{"id":340,"date":"2009-03-12T15:02:41","date_gmt":"2009-03-12T15:02:41","guid":{"rendered":"http:\/\/paxtibi.net\/?page_id=340"},"modified":"2009-03-21T16:41:27","modified_gmt":"2009-03-21T16:41:27","slug":"ecclesia-de-eucharistia","status":"publish","type":"page","link":"http:\/\/www.paxtibi.net\/?page_id=340","title":{"rendered":"Ecclesia de Eucharistia"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Enciklika<\/span><\/span><\/span><\/em><\/strong><\/p>\n

biskupima, prezbiterima i \u0111akonima<\/span><\/span><\/span><\/em><\/strong><\/p>\n

te zavjetovanim osobama i svim vjernicima<\/span><\/span><\/span><\/em><\/strong><\/p>\n

laicima <\/span>o odnosu euharistije i Crkve<\/span><\/span><\/span><\/em><\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span><\/em><\/strong>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

10<\/span><\/strong>. \u2026 Nema sumnje da je koncilska liturgijska reforma <\/em>donijela velike koristi u pogledu svjesnijega, aktivnijega i plodonosnijeg sudjelovanja vjernika na svetoj oltarskoj \u017drtvi<\/strong>. Potom, na tolikim mjestima obavlja se svakodnevno klanjanje pred Presvetim Sakramentom<\/em><\/strong> <\/em>te postaje neiscrpiv izvor svetosti<\/strong>. Pobo\u017eno sudjelovanje vjernika u euharistijskoj procesiji<\/strong> na svetkovinu Kristova Tijela i Krvi Gospodinova je milost koja svake godine rado\u0161<\/span>\u0107<\/span>u ispunja one koji u njoj sudjeluju. Mogli bi se spomenuti i drugi pozitivni znakovi vjere i ljubavi prema Euharistiji.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Na\u017ealost, uz ova svjetla, ne nedostaju i sjene<\/em><\/strong>. Doista, postoje mjesta gdje se zamje<\/span>\u0107<\/span>uje gotovo potpuno zapu\u0161tanje pobo\u017enosti euharistijskog klanjanja<\/strong>. Tome se pridodaju, u jednomu ili drugom crkvenom okru\u017eju, zloporabe koje doprinose zamra<\/strong><\/span>\u010d<\/span><\/strong>enju ispravne vjere i katoli<\/span><\/strong>\u010d<\/span><\/strong>kog nauka o ovom divnom Sakramentu<\/span><\/strong>. Ponekad se susre<\/span>\u0107<\/span>e veoma su\u017eeno shva<\/span>\u0107<\/span>anje euharistijskog Otajstva. Li\u0161en svoje \u017ertvene dimenzije<\/strong>, slavi se kao da ne nadilazi smisao i vrijednost bratske gozbe<\/strong>. Osim toga, nu\u017enost ministerijalnog sve<\/strong><\/span>\u0107<\/span><\/strong>eni\u0161tva<\/span><\/strong>, utemeljena na apostolskom naslije<\/span>\u0111<\/span>u, ponekad je potamnjena, a sakramentalnost Euharistije svedena na samu u<\/strong><\/span>\u010d<\/span><\/strong>inkovitost navje\u0161taja<\/span><\/strong>. Otuda tako<\/span>\u0111<\/span>er, tu i tamo, ekumenske inicijative<\/strong> koje, premda velikodu\u0161ne u nakanama, popu\u0161taju euharistijskoj praksi protivnoj disciplini u kojoj Crkva izra\u017eava svoju vjeru. Kako zbog svega toga ne iskazati duboku bol<\/strong>? Euharistija je prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvrje<\/span><\/strong><\/span>\u0111<\/span><\/span><\/strong>ivanje.<\/span><\/span><\/strong><\/strong><\/span><\/span><\/p>\n

Ufam se da <\/span>\u0107<\/span>e ova moja enciklika uspje\u0161no doprinijeti da se raspr\u0161e sjene neprihvatljivih nauka i obi<\/strong><\/span>\u010d<\/span><\/strong>aja <\/span><\/strong>kako bi Euharistija nastavila svijetliti u svem sjaju svoga otajstva.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

11. <\/span><\/strong>“Gospodin Isus, one no<\/span>\u0107<\/span>i kad bija\u0161e predan” (1 Kor 11,23), ustanovio je euharistijsku \u017drtvu svoga tijela i svoje krvi<\/strong>. Rije<\/span>\u010d<\/span>i apostola Pavla vode nas do dramati<\/span>\u010d<\/span>nih okolnosti u kojima je ro<\/span>\u0111<\/span>ena Euharistija. Ona u sebi nosi neizbrisivo upisan doga<\/span>\u0111<\/span>aj Gospodinove muke i smrti. No, nije mu samo prisje<\/strong><\/span>\u0107<\/span><\/strong>anje, nego sakramentalno ponovno predstavljanje<\/span><\/strong>. Ona je \u017ertva Kri\u017ea koja se ovjekovje<\/strong><\/span>\u010d<\/span><\/strong>uje kroz stolje<\/span><\/strong>\u0107<\/span><\/strong>a<\/span><\/strong>.(9)<\/span><\/span> <\/span>Ovu istinu dobro izra\u017eavaju rije<\/span>\u010d<\/span>i kojima narod, na latinskom obredu, odgovara na sve<\/span>\u0107<\/span>enikovu objavu “tajne vjere”: “Tvoju smrt, Gospodine, navje\u0161tamo!”<\/em>… Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen-\u010din smrti i uskrsnu\u0107a svoga Gospodina, ovaj je sredi\u0161nji doga\u0111aj spasenja stvarno prisutan<\/strong> te se “vr\u0161i djelo na\u0161ega otkupljenja”.(<\/strong>11) Ova je \u017ertva toliko odlu\u010duju\u0107a za spasenje ljudskog roda da ju je Isus Krist izvr\u0161io te se je vratio Ocu tek nakon \u0161to nam je ostavio sredstvo po kojem \u0107emo u tome sudjelovati, kao kad bismo bili prisutni. Tako svaki vjernik mo\u017ee na njoj sudjelovati te iz nje trajno crpiti plodove. To je vjera od koje su stolje\u0107ima \u017eivjeli nara\u0161taji kr\u0161\u0107ana. Tu je vjeru Crkveno u\u010diteljstvo neprestano isticalo, u radosnoj zahvalnosti za neprocjenjiv dar.(12) \u017delim jo\u0161 jednom podsjetiti na ovu istinu stavljaju\u0107i se zajedno s vama, predraga moja bra\u0107o i sestre, u stav klanjanja pred ovim Otajstvom: velikim Otajstvom, Otajstvom milosr\u0111a.<\/strong> \u0160to je Isus vi\u0161e mogao u\u010diniti za nas? Uistinu, u Euharistiji nam pokazuje ljubav koja ide “do kraja” (usp. Iv 13,1), ljubav koja ne poznaje mjere.<\/span><\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

