti život. Crkva je pozvana katehizirati. Navještaj Božje riječi spašava, a zajednica u tome pomaže i posreduje”.

Uz dugogodišnje iskustvo u spašavanju i u visinskim radovima, GSS-ovci postavljaju plakate, saniraju oštećenja na sakralnim objektima, čiste ih i uređuju pročelja. Kako je bilo postavljati transparent duhovnog sadržaja? “Mi smo pozvani na to. Mi pod znakom križa i djelujemo. Mi nosimo znak križa. To nije samo simbolika, to je naše zvanje i uvjerenje. Spašavanje ljudskih života je naše uvjerenje – da se isplati riskirati vlastiti život da bi spasili drugi. Tako i postavljanje tog transparenta, to je sitnica u odnosu na ostalo”, rekao je pročelnik zadarskog GSS-a Neven Zrilić. (ika / gk)

7.1.2009.


Neokatekumenske


KATEHEZE

 

u Zadru

 


Što, zapravo, slušaju i u što se upuštaju oni koji sudjeluju na neokatekumenskim katehezama?

 

 

– oni, zapravo, ne slušaju kateheze Katoličke Crkve koje se nalaze u Katekizmu Katoličke Crkve i koje su napisane za pravu i istinsku vjersku pouku za sve katolike, nego slušaju Kikove kateheze koje se tajno prenose među neokatekumenskim katehistima, a koje nisu javno objavljene niti odobrene od strane Crkve (točnije od Kongregacije za nauk vjere).

– oni slušaju kateheze ‘zajednice’ koja ima svoju parahijerarhiju, paralelnu onoj Katoličke Crkve (to su odgovorni u ‘zajednici’, katehisti, regionalni katehisti sve do troje u vrhu – Kiko, Carmen i o. Mario). To nikada otvoreno ne kažu, već se kriju iza Katoličke Crkve (vidi i plakate kojima pozivaju na kateheze).

– sljedbenici ‘zajednice’, koje se nikad ne poziva na razmišljanje, moraju slijepo slušati tu parahijerarhiju, a ne hijerarhiju Katoličke Crkve.

– ako postanete član ‘zajednice’ bit ćete izdvojeni iz života Crkve slaveći euharistiju u subotu navečer, a sve sakramente nećete slavi u zajedništvu s Crkvom nego u svojoj zatvorenoj ‘zajednici’.

– ako postanete član ‘zajednice’ neće vam se reći što je slijedeći korak i koji je konačni cilj toga ‘puta’, to ćete tobože doznavati tijekom puta, tako da ni u jednom trenutku ne ćete zapravo znati gdje ste.

– odvojit će vas od ostatka obitelji i rodbine jer ćete se stalno vrtjeti u istom krugu ljudi da biste konačno postali stranci najbližima. Samo oni koji su u zajednici bit će ‘pravi’, a svi drugi, pa i najbliži, osobito ako imaju bilo kakvu primjedbu na ‘zajednicu’, bit će vam ‘neprijatelji’.

– u ‘zajednici’ potiču na endogamiju (samo ženidbu unutar članova ‘zajednice’), ukoliko jedan bračni drug nije član ‘zajednice’ moguća je zbog toga i rastava braka. Ako djevojka (neokatekumenka) ima mladića koji nije član ‘zajednice’, ostavit će ga ako ga ne uspije prisiliti da i sam postane član.

– oni favoriziraju obitelji s velikim brojem djece (što je hvalevrijedno s vjerskog i nacionalnog stajališta), ali oni to rade isključivo kako bi povećali broj svojih pripadnika. U tu svrhu protive se katoličkom moralnom nauku koji dopušta prirodnu regulaciju poroda (plodni i neplodni dani). Kad budu imali sedmero ili više djece, zbog stalnih konvivencija i putovanja od hotela do hotela, ostavljat će ih na čuvanje baki i djedu zanemarujući dužnu roditeljsku brigu.

– primijetit ćete da imaju svoj vlastiti rječnik (pomalo talijaniziran, kao što je primjer s neodređenim članom jedan, jedno, jedna…), a napose isključivo korištenje naziva za sakramente i službe. Tako govore samo o euharistiji, a nikad ne spominju sv. misu; za svećenika koriste isključivo izraz prezbiter itd.

ne vrednuju sveti crkveni prostor, niti sveto posuđe u njemu. Za svoje ‘obrede’ koriste isključivo svoje posuđe. Euharistiju ne slave na oltaru, nego na stolu, ne u crkvi nego u dvorani. Kad u crkvu ulaze ne klanjaju se, a i kod pretvorbe u svetoj misi ne kleknu, nego ostaju stajati prekriženih ruku. Sve to čine jer ne vjeruju u Kristovu realnu, stvarnu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Zato nikad nemaju pobožnost Klanjanja pred Presvetim niti Krunicu u svojim ‘zajednicama’.

– ako i slave svoju euharistiju u crkvi, onda uredno uklone sve ono što tamo zateknu i donesu svoj križ (i ostale predmete, od cvijeća do slika, sve izrađene po nacrtu i odredbama Kikovim), kojeg ne stavljaju na, pored ili prema oltaru, već pored ambona (kao da je Isus više prisutan u riječi Božjoj nego u Tijelu i Krvi na oltaru posvećenima i kao da sad ne prinosimo nekrvnu žrtvu Kristova križa, već samo vršimo gozbeni spomen na Pashu). Ne poštuju svetu tišinu u sakralnim prostorima, već plešu oko oltara (za njih stola) i plješću rukama remeteći potrebnu sabranost i mir koji je potreban kako bismo mogli susresti i primili mir Krista raspetoga i uskrsloga u sv. misi. Svoje obrede ne vrše prema od Crkve odobrenim liturgijskim knjigama, nego prema tajnim uputama Kika Arguella, svoga utemeljitelja. Poslije jedu i piju u tim prostorima.

– oni ne vrednuju dovoljno, premda ju često čine, sakramentalnu ispovijed. Za njih je prava ispovijed pred ‘zajednicom’. Naime, na određenoj dionici ‘puta’ morat ćete se javno ispovijedati pred svim članovima, iznoseći od jednostavnih i poznati grijeha do onih najintimnijih (nešto slično ‘Trenutku istine’ na Novoj TV), čime se krši crkvena zapovijed o ispovjednoj tajni i otvara mogućnost neslućenih manipulacija i povrjeda savjesti.

– materijalna sredstava i novac su za njih zlo, idol koji vas veže sve dok ih njima ne predate, a kad ih jednom predate onda se možete bez problema bogatiti. U tu svrhu skupljaju novac u crne vreće za otpad kako biste se prema novcu odnosili kao prema smeću i s gađenjem. U raznim prijelazima ili etapama puta morat ćete se odricati stvari ‘na koje ste vezani’ i njima ih predavati da biste tako bili oslobođeni navezanosti na materijalno. Ono što ste predali ne smijete znati gdje je završilo. Nitko nema evidenciju koliko i gdje novci idu. Nakon jednog ‘prijelaza’ morat ćete davati ‘zajednici’ 10 % od svih prihoda, opet ne znajući kamo novci idu. Bogati mladić kojemu je Isus kazao da sve proda, podijeli siromasima i pođe za njim, kod neokatekumena bi čuo da treba sve prodati i novac dati njima, a ne siromasima. Još bi vjerojatno čuo kod njih da čin odreknuća od bogatstva nije sredstvo za postizavanje Kraljevstva nebeskoga, nego cilj Kraljevstva nebeskoga.

pjesme koje pjevaju na svojim službama isključivo su napisane i uglazbljene od strane Kika Arguella (utemeljitelja ‘puta’), španjolskog odnosno andaluškog melosa, sjetnog, depresivnog i tugaljivog. Ne smiju pjevati hrvatske liturgijske pjesme čak ni hrvatske božićne pjesme. Zamislite si Božić bez hrvatskih božićnih pjesama u crkvi. Opravdanje je da Kiko sklada samo nad biblijskim tekstovima, kao da hrvatske božićne pjesme nisu zapravo prilagođeni biblijski tekstovi. Time ne poštuju hrvatsku kršćansku i kulturnu baštinu, nego Hrvatima nameću stranu kulturu gazeći po 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata.

– ne poznaju pojam inkulturacije s II. vatikanskog koncila, nego nameću stranu kulturu već pokrštenim narodima. To su prepoznali biskupi i Biskupska konferencija Japana kad su svi zajedno zatražili dokidanje njihovog sjemeništa u biskupiji Takamatsu.

– kad jednom uđete u tu ‘zajednicu’ i kad vam isperu mozak teško da se iz nje možete izvući.

 

 

Svećenici Zadarske nadbiskupije

 

 

 

 

Govor Benedikta XVI.


Draga braćo i sestre!


Velika mi je radost primiti vas u tako velikom broju danas na 40. godišnjicu početka djelovanja Neokatekumenskog puta u Rimu koji danas ima 500 zajednica. Sve vas od srca pozdravljam. Posebno pozdravljam kardinala vikara, Augustina Vallinia, isto tako kardinala Stanislawa Rylka, predsjednika Papinskog vijeća za laike koji je pozorno pratio proces odobrenja vaših Statuta. Pozdravljam također i odgovorne Neokatekumenskog puta: gospodina Kika Arguella i srdačno zahvaljujem na riječima kojima je prenio osjećaje svih vas, gospođi Carmen Hernández i ocu Mariu Pezziu. Pozdravljam zajednice koje idu djelovati u najsiromašnijim rubnim dijelovima grada Rima, one koje idu u „missio ad gentes“ na pet kontinenata, 200 novih obitelji u itineranciji i 700 katehista itineranata odgovornih za Neokatekumenski put u različitim narodima.

