{"id":1583,"date":"2010-11-05T15:16:48","date_gmt":"2010-11-05T15:16:48","guid":{"rendered":"http:\/\/www.paxtibi.net\/?p=1583"},"modified":"2010-11-05T15:19:23","modified_gmt":"2010-11-05T15:19:23","slug":"ubicumque-et-semper-pismo-o-uspostavi-papinskog-vijeca-za-promicanje-nove-evangelizacije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.paxtibi.net\/?p=1583","title":{"rendered":"UBICUMQUE ET SEMPER – pismo o uspostavi Papinskog vije\u0107a za promicanje nove evangelizacije"},"content":{"rendered":"

\u00a0\"\"<\/a><\/em><\/p>\n

Apostolskim pismom u obliku Motu proprio UBICUMQUE ET SEMPER\u00a0 <\/strong><\/em><\/p>\n

vrhovnog pastira, Benedikta XVI., osnovano je <\/strong><\/em><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/em><\/p>\n

Papinsko vije\u0107e za promicanje nove evangelizacije<\/strong><\/em><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/em><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/em><\/p>\n

Svugdje i uvijek Crkva ima\u00a0 obvezu navije\u0161tati evan\u0111elje Isusa Krista.<\/p>\n

On, prvi i najve\u0107i evangelizator je dao apostolima, na dan svoga uza\u0161a\u0161\u0107a k Ocu, nalog: “Po\u0111ite i u\u010dinite sve narode mojim u\u010denicima, krste\u0107i ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i u\u010de\u0107i ih po\u0161tivati sve \u0161to sam vam zapovjedio.” (Matej 28:19 – 20). U vjernosti\u00a0 ovom nalogu, Crkva – narod kojega je Bog odabrao, od dana Duhova, kada je primio Duha Svetoga kao dar (Dj 2:14), tako da navije\u0161ta\u00a0 njegova divna djela (vidi 1. Petrova 2,9) –\u00a0 nikad nije prestala ogla\u0161avati,\u00a0 cijelom\u00a0 svijetu, ljepote Evan\u0111elja navje\u0161\u0107uju\u0107i Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga \u010dovjeka: istog \u201eju\u010der, danas i zauvijek”(Heb 13,8), koji je\u00a0 svojom smr\u0107u i uskrsnu-\u0107em donio otkupljenje i tako doveo staro obe\u0107anje do ispunjenja. Stoga, evangelizacijsko poslanje, kao nastavak\u00a0 djela Gospodina Isusa namijenjenog i za rad Crkve\u00a0 potrebnog i nezamjenjivog, je odraz njezinog vlastitog\u00a0 bi\u0107a.
\nOvo poslanje je, u povijesti, uvijek poprimalo nove oblike i programe,\u00a0 ovisno o mjestima, situacijama\u00a0 i o povijesnim trenucima.\u00a0<\/p>\n

Jedno od posebnih obilje\u017eja na\u0161eg\u00a0 vremena je susret s fenomenom otpadni\u0161tva, koje se sve vi\u0161e i vi\u0161e \u0161iri u dru\u0161tvima i kulturama koje su\u00a0 stolje\u0107ima izgledale pro\u017eete Evan\u0111eljem. Dru\u0161tvene promjene koje smo do\u017eivjeli u posljednjih nekoliko desetlje\u0107a, rezultat su\u00a0 uzroka \u010diji korijeni\u00a0 se\u017eu vrlo daleko i\u00a0 koji su potpuno izmijenili sliku na\u0161eg prihva\u0107anja svijeta.<\/p>\n

Dovoljno je pogledati na ogroman napredak znanosti i tehnologije, na pro\u0161irenje mogu\u0107nosti \u017eivota i prostora individualne slobode, velike promjene na ekonomskom polju, u procesu okupljanja naroda i kultura, nastale masovnim kretanjem stanovni\u0161tva, rastu\u0107u me\u0111uovisnost me\u0111u narodima.
\nSve\u00a0 to nije uvijek bez posljedica za vjersku dimenziju ljudskoga \u017eivota.<\/p>\n

I ako je \u010dovje\u010danstvo\u00a0 iz tih promjena do\u017eivjelo, s jedne strane, neosporne prednosti, a Crkva dobila dodatni poticaj da daje svjedo\u010danstvo nade koja je ispunja (usp. 1 Pt 3,15), s druge strane\u00a0 se pokazuje zabrinjavaju\u0107i gubitak osje\u0107aja\u00a0 za sveto, \u0161to je dovelo, kako se \u010dini,\u00a0do dovo\u0111enja\u00a0 u pitanje i samih temelja, kao \u0161to je vjera u Boga, Stvoritelja i Odr\u017eavatelja, objavu Isusa Krista kao jedinog Spasitelja i zajedni\u010dko razumijevanje klju\u010dnih iskustava ljudi\u00a0 kao \u0161to su podrijetlo, kraj \u017eivota, \u017eivot u obitelji i pozivanje na naravni moralni\u00a0 zakon.<\/p>\n