12. Ovaj vid op\u0107e ljubavi euharistijskog Sakramenta utemeljen je na samim Spasiteljevim rije\u010dima. Ustanovljuju\u0107i ga, nije se ograni\u010dio re\u0107i: “Ovo je moje tijelo”, “ovo je moja krv”, nego je dodao: “predano za vas\u2026 prolivena za vas” (Lk 22,19\u201320). Nije samo ustvrdio da je ono \u0161to im je davao blagovati i piti njegovo tijelo i njegova krv, nego je tako\u0111er tome pridodao \u017ertveni zna\u010daj,<\/strong> uprisutnjuju\u0107i na sakramentalan na\u010din svoju \u017ertvu<\/span><\/strong>, koja \u0107e se nekoliko sati poslije ostvariti na Kri\u017eu za spasenje svijeta. “Misa je istodobno i nerazdru\u017eivo \u017ertveni spomen-\u010din u kojem se ovjekovje\u010duje \u017ertva kri\u017ea i sveta gozba pri\u010desti Tijelom i Krvi Gospodnjom.”(13)<\/em><\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Crkva trajno crpi svoj \u017eivot iz otkupiteljske \u017ertve kojoj pristupa ne samo po vjernu prisje\u0107anju, nego i u stvarnom kontaktu budu\u0107i da se ova \u017ertva uvijek iznova uprisutnjuje<\/strong>, sakramentalno se ovjekovje\u010duju\u0107i, u svakoj zajednici koja je prinosi po rukama posve\u0107enog slu\u017ebenika. Na taj na\u010din Euharistija dana\u0161njim ljudima priop\u0107ava pomirenje koje je Krist jednom zauvijek postigao za ljude svih vremena<\/strong>. Uistinu, “Kristova \u017ertva i \u017ertva Euharistije samo su jedna \u017ertva”.(<\/strong>14) Ve\u0107 je sv. Ivan Zlatousti to zgodno izrekao: “Mi prinosimo uvijek istoga Jaganjca, ne danas jednoga, a sutra drugoga, nego uvijek istoga. Stoga, \u017ertva je uvijek samo jedna<\/strong>\u2026 I sad mi prinosimo ovu \u017ertvu koja je tada bila prinesena i koja se nikada ne\u0107e potro\u0161iti.”(15)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Misa uprisutnjuje \u017ertvu Kri\u017ea, ne pridodaje joj se niti je umna\u017ea<\/span><\/strong>.(16) Ono \u0161to se ponavlja jest slavljenje spomen-\u010dina, “pokazivanje spomen-\u010dina” (memorialis demonstratio)(17) \u017ertve Kri\u017ea, po \u010demu se jedincata i kona\u010dna Kristova otkupiteljska \u017ertva uvijek uprisutnjuje u vremenu. \u017drtvena narav euharistijskog Otajstva ne mo\u017ee se stoga shvatiti kao ne\u0161to odijeljeno, neovisno o Kri\u017eu ili samo neizravno povezano sa \u017ertvom na Kalvariji.<\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/strong><\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

13. U snazi svoga intimnog odnosa sa \u017ertvom na Golgoti, Euharistija je \u017ertva u vlastitom smislu<\/strong>, ne samo na op\u0107enit na\u010din, kao da bi se radilo o jednostavnu prinosu Krista kao duhovne hrane vjernicima<\/span><\/strong>. Dar njegove ljubavi i poslu\u0161nosti sve do smrti (usp. Iv 10,17\u201318) jest u prvom redu dar njegovu Ocu<\/strong>. Zasigurno je dar u na\u0161u korist, \u0161tovi\u0161e, u korist \u010ditavoga \u010dovje\u010danstva (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; Iv 10,15), ali je nadasve dar Ocu<\/strong>: “\u017ertva koju je Otac prihvatio, razmjenjuju\u0107i ovo potpuno darivanje svoga Sina, koji je postao \u2018poslu\u0161an do smrti\u2019 (Fil 2,8), svojim o\u010dinskim darivanjem, tj. darom novoga, besmrtnoga \u017eivota u uskrsnu\u0107u”.(18)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

U darivanju svoje \u017ertve Crkvi Krist je tako\u0111er htio u\u010diniti svojom duhovnu \u017ertvu Crkve<\/strong>, pozvanu da s Kristovom \u017ertvom prinese i samu sebe<\/strong>. O tome nas, s obzirom na sve vjernike, pou\u010dava Drugi vatikanski koncil: “Imaju dio u euharistijskoj \u017drtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kr\u0161\u0107anskog \u017eivota, prinose Bogu bo\u017eansku \u017drtvu i sebe s njom.”(19)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

15. …<\/span> Tako je nanovo izlo\u017een uvijek vrijede\u0107i nauk Tridentskog koncila<\/strong>: “S posvetom kruha i vina vr\u0161i se pretvorba cjelokupne supstancije kruha u supstanciju Tijela Kristova, na\u0161ega Gospodina, a sva supstancija vina u supstanciju njegove Krvi. Katoli\u010dka Crkva ovu promjenu na prikladan i zgodan na\u010din naziva transupstancijacija<\/strong>.” (23) Uistinu, Euharistija je mysterium fidei<\/strong>, otajstvo koje nadilazi na\u0161e misli te se mo\u017ee prihvatiti samo u vjeri, kako su to \u010desto podsje\u0107ale ota\u010dke kateheze o ovom bo\u017eanskom Sakramentu. “Ne gledaj \u2013 pou\u010dava sv. \u0106iril Jeruzalemski \u2013 u kruhu i vinu jednostavne i prirodne elemente, jer je Gospodin izri\u010dito rekao da su njegovo tijelo i njegova krv: vjera te u to uvjerava, makar ti osjetila druga\u010dije sugerirala.”<\/strong> (24)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

19. Eshatolo\u0161ka protegnutost koju izaziva Euharistija izra\u017eava i u\u010dvr\u0161\u0107uje zajedni\u0161tvo s nebeskom Crkvom.<\/strong> Nije slu\u010dajno da se u isto\u010dnim anaforama i latinskim euharistijskim molitvama s po\u0161tovanjem spominju vazda Djevica Marija, Majka na\u0161ega Boga i Gospodina Isusa Krista, slavni mu\u010denici i svi sveti. To je vid Euharistije koji zaslu\u017euje posebnu pozornost: dok slavimo \u017ertvu Jaganjca, sjedinjujemo se s nebeskom liturgijom pridru\u017euju\u0107i se onom neizmjernom mno\u0161tvu koje kli\u010de<\/strong>: “Spasenje Bogu na\u0161emu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!” (Otk 7,10). Euharistija je uistinu rastvaranje neba koje se otvara na zemlji.<\/strong> Ona je zraka slave nebeskog Jeruzalema koja prodire kroz oblake na\u0161e povijesti i osvjetljava na\u0161 hod.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

DRUGO POGLAVLJE<\/span><\/span><\/span><\/strong><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

EUHARISTIJA IZGRA\u00d0UJE CRKVU<\/span><\/span><\/span><\/strong><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span><\/strong>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

21. Drugi je vatikanski koncil podsjetio da je euharistijsko slavlje u sredi\u0161tu procesa rasta Crkve. Doista, nakon \u0161to je rekao da “Crkva ili Kristovo kraljevstvo ve\u0107 prisutno u misteriju, po Bo\u017ejoj mo\u0107i vidljivo raste u svijetu”,(35) gotovo \u017eele\u0107i odgovoriti na pitanje: “Kako raste?”, dodaje: “Kad god se na oltaru obavlja \u017ertva kri\u017ea, kojom \u2018je bio \u017ertvovan Krist na\u0161e vazmeno janje\u2019 (1 Kor 5,7), vr\u0161i se djelo na\u0161ega otkupljenja<\/strong>. Ujedno se sakramentom euharistijskog kruha predo\u010duje<\/span> i izvr\u0161uje<\/span> jedinstvo vjernika<\/strong>, koji tvore jedno tijelo u Kristu<\/strong> (usp. 1 Kor 10,17).”(36)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Uzro\u010dni utjecaj Euharistije prisutan je u samim izvorima Crkve. Evan\u0111elisti preciziraju da su Dvanaestorica, Apostoli bili okupljeni oko Isusa na Posljednjoj ve\u010deri (usp. Mt 26,20; Mk 14,17; Lk 22,14). To je detalj od osobite va\u017enosti jer Apostoli “postado\u0161e klice novog Izraela, a ujedno i ishodi\u0161te svete hijerarhije”.(37) Nude\u0107i im kao hranu svoje tijelo i svoju krv, Krist ih je otajstveno uklju\u010dio u \u017ertvu koja se je domalo imala dovr\u0161iti na Kalvariji. U analogiji sa Sinajskim savezom, zape\u010da\u0107enim \u017ertvom i \u0161kropljenjem krvlju,(38) Isusove geste i rije\u010di na Posljednjoj ve\u010deri postavile su temelje nove mesijanske zajednice, Naroda novoga Saveza.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Prihva\u0107aju\u0107i u Cenakulumu Isusov poziv: “Uzmite i jedite\u2026 Pijte iz njega svi\u2026” (Mt 26,26\u201327), Apostoli su prvi put uni\u0161li u sakramentalno zajedni\u0161tvo s Njim<\/strong>. Od toga trenutka, sve do konca svijeta, Crkva se izgra\u0111uje po sakramentalnom zajedni\u0161tvu s Bo\u017ejim Sinom \u017ertvovanim za nas<\/strong>: “Ovo \u010dinite meni na spomen\u2026 Ovo \u010dinite kad god pijete, meni na spomen” (1 Kor 11,24\u201325; usp. Lk 22,19).<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