Znakovito je da se ovaj naš susret odvija u Vatikanskoj bazilici podignutoj na grobu apostola Petra. Upravo je on, prvi među apostolima, odgovarajući na Isusov upit dvanaestorici o Njegovu identitetu, ispovjedio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). Vi ste se danas okupili ovdje kako biste obnovili ovu istu ispovijest vjere. Vaša nazočnost, tako brojna i oduševljena, svjedoči dobrima koja je Bog učinio u protekla 4 desetljeća; ona pokazuje i vaše zalaganje kojim želite nastaviti započeti put vjernog nasljedovanja Krista i hrabrog svjedočenja Njegova evanđelja, ne samo u Rimu nego svugdje gdje vas Providnost pošalje; put poučljivog prianjanja uz sve smjernice Pastira i zajedništvo sa svim drugim sastavnicama Božjeg naroda. Nastojite to činiti svjesni da pomagati ljudima našega vremena susresti Krista, Otkupitelja čovjeka, utemeljuje poslanje Crkve i svakog krštenika. „Neokatekumenski put“ se uključuje u ovo poslanje Crkve kao jedan od mnogih putova nadahnutih Duhom Svetim za novu evangelizaciju na II. vatikanskom saboru.

Sve je započelo ovdje u Rimu, prije 40 godina, kada su u Župi svetih Kanadskih Mučenika osnovane prve zajednice Neokatekumenskog puta. Kako ne blagoslivljati Gospodina za duhovne plodove primljene posljednjih godina po vašim metodama evangelizacije? Kolika nova apostolska snaga je probuđena, bilo među svećenicima, bilo među laicima? Koliki su muževi i žene, kolike obitelji, koje su se udaljile od crkvene zajednice ili napustile prakticiranje kršćanskog života, preko navještaja kerigme i puta ponovno otkrili krštenje i radost vjere te entuzijazam evanđeoskog svjedočenja. Nedavno odobrenje Statuta „Puta“, od strane Papinskog vijeća za laike, učvršćuje poštovanje i dobru volju kojom Sveta Stolica prati ovo djelo koje je Gospodin probudio po vašim osnivačima. Papa, rimski biskup, zahvaljuje vam za velikodušno služenje u evangelizaciji ovog Grada i za vašu predanost kršćanskom navještaju u svakoj njegovoj životnoj sredini.

Vaša već priznata apostolska djelatnost bit će još učinkovitija u onoj mjeri u kojoj budete nastojali neprestano njegovati onu čežnju za jedinstvom koju je Isus prenio Dvanaestorici na Posljednjoj večeri. Prije svoje muke, naime, naš Otkupitelj je žarko molio da bi njegovi učenici bili jedno kako bi svijet povjerovao u Njega (usp. Iv 17, 21). Ovo jedinstvo, dar Duha Svetoga i neprestane čežnje vjernika, čini svaku zajednicu živim izričajem mističnog Tijela Kristova i čini je dobro ucijepljenom u Njegovo Tijelo. Jedinstvo Gospodinovih učenika pripada biti Crkve i nezaobilazni je uvjet da bi njezino evanđeosko djelovanje bilo plodonosno i vjerodostojno. Znam s koliko žara rade zajednice Neokatekumenskog puta u 103 župe Rima. Dok vas ohrabrujem za nastavak vašeg zalaganja, potičem vas da pojačate vaše prianjanje uz sve smjernice kardinala Vikara, mog neposrednog suradnika u upravljanju pastoralom biskupije. Organsko ucjepljenje „Puta“ u biskupijski pastoral i njegovo jedinstvo s ostalim crkvenim stvarnostima donijet će dobro čitavom kršćanskom puku i učiniti još plodnijim napore biskupije usmjerene obnovljenom navještaju evanđelja u ovom našem gradu. Naime, danas je potrebna široka misijska djelatnost koja bi uključivala različite crkvene stvarnosti koje, čuvajući originalnost vlastite karizme, djeluju usklađeno, trudeći se ostvariti „integrirani pastoral“ koji će donositi značajne rezultate. A vi, stavljajući se posve na raspolaganje u službi biskupu kako piše u vašim Statutima, možete biti primjer svim mjesnim Crkvama, koje s pravom u ovu rimsku Crkvu gledaju kao na model na kojeg se mogu referirati. Postoji još jedan duhovni plod koji je dozorio kroz ovih 40 godina za što bih želio zahvaliti skupa s vama Božanskoj Providnosti: postoji veliki broj svećenika i posvećenih osoba koje je Gospodin podigao u vašim zajednicama. Mnogi svećenici su angažirani u župama i u drugim područjima dijecezanskog apostolata, mnogi od njih su misionari itineranti u različitim narodima: oni velikodušno služe Crkvi u Rimu, a rimska Crkva nudi dragocjenu uslužnost u evangelizaciji u svijetu. Riječ je o istinskom „proljeću nade“ za rimsku dijecezansku zajednicu i za Crkvu! Zahvaljujem Rektoru i njegovim suradnicima u sjemeništu Redemptoris Mater u Rimu za odgojiteljsku službu koju vrše. Njihova zadaća nije lagana, ali je jako važna za budućnost Crkve. Stoga ih ohrabrujem da nastave svoje poslanje primjenjujući odgojne upute koje predlaže Sveta Stolica kao i biskupije. Cilj prema kojemu trebaju stremiti svi odgojitelji jest da pripreme svećenike da se uključe u biskupijski prezbiterij i pastoral, kako župni tako i biskupijski.

Drago braćo i sestre, današnji evanđeoski navještaj prizvao nam je zahtjeve i uvjete apostolskog poslanja. Isusove riječi, kako nam ih donosi sveti Matej odzvanjaju kao poziv da se ne obeshrabrimo pred poteškoćama, da ne tražimo ljudske uspjehe, da se ne bojimo nerazumijevanja, pa i progona. Naprotiv, ohrabruje da stavimo naše povjerenje jedino u Kristovu snagu, da uzmemo „vlastiti križ“ i slijedimo našeg Spasitelja, kojeg na kraju ovog Božićnog vremena promatramo u poniznosti i siromaštvu Betlehemu. Blažena Djevica Marija, uzor svakog Kristovog apostola i „kuća blagoslova“ kako ste pjevali, neka vam pomogne ostvariti u radosti i vjernosti poslanje koje vam Crkva povjerava. Dok vam zahvaljujem za služenje Crkvi u Rimu obećavam moju molitvu i od srca blagoslivljam sve vas prisutne i sve zajednice Neokatekumenskog puta, rasute po svijetu.

Čak i filoneokatekumenska web stranica korazym usudila se donijeti integralni govor.


http://www.korazym.org/index.php/movimenti/9-vita-fraterna/750-il-papa-al-cammino-neocatecumenale-spirito-di-unita-e-adesione-docile-alla-chiesa

 

 

 

 

10.01.2009 | 12:25 | IKA V – 109154/1


Papa primio članove Neokatekumenskog puta


Slavlje četrdesete obljetnice nazočnosti Neokatekumenskog puta u Rimu


Vatikan, (IKA) – Papa Benedikt XVI. primio je u povodu obilježavanja četrdesete obljetnice prisutnosti Neokatekumenskoga puta u Rimu u subotu 10. siječnja u bazilici Svetog Petra u Rimu 25 tisuća članova Nekatekumenskog puta iz Rima, zajedno s utemeljiteljima Kikom Arguellom, Karmen Hernandez i don Marijem Pezzijem. Na početku je Kiko Arguello predstavio Put i zajednice u Papinoj biskupiji. Riječ je o pet stotina zajednica koje djeluju u 103 župe. Između ostalog je rekao da su ozbiljno shvatili upute sadržane u okružnici Humanae Vitae i “danas imamo brojne obitelji s jedanaestero ili dvanaestero djece”. Prosjek je 5,5 djeteta po obitelji i to je najviši prosjek u Europi. Arguello je zatim istaknuo da su najveći evangelizatori upravo ta djeca, koja uspijevaju zadiviti svoje vršnjake, često i nekrštene, načinom kako se u njihovim obiteljima živi evanđelje.

Zatim je Sveti Otac pozdravio osnivače Neokatekumenskog puta, te nazočne kardinale Stanislawa Rylka, predsjednika Papinskog Vijeća za laike, kao i kardinala Agostina Vallinija, Papina vikara za Rim. Također je pozdravio dvije stotine novih obitelji koje su spremne poći evangelizirati po cijelom svijetu te 700 katehista-itineranata odgovornih za Neokatekumenski put u različitim zemljama svijeta.

Papa je istaknuo da je znakovito da se susret održava upravo u vatikanskoj bazilici, na grobu apostolskog prvaka Petra. Nazočnost tolikog broja braće i sestara iz Neokatekumenskoga puta svjedočanstvo je čudesa koje je Gospodin učinio kroz protekla četiri desetljeća i to ne samo ovdje u Rimu, rekao je Papa, nego svugdje gdje vas je Providnost dovela, sve u poslušnosti pastirima i zajedništvu sa svim članovima Božjeg naroda. Kako ne blagoslivljati Gospodina za duhovne plodove koje smo mogli, preko evangelizacije koju vi ostvarujete, iskusiti u ovih četrdeset godina? Tolikim je muževima i ženama i cijelim obiteljima, koji su bili udaljeni od Crkve ili prestali vjerovati, navještaj Radosne vijesti i ovaj Put ponovnog otkrivanja svog krštenja, pomogao da ponovo nađu radost svoje vjere i zanosno svjedoče Evanđelje, rekao je Papa. Zatim je Sveti Otac podsjetio da je nedavno odobrenje Statuta Neokatekumenskoga puta potvrdilo poštovanje i naklonost s kojom Sveta Stolica prati djelo koje je Gospodin podigao preko pokretača Puta.