Iako se sve ovo, od strane nekih, hvali kao oslobo\u0111enje, vrlo brzo se postaje svjestan unutarnje pustinje, koja se pojavljuje na mjestima gdje se \u010dovjek osje\u0107a oslobo\u0111en onoga \u0161to predstavlja temelj svih stvari, tako \u0161to on sebe \u017eeli vidjeti kao jedinog\u00a0 graditelja vlastite naravi i gospodara vlastite sudbine.<\/p>\n

Ve\u0107 je Drugi vatikanski sabor (XXI. ekumenski koncil), za sredi\u0161nju temu, uzeo pitanje odnosa izme\u0111u Crkve i ovoga svijeta danas. Na liniji koncilske nauke na\u0161i su prethodnici dodatno razmi\u0161ljali o potrebi da se na\u0111u odgovaraju\u0107i oblici da bi se na\u0161im suvremenicima\u00a0 dalo priliku da \u010duju i da prihvate \u017eivu, vje\u010dnu Rije\u010d Gospodnju.
\nUz\u00a0 dalekose\u017eno predvi\u0111anje, sluga Bo\u017eji, Pavao VI.,\u00a0 je ustvrdio da se pokazuje korist evangelizacije:\u00a0 \u201ena isti na\u010din, sve vi\u0161e i vi\u0161e je potrebno, s obzirom na danas \u010desto uo\u010denu dekristijanizaciju. \u00a0Mnogi zapravo, iako su kr\u0161teni, stoje potpuno izvan kr\u0161\u0107anskog \u017eivotnog prostora: obi\u010dni ljudi, koji imaju neku vjeru, ali jedva poznaju njezine osnove, kao i intelektualci osje\u0107aju potrebu upoznati Isusa Krista u druga\u010dijem svjetlu nego su to bili pou\u010davani u djetinjstvu, \u00a0i na kraju mnogi drugi. ” (Apostolsko pismo: Evangelii\u00a0 nuntiandi, broj 52). A uz misao na one koji su udaljeni od vjere, dodao je da evangelizacijski rad Crkve \u201estalno mora tra\u017eiti odgovaraju\u0107a sredstva i odgovaraju\u0107i jezik da Bo\u017eju objavu\u00a0 i vjeru u Isusa Krista tamo donese ili\u00a0 ponovno propovijeda,”\u00a0 (Apostolsko pismo evangelii nuntiandi, broj 56).
\n\u010casni sluga Bo\u017eji, Ivan Pavao II.\u00a0 je od ovog izazovnog zadatka u\u010dinio\u00a0 jedan od temelja svoje slu\u017ebe nau\u010davanja\u00a0 i on je iznjedrio pojam \u201enove evangelizacije” kojega je sistematski produbljivao u\u00a0 bezbrojnim govorima: onu zada\u0107u o kojoj se Crkva danas brine,\u00a0 posebno u podru\u010djima drevnog\u00a0 kr\u0161\u0107anstva.<\/p>\n

Zada\u0107a koja izgleda \u010disto izvanjska, da bi uspjela, zahtijeva prije svega neprestanu nutarnju obnovu, neprestano razvijanje – moglo bi se re\u0107i od \u201eevangeliziranih” k \u201eevangelizacijskim”.<\/p>\n