22. Ucjepljenje u Krista, ostvareno po kr\u0161tenju, neprestano se obnavlja i u\u010dvr\u0161\u0107uje sudjelovanjem na euharistijskoj \u017ertvi, nadasve po potpunu sudjelovanju u sakramentalnoj pri\u010desti. Mo\u017eemo re\u0107i ne samo da svatko prima Krista, nego da i Krist prima svakoga od nas.<\/strong> S nama sklapa prijateljstvo: “Vi ste prijatelji moji” (Iv 15,14). \u0160tovi\u0161e, mi \u017eivimo zahvaljuju\u0107i Njemu: “Onaj koji mene blaguje \u017eivjet \u0107e po meni” (Iv 6,57). U euharistijskom se zajedni\u0161tvu na najuzvi\u0161eniji na\u010din ostvaruje uzajamno “prebivanje” Krista i u\u010denika: “Ostanite u meni i ja u vama” (Iv 15,4).<\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Sjedinjuju\u0107i se s Kristom, narod novoga Saveza, ne zatvaraju\u0107i se u sama sebe<\/strong>, postaje “sakrament” za \u010dovje\u010danstvo,(39) znak i instrument spasenja ostvarena po Kristu, svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5,13\u201316) za otkupljenje sviju.(40) Poslanje je Crkve u kontinuitetu s Kristovim: “Kao \u0161to je Otac poslao mene i ja \u0161aljem vas” (Iv 20,21). Iz ovjekovje\u010denja \u017ertve Kri\u017ea i zajedni\u0161tva s Kristovim tijelom i krvlju u Euharistiji, Crkva crpi potrebnu duhovnu snagu kako bi ispunila svoje poslanje. Tako se Euharistija pokazuje kao izvor te ujedno i vrhunac cjelokupne evangelizacije budu\u0107i da je njen cilj zajedni\u0161tvo ljudi s Kristom te po Njemu s Ocem i Duhom Svetim<\/strong>.(41)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

23. Euharistijskim je zajedni\u0161tvom Crkva tako\u0111er u\u010dvr\u0161\u0107ena u svome jedinstvu tijela Kristova. <\/strong>Sv. Pavao misli na ovu sjedinjuju\u0107u u\u010dinkovitost sudjelovanja na euharistijskoj gozbi kad pi\u0161e Korin\u0107anima: “Kruh koji lomimo nije li zajedni\u0161tvo tijela Kristova? Budu\u0107i da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha”<\/strong> (1 Kor 10,16\u201317). To\u010dan je i dubok komentar sv. Ivana Zlatoustog: “\u0160to je uistinu kruh? Tijelo Kristovo. \u0160to postaju oni koji ga primaju? Tijelo Kristovo; ali ne mnoga tijela, nego jedno tijelo<\/strong>. Doista, kao \u0161to je kruh jedan, makar na\u010dinjen od mnogih zrna koja se, makar i ne \u017eele\u0107i, nalaze u njemu, tako da njihova razlika nestaje zbog njihova savr\u0161enog sjedinjenja; na isti smo na\u010din i mi uzajamno sjedinjeni izme\u0111u sebe i svi zajedno s Kristom<\/strong>.”(42) Dokazivanje je uvjerljivo: na\u0161e sjedinjenje s Kristom, koje je dar i milost za svakoga, omogu\u0107uje nam da smo u Njemu tako\u0111er zdru\u017eeni u jedinstvo njegova tijela koje je Crkva. <\/strong>Euharistija u\u010dvr\u0161\u0107uje ucjepljenje u Krista, ostvareno u kr\u0161tenju po daru Duha (usp. 1 Kor 12,13.27).<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Zdru\u017eeno i nerazdvojivo djelovanje Sina i Duha Svetoga, koje se nalazi u za\u010detku Crkve, njena ustanovljenja i njene opstojnosti, djelatno je u Euharistiji. Toga je svjestan autor Liturgije sv. Jakova: u epiklezi anafore moli se Boga Oca da po\u0161alje Duha Svetoga na vjernike i na darove kako bi Kristovo tijelo i krv “svima koji u njima sudjeluju poslu\u017eili\u2026 za posve\u0107enje du\u0161e i tijela”.(43) Crkva je u\u010dvr\u0161\u0107ena bo\u017eanskim Tje\u0161iteljem po euharistijskom posve\u0107enju vjernika.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

24. Dar Krista i njegova Duha, koje primamo u euharistijskom zajedni\u0161tvu, preobilnom puninom ispunjaju \u010de\u017enje za bratskim jedinstvom<\/span> koje se nastanjuju u ljudskom srcu, a istodobno iskustvo bratstva, ostvarena u zajedni\u010dkom sudjelovanju za istim euharistijskim stolom<\/span>, uzdi\u017ee na razinu koja je daleko iznad jednostavnog iskustva ljudske gozbe.<\/span><\/strong> Po zajedni\u0161tvu s Kristovim tijelom Crkva sve dublje dosti\u017ee ono svoje biti “u Kristu kao sakrament ili znak i oru\u0111e najtje\u0161njeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”.(44)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Klicama nejedinstva me\u0111u ljudima, koje svakodnevno iskustvo o\u010dituje kao toliko ukorijenjene u \u010dovje\u0161tvu zbog grijeha, suprotstavlja se sjedinjuju\u0107a snaga Kristova tijela. Euharistija, izgra\u0111uju\u0107i Crkvu, izgra\u0111uje i zajedni\u0161tvo me\u0111u ljudima.<\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/strong><\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

25. \u010ca\u0161\u0107enje Euharistije izvan Mise neprocjenjiv je dar u \u017eivotu Crkve<\/span><\/strong>. To je \u010da\u0161\u0107enje usko zdru\u017eeno sa slavljenjem euharistijske \u017drtve<\/strong>. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se \u010duvaju nakon Mise<\/span><\/strong> \u2013 prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina(45) \u2013 proizlazi iz slavljenja \u017drtve te te\u017ei pri\u010desti, sakramentalnoj i duhovnoj.<\/span><\/strong>(46) Na pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedo\u010danstvu, euharistijsko \u0161tovanje, osobito izlaganje Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim pod euharistijskim prilikama.(47)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Ugodno se je zadr\u017eati s Njim te, poput ljubljenog u\u010denika nasloniv\u0161i glavu na njegove grudi<\/span><\/span><\/strong> (usp. Iv 13,25), biti dodirnuti neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kr\u0161\u0107anstvo u na\u0161e vrijeme mora razlikovati nadasve po “umije\u0107u molitve”,(48) kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti du\u017ee vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu<\/strong>? Koliko sam puta, draga moja bra\u0107o i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomo\u0107!<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Ovu nam praksu, koju U\u010diteljstvo uvijek iznova hvali i preporu\u010duje,(49) svjedo\u010de brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se je na\u010din u tome istaknuo sv. Alfonzo Marija de\u2019 Liguori koji je zapisao: “Me\u0111u svim pobo\u017enostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdra\u017ea, a nama najkorisnija.”(<\/span><\/strong>50) Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo dok se slavi, nego tako\u0111er i mole\u0107i se pred njom izvan Mise omogu\u0107uje se pristup samom izvoru milosti.<\/span><\/strong> Kr\u0161\u0107anska zajednica koja \u017eeli biti kadra kontemplirati Kristovo lice, u duhu kako sam ga predlo\u017eio u apostolskim pismima Novo millennio ineunte te Rosarium Virginis Mariae, ne mo\u017ee ne razvijati ovaj vid euharistijskog \u0161tovanja u kojem se produ\u017euju i umna\u017eaju plodovi zajedni\u0161tva s Kristovim tijelom i krvlju.<\/span><\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/strong><\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