Papa je zatim podsjetio na još jedan duhovni plod Puta: veliki broj svećeničkih i redovničkih zvanja koje Bog probudio u Neokatekumenskim zajednicama. Mnogi svećenici su aktivni u župama Rimske biskupije a mnogi su misionari-itineranti po cijelom svijetu. Putem njih Rimska Crkva pruža dragocjenu pomoć evangelizaciji cijelog svijeta. “To je proljeće nade za Rim i cijelu Crkvu”, rekao je Papa. Zahvalio je, stoga, posebno rektoru Bogoslovnog sjemeništa Redemptoris Mater i njegovim suradnicima. Na kraju je Papa još jednom zahvalio članovima neokatekumenskih zajednica u Rimu, obećao da će se moliti za njih i podijelio svoj blagoslov za njih i sve nekokatekumenske zajednice u svijetu.

Neokoatekumenski put postoji u 120 zemalja na pet kontinenata i ima 20 tisuća zajednica u više od 5500 župa. U Hrvatskoj je Neokatekumeski put, kao itinerarij pokrsne inicijacije, nazočan od 1977. godine i danas ima 183 zajednice u 72 župe.

 

 

 

 

OSVRT NA

IZJAVU GRUPE ZADARSKIH SVEĆENIKA

O NEOKATEKUMENSKIM KATEHEZAMA

 


Ovih sam dana primio od nekih prijatelja listić s naslovom Neokatekumenske kateheze u Zadru, koji nosi potpis Svećenici Zadarske nadbiskupije.

Očito je na koga se odnosi ovaj listić, ali se ne navodi tko su konkretno ovi svećenici, tko je osobno napisao ovu vrstu izjave, tko stoji iza nje. Potpis, koji nije pravi potpis, jer ne navodi autora ovog spisa, navodi nas na mišljenje da su svi zadarski svećenici sporazumno napisali ovu izjavu. Ali mnogi svećenici su izričito zanijekali bilo kakvu povezanost s ovom izjavom, držeći se čak uvrijeđenima činjenicom da su bili umiješani bez njihovog pristanka. Nitko uopće nije preuzeo odgovornost za ove retke. Manjak hrabrosti? Svijest da ovaj spis nije u potpunosti u redu i da donosi određeni rizik? Nedostatak ozbiljnosti sastavljača? Koju vrijednost ima jedan anonimni spis? Ova pitanja za sada ostaju bez odgovora. Neki glasovi govore o nekim svećenicima koji su se sastali u Zemuniku i odlučili objaviti ove retke.

Stvar koja najviše iznenađuje je da se na ovim stranicama govori o katehezama i o

neokatekumenskim zajednicama, potpuno zanemarujući činjenicu koja je poznata u čitavoj Europi, to jest da je Sveti Otac Benedikt XVI., 11. svibnja 2008. na blagdan Pedesetnice, nakon sedmogodišnjeg perioda ad experimentum i pozitivnog mišljenja pet Vatikanskih kongregacija, odobrio statut Neokatekumenskog puta, to jest odobrio Neokatekumenski put. I ne samo to. Sveti Otac je također Putu dodijelio javnopravnu osobnost.

Osim toga 10. siječnja ove godine Benedikt XVI. primio je u bazilici sv. Petra 25 tisuća braće neokatekumenskih zajednica iz Rima prigodom četrdesete obljetnice rođenja prve neokatekumenske zajednice u rimskoj župi Kanadskih mučenika. Sam Papa je rekao da je u Rimu 500 neokatekumenskih zajednica raspoređenih u 105 župa i nazvao ih je »proljećem Crkve«, jer iz njih izlaze mnoga zvanja za svećeništvo i posvećeni život a mnoga braca koja su bila daleko od prakticiranja kršćanskog života su se zahvaljujući ovim zajednicama vratili k vjeri.

Zašto napadati s tolikom tvrdoćom jedan put koji je Papa odobrio? Nije li ovo posredan napad na samog Papu? Na kraju širitelji ove izjave vjerojatno nisu primijetili da je Put bio, kako kaže agencija Zenit, najnavođeniji pokret u pozitivnom smislu, od sudionika na Sinodi o Riječi Božjoj u Rimu.

Ovaj ozbiljan nedostatak čini govor ove grupe svećenika iznimno krhkim, jer rađa sumnju da iza spomenutog spisa ne stoji jedan miran i objektivan stav. Nego, neovisno o nakanama, radi se o vrlo buntovnom postupku, tj. pokušaju potvrđivanja vlastitih ideja neovisno o objektivnoj istini, i predstavlja izobličenu poluistinu.

Pogledajmo sada detaljnije neke tvrdnje ovih svećenika:

1. Kateheze Neokatekumenskog puta (u daljnjem tekstu NKP), kažu svećenici ove grupe, nisu odobrene od Kongregacije za nauk vjere. To nije točno. Gore spomenuta Kongregacija pod vodstvom ondašnjeg kardinala Ratzingera i mons. Bertonea, brižljivo je ispitala i pregledala sve kateheze NKP-a te je na kraju uputila pohvalno pismo Vijeću za

laike s obzirom na same kateheze. Činjenica da nisu tiskane ne predstavlja krivnju.

Tiskanje ili ne samih kateheza biti će usklađeno s mjerodavnim vatikanskim dikasterijima.

2. NKP ima, kažu, parahijerarhiju (gotovo ukazujući na tajnu ili zlu moć) i da se katehisti kriju iza Crkve. Statut odobren od Svete Stolice opisuje jasno i ne krijući ništa tko su odgovorni zajednica, tko su katehisti, regionalne ekipe i tko su i što čine Kiko, Carmen i otac Mario kao Međunarodna ekipa. Nadalje, katehisti se ne kriju iza Crkve, već zahvaljujući činjenici da je NKP-u dodijeljena javnopravna osobnost, djeluju u ime Crkve, surađujući s biskupima pojedinih biskupija.

3. Sljedbenici zajednica, kažu, moraju slijepo slušati ovu hijerarhiju NKP-a. Izraz sljedbenici naveden je kao da se radi o članovima sekte. U stvari tko je slušao i sluša kateheze sluša braću, muškarce i žene, mlade ili stare, bračne parove koji iskreno svjedoče vlastitu vjeru i naviještaju kerigmu.

4. Članovi zajednica, kažu, biti će izdvojeni od crkvenog života, zatvoreni u zatvorenu zajednicu. Čini se kao da se govori o nekom mafijaškom društvu. NKP je vrlo jednostavna stvarnost. Temelji se na Riječi Božjoj, liturgiji i zajednici, tri temeljna elementa za život Crkve, koji ne odvajaju već ujedinjuju u Kristu. Srijedom navečer zajednica slavi liturgiju Riječi Božje te subotom navečer se slavi euharistija koja je po Statutu odobrenom od Svete stolice nedjeljna euharistija. Jednom mjesečno se održava dan duhovnih vježbi, koji se naziva konvivencija. S druge strane vjernik koji obično sudjeluje na nedjeljnoj misi u deset sati ne sudjeluje na ostalim misama koje se slave u drugim terminima. Osim toga, Misi uvijek predsjeda svećenik, koji ukoliko je predstavnik biskupa i, naravno, Krista, čini princip jedinstva i zajedništva sa cijelom Crkvom, mjesnom i sveopćom.

5. Članovi zajednica, kažu, ne poznaju različite etape Puta i ne znaju gdje se nalaze. Statut koji svaki brat ima u rukama, jasno opisuje sve različite etape NKP-a. Osim toga, svaki brat, mlad, mladi ili stariji, koji sudjeluje na katehezama sposoban je rasuđivati da li je to što prima preko kateheza dobro ili loše za njegov život, te potom to u slobodi prihvatiti ili odbaciti.

6. Kažu da NKP odvaja osobe od obitelji i rodbine. Istina je upravo suprotna. Nebrojeni su primjeri pomirenja sa bližnjom i daljnjom rodbinom. Navještena riječ daje braci snagu da u ime Isusa Krista traže oproštenje nadilazeći stare obiteljske podjele i poštivajuci svakoga na njegovom životnom putu.

7. Kažu da se na NKP-u moraju ženiti samo sa članovima zajednice. Moglo bi se napraviti istraživanje o tome. U stvari mlade se potiče da se ožene s osobama koje imaju kršćanske stavove. Ako su takve osobe u zajednici gdje se prolazi put rasta u vjeri koju primamo od Crkve u krštenju, skladni život bračnih drugova može biti lakši. Brak utemeljen na vjeri je čvršći jer je utemeljen na stijeni, na Kristu.