Dovoljno je sjetiti se \u0161to je re\u010deno u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici \u201eChristifideles laici: \u201eSve zemlje i narodi u kojima su nekada\u00a0 cvjetali religija i kr\u0161\u0107anski \u017eivot i mogli su stvarati \u017eive i vjeruju\u0107e zajednice sada\u00a0 izgledaju pro\u017eeti \u0161irenjem rastu\u0107eg indiferentizma\u00a0 (ravnodu\u0161nosti), sekularizma i ateizma. Tu se radi, u prvom redu, o zemljama takozvanog prvog svijeta u kojemu blagostanje i potro\u0161nja, iako pra\u0107eni mjestimi\u010dno te\u0161kom bijedom i siroma\u0161tvom time potaknutih, tako \u017eive, \u201ekao da Boga ne bi bilo.” Vjerska ravnodu\u0161nost i, gotovo, nepostoje\u0107a religiozna praksa, \u010dak i s obzirom na probleme ljudske egzistencije,\u00a0 nisu ni\u0161ta manje zabrinjavaju\u0107i\u00a0 i razaraju\u0107i nego li je to eksplicitni ateizam. I ondje gdje je kr\u0161\u0107anska vjera sa\u010duvana u nekim od svojih tradicionalnih\u00a0 i ritualnih oblika izra\u017eaja, sve vi\u0161e se isklju\u010duje\u00a0 iz najva\u017enijih trenutaka\u00a0 \u017eivota kao \u0161to su ro\u0111enje, patnja i smrt (…) U drugim, pak,\u00a0 podru\u010djima i zemljama \u017eive sve do danas, no i toj moralnoj i duhovnoj ba\u0161tini prijeti opasnost da se potpuno izgubi u sukobu sa slo\u017eenim procesima,\u00a0 prije svega, sekularizacije i \u0161irenja sekti.
\nSamo nova evangelizacija mo\u017ee osigurati\u00a0 produbljivanje \u010diste i \u010dvrste vjere, \u0161to mo\u017ee u\u010diniti da te tradicije\u00a0 dobiju snagu za istinsko oslobo\u0111enje.\u00a0 Sasvim sigurno je potrebno obnoviti\u00a0 kr\u0161\u0107ansku bit ljudskog dru\u0161tva. Preduvjet za to je obnova kr\u0161\u0107anske biti zajednica\u00a0 koje \u017eive u tim zemljama i narodima. “(Br. 34)<\/p>\n

Time \u0161to smo preuzeli\u00a0 brige na\u0161ih \u010dasnih prethodnika, mislimo da je prikladno dati odgovaraju\u0107e odgovore da\u00a0 cijela Crkva ponovo o\u017eivi, pro\u017eeta\u00a0 snagom\u00a0 Duha Svetoga i poka\u017ee se, dana\u0161njem svijetu, s misionarskim \u017earom kojega bi donijela\u00a0 nova evangelizacija. To se, prije svega, odnosi na (djelomi\u010dno) Crkve starih korijena koje \u017eive u vrlo razli\u010dite stvarnostima i prema tome imaju\u00a0 sasvim druk\u010dije potrebe i \u010dekaju na razli\u010dite impulse evangelizacije:\u00a0 u nekim podru\u010djima se kr\u0161\u0107anska praksa, jo\u0161 uvijek, pokazuje dobre \u017eivotne snage i\u00a0dubokih duhovnih korijena u dijelu cijele generacije, usprkos rastu fenomena sekularizacije, dok se u drugim regijama primje\u0107uje\u00a0 jasnije pozicioniranje dru\u0161tva, u svoj njegovoj cjelini, daleko od vjere, sa slabijim Crkvenim strukturama, \u010dak i ako ne nedostaju elementi vitalnosti koje neprestano daje\u00a0 Duh Sveti.\u00a0 Primje\u0107ujemo, na \u017ealost, podru\u010dja koja se \u010dine potpuno dekristijanizirana, u kojima je svjetlo vjere\u00a0 povjereno svjedo\u010denju malih zajednica: ovim podru\u010djima je potreban jedan novi navje\u0161taj Evan\u0111elja, jer pokazuju, na poseban na\u010din, odbojnost prema mnogim dosada\u0161njim vidovima kr\u0161\u0107anske\u00a0 poruke.
\nRaznolikost situacija zahtijeva pa\u017eljivo razlikovanje, jer govoriti o\u00a0 \u201enovoj evangelizaciji”\u00a0 ne uklju\u010duje potrebu razvijanja jedinstvene i identi\u010dne formule za\u00a0 sve okolnosti. U svakom slu\u010daju nije te\u0161ko biti svjestan da ono \u0161to je potrebno svim (dijelovima ) Crkve koji \u017eive u tradicionalno kr\u0161\u0107anskim teritorijima -obnovljeni misionarski entuzijazam, je izraz\u00a0 nove velikodu\u0161ne otvorenosti prema darovima milosti.\u00a0 U stvari, ne smijemo zaboraviti da\u00a0 \u0107e\u00a0 uvijek prvi zadatak\u00a0 biti vladati se pou\u010dljivo prema\u00a0 milosnom djelovanju\u00a0 Duha Uskrsloga koji prati one koji nose Evan\u0111elje i\u00a0 da otvara srca onih koji slu\u0161aju.
\nDa bi se moglo, na plodan na\u010din, propovijedati rije\u010d Evan\u0111elja, potrebno je imati duboko iskustvo Boga.
\nBa\u0161 kao \u0161to smo ustvrdili u na\u0161oj prvoj enciklici \u201e Deus caritas est”,biti kr\u0161\u0107anin nije rezultat eti\u010dkog izbora ili uzvi\u0161ene ideje, nego susret s doga\u0111ajem, osobom, koja daje\u00a0 na\u0161em \u017eivotu novi obzor i odlu\u010duju\u0107i smjer “(br. 1).\u00a0 Tako na po\u010detku svake evangelizacije\u00a0 ne stoji nikakav projekt ljudske ekspanzije (ljudskog \u0161irenja),\u00a0 nego \u017eelja\u00a0 da podijelimo\u00a0 dragocjeni dar kojega nam je\u00a0 Bog htio dati daju\u0107i nam svoj \u017eivot.<\/p>\n