29. Izraz koji \u010desto rabi Drugi vatikanski koncil, a po kojem “ministerijalni sve\u0107enik vr\u0161i euharistijsku \u017ertvu u Kristovoj osobi”,(<\/strong>58) ve\u0107 je \u010dvrsto ukorijenjen u papinskom nau\u010davanju.(59) Kako sam ve\u0107 pojasnio nekom drugom prigodom, in persona Christi<\/strong> “\u017eeli se re\u0107i vi\u0161e nego \u2018u ime\u2019 ili \u2018umjesto\u2019 Krista<\/strong>. Kad se ka\u017ee \u2018u Kristovoj osobi \u2013 in persona Christi\u2019, \u017eeli se re\u0107i da je tu onaj pravi slavitelj \u2013 dakako, na poseban i sakramentalan na\u010din \u2013 sam \u2018Veliki i vje\u010dni Sve\u0107enik\u2019. Jer on je Za\u010detnik-Autor i prvotni Djelatnik- -Aktor ove svoje \u017ertve i u tome ga nitko ne mo\u017ee zamijeniti”.<\/span><\/strong>(60) Slu\u017eba sve\u0107enik\u00e2, koji su primili sakrament Reda, u ekonomiji spasenja o\u010dituje da je Euharistija koju slave dar koji radikalno nadilazi ovlasti zajednice<\/span><\/strong> te je stoga nezamjenjiva u valjanu povezivanju euharistijske posvete sa \u017ertvom Kri\u017ea i Posljednjom ve\u010derom.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Zajednici koja se okuplja na slavljenje Euharistije, kako bi uistinu bila euharistijska, apsolutno je potreban zare\u0111eni sve\u0107enik<\/strong> koji je predvodi<\/strong>. S druge strane, zajednica nije u stanju sama si dati zare\u0111ena slu\u017ebenika. <\/strong>On je dar<\/strong> koji ona prima po biskupskom apostolskom nasljedstvu koje ide sve do Apostol\u00e2. Biskup je onaj koji, po sakramentu reda, uspostavlja novog sve\u0107enika, dodjeljuju\u0107i mu vlast da posveti Euharistiju. Stoga, “euharistijsko Otajstvo ne mo\u017ee slaviti nijedna zajednica osim po zare\u0111enom slu\u017ebeniku, kako to nau\u010dava \u010cetvrti lateranski koncil”.(61)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

\u010cETVRTO POGLAVLJE<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

EUHARISTIJA I CRKVENO<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

ZAJEDNI\u0160TVO<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

34. Biskupska sinoda, na izvanrednom zasjedanju 1985., u “ekleziologiji zajedni\u0161tva”<\/strong> prepoznala je sredi\u0161nju i temeljnu ideju dokumenata Drugoga vatikanskog koncila.(67) Dok se nalazi u stanju hodo\u010da\u0161\u0107a ovdje na zemlji, Crkva je pozvana da uzdr\u017ei i promi\u010de bilo zajedni\u0161tvo s Presvetim Trojstvom, bilo zajedni\u0161tvo me\u0111u vjernicima<\/strong>. Kako bi ostvarila taj cilj, Crkva ima Rije\u010d i Sakramente, osobito Euharistiju, po kojoj ona “neprekidno \u017eivi i raste”(68) te u kojoj istodobno izra\u017eava samu sebe. Nije slu\u010dajno pojam communio<\/strong> (pri\u010dest) postao jedno od osobitih imena ovoga uzvi\u0161enog Sakramenta.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Euharistija se predstavlja kao vrhunac svih Sakramenata u dovo\u0111enju do savr\u0161enstva zajedni\u0161tva<\/strong> s Bogom Ocem, po istovjetnosti s Jedinoro\u0111enim Sinom i po djelu Duha Svetoga. Ovu je istinu s o\u0161trinom vjere izrazio \u010duveni crkveni pisac bizantske tradicije: u Euharistiji, “za razliku od svih drugih sakramenata, otajstvo [zajedni\u0161tva] je tako savr\u0161eno da dovodi do vrhunca sva dobra: ovdje je kona\u010dan uvir svake ljudske \u017eelje jer tu posti\u017eemo Boga, a Bog se s nama zdru\u017euje u najsavr\u0161enijem jedinstvu”.(69) Upravo je stoga prikladno u du\u0161i gajiti trajnu \u017eelju za euharistijskim Sakramentom. Iz ovoga se je razvila praksa “duhovne pri\u010desti”<\/strong> koja se je stolje\u0107ima sretno ustalila u Crkvi i koju sveti u\u010ditelji duhovnog \u017eivota preporu\u010duju. Sveta je Terezija od Isusa pisala: “Kad se ne pri\u010destite i ne sudjelujete na misi, mo\u017eete se duhovno pri\u010destiti, \u0161to je veoma korisno\u2026 tako se u vas utiskuje mnogo ljubavi na\u0161ega Gospodina.”(70)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

35. Euharistijsko slavlje ipak ne mo\u017ee biti polazi\u0161na to\u010dka zajedni\u0161tva<\/span>, nego ga pretpostavlja<\/span> kako bi ga u\u010dvrstilo te dovelo do savr\u0161enstva.<\/strong> Sakrament izra\u017eava tu svezu zajedni\u0161tva <\/span><\/strong>bilo u njenoj nevidljivoj dimenziji<\/span><\/strong> koja nas, u Kristu, a po djelovanju Duha Svetoga, povezuje s Ocem i me\u0111usobno<\/em>, bilo u njenoj vidljivoj dimenziji<\/span><\/strong> koja uklju\u010duje zajedni\u0161tvo apostolskog nauka, sakramenata i hijerarhijskog reda<\/span><\/strong>. Intimni odnos koji postoji izme\u0111u nevidljivih i vidljivih elementa crkvenog zajedni\u0161tva konstitutivan je za Crkvu kao sakrament spasenja.<\/span><\/strong>(71) Samo se u ovom kontekstu doga\u0111a legitimno slavljenje Euharistije i istinsko sudjelovanje na njoj<\/span><\/strong>. Odatle proizlazi i zahtjev koji je intrinse\u010dan Euharistiji da se slavi u zajedni\u0161tvu te konkretno u cjelovitosti svojih sveza.<\/span><\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/strong><\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/span><\/span><\/strong><\/p>\n

39. Osim toga, zbog samoga zna\u010daja crkvenoga zajedni\u0161tva i njegova odnosa prema sakramentu Euharistije, treba podsjetiti da “euharistijska \u017drtva, makar se uvijek slavila u nekoj posebnoj zajednici, nije nikada slavljena samo od te zajednice<\/span><\/strong>. Primaju\u0107i Gospodinovu euharistijsku prisutnost, zajednica prima cjelokupan dar spasenja te se tako o\u010dituje, i u svojoj dugotrajnoj vidljivoj posebnosti, kao slika i istinska prisutnost jedne, svete, katoli\u010dke i apostolske Crkve”.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

(79) <\/span><\/span>Iz ovoga proizlazi da se uistinu euharistijska zajednica ne mo\u017ee zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, nego se treba dr\u017eati u sukladnosti sa svim drugim katoli\u010dkim zajednicama.<\/span><\/strong><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/strong><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/strong><\/p>\n