8. Prisiljavaju se članovi zajednica da rađaju brojnu djecu. Iluzorno je govoriti o prisili. Tijekom NKP-a braca se upućuju u nauk Crkve iznesen u enciklici Humanae Vitae kao i u drugim dokumentima Učiteljstva koji pozivaju supružnike da budu odvažni te u činu bračne ljubavi ne odvajaju vid sjedinjenja od vida rađanja. Sve se ovo čini u ozračju ljubavi i povjerenja prema Majci Crkvi, a to je onaj duh u kojem se braća iz zajednica neprestano odgajaju. Nadalje, govoreći o proročkoj enciklici pape Pavla VI. objašnjavaju se također prirodne metode, njihovu vrijednost i njihovo pravo značenje (HV 16), a koje se koriste zbog ozbiljnih razloga. Pogrešna je jednadžba koju iznose ovi svećenici: mnogo djece jednako zanemarena djeca. Bilo bi dovoljno pogledati kako rastu djeca iz zajednica. Iako s mnogim poteškoćama sukladno njihovoj dobi, u odnosu s prijateljima i prema zavodljivostima svijeta, vjera roditelja i braće pomaže im da ne izgube Boga iz vida.

9. S obzirom na vlastiti rječnik: svećenici prezbiteri, euharistija – misa. Na NKP-u se radije koristi rječnik Drugog vatikanskog sabora koji koristi ove pojmove u svojim mnogim dokumentima. To je znak poštovanja prema teologiji i rječniku Sabora.

10. Iz činjenice da zajednice radije slave u dvorani a ne u crkvi, grupa svećenika iz Zadra zaključuje da neokatekumeni ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Tu je zanemarena činjenica da se radi o malim zajednicama kojima bolje odgovara manji liturgijski prostor kako bi se izbjegla raspršenost zbora. Zaključak da neokatekumeni ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji je zaista paradoksalan. Možda malo njih zna da su neokatekumenske zajednice za vrijeme Godine euharistije svake nedjelje popodne imale klanjanje u crkvi pred svečano izloženim Oltarskim Sakramentom. Zatim, svaki brat nakon etape Inicijacije u molitvu, svakodnevno moli jutarnje pohvale, sa čitanjima iz Službe čitanja i evanđeljem dana, s 15 minuta molitve srca, itd., a nakon etape Loreta i Krunicu BD Marije.

11. U jednom trenutku izjave proturječeći onome što je prije rečeno, priznaje se da neokatekumenska zajednica ponekad slavi u crkvi, ali se pripisuje zajednici stav prezira prema župskim liturgijskim znakovima. Niz netočnosti otkriva predrasude velike kao neboder. Neka ovi svećenici dođu vidjeti koje se liturgijske knjige koriste. NKP je put kršćanske inicijacije unutar župe, pod vodstvom župnika i biskupa. Liturgijsku praksu nije izmislio ni Kiko ni Carmen. U barakama Palomeras Altasa na periferiji Madrida, Kiko i Carmen su susreli mons. Pedra Farnesa jednog od najboljih španjolskih liturgičara učenika Don Bottea. Preko njega NKP je ušao u dodir s liturgijskom obnovom Drugog vatikanskog sabora. Ne radi se dakle o Kikovim liturgijskim izmišljotinama već o liturgijskoj obnovi Koncila koja preko NKP-a izlazi iz biblioteka i stiže u župe.

12. Obzirom na javnu ispovijed i kršenje ispovjedne tajne, neka ovi svećenici dođu vidjeti kako uistinu stoje stvari. Jedan kardinal, koji nije član Puta, nazočio je skrutinijima u kojima braca u svijetlu Rijeci Božje govore o vlastitom životu sa slobodom koja dolazi od Duha Svetoga i komentirao je: »Ovdje se liječi ljudsko tkivo društva«. Radi se o pokrsnom katekumenatu i stoga se govori slobodno. Sveti Augustin koji je živio u doba u kojem je još na snazi bio katekumenat, govori s iznimnom iskrenošću o samome sebi i vlastitim dramama pred Bogom u biografskoj knjizi naslovljenoj Ispovijesti. Tako su, dakle, govorili katekumeni bez bilo kakvog kršenja ispovjedne tajne.

13. Govor o novcu i desetini: cijelo Pismo i Novi zavjet odlučno pozivaju svakog kršćanina da ne čini idol od novca i da pomogne brata u potrebi.

14. Pjesme Puta. Ukoliko je pokrsni katekumenat sličan onome prvotne Crkve, NKP ima svoj razvoj, svoju logiku i također ima i svoje pjesme (u pravilu se radi o psalmima i ulomcima Svetog Pisma). Pjesme sadrže teologiju Puta i označavaju različite etape. Ali, treba reci, da su pjesme na hrvatskom jeziku, dakle one su hrvatske i uopće ne preziru prekrasnu tradiciju hrvatskih pjesama, koje sva braća pjevaju na župskim slavljima.

15. Inkulturacija: NKP se ne inkulturira, kažu. NKP vodi braću k ozbiljnom življenju evanđelja. Na taj način evanđelje ulazi u svagdanji život braće, obitelji, kulture i postaje joj duša. Obzirom na Sjemenište Redemptoris Mater u Japanu, istina je da ga je Biskupska konferencija Japana zatvorila. Ali treba također reći da ga je Benedikt XVI. preoblikovao u Papinsko sjemenište za evangelizaciju Japana i imenovao kao rektora umirovljenog biskupa Takamatsua.

16. Obzirom na ispiranje mozga, koje se po grupi iz Zadra događa na NKP-u. Braća koja slobodno napuštaju NKP dokazuju neistinost ove tvrdnje.

Na kraju valja naglasiti da je metoda koju upotrebljava gore spomenuta grupa svećenika

izrazito pogrešna. Zašto? Upućene su protiv NKP-a teške tvrdnje bez citiranja ikakve

dokumentacije koja bi ih potvrdila, dakle bez ikakvog utemeljenja, i bez stvarne provjere. Ovo ponašanje kao da ne dolazi od braće iz iste Crkve, s kojima bi trebali dijeliti isto kršćansko iskustvo. Ponekad se ima dojam da oni koji govore nisu svećenici, jer se koriste argumentima sa stilom dostojnim Voltairea ili Da Vincijevog koda, s istom žestinom kojom je u nedavnoj prošlosti bio napadnut i Opus Dei. Upućuju se strašno uvredljive tvrdnje, površni sudovi i a priori optužbe, bez navođenja ikakvog dokumenta odakle bi dolazile takve informacije.

Nek nam se Gospodin svima smiluje i ujedini nas u svome Sinu. Iako u različitosti iskustava mi smo jedno tijelo, jedan duh i jedna vjera. Neka nam Djevica Marija Majka našeg Gospodina Isusa Krista i Majka svih nas pomogne kako bi stvari gledali s više vedrine i bili vjerni Crkvi.


Igor Miletić, prof. povijesti umjetnosti i odgovorni 1. zajednice župe sv. Josipa u Zadru


P.S. Ovaj osvrt sam napisao s nekolicinom braće iz naših zajednica.

 

 


ODGOVOR ZADARSKIH SVEĆENIKA ‘ODGOVORNOME’ 1. ZAJEDNICE

NEOKATEKUMENSKOG PUTA ŽUPE SV. JOSIPA U ZADRU

 


Dragi gospodine Miletiću,


Što je to vama ‘očito’, veliko je pitanje. Ovaj listić se ‘na nikoga ne odnosi’, već je upućen našim vjernicima koje vi pozivate na kateheze a da im ‘očito’ niste jasno rekli čije su to kateheze. Zašto se bojite napisati da su to neokatekumenske kateheze? Ili se možda želite skriti iza ‘kateheza’ kako bi ljudi misliti da su to župne kateheze koje su u skladu s Katekizmom Katoličke Crkve? To da vaše kateheze još nisu od Crkve odobrene, priznao je i vaš utemeljitelj Kiko Argüello kad je nakon priznanja Statuta na konferenciji za tisak izjavio da ‘sada Sveta Stolica proučava tekstove kateheza Puta, tako da ih se može objaviti i proslijediti župama diljem svijeta’. Doista je interesantno da nečije kateheze Crkva treba odobriti. Kao da Crkva nije svim vjernicima dala Katekizam po kojem treba valjano i ispravno katehizirati. Možda se vi izjednačavate s Crkvom? Možda mislite da ste prava Crkva, a ne samo ‘jedna stvarnost’ u Crkvi, kako vam poruči Sveti Otac. Ne znači li to onda da su možda ‘zajednice’, izrasle na temelju kateheza, u Crkvi nelegalne kad je ono na čemu se izgrađuju još neodobreno. Ako su kateheze kojima vi poučavate članove svojih zajednica u skladu s Katekizmom Katoličke Crkve, zašto ih držite u tajnosti? Zašto svaki vjernik, a osobito svećenik (kateheta svoje župne zajednice) ne može dobiti na uvid vaše kateheze? Što je još gore, svećenik (koji je završio teološki fakultet) ne može biti vaš katehist ako i sam nije na ‘Putu’. Sve što jest po teološkom obrazovanju, odgoju i ređenju baca se u vodu i on počinje od ‘početka’. Svećenik ili prezbiter uopće ne vodi niti katehizira ‘zajednice’ ‘Puta’ u svojoj župi, umjesto njega netko tko nema ništa od nabrojenoga proglašava se odgovornim u ‘zajednici’. Čudna li nauka! Čega je to znak? Je li vi možda imate neko tajno znanje kojeg mi nismo vrijedni? Ili je možda to tajno znanje u suprotnosti s onim što mi vjerujemo? Ako i kada Crkva odobri vaše kateheze, one se nikad neće moći izjednačiti s Katekizmom Katoličke Crkve. Naime, i onda će biti vaša obveza kazati da su to neokatekumenske kateheze, jer vaše kateheze završavaju uvođenjem u zajednice Neokatekumenskog puta.