Stoga u svjetlu ovih razmi\u0161ljanja, nakon pa\u017eljivog propitivanja svih stvari i nakon tra\u017eenja mi\u0161ljenja stru\u010dnjaka, odre\u0111ujemo,\u00a0 kako slijedi:
\n\u010clan 1<\/strong>
\n\u00a7 1 Ustanovljuje se\u00a0Papinsko vije\u0107e za poticanje nove evangelizacije kao vije\u0107e Rimske kurije ure\u0111eno prema apostolskoj konstituciji \u201ePastor bonus”.
\n\u00a7 2. Vije\u0107e provodi svoju misiju razmi\u0161ljanjem o argumentima za novu evangelizaciju, poti\u010de i odabire odgovaraju\u0107e oblike i sredstva i promi\u010de njezino ostvarivanje.
\n\u010clan 2<\/strong>
\nRad Vije\u0107a se odvija u okviru vlastite nadle\u017enosti, zajedno s drugim institucijama i dikasterijima Rimske kurije, stoji na usluzi mjesnim Crkvama, a\u00a0 osobito onim podru\u010djima\u00a0 kr\u0161\u0107anske tradicije gdje se vidljivije\u00a0 o\u010dituje stvarnost sekularizacije.
\n\u010clanak 3<\/strong>
\nIz zada\u0107a Vije\u0107a izvode se du\u017enosti:
\n1 \u00b0\u00a0 produbljivanje teolo\u0161kog i pastoralnog smisla nove evangelizacije;
\n2 \u00b0 promicati studije, \u0161irenje i kori\u0161tenje papinskog u\u010diteljstva s obzirom na argumente nove evangelizacije, u uskoj suradnji s biskupskim konferencijama, koje mogu, za to, osnovati odre\u0111ene ustanove.<\/p>\n

\u00a03 \u00b0 inicijative u vezi s novom evangelizacijom: objaviti i podr\u017eavati one koje su ve\u0107\u00a0 poduzete u razli\u010ditim mjesnim Crkvama, poticanje ostvarivanja novih inicijativa, uz aktivno prikupljanje onih snaga\u00a0 koje se mogu na\u0107i u ustanovama posve\u0107enoga \u017eivota kao i zajednicama apostolskog \u017eivota, ali i udrugama \u00a0vjernika i novih zajednica;
\n4 \u00b0 \u00a0primjenjivanje novijih oblika dru\u0161tvene komunikacije i njihovo ocjenjivanje i skrb kako ih iskoristiti kao instrumente nove evangelizacije;
\n5 \u00b0 Poticati upotrebu \u201eKatekizma Katoli\u010dke Crkve “, koji bitno i potpuno sadr\u017ei sveukupnost vjere za ljude na\u0161ega vremena.
\n\u010clanak 4<\/strong>
\n\u00a7 1 Na \u010delu Vije\u0107a je jedan nadbiskup \u00a0kao predsjednik, tajnik, podtajnik i odgovaraju\u0107i broj slu\u017ebenika u skladu s utvr\u0111enim normama u apostolskoj konstituciji \u201ePastor bonus i “Regolamento Generale della Curia Romana”.
\n\u00a7 2. Vije\u0107e ima svoje \u010dlanove koji mogu imenovati \u00a0posebne savjetnike.
\n\u017delimo da na\u0161e odredbe koje su dane ovim Motu propriom \u00a0budu valjane i djelotvorne, sada i u budu\u0107nosti, \u010dak i ako bi se ne\u0161to protivilo, pa \u010dak i ako je vrijedno posebnog spomena, i odlu\u010dujemo\u00a0 da stupi na snagu od dana objavljivanja\u00a0 i progla\u0161enja u listu \u00a0“L’Osservatore Romano”<\/p>\n

Dano u Castel Gandolfu, na 21. rujna godine Gospodnje 2010., na blagdan svetog Mateja, apostola i evan\u0111eliste, u \u0161estoj godini na\u0161eg pontifikata.
\nBenedictus PP. XVI.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u00a0 Apostolskim pismom u obliku Motu proprio UBICUMQUE ET SEMPER\u00a0 vrhovnog pastira, Benedikta XVI., osnovano je \u00a0 Papinsko vije\u0107e za<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[1],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1583"}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1583"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1583\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1586,"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1583\/revisions\/1586"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1583"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1583"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1583"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}