Crkveno zajedni\u0161tvo euharistijskog zbora je zajedni\u0161tvo s vlastitim biskupom te s Rimskim Prvosve\u0107enikom<\/span><\/span><\/strong>. Biskup je vidljivo po\u010delo i temelj jedinstva<\/strong> u svojoj mjesnoj Crkvi.(80) Stoga bi bilo veoma neumjesno kad bi se Euharistija, najizvrsniji Sakrament jedinstva Crkve, slavila bez istinskog zajedni\u0161tva s biskupom. Sv. je Ignacije Antiohijski pisao: “Neka se valjanom smatra ona Euharistija koja se vr\u0161i pod biskupom ili onim koga on ovlasti.”(<\/strong>81) Isto tako, budu\u0107i da je “Rimski Biskup kao Petrov nasljednik trajno i vidljivo po\u010delo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mno\u0161tva vjernika”,(82) zajedni\u0161tvo s njime je nutarnji zahtjev slavljenja euharistijske \u017drtve.<\/span><\/strong> Odavde proizlazi velika istina koju Liturgija izra\u017eava na razne na\u010dine: “Svako je slavljenje Euharistije u\u010dinjeno u zajedni\u0161tvu ne samo s vlastitim biskupom, nego i s Papom, te biskupskim redom, s \u010ditavim klerom i <\/span>s cijelim narodom Bo\u017ejim.<\/span><\/strong> Svaka valjana Euharistija izra\u017eava ovo op\u0107e zajedni\u0161tvo s Petrom i s \u010ditavom Crkvom, ili objektivno na njega upu\u0107uje<\/span><\/strong>, kao u slu\u010daju kr\u0161\u0107anskih Crkava odijeljenih od Rima.”(83)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

41. <\/span><\/span>Ova osobita u\u010dinkovitost u promicanju zajedni\u0161tva, a koja je Euharistiji vlastita, jest jedan od razloga va\u017enosti nedjeljne Mise<\/span><\/span><\/strong>. O ovom i drugim razlozima zbog kojih je nedjeljna Misa od temeljne va\u017enosti za \u017eivot Crkve i pojedinih vjernika pisao sam u apostolskom pismu o posve\u0107ivanju nedjelje Dies Domini<\/span><\/strong>.(86) Podsjetio sam, izme\u0111u ostaloga, da je za vjernike sudjelovanje na nedjeljnoj Misi obveza, osim ako imaju te\u0161ku zapreku, a pastirima se name\u0107e sukladna du\u017enost da svima ponude stvarnu mogu\u0107nost da izvr\u0161e ovu zapovijed.(87) Nedavno sam, u apostolskom pismu Novo milennio ineunte, u izlaganju pastoralnog hoda Crkve na po\u010detku tre\u0107eg tisu\u0107lje\u0107a, <\/span><\/span>htio osobito istaknuti nedjeljnu Euharistiju<\/span><\/span><\/strong> nagla\u0161avaju\u0107i njenu u\u010dinkovitost u izgradnji zajedni\u0161tva<\/span><\/strong>: “Nedjeljna je Euharistija \u2013 napisao sam \u2013 povla\u0161teno mjesto gdje je zajedni\u0161tvo trajno navije\u0161tano i hranjeno.<\/span><\/strong> Upravo po <\/span><\/span>euharistijskom sudjelovanju dan Gospodnji postaje tako\u0111er dan Crkve koja tako na u\u010dinkovit na\u010din mo\u017ee izvr\u0161iti svoju ulogu sakramenta jedinstva.”(<\/span><\/strong>88)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

51. Ono \u0161to se je, na podru\u010dju sakralne umjetnosti i liturgijske discipline, ostvarilo u zemljama koje su u starini primile kr\u0161\u0107anstvo, razvija se i na kontinentima na kojima je kr\u0161\u0107anstvo mla\u0111e. To je usmjerenje na koje je ukazao Drugi vatikanski koncil; naime, na potrebu zdrave i nu\u017ene <\/span><\/strong><\/span><\/span>“inkulturacije”.<\/span><\/span><\/strong> Na svojim brojnim pastoralnim putovanjima imao sam prigodu, na svim stranama svijeta, primijetiti <\/span><\/span>koliku \u017eivotnost u sebi ima euharistijsko slavlje u dodiru s oblicima, stilovima i osjetljivo\u0161\u0107u razli\u010ditih kultura.<\/span><\/strong> <\/span><\/span>Prilago\u0111uju\u0107i se promjenjivim uvjetima vremena i prostora, Euharistija nudi hranu ne samo pojedincima, nego \u010ditavim narodima te oblikuje kulture kr\u0161\u0107anskog nadahnu\u0107a.<\/span><\/strong><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Ipak je nu\u017eno da ovaj va\u017ean posao prilagodbe bude obavljen u trajnoj svijesti o neizrecivosti Otajstva u kojem se treba ogledati svaki nara\u0161taj<\/strong>. “Blago” je odve\u0107 veliko i dragocjeno, a da bi se <\/span><\/span>riskiralo njegovo osiroma\u0161enje ili ga se kompromitiralo razli\u010ditim eksperimentima ili novim praksama koje ne bi, nakon pomna ispitivanja, odobrile nadle\u017ene crkvene vlasti.<\/span><\/strong> Sredi\u0161nje mjesto euharistijskog Otajstva jest takvo da zahtijeva da se spomenuto ispitivanje obavi u uskoj suradnji sa Svetom Stolicom. Kako sam zapisao u post-sinodalnoj apostolskoj pobudnici Ecclesia in Asia, “sli\u010dna je suradnja bitna jer Sveta Liturgija izra\u017eava i slavi jedincatu vjeru koju svi ispovijedaju te, budu\u0107i da je ba\u0161tina \u010ditave Crkve, ne mo\u017ee biti odre\u0111ena mjesnim Crkvama izoliranima od op\u0107e Crkve”.(101)<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

52. Iz re\u010denoga, razumljiva je <\/span><\/span>velika odgovornost koju, u euharistijskom slavlju, imaju nadasve sve\u0107enici<\/span><\/strong> na koje spada da joj <\/span><\/span>predsjedaju in persona Christi<\/span><\/strong>, osiguravaju\u0107i <\/span><\/span>svjedo\u010danstvo i slu\u017ebu zajedni\u0161tva ne samo zajednici koja izravno sudjeluje na slavlju, nego i op\u0107oj Crkvi koja je uklju\u010dena u svaku Euharistiju.<\/span><\/span><\/strong> Na\u017ealost, potrebno je sa \u017ealo\u0161\u0107u spomenuti da, osobito u godinama koje su uslijedile nakon koncilske liturgijske obnove, a zbog <\/span><\/span>krivo shva\u0107ene kreativnosti<\/span><\/span><\/strong> i <\/span><\/span>prilagodbe<\/span><\/span><\/strong>, nije nedostajalo <\/span><\/span>zloporaba koje su bile izvor trpljenja mnogima. <\/span><\/span><\/strong>Odre\u0111ena reakcija na “formalizam” navela je neke, osobito u nekim krajevima, da neobvezatnima smatraju <\/span><\/span>“oblike” izabrane na temelju velike crkvene liturgijske tradicije i U\u010diteljstva te da uvedu novotarije<\/em>, neodobrene<\/em> i \u010desto potpuno neprikladne<\/em>.<\/span><\/span><\/strong><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Stoga osje\u0107am du\u017enost uputiti topao poziv kako bi se u <\/span><\/span>euharistijskim slavljima liturgijski propisi obdr\u017eavali s velikom vjerno\u0161\u0107u<\/span><\/strong>. Oni su <\/span><\/span>konkretan izri\u010daj autenti\u010dne crkvenosti Euharistije te je to njihov najdublji smisao<\/span><\/strong>. Liturgija nikada nije <\/span><\/span>ne\u010dije privatno vlasni\u0161tvo<\/span><\/strong>, ni slavitelja ni zajednice u kojoj se slave Otajstva. Apostol je Pavao morao uputiti \u017eestoke rije\u010di zajednici u Korintu zbog te\u0161kih pogre\u0161aka u njihovim euharistijskim slavljima koja su dovela do podjela<\/strong> (skismata) i do pojave stran\u010darenja<\/strong> (haireseis) (usp. 1 Kor 11,17\u201334). I u na\u0161e bi vrijeme <\/span><\/span>poslu\u0161nost liturgijskim propisima trebala biti nanovo otkrivena kao odraz i svjedo\u010danstvo jedne i op\u0107e Crkve, prisutne u svakom slavljenu Euharistije.<\/span><\/strong> <\/span><\/span>Sve\u0107enik koji vjerno slavi Misu po liturgijskim propisima i zajednica koja ih prihva\u0107a, na tih, ali rje\u010dit na\u010din pokazuju svoju ljubav prema Crkvi.<\/span><\/strong> Upravo kako bih osna\u017eio ovaj duboki smisao liturgijskih propisa, zatra\u017eio sam od nadle\u017enih ureda Rimske kurije da priprave poseban dokument, uklju\u010duju\u0107i i propise pravne naravi, o ovoj veoma va\u017enoj materiji. <\/span><\/span>Nikome nije dopu\u0161teno podcijeniti Otajstvo povjereno na\u0161im rukama<\/span><\/strong>: <\/span><\/span>ono je previ\u0161e veliko da bi si itko dopustio njime slobodno raspolagati, a da ne bi po\u0161tivao njegov sveti zna\u010daj i univerzalnost.<\/span><\/strong><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u0160ESTO POGLAVLJE<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