Listić ili letak nije potpisan iz praktičnih razloga. Trebala bi nam cijela jedna stranica samo za potpise, a što bi umanjilo prostor za vrijedan sadržaj informacija za naše vjernike. Štoviše, imali smo još mnogo toga reći svojim vjernicima, ali zbog ograničenog prostora nismo bili u mogućnosti (nadamo se da će biti još mnogo prilika za priopćiti sve drugo).

Ni iz čega se ne može iščitati da su autori listića svi zadarski svećenici. U hrvatskom jeziku riječ svećenici znači dvojicu ili više svećenika, nikako ne nužno sve svećenike. Da smo htjeli reći da su autori listića svi svećenici, onda bismo napisali svećenstvo ili prezbiterij Zadarske nadbiskupije. To bi tek uključivalo sve članove prezbiterija Zadarske nadbiskupije.

Vama su ‘mnogi svećenici izričito zanijekali bilo kakvu povezanost s ovom izjavom’, a mnogi su bili ‘uvrijeđeni činjenicom da su bili umiješani bez njihovog pristanka’. Koji su to svećenici vama zanijekali bilo kakvu povezanost s ovom izjavom? Zašto sami sebi skačete u usta? Prethodno prigovarate na nepotpisani listić, a sada sami ne želite navesti koji su to svećenici vama zanijekali povezanost s tim listićem. Tko nema hrabrosti? Vi ili oni? Ili je to možda vaša stilska figura, neutemeljena na činjenicama? Iz prethodnog objašnjenja (o hrvatskom jeziku) jasno je da ‘oni’ ne mogu biti uvrijeđeni kad ‘oni’ ne spadaju u svećenike autore listića. Jesu li možda ti ‘svećenici’ samo fikcija?

Vi si očito zamišljate letak kao ‘bombu’ za koju netko treba ‘preuzeti odgovornost’. Svećenici ‘teroriziraju’ grad iznoseći istinu o plodovima Neokatekumenskog puta. Otkud vam ‘hrabrost’ gospodine Miletiću da posumnjate u hrabrost svećenika koji su potpisali ovo pismo. Braća i sestre tih svećenika bili su spremni dati svoj život u obrani hrvatske domovine od srbočetničkog agresora. Neki od njih su i položili svoj život na oltar Domovine. Otkud vam ‘hrabrost’ da posumnjate u spremnost njihove braće, katoličkih svećenika, da učine bar isto toliko za obranu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve?

Mi, katolički svećenici, smatramo da je uvijek i ‘u potpunosti u redu’ upozoriti naše vjernike na sve opasnosti raznih ‘zajednica’ koje se tajno sastaju i dijele tajni nauk. Krist nas je oslobodio gnoze i priopćio nam sve što je čuo od Oca svojega, jer smo Njegovi prijatelji. Znamo da je za vas osobiti rizik ako se istinito progovori o devijacijama Neokatekumenskog puta. Iako ih čuvate kao zmija noge, one ipak dođu na svjetlo dana.

Gospodine Miletiću, mi ne vodimo brigu gdje ste vi sa svojom obitelji bili prošlu subotu. Zašto vas zanima i tko vas obavještava gdje se katolički svećenici druže i sastaju? Tko vas je izvijestio o sastanku u Zemuniku i tko vas je ovlastio da to spominjete u pismu? Hoćete li nam vi određivati smijemo li se sastajati, gdje i o čemu smijemo razgovarati? Doista osobita drskost!

Nakon potpisa vašeg cijenjenog imena, u navedenim titulama, skrivene su mnoge nejasnoće i pitanja. Razumijemo da ste profesor povijesti umjetnosti i po prilici nam je jasno koje bi ste poslove mogli obavljati. No, nije nam jasno kako možete odobravati uništavanje kulturne i vjerske baštine grada Zadra i Zadarske nadbiskupije. Vi, kao povjesničar umjetnosti, trebali ste se usprotiviti postavljanju jumbo-plakata na zvonik katedrale sv. Stošije. Otkad se zvonici koriste kao prostori za oglašavanje? Hoćemo li sutra vidjeti na dotičnom zvoniku i neke komercijalne plakate koji reklamiraju nešto što je u sukobu s učenjem Katoličke Crkve? Zna se što se oduvijek stavljalo na zvonik: zastava ili barjak, ali nikad plakati. Nisu li zvonici naših crkava dovoljan znak i poruka za sebe? U svojoj vertikali pozivaju nas da uzdignemo svoja srca prema Gospodinu (sursum corda, kako kaže misno Predslovlje) i da ne mislimo samo na zemaljsko, nego da čeznemo za nebeskom domovinom. Nije li zvonjava zvona sa zvonika dovoljan poziv na molitvu i na kateheze, te nam ne trebaju jumbo-plakati koji devastiraju našu sakralnu baštinu?

Kustosi sakralne i kulturne baštine grada Zadra, poradi uništavanja kulturne baštine, skinuli su sa zidina izvješeni plakat potpore našem generalu Anti Gotovini, heroju domovinskog rata. U ovom slučaju to nije vrijedilo.

Imate problem s potpisom listića u kojem se spominju svećenici Zadarske nadbiskupije, a niste imali problem što se pisalo (u IKA-i, u Glasu Koncila i drugdje) da je plakat postavila Zadarska nadbiskupija u suradnji s GSS-om. Mi, svećenici Zadarske nadbiskupije, dio smo te ustanove i nitko nas nije pitao smije li i u naše ime postavljati takav jumbo-plakat. Ne samo da ste manipulirali sa katehezama (izostavljajući pridjev neokatekumenske), nego ste manipulirali i s imenom Nadbiskupije, poistovjećujući je s Neokatekumenskim putom. Plakate ste postavljali na vanjska vrata crkava (uništavajući boju i vanjski drveni sloj), na vratima dućana, restorana, trgovina. Pozive za ‘kateheze’ ste dijelili ljudima koji su izlazili iz crkve nakon sv. mise na blagdan sv. Stošije. Sve blagdane i vjerske manifestacije koristite samo za promicanje vaših kateheza. Bojimo se da plakate nećemo još vidjeti na kantama za smeće ili da će možda iskočiti iz paštete. Ljudima samo što ne gurate u usta poziv na kateheze. Zar su toliko devalvirale vaše kateheze da ljude jednostavno morate ‘prisiliti’ da vam dođu na kateheze?

Što se tiče druge titule nakon vašeg imena (odgovorni 1. zajednice župe sv. Josipa u Zadru), moramo priznati da nam nije posve jasno što ona znači. Pitamo se jeste li vi tamo župnik? Budući da ste obiteljski čovjek pretpostavljamo da župnik ne možete biti (barem u Rimokatoličkoj Crkvi). Je li župa sv. Josip zajednica? Kako se ta 1. zajednica župe odnosi prema župnoj zajednici sv. Josipa u Zadru? Prelistavajući literaturu koja govori o službama i redovima hijerarhije Katoličke Crkve nismo naišli na ništa slično. Postoje kandidati, lektori, akolite, đakoni i biskupi u katoličkoj hijerarhiji. Nigdje nismo našli odgovorne numeriranih zajednica. Vjerojatno se radi o parahijerarhiji koju smo naveli u našem listiću. Nije mi jasno kako niste bili svjesni da ovim upućivanjem svog pisma upravo potvrđujete jednu našu vrlo važnu tvrdnju iz listića (onu o paralelnoj ili parahijerarhiji).

Sad kad smo ustanovili stvarno postojanje parahijerarhije, zanima nas kako se ta parahijerarhija odnosi prema hijerarhiji Katoličke Crkve u Zadru? Naime, poznato je da svaki župnik u svojoj župi uprisutnjuje biskupa mjesne Crkve. U biskupovo ime on obavlja kraljevsku, svećeničku i proročku službu. Službu upravljanja, posvećivanja i poučavanja (katehiziranja). On odgovara mjesnom ordinariju za svoju službu. Župnik je za svoju pastirsku službu u župi odgovoran biskupu, pastiru mjesne Crkve. Kome i za što odgovara odgovorni 1. zajednice župe sv. Josipa? Kako mogu biti dvojica odgovornih u jednoj župi? Je li možda župnik odgovara odgovornome 1. zajednice?

Ovo se možda može činiti kao igra riječi, međutim, iza toga se krije stvarni problem. Naime, mi smo očekivali da će na naše pismo eventualno odgovoriti naše kolege, svećenici ili prezbiteri koji u svojim župama imaju neokatekumenske zajednice. Naše kolege su i diplomirani teolozi, a neki od njih i licencirani teolozi; dakle, kompetentni da nam odgovore na naše pismo. Na naše iznenađenje odgovara nam netko tko je povjesničar umjetnosti. Uz dužno poštovanje prema svim zvanjima i zanimanjima, ipak nekompetentan u stvarima teologije. Ili možda smatra da ga neki ‘kurs teologije Puta’ osposobljava i čini kompetentnim u stvarima svete teologije. Naš strah je tim veći kad pomislimo da postoji mogućnost da ga to što je odgovorni 1. zajednice stavlja ispred svećenika-prezbitera. Onda bi se dalo zaključiti da parahijerarhija ima veću odgovornost od hijerarhije jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.

Vrlo je interesantno i vaše numeriranje zajednica. Kao da se radi o vojnim formacijama ili su ljudi samo broj u vašim zajednicama, bez osobnosti i subjektiviteta.