U \u0160KOLI MARIJE,<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

“EUHARISTIJSKE” \u017dENE<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

53. Ako \u017eelimo otkriti sve bogatstvo intimnog odnosa koji ve\u017ee Crkvu i Euharistiju<\/strong>, ne mo\u017eemo zaboraviti Mariju, Majku i uzor Crkve<\/strong>. U apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae, ukazuju\u0107i na Presvetu Djevicu kao U\u010diteljicu u promatranju Kristova lica, me\u0111u otajstva svjetla uklju\u010dio sam i ustanovu Euharistije<\/strong>.(102) Doista, Marija nas mo\u017ee voditi prema ovom Presvetom Sakramentu jer s njime ima odnos.<\/span><\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Na prvi pogled, Evan\u0111elje \u0161uti o ovoj temi. U izvje\u0161taju o ustanovljenju, u ve\u010deri Velikog \u010detvrtka, ne govori se o Mariji. No, zna se da je bila prisutna me\u0111u apostolima<\/strong>, “jednodu\u0161no postojanima u molitvi” (Dj 1,14), u prvoj zajednici okupljenoj nakon Uza\u0161a\u0161\u0107a, u o\u010dekivanju Duhova. Ova njena prisutnost zasigurno nije mogla uzmanjkati i u euharistijskim slavljima me\u0111u bra\u0107om prvih nara\u0161taja kr\u0161\u0107ana, postojanima “u lomljenju kruha” (Dj 2,42).<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

No, bez obzira na njeno sudjelovanje na euharistijskoj Gozbi, Marijin odnos prema Euharistiji mo\u017ee se neizravno ocrtati polaze\u0107i od njena nutarnjeg stava<\/strong>. Marija je “euharistijska” \u017eena \u010ditavim svojim \u017eivotom<\/strong>. Crkva, promatraju\u0107i Mariju kao svoj uzor, pozvana je nasljedovati je i u njenu odnosu s ovim presvetim Otajstvom.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

54. Mysterium fidei<\/em>! Ako je Euharistija tajna vjere, koja toliko nadilazi na\u0161 razum da nas poziva na naj\u010di\u0161\u0107e predanje Bo\u017ejoj rije\u010di, nitko nam kao Marija “ne mo\u017ee biti potpora i vodi\u010d u stjecanju sli\u010dnog stava. Na\u0161e ponavaljanje Kristove geste na Posljednjoj ve\u010deri, kao ispunjenje njegove zapovijedi: “Ovo \u010dinite meni na spomen!”, istodobno postaje prihva\u0107anje Marijina poziva da ga bez oklijevanja poslu\u0161amo: “U\u010dinite sve \u0161to vam ka\u017ee”<\/strong> (Iv 2,5). S bri\u017enim maj\u010dinskim stavom na svadbi u Kani Marija kao da nam ka\u017ee: “Ne kolebajte se, uzdajte se u rije\u010d moga Sina. On, koji je bio kadar pretvoriti vodu u vino, isto je tako kadar pretvoriti kruh i vino u svoje tijelo i svoju krv, predaju\u0107i vjernicima u tom otajstvu \u017eivi spomen-\u010din svoje Pashe, postaju\u0107i tako \u2018kruhom \u017eivota\u2019.”<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

55. U odre\u0111enom je smislu Marija \u017eivjela svoju euharistijsku vjeru i prije ustanovljenja Euharistije budu\u0107i da je prinijela svoje djevi\u010dansko krilo za utjelovljenje Rije\u010di Bo\u017eje.<\/strong> Euharistija se, dok upu\u0107uje na muku i uskrsnu\u0107e, istodobno nalazi u kontinuitetu s utjelovljenjem. Marija je u Navje\u0161tenju za\u010dela Sina Bo\u017ejega u fizi\u010dkoj stvarnosti njegova tijela i krvi, anticipiraju\u0107i u sebi ono \u0161to \u0107e u odre\u0111enoj mjeri sakramentalno biti ostvareno u svakom vjerniku koji, pod prilikama kruha i vina, prima tijelo i krv Gospodnju.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Postoji stoga duboka analogija izme\u0111u fiat koji je Marija izgovorila na an\u0111elove rije\u010di i amen koji izgovara svaki vjernik kad prima tijelo Gospodnje. Od Marije se je tra\u017eilo da povjeruje da je onaj koga je za\u010dela “po djelovanju Duha Svetoga” “Sin Bo\u017eji” (usp. Lk 1,30\u201335). U kontinuitetu s vjerom Djevice, u euharistijskom se Otajstvu od nas tra\u017ei da povjerujemo da se isti Isus, Sin Bo\u017eji i Sin Marijin, uprisutnjuje s \u010ditavim svojim ljudsko-bo\u017eanskim bi\u0107em pod prilikama kruha i vina.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

“Bla\u017eena ti \u0161to povjerova” (Lk 1,45). Marija je, u otajstvu Utjelovljenja, anticipirala i euharistijsku vjeru Crkve. Kada, u Poho\u0111enju, u krilu nosi Rije\u010d koja je tijelom postala, ona je, na neki na\u010din, “svetohrani\u0161te” \u2013 prvo “svetohrani\u0161te” u povijesti \u2013 u kojem se Sin Bo\u017eji, jo\u0161 nevidljiv ljudskim o\u010dima, izla\u017ee na klanjanje Elizabeti<\/span><\/strong>, gotovo “zra\u010de\u0107i” svoje svjetlo preko Marijinih o\u010diju i glasa. Nije li Marijin pogled, zanesen promatranjem lica Krista, tek ro\u0111ena i polo\u017eena na njene ruke, nedosti\u017eiv uzor ljubavi na kojoj se i mi moramo nadahnuti svaki put kad primimo svetu pri\u010dest?<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