Na kraju u P.S. pišete kako ste svoj osvrt napisali s nekolicinom braće iz svojih zajednica. Koja su to braća? Ne navodite njihova imena, a bili ste jako revni u traženju imena potpisnika listića.

U svom osvrtu izjednačavate odobrenje Statuta Neokatekumenskog puta s odobrenjem Puta samoga. Kako onda protumačiti da i nakon odobrenja Statuta još nisu odobrene kateheze Puta? Prije bi se moglo reći da je Neokatekumenski put u procesu odobravanja. U nabrajanju svih odobrenja i pozitivnih mišljenja nigdje ne navodite pismo kardinala Arinzea (koje vam je uputio po nalogu Svetoga Oca), a sastavni je dio novoodobrenog Statuta. Jeste li ga se držali u svojim zajednicama? Držite li se svoga Statuta koji kaže da euharistija koju slavite mora biti dio župne liturgije? Poštujete li odredbu da svetu euharistiju morate slaviti prema Rimskom misalu i nikako drukčije? Jesu li vaše euharistije otvorene za sve župljane ili samo za neokatekumene? Naravno, odgovorit ćete potvrdno? Slijedeće pitanje bi onda glasilo, posjećuju li i drugi župljani, koji nisu neokatekumeni, vaše subotnje euharistije? Bilo bi još puno pitanja, ali zbog dužine teksta navodimo samo neka.

Što je Neokatekumenski put slavio 10. siječnja u Rimu? Što se dogodilo prije 40 godina, odnosno 1968. ili 1969. godine? Kiko i Carmen su se susreli među barakašima Palomerasa Atlasa, u predgrađu Madrida 1964. godine, a 1967. oblikovali kerigmatsko-katehetsku sintezu što je temelj i početak Neokatekumenskog puta. Očito da se i jedno i drugo dogodilo prije više od 40 godina. Umjesto toga vi ste slavili 40 godina od dolaska u Rim, u župu Kanadskih mučenika. Vrlo interesantan datum za obljetnicu! Umjesto da se slavi obljetnica nadahnuća karizme utemeljitelja ili utemeljenje samoga Puta, vi ste slavili slijetanje u Rim! Naravno, mnoge ‘zajednice’ jurišaju na Rim ne bili tamo našli svoje zaštitnike. Nije li ta obljetnica odjednom iskrsla iz razloga što je Papa mjesecima šutio i ni jednom zgodom nije spomenuo Neokatekumenski put nakon odobrenja Statuta? Vjerojatno je Svetom Ocu bilo jako poticajno Kikovo pričešćivanje prekriženih ruku, pa je Papa ‘slučajno’ nakon tog incidenta počeo isključivo pričešćivati klečeći i na jezik.

U svečarskoj prigodi ‘važne’ obljetnice nije primjereno nikoga kuditi i prekoravati, pa ni ispravljati. Papa se toga držao kad je doista puno lijepih riječi rekao o Neokatekumenskom putu. No, bio je ‘prisiljen’, usprkos svečarskoj zgodi, izreći i nekoliko važnih upozorenja voditeljima Neokatekumenskog puta. U svom pozivanju na Papu nigdje ne spominjete ta upozorenja. Štoviše, vaši ‘suradnici’ u katoličkih glasilima u Hrvatskoj grubo su cenzurirali Papin govor i donijeli samo ono gdje vas hvali, a ništa od onoga gdje vam daje važna upozorenja. (Glas Koncila se doduše ispravio u slijedećem broju kad je, na naše inzistiranje, donio integralni tekst Papina govora. IKA još uvijek to nije učinila. Što bi bilo da mi nismo reagirali? Papine se riječi, vama upućene, nikad u hrvatskim katoličkim medijima ne bi čule, jer vi si uzimate za pravo cenzurirati Papine govore, a u isto vrijeme se pozivate na Papu.) Teolozi razlikuju mišljenje o nekom pokretu (koje se stječe na temelju informacija koje se Papi serviraju. Vidimo kako uspješno servirate informacije u svezi njegova govora.) i Papino učiteljstvo. Riječi upozorenja koje vam je uputio spadaju u Učiteljstvo i vrijede za svakoga i za svagda i ne mogu se promijeniti jer izriču sigurni katolički nauk kojeg je papa garant i učitelj. Vi se sada usudite nama insinuirati ‘napad na samog Papu’! Kako vas nije sram?! Crkva je kroz povijest odobrila neke pokrete, pa kad je spoznala njihovu pravu narav onda ih je dokinula. Crkva je svojevremeno držala primjerice mormonsko krštenje valjanim, a onda kad je spoznala da iza, doduše, istih riječi ‘ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ‘, ne stoji isti credo, više ne priznaje dotično krštenje valjanim.

Je li naše inzistiranje na cjelini Papina govora ‘potvrđivanje vlastitih ideja neovisno o objektivnoj istini, i predstavlja izobličenu poluistinu’ ili vi grubo manipulirate s Papom uzimajući ono što vam se sviđa, odbacujući (ono važnije) ono što vam se ne sviđa? Kako tumačite Papin poziv da se stavite na ‘put poučljivog prianjanja uz sve smjernice Pastira sa svim drugim sastavnicama Božjeg naroda’. Da se uključite u poslanje Crkve ‘kao jedan od mnogih putova’. Da neprestano njegujete ‘čežnju za jedinstvom koju je Isus prenio Dvanestorici na Posljednjoj večeri’. Da Isusovi ‘učenici budu jedno kako bi svijet povjerovao u Njega’. Da se ‘organski ucijepite u biskupijski pastoral’. Da se trudite ostvariti ‘integralni pastoral koji će donositi značajne rezultate’. Da u svojim sjemeništima ‘primjenjuju odgojne upute koje predlaže Sveta Stolica kao i biskupije’, jer je cilj svećenike pripravi kako bi se ‘uključili u biskupijski prezbiterij i pastoral, kako župni tako i biskupijski’, itd.

Ništa od ovoga nema u vašem pismu niti cenzuriranim izvješćima u katoličkom tisku. Gdje je tu poslušnost Papi?

Prijeđimo sad na konkretne primjedbe na tvrdnje iz našeg listića:

1. U svezi odobrenja vaših ‘kateheza’ dovoljno je kazano na početku pisma. Jedna mala primjedba. Kardinal Ratzinger je prestao biti prefekt Kongregacije za nauk vjere 2005. godine izborom za papu. On i kardinal Bertone, kažete, jako su se pohvalno izrazili o katehezama, no nigdje ne spominjete jesu li ih odobrili. Ako je od 2005. godine samo problem u tiskanju kateheza, mi se nudimo da ćemo vam pronaći izdavača. Ostaje ipak nejasno kako je Kiko mogao reći 2008. godine da ‘sada Sveta Stolica proučava tekstove kateheza Puta’.

2. Nigdje se u listiću ne spominje ‘tajna ili zla moć’, već postojanje posebne hijerarhije Puta, koja je često u sukobu s katoličkom hijerarhijom, pa se primjerice događa da na ispovijedi neokatekumen ne smije pitati svećenika koji ga ispovijeda za savjet. To smije pitati samo katehistu. Jedna je neokatekumenka dogovorila duhovni razgovor sa svojim župnikom, pa se nije pojavila uz obrazloženje da joj je katehist to zabranio. Još bi se moglo nabrajati puno takvih primjera ali zbog ograničena prostora nismo u mogućnosti. Bit će prilika! Vidi se kako djelujete u ‘ime Crkve’ kad grubo cenzurirate Papine govore i iz njih izvlačite što vam odgovara. Papi koji je Kristov namjesnik i Petrov nasljednik! Stijena na kojoj Krist utemeljuje svoju Crkvu!

3. Vi učite svoje pripadnike da Put ovisi o poslušnosti katehisti (ne znamo na čemu je utemeljena i iz čega proizlazi obveza poslušnosti katehisti jednog katolika). Nigdje nismo spominjali izraz sekta, iako ste u pravu da riječ sljedbenici podsjeća na sljedbu, a što je hrvatska riječ za sektu. To da je Neokatekumenski put sljedba jasno se vidi iz činjenice da slijepo slijedi svaku uputu svoga utemeljitelja. Čak toliko slijepo da moraju nazivati izvan zemlje i tražiti odobrenje da bi nam mogli dati jednu pjesmu koju neokatekumeni pjevaju na svojim sastancima. Ni to ne smiju bez odobrenja vrhovnog tijela Puta. Drugi dokaz je i to da uvijek nakon susreta sa Svetim Ocem obavezno imate susret sa svojim utemeljiteljima. Raspitajte se po tom pitanju kod hodočasnika koji su bili na susretu mladih u Australiji. Druga oznaka sljedbe jest odijeljenost od ostatka krštenika. Slavite euharistiju odijeljeno od ostatka župe i na svoj način propisan od strane Kika. Dalje nije potrebno nabrajati.

4. Opet se nigdje u listiću ne spominje ‘mafijaško društvo’. Vrlo nevješto se izbjegava pitanje nedjeljne euharistije i navodi krivo opravdanje nedjeljne euharistije u subotu navečer. Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu misu. To je zavjet Hrvata katolika prigodom Branimirove godine u Ninu. Nije pitanje samo nedjeljne mise, nego mise u nedjelju. Crkva iznimno dopušta da se obveza nedjeljne euharistije može ispuniti nedjeljnom euharistijom u subotu navečer, ako za to postoje stvarno opravdanje. No, to ne može postati uobičajena praksa, jer će onda nedjelja postati bogoprazna, kako kaže Sveti Otac. Onda središnji događaj nedjeljnog dana nije sve misa. Nedjeljna sveta misa u subotu navečer u iznimnim okolnostima, upravo potvrđuje važnost mise u nedjelju. Neokatekumen koji redovito pohađa nedjeljnu misu u subotu navečer, nije dužan i u nedjelju ići na sv. misu. To znači da on postaje subotar, a ne onaj koji živi po nedjelji. Vrlo je maštovito vaše opravdanje da ‘vjernik koji obično sudjeluje na nedjeljnoj misi u deset sati ne sudjeluje na ostalim misama koje se slave u drugim terminima’. Misa je samo jedna. I u mnogim župama postoji samo jedna nedjeljna misa. Ako je župa velika i svi ljudi koji bi htjeli pohađati nedjeljnu misu ne mogu stati u crkvu, onda se uvodi druga misa u nedjelju u istoj župi. Dakle, naša materijalna uvjetovanost dovodi nas do nužde imanja više misa u nedjeljni dan u istoj župi. No sve su te mise u nedjelju, a ne u subotu navečer i to redovito odijeljeno od ostatka župe, samo za pripadnike nekog pokreta. Vjernik može ići na bilo koju od tih misu u nedjelju u župi, a neokatekumen mora ići na nedjeljnu misu u subotu navečer. Stoga, okanite se tog lažnog opravdanja kojeg ste vjerujem i sami svjesni. Osim toga, lijepo napisa naš ugledni liturgičar, dr. Ivan Žižić, o patologiji simboličkog identiteta ‘Puta’: «Neokatekumenski put zasigurno nije jedini, ali je svakako najradikalniji ’pokret’, koji ustraje u reformama liturgije prema vlastitim načelima opirući se i pokušajima korekcije od strane crkvenih pastira i samog rimskog biskupa. Na ovom mjestu liturgijska praksa kod neokatekumena može nam poslužiti kao primjer ’nasilnog’ i, u konačnici, ’represivnog’ odnosa prema sakramentalnim simbolima. U sve radikalnijim reformama rimskog obreda, neokatekumeni diktiraju formu euharistije uvjereni da se ona ozbiljuje samo u liku večere Gospodnje. Upravo zbog toga što euharistija ’mora’ biti ’večera’, treba ju slaviti samo navečer i stoga samo sjedeći. Na ovaj način diktat mimetizma, koji se predlaže prethodnim pseudoteološkim evidencijama, uklanja logiku simbolizacije, te narušava polivalentnost euharistijskog simbola, koji u sebe sabire i žrtveni i konvivijalni vid. Manipulacija simbolima, vođena idejama pokreta, sasvim izvjesno dovodi do zamiranja smisla koji posreduju, a tako i do vrlo upitne evidencije vjerovanja.» (Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 466.

Zato svećenik koji se odjeljuje od ostatka župe u slavlju sakramenta jedinstva, euharistije, i to u subotu navečer, ne može biti princip jedinstva i zajedništva u župi, nego upravo suprotno.

5. Kako je moguće pravilno rasuđivati, ako se ne smije ništa pitati i tražiti odgovor. Ako čovjek ništa ne smije pitati o onome što slijedi u slijedećoj etapi Puta. Nego mu se odgovori kako će to saznati kad tamo prispije.

6. Kao što vi tvrdite da imate ‘nebrojene primjere pomirenja s bližnjom i daljnjom rodbinom’, i mi imamo druge primjere koji potvrđuju suprotne tvrdnje. Očito bismo trebali razmijeniti primjere različitih slučajeva. Očito je to poziv na dijalog kojeg ste vi do sada uporno odbijali.

7. Na početku rečenice negirate naše tvrdnje, jer kažete da se ‘mlade potiče da se žene s osobama koje imaju kršćanske stavove’. To bi podrazumijevalo da to nužno znači da se mogu ženiti i s osobama izvan Neokatekumenskog puta. Nakon toga odjednom zamagljujete stvar kad navodite da ‘ako su takve osobe u zajednici gdje se prolazi put rasta u vjeri .. skladni život bračnih drugova može biti lakši’. To znači da se ipak sugerira članovima zajednice da se međusobno žene, s implicitnim opravdanjem (što je zapravo strašno!) da se takav ‘rast u vjeri’ izgleda ne može ostvariti izvan zajednica Neokatekumenskog puta. Na kraju ipak ostaje istinita naša tvrdnja o endogamiji. Osim toga, imamo različita svjedočanstva u kojima je djevojka ostavila mladića (i obratno) jer nije htio ući u Neokatekumensku zajednicu, a dotični je bio praktični vjernik, dakle imao je kršćanske stavove o životu.

8. Usprkos vašoj tvrdnji o potpunom poštivanju katoličkog moralnog nauka o braku, vi ipak ne smatrate prirodne metode regulacije poroda dopuštenima. Vaši katehisti smatraju da svaki fizički zdrav bračni par mora imati barem petero ili šestero djece. Ako to nemaju vi ih napadate optužbama za kontracepciju (‘čime se štitite’). Naravno da su za dobrobit Crkve i naroda potrebne obitelji otvorene novom životu, ali ne motivirane povećanjem članstva vašeg ‘Puta’. Kako reče jedna vaša članica, ‘žao mi je da nisam mlađa, da mogu roditi još djece za Put’. Kakav je to motiv? Ne bi li motiv, prije svega, trebao biti ljubav prema novom životu i sudjelovanje u Božjem djelu stvaranja. Bog ne nameće potomstvo čovjeku, nego ga poziva da bude Njegov suradnik u djelu stvaranja. Dakle, dao mu je slobodu da se opredijeli za novi život. Odgovorno roditeljstvo, kako nas uči Katolička Crkva. Zato i postoje plodni i neplodni dani kako bi se čovjek otvoren životu, iz ljubavi prema životu, iz svoje slobode mogao opredijeliti za novi život. Tek onda možemo govoriti o drugim motivima kao što je ljubav prema svome narodu i ljubav prema Crkvi. Ali nikako ne prema jednom ‘pokretu’ u Crkvi. Zašto bi se, konačno, obitelji s malobrojnom djecom osjećale manje vrijednima? Što je s obiteljima bez djece? Ako bi mnogobrojno potomstvo bilo samo za sebe najvažnija stvar za koju je moguće od moralnog nauka prihvatiti ono što nam odgovara, onda se netko može dosjetiti da ne bi poštivao jednost kršćanskog braka. Može zastupati uvođenje šerijata i potomstvo će biti zagarantirano, samo mi više nećemo biti katolici.

Neoženjenima stalno predbacujete samozadovoljavanje. Ako nije u braku onda ‘sigurno prosipa sjeme’, itd. itd.

9. S obzirom na poseban rječnik jasno je da nitko nema ništa protiv pojmova i naziva koje spominje i II. vatikanski sabor. Problem je u ekskluzivnom korištenju tih pojmova. Naime, neokatekumeni nikad neće ‘svoju’ euharistiju subotom navečer nazvati svetom misom. Svoga ‘prezbitera’ koji je na ‘Putu’ nikad neće nazvati svećenikom itd. Tim postupanjem se sugerira dvoje: ili neokatekumeni smatraju da su samo ti ‘termini’ ispravni i pogađaju pravo značenje tih službi, ili ekskluzivnim rječnikom žele stvoriti ekskluzivnu i elitističku zajednicu koja će se i po tome razlikovati od ostatka krštenika. Ako želimo biti razumljivi svojim vjernicima, onda ćemo radije koristiti termin svećenik, jer većina naših vjernika ne razumije što znači prezbiter. Želimo li, dakle, biti razumljivi našim vjernicima ili tajnoviti u svom govoru? Osnovna zabluda sastoji se u činjenici nerazumijevanja temeljnog zakona Objave. Svi nazivi i imena jesu samo komplementarni. Naime, oni samo izriču jedan vid ili aspekt stvarnosti koju označuju. U jednom vremenu (zbog određenih razloga) više će biti naglašen jedan naziv, a u drugom drugi. Ni jedan naziv pojedinačno, pa čak ni svi oni zajedno ne mogu primjerice izreći otajstvo svećeništva kao udioništva na Kristovom svećeništvu. Zašto se izabiru baš ovi termini, prezbiter i euharistija, posebna je tema o kojoj ovdje ne možemo razglabati. Sv. Ivan nas na kraju svoga Evanđelja (Iv 21, 25) podsjeća na svu dubinu i širinu otajstva Isusa Krista i nemogućnost da se to otajstvo bilo kojim riječima do kraja izreče: „A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.“

10. Činjenica koju mogu posvjedočiti mnogi svećenici jest ta da se neokatekumeni ne klanjanju kad uđu u Crkvu, ne klanjaju se na pretvorbi, nego sjedeći primaju svetu pričest. Nakon priznanja Statuta, Kiko je rekao da će sada primati Tijelo Kristovo stojeći, a Krv Kristovu sjedeći, zbog praktičnih razloga. Kad su ga upozorili na to, brzo se ispravio. Nakon toga dana je direktiva ‘zajednicama’ da pričest primaju na stojeći tako da se po trojica ustaju i onda nakon toga sjednu. Nigdje nema govora da se nakon primljene pričesti treba klanjati. Vjernik je dužan samo Bogu se klanjati. Ako se neokatekumen u euharistiji ne klanja, vjeruje li u stvarnu Božju prisutnost? Euharistijsko klanjanje slijedi iz euharistije same. Ako se neokatekumen ne klanja na euharistiji, koji je smisao da se klanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom nakon euharistije. Osim toga, i u prijašnjem Statutu bilo je rečeno da se u ‘zajednicama’ moli Krunica i obavlja Euharistijska pobožnost. Mi znamo da se to nikad nije činilo u vašim zajednicama.