56. Marija je, cijelim svojim \u017eivotom uz Krista, a ne samo na Kalvariji, svojom u\u010dinila<\/strong> \u017ertvenu dimenziju Euharistije<\/strong>. Kada je nosila dijete Isusa u hram u Jeruzalemu “kako bi ga prikazala Gospodinu” (Lk 2,22), \u010dula je navje\u0161taj staroga \u0160imuna da \u0107e ono Dijete postati “znak osporavan”, a da \u0107e “ma\u010d” probosti njenu du\u0161u<\/strong> (usp. Lk 2,34\u201335). Tako je unaprijed navije\u0161tena drama raspetoga Sina, a na neki je na\u010din predozna\u010den i “stabat Mater” Djevice uz podno\u017eje Kri\u017ea.<\/strong> Pripravljaju\u0107i se iz dana u dan za Kalvariju, Marija \u017eivi jednu vrst “anticipirane Euharistije”,<\/strong> reklo bi se “duhovne pri\u010desti” \u017eelje i prinosa<\/span><\/strong> koji \u0107e svoje ispunjenje imati u sjedinjenju sa Sinom u muci, a potom \u0107e se, u post-pashalno vrijeme, izraziti njenim sudjelovanjem u euharistijskom slavlju kojem \u0107e predsjedati apostoli, kao “spomen-\u010dinu” muke.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

\u0160to li je Marija osje\u0107ala dok je s usta Petra, Ivana, Jakova i ostalih apostola slu\u0161ala rije\u010di s Posljednje ve\u010dere: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje” (Lk 22,19)? Ono tijelo, \u017ertvovano i nanovo predstavljeno u sakramentalnim znakovima, bija\u0161e isto tijelo koje je za\u010dela u svojoj utrobi! Primiti Euharistiju za Mariju je moralo zna\u010diti kao da iznova u krilo prima ono srce koje je kucalo zajedno s njenim i o\u017eivljavanje onoga \u0161to je iskusila pod Kri\u017eem.<\/span><\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/strong><\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

57. “Ovo \u010dinite meni na spomen” (Lk 22,19). U “spomen-\u010dinu” Kalvarije prisutno je sve ono \u0161to je Krist izvr\u0161io u svojoj muci i smrti.<\/strong> Stoga je prisutno i ono \u0161to je Krist ispunio i prema Majci, a u na\u0161u korist.<\/span><\/strong> Njoj uistinu predaje ljubljenoga u\u010denika, a u njemu predaje svakoga od nas: “Evo ti sina!” Isto ka\u017ee i svakome od nas: “Evo ti majke!” (usp. Iv 19,26\u201327).<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

U Euharistiji \u017eivjeti spomen-\u010din Kristove smrti zna\u010di tako\u0111er trajno primati ovaj dar. To zna\u010di, po Ivanovu primjeru, sa sobom uzeti onu koja nam je svaki put darovana kao Majka.<\/strong> Istodobno, to zna\u010di i zauzetost da se suobli\u010dimo Kristu dolaze\u0107i u Maj\u010dinu \u0161kolu i dopu\u0161taju\u0107i joj da nas prati<\/strong><\/span><\/span>. Marija je, s Crkvom i kao Majka Crkve, prisutna u svakom na\u0161em euharistijskom slavlju<\/span><\/span><\/strong>. Ako su Crkva i Euharistija nerazdru\u017eivo povezani, to treba re\u0107i i za Mariju i Euharistiju. To je razlog za\u0161to se ve\u0107 od najstarijih vremena u euharistijskim slavljima, u Crkvama Istoka i Zapada, uvijek <\/span>spominje Marija.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

58. U Euharistiji Crkva se potpuno sjedinjuje s Kristom i njegovom \u017ertvom, poprimaju\u0107i Marijin duh. Ova se istina dublje mo\u017ee shvatiti i\u0161\u010ditavaju\u0107i Veli\u010da pod euharistijskim vidom.<\/strong> Euharistija je uistinu, poput Marijine pjesme, prije svega hvala i zahvaljivanje. Kada Marija kli\u010de: “Veli\u010da du\u0161a moja Gospodina i klik\u0107e duh moj u Bogu mome spasitelju”, ona u krilu nosi Isusa. Hvali Oca “za” Isusa, ali ga hvali tako\u0111er “u” Isusu i “s” Isusom. Upravo je to istinski “euharistijski stav”.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Istodobno se Marija sje\u0107a divnih djela koja je Bog u\u010dinio u povijesti spasenja, prema obe\u0107anju danu ocima (usp. Lk 1,55), navje\u0161\u0107uju\u0107i \u010dudo koje sva druga nadvisuje, otkupiteljsko Utjelovljenje.<\/strong> U Veli\u010da, naposljetku, prisutna je eshatolo\u0161ka protegnutost Euharistije.<\/strong> Svaki put kad se Sin Bo\u017eji nama iznova predstavlja u “siroma\u0161tvu” sakramentalnih znakova, kruha i vina, u svijet je polo\u017eeno sjeme one nove povijesti u kojoj su “silni oboreni s prijestolja”, a “uzvi\u0161eni ponizni”<\/strong> (usp. Lk 1,52). Marija pjeva o onom “novom nebu” i “novoj zemlji” koji su u Euharistiji na\u0161li svoju anticipaciju, a u odre\u0111enom smislu i svoj plan i program. Ako Veli\u010da izra\u017eava Marijinu duhovnost, ne postoji ni\u0161ta ve\u0107e od te duhovnosti \u0161to nam mo\u017ee pomo\u0107i u \u017eivljenju euharistijskog Otajstva.<\/strong> Euharistija nam je dana kako bi sav na\u0161 \u017eivot, poput Marijina, postao jedan Veli\u010da.<\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/strong><\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

ZAKLJU\u010cAK<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

59. “Ave, verum corpus natum de Maria Virgine!”<\/strong> Prije nekoliko godina slavio sam pedesetu obljetnicu svoga sve\u0107eni\u0161tva. Dar je milosti \u0161to mogu danas, na Veliki \u010detvrtak, kad pada dvadeset i peta obljetnica moje petrovske slu\u017ebe, ponuditi Crkvi ovu encikliku o Euharistiji. To \u010dinim sa srcem prepunim zahvalnosti. Preko pola stolje\u0107a, svaki dan, od onoga 2. studenoga 1946. kad sam slavio svoju prvu misu u kripti Sv. Leonarda u Wawel katedrali u Krakowu, moje o\u010di po\u010divaju na hostiji i kale\u017eu, u kojima su se na neki na\u010din “sa\u017eeli” vrijeme i prostor te u kojima je golgotska drama predstavljena u\u017eivo, otkrivaju\u0107i svoju otajstvenu “istodobnost”. Svaki je dan moja vjera u kruhu i vinu iznova mogla prepoznati bo\u017eanskog Putnika koji je jednoga dana stao uz bok dvojice u\u010denika iz Emausa kako bi im o\u010di otvorio svjetlu, a srca nadi (usp. Lk 24,13\u201335).<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Dopustite, predraga moja bra\u0107o i sestre, da osobnim odu\u0161evljenjem, a kao potporu va\u0161oj vjeri, posvjedo\u010dim svoju vjeru u Presvetu Euharistiju. “Ave, verum corpus natum de Maria Virgine, \/ vere passum, immolatum, in cruce pro homine!” Ovdje se nalazi blago Crkve, srce svijeta, zalog ispunjenja za kojim svaki \u010dovjek, makar i nesvjesno, \u017eudi. Otajstvo veliko, koje nas nadvisuje, a zasigurno i ku\u0161a sposobnosti na\u0161ega razuma da ide iznad pojavnosti. Ovdje se na\u0161a osjetila varaju \u2013 “visus, tactus, gustus in te fallitur”, re\u010deno je u himnu Adoro te devoto (Klanjam ti se smjerno) \u2013 ali samo vjera, ukorijenjena u rije\u010di Kristovoj, po apostolima predana, dostaje nam. <\/strong>Dopustite da poput Petra na koncu euharistijskog govora u Ivanovu Evan\u0111elju, u ime \u010ditave Crkve, u ime svakoga od vas, Kristu ponovim: “Gospodine, kome da idemo? Ti ima\u0161 rije\u010di \u017eivota vje\u010dnoga” (Iv 6,68).<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