11. Niste odgovorili na pitanje zašto radije slavite euharistiju u neliturgijskim i nesakralnim prostorima. Niste odgovorili na pitanje zašto kad ‘morate’ slaviti na oltaru i u sakralnom prostoru trebate nužno totalno izokrenuti izgled tog sakralnog prostora. Skidate sve s oltara, mičete križ, donosite svoju ikonu u svetište, svoj križ stavljate pored ambona, a ne pored oltara itd. Ni jednom riječju niste dali odgovor na ta pitanja.

12. Ostavite se onoga što kažu drugi o vama, reci te nam zašto nešto činite. Kad vas se dovede u škripac odmah se hvatate kardinala, broja, pohvala, zahvala, a nikad ne odgovarate zašto činite ono što je u suprotnosti s katoličkim naukom i liturgijskom praksom. Što to znači da se ‘radi o pokrsnom katekumenatu i stoga se govori slobodno’? Jel to znači da u pokrsnom katekumenatu ne vrijede crkvene odredbe za sakrament ispovijedi? Ako se o najintimnijim stvarima može govoriti pred velikim brojem ljudi, zašto onda Crkva ima tako stroga pravila u svezi odavanja ispovjedne tajne kojom se svećenika obvezuje na šutnju pod prijetnjom ekskomunikacije, a obvezu šutnje ima i vjernik koji bi slučajno čuo stvari iz ispovijedi nekog penitenta. Naravno da grješnik koji se ispovijeda može govoriti o onome što je ispovjedio. No, ako neokatekumen pred većim brojem ljudi i u prisutnosti svoje supruge ispovijeda primjerice svoju bračnu nevjeru, čemu se on može nadati? Pita li se itko kakve posljedice može imati takva ispovijed za njegovu suprugu, njegov brak, njegovu djecu? Tko garantira da će prisutni ispravno postupati s onim što su čuli i pita li se itko kakve će to posljedice imati za njihov život i vjeru? Ili je možda svrha u tome da se tim znanjem drži ljude u pokornosti i nemogućnosti da napuste istu ‘zajednicu’, jer ‘sve znamo o tebi’. To je upravo jedan od razloga zašto je Crkva tako stroga u sakramentu ispovijedi. Ne želi razoriti ljudski intimu, i ne želi da bilo tko ima mogućnost manipulirati spoznajama koje je dobio iz ispovijedi.

13. Što se tiče desetine, evanđelist Matej o tome zapisa: “Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!” (23, 23) Desetina je starozavjetna obveza. U Novom zavjetu treba dati sve! Zapravo, treba se brinuti o tome da radnik na njivi Gospodnjoj zaslužuje svoju plaću i da se treba brinuti za sirote i udovice, za zajednice u potrebi i nevolji (Kirche in Not). Sv. Pavao, znamo, ni to nije tražio, a kad je tražio nešto za druge onda je to uvijek bilo na dobrovoljnoj bazi. Kad bismo i prihvatili da postoji obveza da vjernik daje desetinu, onda bi to bila obveza prema Crkvi, a ne prema nekom ‘pokretu’ ili ‘zajednici’ u Crkvi. Osim toga, onda bi to bilo transparentno, te bi se znalo od koga, koliko i za što. Što kod vas nije slučaj!

Sveto pismo nas upozorava da ni od čega ne smijemo činiti idol. No, činjenica da netko ima novac, ne znači da mu je novac odmah i idol. Novac u sebi nije zlo, od kojeg vi želite osloboditi svoje vjernike. Sigurno je to da netko tko nešto ima jest pozvan pomoći onome tko nema.

14. Ne upuštajući se u to što vi iz čega izvodite, činjenica je da se na vašim susretima, o bilo kojoj etapi da se radi, ne pjevaju hrvatske liturgijske pjesme. Opravdanje koje često navodite svodi se na to da su vaše pjesme psalamski tekstovi i dijelovi Svetoga pisma. Kao da hrvatske liturgijske pjesme ne sadrže u sebi psalme i tekstove Svetoga pisma. Kao da one nisu inspirirane Biblijom i Svetom Tradicijom. Jeste li ikad čitali knjigu Bonaventure Dude u kojoj razlaže svu teologiju i biblijsku ukorijenjenost hrvatskih božićnih pjesama. Pa, kako si vi možete zamisliti slavlje Božića u Hrvatskoj bez hrvatskih božićnih pjesama. Ono čime se kao narod ponosimo pred drugim kršćanskim narodima, vi olako bacate u kantu za smeće. Naše su ljude u komunističkom jednoumlju progonili i na njih tjerali pse zbog toga jer se nisu htjeli odreći svojih božićnih pjesama. To je strašan i eklatantan primjer odbacivanja sakralne glazbene baštine hrvatskog naroda. Opravdanje da su te vaše pjesme prevedene na hrvatski nema nikakve veze s poštivanjem duha i slova hrvatske sakralne baštine.

15. Iz prethodnoga je jasno da vi ne samo da ne uvažavate potrebu inkulturacije (prihvaćanje svega onoga dobroga i plemenitoga kod poganskih naroda kojima se propovijeda evanđelje i ucjepljuje u sve pozitivno njihova narodnog i kulturnog nasljeđa), nego vi već kristijaniziranu kulturu odbacujete i namećete nešto što je strano kršćanstvom prožetom kulturnom nasljeđu.

Što se tiče Japana, to je očit promašaj Neokatekumenskog puta. Sva detaljna objašnjenja o slučaju Redemptoris Mater sjemeništa u Japanu možete pronaći na službenoj stranici Japanske biskupske konferencije. (Sve smo preveli na hrvatski jezik, i rado bi vam ustupili, ako vas zanima.) Sjemenište koje se naziva misijskim nije dobrodošlo upravo u izrazito misijskom kraju. Doslovno svi biskupi Konferencije vidjeli su upravo opasnost za ‘missio ad gentes’ u Neokatekumenskom putu. Iz tog slučaja se još može jasno iščitati koje su muke ti biskupi imali dok nisu uspjeli uvjeriti mjerodavne u Rimu da to sjemenište nije na dobro za katolike u Japanu. Osobno uvjerenje biskupa iz Takamatsua je bilo da se vrlo napeta situacija u njegovoj biskupiji neće moći dovesti ured sve dok se ne dokine sjemenište Redemptoris Mater. Istina, umirovljeni biskup Takamatsua je postavljen za rektora tog istog sjemeništa koje je premješteno u Rim. No, misija japanskih biskupa je ispunjenja. Odmaknuti što je dalje moguće to Sjemenište iz svoga područja. Čestitamo!

16. Doista, ovih dana se moglo čitati iz tiska kako je ‘lako’ izići iz Neokatekumenskog puta. Ljudima se prijeti paklom, prijeti im se nesrećom, gubitkom posla itd. Doista, ništa nije lakše nego izići iz Neokatekumenskog puta.

Što znači da je nekome ispran mozak? Nekom je ispran mozak onda kada gubi svaku receptivnu moć. Kad nije kadar saslušati drugoga i eventualno uvažiti njegove argumente, ako su valjani i istiniti. Takvo stanje dovodi do nemogućnosti dijaloga i bijega od mogućnosti spoznaje da ono u što vjeruje ipak može biti krivo. To je strah i zatvorenost pred spoznatom istinom. Još gore od toga, racionalno spoznati istinu, ali ju voljno odbaciti i svim silama se uvjeravati da to ne može biti istina. U tu svrhu pripadnici Neokatekumenskog puta ne smiju čitati nikakvu literaturu koja kritički progovara o njihovoj zajednici. Sve se to unaprijed proglašava djelom Sotone, a svi oni koji to propagiraju su Sotonini suradnici. Ide se i korak dalje, pa se takva literatura zabranjuje, kao što je zabranjena prodaja Zoffolijeve knjige u našoj knjižari Verbum.

Dragi gospodine Miletiću, kraj vašega pisma doista je sramotan. U njemu vrijeđate svećenike potpisnike letka. Sumnjate u valjanost njihova svećeničkog ređenja. Uspoređujete ih s Voltaireom i piscima Da Vincijeva koda. Zazivate na svoju stranu Opus Dei, itd. itd. Doista degutantno! Možda doista nismo iz iste Crkve, kako sami kažete. No, sigurno je jedno da nas Gospodin po zagovoru svoje Majke poziva u jednu Crkvu. Mi, katolički svećenici, obećavamo vama i svim neokatekumenima da ćemo svoje svećeničke molitve upućivati Bogu Ocu po Njegovom Sinu Isusu Kristu zagovorom Njegove nebeske Majke, za vaše obraćenje i povratak u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Mislim da su vam poznati neki od svećenika koji su potpisnici listića, vjerujem da i mnoge druge poznajete. Njihova imena ćemo vam podastrijeti kad vi nama otkrijete koji prezbiteri stoje iza vašega pisma koje ste nama uputili.

Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas svojim licem obasja i milostiv vam bude! Neka svoj pogled svrati na vas i mir vam donese!


S poštovanjem,


Svećenici Zadarske nadbiskupije


U Zadru, 8. veljače 2009. godine