60. U zoru ovoga tre\u0107eg tisu\u0107lje\u0107a svi smo mi, djeca Crkve, potaknuti da s obnovljenim zanosom hodimo u kr\u0161\u0107anskom \u017eivotu. Kako sam napisao u apostolskom pismu Novo millennio ineunte: “Nije, dakle, rije\u010d o izmi\u0161ljanju \u2018novog programa\u2019. Program ve\u0107 postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evan\u0111elja i \u017eive predaje. On u kona\u010dnici ima sredi\u0161te u samome Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u njemu \u017eivio trojstveni \u017eivot i s njime preobra\u017eavala povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu.”103 Izvr\u0161enje ovoga programa obnovljenoga zanosa u kr\u0161\u0107anskom \u017eivotu doga\u0111a se po Euharistiji.<\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Svako zauzimanje za svetost, svako djelo usmjereno ostvarenju poslanja Crkve, svako izvr\u0161enje pastoralnih planova mora nu\u017enu snagu crpsti iz euharistijskog Otajstva te se prema njemu usmjeriti kao prema svome vrhuncu. U Euharistiji imamo Isusa, imamo njegovu otkupiteljsku \u017ertvu, imamo njegovo uskrsnu\u0107e, imamo dar Duha Svetoga, imamo klanjanje, poslu\u0161nost i ljubav prema Ocu. Ako bismo zanemarili Euharistiju, kako bismo mogli na\u0107i lijeka na\u0161oj nedostatnosti?<\/strong><\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/strong><\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/strong><\/p>\n

61. <\/span><\/span>Euharistijsko Otajstvo \u2013 \u017ertva, prisutnost, gozba \u2013 ne dopu\u0161ta umanjenje ni instumentalizaciju. Treba ga \u017eivjeti u njegovoj cjelovitosti, bilo u liturgijskom slavlju, bilo u osobnom razgovoru s Isusom tek primljenim u pri\u010desti, bilo u trenucima molitve za vrijeme euharistijskog klanjanja izvan mise.<\/span><\/strong> Tada se Crkva \u010dvrsto izgra\u0111uje te izra\u017eava ono \u0161to ona uistinu jest: jedna, sveta, katoli\u010dka i apostolska; narod, hram i Bo\u017eja obitelj; tijelo i zaru\u010dnica Krstova, Duhom Svetim o\u017eivljena; op\u0107i sakrament spasenja i zajedni\u0161tvo hijerarhijski strukturirano.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Put koji Crkva prolazi ovih prvih godina tre\u0107eg tisu\u0107lje\u0107a tako\u0111er je put obnovljene ekumenske zauzetosti. Posljednja desetlje\u0107a drugog tisu\u0107lje\u0107a, koja su svoj vrhunac imala u Velikom jubileju, potaknuli su nas u tom smjeru, poti\u010du\u0107i sve kr\u0161tenike da odgovore na Isusovu molitvu “ut unum sint \u2013 da budu jedno” (Iv 17,11). To je dug put pun zapreka koji nadilaze ljudske sposobnosti, ali imamo Euharistiju te pred njom u dubini srca mo\u017eemo osjetiti one rije\u010di koje je za\u010duo prorok Ilija: “Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put” (1 Kr 19,7). Euharistijsko blago koje nam Gospodin stavlja na raspolaganje poti\u010de nas prema cilju punog zajedni\u0161tva sa svom bra\u0107om s kojima nas sjedinjuje isto kr\u0161tenje. Kako ne bismo rasuli ovo blago, potrebno je pak po\u0161tovati zahtjeve koji proizlaze iz njegove naravi Sakramenta zajedni\u0161tva u vjeri i u apostolskom nasljedstvu.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Daju\u0107i Euharistiji svu va\u017enost koju zaslu\u017euje te bri\u017eljivo paze\u0107i da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veli\u010dine ovoga dara. Na to nas poziva i neprekinuta tradicija prema kojoj ve\u0107 od prvih stolje\u0107a kr\u0161\u0107anska zajednica bdije u \u010duvanju ovoga “blaga”.<\/span><\/strong> Potaknuta ljubavlju, Crkva nastoji sljede\u0107im nara\u0161tajima kr\u0161\u0107ana prenijeti, a da ne izgubi nijedan djeli\u0107, vjeru i nauk o euharistijskom Otajstvu. <\/span><\/span>Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se “u ovom Sakramentu sa\u017eima cjelokupno otajstvo na\u0161ega spasenja”. 104<\/span><\/strong><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

62. U\u0111imo, predraga moja bra\u0107o i sestre, u \u0161kolu svetaca, velikih tuma\u010da istinske euharistijske pobo\u017enosti. U njima teologija o Euharistiji poprima sav sjaj \u017eivljene stvarnosti, postaje “zarazna” te, tako reku\u0107, “grije na\u0161a srca”. Nadasve, slu\u0161ajmo Presvetu Mariju u kojoj se euharistijsko Otajstvo, vi\u0161e nego u bilo kome drugom, prikazuje kao otajstvo svjetla. Nju promatraju\u0107i spoznajemo kakvu preobra\u017euju\u0107u snagu ima u sebi Euharistija. U njoj vidimo svijet obnovljen u ljubavi. Promatraju\u0107i nju uznesenu u nebo du\u0161om i tijelom, vidimo otvoreno “novo nebo” i “novu zemlju” koja \u0107e se pokazati na\u0161im o\u010dima s drugim Kristovim dolaskom. Ovdje na zemlji Euharistija tvori njihov zalog te ih, na neki na\u010din, anticipira: “Veni, Domine Iesu!” (Otk 22,20).<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

U poniznom znaku kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i krv, Krist putuje s nama, kao na\u0161a snaga i na\u0161a popudbina te nas \u010dini svjedocima nade. Ako pred ovim Otajstvom razum do\u017eivljava vlastite granice, srce prosvijetljeno milo\u0161\u0107u Duha Svetoga jasno naslu\u0107uje kako se postaviti, snizuju\u0107i se u klanjanje te u bezgrani\u010dnu ljubav.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Usvojimo osje\u0107aje sv. Tome Akvinskoga, izvrsna teologa, a ujedno i strastvena pjesnika euharistijskog Isusa, te dopustimo da se i na\u0161a du\u0161a otvori u nadi promatranja cilja kojemu \u017eude na\u0161a srca, \u017eedna radosti i mira:<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

“Bone pastor, panis vere,<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Iesu, nostri miserere…”<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

“Dobri pastir, pravo jelo,<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

smiluj nam se, janje bijelo,<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

daj nam hranu, svoje Tijelo,<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

brani, vodi stado cijelo<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

k strani \u017ei\u0107a bla\u017eenog.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Silni Bo\u017ee, \u0161to nam jesti<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

na zemaljskoj daje\u0161 cesti:<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

daj nam gore s tobom sjesti,<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

me\u0111u svece ti nas smjesti<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

u nebu kod stola svog.”<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

Dano u Rimu, kod Sv. Petra, na Veliki \u010detvrtak, 17. travnja 2003. godine, dvadeset i pete moga Pontifikata, Godine Krunice.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n


\n<\/span><\/span><\/span>\n<\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/span><\/span><\/p>\n

<\/span><\/span><\/p>\n

IOANNES PAULUS II<\/span><\/span><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u00a0 \u00a0 Enciklika biskupima, prezbiterima i \u0111akonima te zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima o odnosu euharistije i Crkve \u00a0<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"parent":470,"menu_order":5,"comment_status":"open","ping_status":"closed","template":"","meta":[],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/pages\/340"}],"collection":[{"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/pages"}],"about":[{"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/page"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=340"}],"version-history":[{"count":16,"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/pages\/340\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":342,"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/pages\/340\/revisions\/342"}],"up":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/pages\/470"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/www.paxtibi.net\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=340"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}